Rafael Alberti: O anđelima

Uvodna reč

Rafael Alberti (1902-1999) bio je jedan od najvećih španjolskih pjesnika 20. stoljeća, Andalužanin iz glasovite Generacije '27, dobitnik mnogih prestižnih priznanja i nagrada. Po završetku Španjolskog građanskog rata otišao je poput mnogih drugih zbog svojih marksističkih uvjerenja u emigraciju, da bi se nakon Francove smrti i pada diktature vratio u Španjolsku (1977), nakon mnogih godina provedenih u egzilu u Francuskoj, Argentini i Italiji. Pjesme iz zbirke Sobre Los Ángeles datiraju iz daleke 1927., odnosno 1928., kada je Alberti kao mladi pjesnik uslijed ljubavnih problema zapao u duboku emocionalnu i duševnu krizu, ako ne i u nešto nalik kratkotrajnoj kliničkoj depresiji. Jedini izlaz, kako se čini, bilo je pisanje, registriranje unutarnjih bura i oluja koje su razdirale tu još uvijek mladu dušu koju su jezuiti prethodno tijekom godina školovanja u Cádizu oblikovali prema svojem strogom ezgerciru za egzemplarni duhovni ustroj. „Što sam mogao? Kako govoriti? Kako vikati? Kako uopće dati neki oblik tom zapletenom klupku s kojim sam se uhvatio u koštac? Kako naći izlaz iz te užasne jame u koju sam potonuo? Uranjajući, ukopavajući se sve više i više pod ruševine sebstva, zatrpavajući se vlastitom šutom, iskidane utrobe i rascijepljenih kostiju. I onda su mi se ukazali anđeli, ali ne kao oni kršćanski, s tijelima kakva nalazimo na onim divnim slikama i grafikama, već kao neodoljive sile duha što se povinuju spram najmutnijih i najskrivenijih stanja moje prirode. U rojevima sam ih počeo otpuštati od sebe, kao slijepe inkarnacije okrutnosti, samotinje, agonije, užasa i povremenih naleta dobrote koja se već nalazila u meni, da bi me nakraju potpuno preplavila.“ Ovim riječima kao da i nije potreban nikakav daljnji komentar. Stoga otvorimo oči i dušu i upoznajmo se s nekima od nezaboravnih kreacija španjolskog modernističkog pjesništva - tajanstvenim anđelima slavnog Rafaela Albertija.

Neznani anđeo

Nostalgija ili arkanđeli?
Bio sam...
Pogledajte me.
Odjeven sam poput običnog svijeta
tako da mi više ne vidiš krila.
Nitko ne zna kakav sam bio.
Ne poznaju me.

Na ulicama, tko se još sjeća?
Cipele su mi sandale.
Mjesto tunike - hlače
i sportski sako.
Reci mi tko sam.

A nekoć sam, svejedno, bio...

Pogledajte me.

Ratoborni anđeli

(Sjever, Jug)

Vjetar protiv vjetra.
Ja, kula bez komande, u sredini.

Vrtlozi gradova 
klize niz klisure.
Gradovi južnog vjetra
koji su me vidjeli.

Gradovi što se kotrljaju,
pod snijegom.
Gradovi koje ne poznajem,
gradovi sjevernog vjetra,
koji me nisu vidjeli.

Mase mora i zemlje,
imena, pitanja, uspomene,
licem u lice.
Gomile hladne mržnje,
tijelo pred tijelom.

Ja, kula bez komande, u sredini,
modra obješena kula
s mrtvim dušama koje su me vidjele
koje me nisu vidjele.

Vjetar protiv vjetra. 

Anđeo brojeva

Djevice s trokutima,
sa šestarima, što čuvaju
nebeske ploče.

I anđeo brojeva,
zamišljen, što leti
od 1 do 2, od 2
do 3, od 3 do 4.

Hladna kreda i spužve
iz prostranstava su
križali i brisali svjetlost 

Ni sunce, mjesec, niti zvijezde,
ni neočekivana zelena
munja ili grom,
pa ni povjetarac. Samo magle.

Djevice bez trokuta,
bez šestara, uplakane.

I na mrtvim pločama,
anđeli brojeva
beživotni, smrću ogrnuti
na 1 i na 2,
na 3 i na 4...

Pjesma zlosretnog anđela

Ti si ono što se događa:
voda koja me odnosi,
koja će me napustiti.

Potraži me u valu.

Ono što se događa i ne vraća:
vjetar što u sjenci
zamire i oživljava.

Tražite me u snijegu.

To što nitko ne zna:
zemlja što se pomiče
i ni s kim ne govori.

Potražite me u vjetru.

Neobmanuti anđeo

Paleći zaleđene tvoj glas se užgao u meni:
dođi u moju zemlju.

Gradovi te čekaju
bez živih ili mrtvih
da te okrune.

 – Ja spavam.
Nitko me ne čeka.

Lažljivi anđeo

I ja sam zavedena,
ja, nenasilno,
medom i riječima.

Sama, u predjelima
pijeska i vjetra,
bez muškarca, zarobljena.

I, nečija sam sjena,
sto dveri stoljećâ
prikovalo je moju krv.

Ah, svjetlosti! Za mnom!

Jer sam poražena
Ja, nenasilno,
medom i riječima.

Pepeljasti anđeo

Svjetlost je preduhitrena
rušenjem neba,
u barci od magle
ti si se spustio, Pepeljasti.

Da bi pokidao lance
i na vjetar nahuškao zemlju. 

Razbješnjen, slijep.

Da bi pokidao lance
i na vatru nahuškao more.

Svijet tetura,
kotrlja se kroz ništavilo, mrtav.
Ljudi nisu bili svjesni.
Samo ti i ja, Pepeljasti.

Bijesni anđeo

            To su dveri krvi,
            mileniji mržnje,
užegle kiše, mora.

            Što sam ti učinio, reci mi,
da tako od njih bježiš?
Zašto svojim gorkim dahom
sve moje anđele ložiš?

            Sjekire i sijevanje munja
            malo mi znače.
Još manje oružane noći, ili lojalni
            vjetri.

            Lomiš me i napadaš.
            Zarobljavaš
svojim svjetlom, koje nije moje,
            da bi me natjerao u vrtnju.

Uz tvoje gorko svjetlo, tako gorko,
            da nitko ne grize.

Dobri anđeo

U grudima se otvaraju
široki, dugi hodnici
što upijaju sva mora.

Vitraži,
što osvjetljuju sve ulice.

Vidikovci,
što zbližavaju sve kule.

Nenastanjeni gradovi
naseljavaju se, brzo. Vlakovi
van kolosijeka, ujedinjeni
voze.

Stare brodske olupine plutaju.
Svjetlost vlaži svoje stopalo u vodi.

Zvona!

Zrak se sve brže kovitla.
Svijet, kakav već jest,
gnijezdi se u dlanu
djevojčice.

Zvona!

Anđeo je s neba donio razglednicu.

Zavidni anđeo

Obrani se! Oni su drvosječe,
zvižduk njihovih sjekira
pokreće mi jezik.

Pazi se!
Srpova zlih vjetrova
što izjedaju mi dušu.

Ti, kulo
nepouzdana.
Ti, kulo zlatna, pohlepna.
Zatvori prozore.

Oh, ne, gledaj. 

Urušeni ljudi, vezani,
u sravnjenim gradovima.
Pitaj njih.

Oh, ne, slušaj.

Nebo, zeleno od zavisti,
preplavljuje mi usta i pjeva.

Ja, jedno nebo...

Ne slušaj i ne gledaj. Ja...
Zatvori prozore.

Osvetoljubivi anđeli

Ne, nisu te poznavale
poznate duše.
Ali moja jest.

Tko si ti? Reci nam, jer te se ne sjećamo
ni s neba niti sa zemlje?

Iz kojeg to prostora, reci nam, dopire tvoja sjena?
Koja te svjetlost, govori,
šalje u naše krajeve?

Reci nam, odakle dolaziš,
nijema sjeno,
kad te se već ne sjećamo?
Tko tobom zapovijeda?
Ako si munja u nečijem snu,
munje se zaboravljaju, zgašene.

I jer si neznan, 
ubile su te poznate duše.
Moja nije.

Mrtvi anđeli

Tražite, tražite ih:
u nesanici zaboravljenih odvoda,
u otpadnim kanalima začepljenim tišinom smeća.
Nedaleko od blatnih lokvi u koje ne stane oblak,
izgubljene oči,
slomljeni prsten
zgažena zvijezda.

Zato jer sam ih vidio: 
u onim kratkotrajnim hrpama otpada što izrone iz magle.
Zato jer sam ih dodirnuo:
u progonstvu mrtve cigle,
pretvorene u ništa s kule il' iz zaprege.
Nikad dalje od ruševnih dimnjaka
ili od lišća što se lijepi za potplate.
U svemu tome.
Čak i u zalutalom iverju što gori bez vatre
u smrvljenoj odsutnosti slomljenog namještaja,
ne toliko daleko od imena i znakova što mrznu na zidovima.

Tražite, tražite ih:
pod kapljom voska što sahranjuje riječ iz knjige
ili u nekom od potpisa s ruba pisma
što prah ih kovitla. 
U blizini izgubljenog čepa jedne boce,
kao potplat nasukan u snijegu,
na rubu ponora ostavljena britva.

Prevodioci

DAMIR ŠODAN (Split, 1964), pjesnik, prevoditelj, dramski pisac, urednik, diplomirao je engleski jezik i opću povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je pjesničke zbirke Glasovne promjene (1996), Srednji svijet (2001), Pisma divljem Skitu (2009), Café Apollinaire (2013) i Unutarnji neprijatelj (2018), knjige dramskih tekstova Zaštićena zona (2002) i Noć dugih svjetala (2009), te Drugom stranom, antologiju suvremene hrvatske "stvarnosne" poezije (2010). Za dramu Zaštićena zona nagrađen je prvom nagradom na konkursu za ex-Yu dramatičare u Beču (2000), a za burlesku Chic lit Držićevom nagradom (2012). U prijevodu je predstavio mnoge sjevernoameričke pjesnike (Charles Simic, Raymond Carver, Charles Bukowski, Richard Brautigan, Leonard Cohen, Frank O'Hara i dr). Član je uredništava časopisa Poezija i Quorum u Zagrebu, a poezija mu je prevedena na dvadesetak jezika. Među ostalima uvršten je u američku antologiju New European Poets (Graywolf Press), francusku Les Poètes de la Méditerranée (Gallimard) i britanske World Record i A Hundred Years' War (Bloodaxe). Član je HDP-a i Hrvatskog centra PEN-a, a sudjelovao je na mnogim međunarodnim književnim skupovima i festivalima, te kao predavač gostovao na Sveučilištu Columbija u New Yorku, i na Koledžu Sierra Nevada, SAD. Dvadesetak godina radio je kao prevoditelj za Ujedinjene narode u Nizozemskoj, a sad je slobodni književnik i književni prevoditelj. Živi u Den Haagu, i u Splitu.

MEHMED BEGIĆ (Čapljina, 1977), pjesnik, prevoditelj i prozni pisac, osim u rodnom mjestu živio je i školovao se u Mostaru, Sarajevu, Barceloni i Managvi. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Kolaps. Njegovi prijevodi pjesama Leonarda Cohena objavljeni su u knjizi Moj život u umjetnosti, izabrana poezija i pjesme (Alternativni Institut, Mostar, 2003.). Uvršten je i u knjigu razgovora i odabrane poezije Jer mi smo mnogi, pjesnika Marka Pogačara. Dosada je objavio desetak knjiga, među kojima se ističu pjesničke zbirke Savršen metak u stomak, Sitni sati u Managvi, Opasan čovjek i Vrijeme morfina. Sarađivao je sa bendom Vuneny, kao i sa mostarskim kantautorom Sanelom Marićem Marom. Piše za Žurnal (Sarajevo), portal Abrašmedia (Mostar) i Blesok (Skopje). Sa Damirom Šodanom prevodi hispanoameričku poeziju (Raúl Zurita, Leopoldo Maria Panero, Roque Dalton, Mario Benedetti i Ernesto Cardenal), a kontinuirano sarađuje i sa multi-instrumentalistom i producentom Nedimom Zlatarom. Njihovi dodadašnji radovi objedinjeni su na dva albuma na kojima se uglavnom žanrovski neodredivo isprepliću muzika i poezija. Mehmed Begić trenutnačno živi u Santo Domingou, na karipskom ostrvu La Española, Dominikanska republika. Upravo je objavio knjigu eseja o jazz i rock muzici Pisma iz Paname (detektivski jazz).