Eva Strom: Od kako je voda probila nasipe

Suicidna djevojčica

Suicidna devojčica servira kafu u slomljenim šoljicama
i opran pogrebni auto napušta praonicu sa dostojanstvenim zaokretom.

Sve autobuske linije su izmijenjene, ja stojim pod kišom i čekam
na budućnost koja je već stigla sa brandenburškom snagom.

Anorektična žena pukla je na sceni uz osmijeh.
Sve što je uspjela šapnuti bilo je: osjećam se nevjerovatno dobro.

Stigla je pješice kao Orlando iz šume sa strijelom u ruci
ali je napustila odaju sa mekoćom bolničarke.

Porculanska šolja prsnula je u dodiru sa vrelom tekućinom.
Kako god da je nasipala i služila sipile su fleke i treščice.

Njena majka šapuće mi kako je dobila još jedno dijete, jedanaesto.
Nisam mogla reći: tvoja ćerka je mrtva već trideset godina.

Više nikada neće plesati bečki valcer u finskom gradu
i nikad ostarati sa blijedim maternicom ispod izgubljene kose.

Odseječena vrba bačena je na lomaču koja će goreti za Uskrs
i vlaga je vukla sivobijele pupoljke u sladnjikav i žut cvijet.

Zapovjednici su se povukli iz svakog razgovora na dan rata uz riječi:
Nikad nećemo oklijevati, Jevočka, da uđemo u jedan opkoljeni grad.

Zatvoreni grad

Životinje su osjetile nemir prije ljudi.
Lutale su u velikim krdima pravo prema zalazećem suncu.
Bijela vrana tukla je krilima.

Sudska sala punila se prijateljima žrtve i ubice.
Svi su uzeli slobodan dan iz škole.
Male japanske žene utvrđivale su polove pileća.

Radi produkcije jaja poklaće se svi mali petlići.
Neočekivano visili su jedan tren na transprotnoj traci
prije no su udrobljeni u otpadnoj vodenici.

Osamnaestogodišnji ubica nacrtao je serijal ubistva.
I on i žrtva preobrazili su se u crtane figure.
Devojčica nije imala nikakav pol ali jeste kockastu haljinu.

Grlo je ogoljeno. Grad opkoljen.
Koza sa zlatnim zubima zaklana.
Zaludno pokušavaju transporteri prići zatvorenom gradu.

Ona je napustila dužnost

Bolničarka je plakala.
Napustila je svoju dužnost opazivši kako pacijenti
mogu živjeti bez nje, umrijeti bez nje. Sa čuđenjem je posmatrala
igle injekcija, lijekove koji su nastavili da ulaze u
ljudska tjelesa.

Bolesti nisu prestale. Mijenjale su karakter, ali su
ulazile i dalje pravo u kuće, ne obazirući se na
brave i vrata, izazivajući poplave, mrlje na podu,
groznice, nesanicu i mračnu apatiju.

Posmatrala je mirno šta se dogodilo. Vidjela je kako ljudi stare,
Prosvijetljavaju, podmlađuju. Dobavljaju nove ljubavi, utjehu za
krik sluznice i skaredne godišnje valcere
Niz ulicu su išli ostarali blizanci i štelali uokolo
svoje tek rođene psiće

Hesekiel

Čuješ li pojanje iz crkve?
Ko poje unutra? Naprsli glasovi, stare žene?
Leži li neko u sanduku? Je li prazan, opljačkan?
Ima li kog tamo, mrtve kosti, prekrivene žilama,
mrtve žile, zarsle u mišiće, meso?

Jedna ptica u pijesku sa krvavim perjem
pokrivena je malim, malim mušicama.
Bakteriološki proces je u toku.

Krevet se koči, kamen krvari.
Molitve se taru o kamen. Glasovi se taru
o molitve. Pojanje se tare o kamen.

Poplave

Poplave nas još nisu zahvatile
nisu uništile auto-strade, nisu polja preplavile

Olujni udari nisu nas dostigli
nisu počupali drveće iz korijena, nisu

blokorali puteve, izbacile vozove iz šina
tri hiljade pružnih radnika nisu raskrčili

hiljadu stabala. Ni jedan štalski krov nije oduvan
Blizu Petersborougha, ni jedan aerodrom nije prisiljen

na drugo prinudno slijetanje sa prestravljenim
putnicima. Ni jedna Sharon Black, 40, koja je još

drhtala, izgovarajući: I honestly thought
I was going to die. Čitava stvarnost

Od Aberdeena do Dovera, od Dublina
do engleskog kanala odigravala se u

virtuelnoj praznini koje se neutvrđeno naziva tvoje srce
i ti sklopenjih očiju rekao: tamo gdje si ti, nije smrt

gdje je smrt, nisi ti. Ali voda nastavlja da raste
i dva školarca na Robertsbidgeu, East Sussex

Nastavljaju svoj mukotrpni put kroz vodenu masu
gurajući svoje bicikle kroz goleme hrpe otpaloga lišća

od kako je voda opet probila nasipe
i preplavila zemlju koja se ne može vidjeti

Dok se Stan Lewis nije uspeo stepeništem do svoje radnje u Brewdley
da bi nahranio sedam labudova koji klize preko jednog ogledala od tišine.

Dječje igralište

Američki crvendaći,
vevjerice i dječja igrališta
ne sliče onim na koja sam svikla, ovdje
gdje sjedim blizu Metropolitena i BQE na Jaime Campiy Playground

gdje nekoliko ljubičastih i plavih najlon kesa bez ikakvog
razloga visi u drveću. Prodavnice, do njih,
sa e-cigaretama i holističkom mačjom hranom

jedva da su otvorene, ali saobraćaj hmili
iza mojih leđa poput spore i drijemovne rijeke
dok čitam na nekoj tabli da je Jaime Campiz

iz Puerto Rico bio vješt
bejzbol igrač prije no što mu je Koreja prekinula karijeru.
Nakon rata počeo je
boksovati, startovao La Calsana

Social Athletic Club na veliku radost
Puertorikanskog stanovništva u Williansburgu. I
raduje ih i danas kad sunce veliča ovo
mjesto svojim tankim oktobarskim svjetlom i šalje
mi svoje zrake brže no što neko unuče
prvi svoj korak pro asfalta pruži. I gledaj, onde je

drugo dijete koje strijelja uokolo
na svom biciklu, petogodišnji dječak u crnoj

jakni i žutim šalom koji leprša za njim
nalik ptici, koja lovi poslednje letnje insekte,
prije no poleti ka jugu,
ka mekšoj širini, ka pouzdanijem
i sjajnijem suncu.

Ručak-pjesma za vodenu pticu

Još uvijek boli, ali
ne previše, dok se šetam
u oblačnom ovom jutru
prema nutarnjoj obali, gdje ćubasti gnjurac
nagradio je iznad vode svoje lijepo
plutajuće gnijezdo, tako nonšalantno
al tako perfektno. Ptice takođe
prave greške. Zar nisi znala da je ovo
mjesto najbolje dječje kupalište? Ne idi
preblizu, ženka je plašljiva, možda napusti
gnijezdo i izloži ova tri nova jajeta nečijem
pogledu, otkrije ih ptici grabljivici.

Graceland

Pričaj mi, pričaj o Grace O'Malley
Ne, ne, prvo moram vatru potpaliti

Pričaj o Grace koja sebi odsijeca kosu
Ne, ne, prvo moram za vatru ćumur pokupiti

Zar se neće njena kosa zamrsiti za brodsku užad i vozove
Ne, ne, Grace je O'Malley mogla ka Španiji zaploviti

Pričaj o njenoj posjeti engleskoj kraljici
Ne, ne, prvo mora vatra plamen uhvatiti

Izađi iz kuće, siđi do zaliva, uhodi brodove
Onda ćeš ugledati Grace, na putu iz Howtha za Clare.

Izađi iz kuće i motri na ostrvo Clare
i opazićeš dim sa njene uvijene, odsječene kose

Postoji jedan indijanac

Postoji jedan indijanac koji se pokazuje samo u mrklini
Ima užarenu glavu, ima strašnu perjanu pokrivku na glavi

Njegovo lice zeleno i roze osijava, 
on je polarna svjetlost, koja ne popušta

Dan koji stoji na drvenom tronu njega ne poznaje
Dan galami, nepovrediv među podnim prslinama

Nijemi rat je u toku na cementnoj ploči
ljudi kolju jedni druge u kupaonama

Krv se prelijeva preko bijelog emajla
Pred spoljnu kapiju stižu tri čovjeka sa strahom

Ko želi ovaj san u krevetu, tu znojvu zvijer
Jedna mačji hrbat baca Quiet Rose u stranu

Fabrika snova ima četiri boje, u bisernim pigmentima
Koža ispod očnih duplji pulsira svijetloplava krvna žila

Parigi

Vidjela sam grad, odozgo, siv, bisernosiv,
kuća uz kuću, sokak uz sokak, srebrni grad

Prožet srebrnastom rijekom, most uz most,
ožiljak uz ožiljak, stigla sam u grad sa osmijehom

oblak uz oblak, sumrak uz sumrak,
stigla sam u grad kao La Gioconda,

sa mojom mrkom kosom, sa mojom bisernom ogrlicom
nisam znala da sivo ne može pjevati,

stigla sam na srebrne mostove, preko kalajne rijeke
stigla sam do svog imena, osjetila njegovu snagu

vidjela svoju budućnost kako mi prilazi, ožiljak uz ožiljak,
Kao dan koji dolazi nakon sutona

svijetlosivo jutro u mom životnom imenu, jutro
sa svojom prozirnom vodom prosutom preko ulica

Iskoračila sam i plivala u ljudskom okeanu
kojem želim priadati, ne zarobljena u nekom krajoliku

i jutro već snažno i budno oko mene
u srebrnom sam gradu, platinastom gradu, gradu ulica,

Brod, bacan uokolo od nesmirnih talasa,
ali koji ne tone u srebrnim talasima, u srebrnom sutonu,

grad terasa, Parigi, februarski grad, novembarski grad
jezik koji držim u svom srcu. Vidim grad odozgo

bisernosiv, siva srebrna ptica, krugovi, prisutan
odsutan u zraku, sunce, ja sam onde –

O pesnikinji:

Tamna je i tegobna poezija Eve Strom (Eva Ström, 1947). Ona je, kao i njen uzor Birgitta Trotzig, duboko prožeta religijom (katolicizam) ali, posebice u zadnjim zbirkama, dobro natopljenom melanholijom i sumnjom.

Ponestaje nade. Svijet izgleda sve mutnije i ljudske nakane sve strašnije. Tako govori pjesničko i životno iskustvo E. Strom (1jekar po obrazovanju, u poslednjih nekoliko godina slobodni umjetnik). Pored lirike, bavi se prevođenjem, piše i prozu, eseje, kritike.

Važnije zbirke: Akra (1983), Kärleken till matematiken (1989), Brandeburg (1993), Revbensstäderna (2003), za koju je dobila Nordiska rådets litteraturpris.

Njeni prevodi Shakespeareovih soneta pozdravljeni su kao veliki književni događaj.

O prevodiocu:

Refik Ličina (rođen 1956) piše poeziju, kratku prozu i prevodi sa švedskog uglavnom poeziju (B. E. Johnson, L. Gustafsson, T. Transtromer, M. W-Olsson).