Eileen Myles: Drumska ratnica

EILEEN MYLES (1949), američka je pjesnikinja, romanopisac, novinar i pisac libreta, čija djela već nekoliko desetljeća izazivaju pažnju književne publike, a posljednjih godina i masovnih medija, i to do te mjere da se može reći da je kročivši u osmo desetljeće života Eileen Myles postala nešto poput pjesničke rock zvijezde. Na čitanja joj dolaze tisuće ljudi i njezino se mišljenje itekako cijeni. Ali nije uvijek bilo tako, budući da je dugo bila precipirana kao queer pjesnikinja, pojava koju je akademski nastrojena srednja struja pomalo gurala na marginu suvremene američke poezije. Razlog tome vjerojatno leži u činjenici da se Eileen Myles nikada nije libila javno iznositi svoje progresivne, lijevo orijentirane i libertinske stavove. Podrijetlom iz radničke obitelji iz Bostona, Myles se u New York doselila 1974. kako bi prema vlastitim riječima postala „profesionalni pjesnik“, što joj je na kraju i uspjelo kada je sredinom osamdesetih postala umjetnički direktor eksperimentalnog Pjesničkog projekta u St. Mark's¹, gdje je prethodno i studirala u društvu poznatih njujorških pjesnika Teda Berrigana, Alice Notley i Paula Violija. Razvijajući se pod utjecajem Njujorške pjesničke škole, bitnika ali i pop-arta, naročito scene oko Andyja Warhola, koja je reinvenciju i zaigrani odnos prema svakom obliku identiteta uzdigla na postmodernistički pijedestal. Doduše, taj (inter)personalni konstruktivizam znao je ponekad u socijalnom kontekstu poprimati i šekspirijanske odlike „komedije zabune“, pa je tako sama Myles jednom duhovito poentirala da je u New York došla s namjerom da postane pjesnikinja, a postala je lezbijka! Radikalno otvoren stav prema seksualnosti, ispitivanje granica umjetničke slobode, feministički naboj ali i otvoreno problematiziranje pitanja socijalne i rasne pravde, te društvene stratificiranosti kao takve, kao i tipično američka srednjeklasna (sub)urbana opsjednutost televizijom i fenomenom medijske kulture i slave, samo su neke od tema u pjesništvu Eileen Myles. Sklonost uličnom vernakularu, pribjegavanje improvozaciji, jezična inventivnost, utjecanje direktnom „performativnom“ iskazu, gotovo urođeni pobunjenički gard, kao i zaziranje od hipemetaforizacije, učinili su s vremenom njezinu poetiku bliskom veoma širokoj i šarolikoj čitateljskoj i slušateljskoj publici. Isto tako, na energetskoj razini u njezinom se djelovanju itekako osjeća subverzivnost američkog punka i novog vala, kao i estetika transgresivosti vazda bujajuće njujorške queer scene. Shodno tome, pjesnički glas Eileen Myles nije opsesivno homogen, već prije predstavlja svojevrsni zbir subjektivnih intencija koje posjeduju transformativnu moć i potencijal da u čitatelju probude prije svega emociju, pa tek onda, recimo tako, cerebralnu reakciju. Ili kako sama pjesniknja kaže: „U meni nešto vrije kao u košnici. Moja cijela svijest voli biti na rubu rasapa, ali tako da se nikada dokraja ne raspadne. U tome nalazim zadovoljstvo.“ Eileen Myles je itekako bila svjesna da će je zbog heterogenosti njene poetike publika i kritika zasigurno različito etiketirati, ali se oko toga nikad nije previše zamarala, čak ni kad su je nazivali folk pjesnikinjom, vjerojatno zato što uglavnom piše razgovornim stihom i što joj nisu strane preokupacije i problemi takozvanog malog čovjeka. Eileen Myles je naprosto previše iskusna da ne bi bila svjesna činjenice da su akademske i bulevarske kategorizacije književnosti velikim dijelom povijesno trošiva konvencija, tim prije kad je iz njene poetike lijepo razvidno da Myles umjetnost doživljava prije svega kao - kako je to svojedobno formulirala Susan Sontag – „oblik svijesti“. Eileen Myles puno putuje, a kao svoja stalna boravišta navodi New York City i Marfu, Teksas. Dosada je objavila dvadesetak knjiga poezije i proze među kojima se posebno ističu Not Me (Ne ja, 1991), Chelsea Girls (Djevojke iz kvarta Chelsea, 1994), Cool for You (Hladim se na tebe, 2000), Inferno: A Poet's Novel (Inferno: pjesnikov roman, 2010) i I Must Be Living Twice: New and Selected Poems 1975-2014 (Mora da živim dvaput: nove i izabrane pjesme, 1975-2014).

^{1 Pjesnički projekt u Crkvi St. Mark's u East Villageu na Manhattanu osnovao je 1966. pjesnik i prevoditelj Paul Blackburn. Tijekom pedesetak godina projekt je bio ključna institucija njujorškog eksperimentalnog pjesništva. Pod njegovim okriljem i danas se održavaju čitanja, radionice i sponzorira se kvartalni časopis, a projekt posjeduje i svoju internetsku stranicu, te opsežan dokumentacijski i audio arhiv. Osoblje te iznimne književne institucije oduvijek su činili isključivo pjesnici, pa su tako u koordiniranju i radu projekta pored Eileen Myles sudjelovali i Joel Oppenheimer, Anne Waldman, Bob Holman, Ron Padgett, Ed Friedman i mnogi drugi istaknuti autori. Inače, St. Mark's place jedan je od kultnih njujorških kulturnih toponima, mjesto gdje su živjele mnoge poznate ličnosti, poput Lava Trockog, W. H. Audena, Lennyja Brucea, Abbieja Hoffmana i drugih. Sama ulica jedinstvena je vinjeta pop kulture, zauvijek ovjekovječena na omotu albuma Physical Graffiti (1975) sastava Led Zeppelin, kao i u spotu Rolling Stonesa za pjesmu Waiting On a Friend (1981).}

Proročanstvo

igram se đavoljim kurcem
poput olovke u boji je
poput debele spržene olovke u boji
njime pišem pjesmu
zapisujem
svu čegrtavu jaru ove sobe
služim se njime
služim se tim peckavim klepetom
tim svjetlom u sredini sobe
ono mi je domaćin
uvijek sam te se plašila
bojala se da si bog ili nešto drugo
plašim se kad si žut
i zlatast
bijelo je okej. Proziran i hladan
ne sličiš na dom
moj trbuh je beskućnik
dok mi kao omlet pleše oko struka u džinsu
bolje da ima veze s osjećajem debljine
iako je ustvari riječ o manjku praznine
ciljam na taj osjećaj praznine
malo ću ga okusiti
i onda se vratiti

Moj stav prema poeziji 

Moj stav prema poeziji je donekle 
ovakav: trebala bih raditi 
nešto što se više isplati, 
jer volim udobnost, vedre stvari za sebe
i mogućnost da razbacujem novac 
na voljene ljude, kako ne bih voljela 
one koji imaju para 

Ovo je poezija novca. 
Novac je prijatelj, 
udoban stolac kad moraš sjesti, 
zona za pješake.
Kupovanje vožnji.   
Usredotočimo se sada na ovu.  
Zanemarimo letove helikopterom
po Australiji. Sahrani 
mi žalost u fantastičnom ručku.  
Voliš tu zvijezdu. Kupit ću ti taj auto. 
Nikad pijana ali volim kliziti 
          kroz eter 
svačijeg pijanstva.
          Diže me to, 
moja bestežinska ljubav prema gotovini 
          škljoca mi zubima.  
          Moje riječi zveckaju.

Grčka

Ovog ljeta
kažem prijateljima
namjeravam provesti
dobar mjesec dana
u Grčkoj.

To je smiješno,
kažu moji prijatelji.
Pogledaj se.
Iznošene su ti cipele.
Kad treba platiti stanarinu
valjaš se po ulici
i ridaš
sve dok netko ne naiđe
i zaspe te
dolarima.

Otići ću u Grčku.
Na dobar mjesec dana.

Živjeti na nekom grčkom otoku.
Uz plavo Egejsko more.
U maloj kući od kamena.
Mogu valjda otići u Grčku
ako želim.

1. srpnja
sjedit ću u svom stanu
u sandalama
i u mislima biti u Grčkoj.

To je ludost
kažu moji prijatelji.
Ne možeš putovati
na krilima žudnje.
I ja velim. To je ludost.
Ali u Grčkoj ću biti normalna.

Velška poezija 

Uglavnom je u obliku brda lamentira stari 
          vojnik 
Uto projure tri plava automobila
Ovdje, u New York Cityju, svi smo mi heroji!

Ali čije li je to zeleno oko zapelo na mojoj tenisici 
Tri ptice spuštaju se na moje požarne stepenice
O ljubavi 
Moja zbunjenost je slijepa, vansezonska.  

Tri bloka dalje laju tri psa 
Svježi vjetar kolovoza puše kroz moje prepredeno filmsko platno 
Godina se proteže, tiho!
Osluhni opet te pse.

Moj jeftini životni stil 

Strusila sam burbon
Ušla i odvrnula telku 
Zapalila džoint i počela gledati Monterey Pop Festival 
I skoro zaplakala kad je Janis izašla na pozornicu 
Njene noge što se ritaju prizor su koji se teško zaboravlja 
I kako nastup ide kraju Janis se smješka
onim slatkim osmijehom male Teksašanke. 
Zbacuje štikle i pojavljuje se 
Otis Reading, tako seksi. 
Milijuni mladih Amerikanaca 
          po prvi put u životu 
Doživljavaju religijsko iskustvo 
Ili nam bar tako kamera sugerira 
Brinu me manipulacije ovog medija 
Kako netko uopće stječe tako nevjerojatnu snagu 
Ali naravno preumorna sam 
Postupak uklanjanja dobro znanog prekrivača 
         pričinja mi veliko zadovoljstvo 
Na mojem krevetu 
Skoro je jesen
Skoro zima 
Očekujem da će zvijezde sjati 
I šume vrvjeti medvjedima. 

Uz smrt Roberta Lowella2

Oh, živo mi se jebe!
Bio je tek sjedokosi starac
bezobziran da ne povjeruješ
I tako anksiozan, a sve zbog tog svojeg
umišljenog bola. Nije da baš to razumijem,
kad mrzim jebene waspove³.
Uglavnom, tip je bio bedak.
Upisala sam bila proljetni semestar na MacLeanu4
tom baš otmjenom mjestu među borovima
punom hipika. I Ray Charles je
u svoje vrijeme kulirao tamo.
Kao i James Taylor...
Slavni, kao što znamo, su luckasti.
Uzmimo Roberta Lowella.
Tog starog sjedokosog mlakonju.
Sada tako jebeno mrtvog.

^{2 Robert Lowell (1917-1977) bio je veliki američki modernistički pjesnik poznat po svom konfesionalnom izrazu (zbirka Life Studies iz 1956. jedna je od najvažnijih u poslijeratnom opusu američkog pjesništva), također i ugledni profesor književnosti, izdanak stare puritanske loze čije podrijetlo seže sve do prvih doseljenika s broda Mayflower. (op. prev.)
3 WASP, bijeli anglosaksonski protestanti, (op. prev.)  
4 Odnosi se na sanatorij MacLean u Belmontu, u ruralnom Massachusettsu, koji je stekao legendaran status u književnim krugovima nakon što su tamo neko vrijeme na liječenju proveli pjesnici Robert Lowell, Sylvia Plath i Anne Sexton. (op. prev.)}

Ivana

Danas, 30. svibnja, spaljena je
Ivana Orleanska.
Bilo joj je 19 godina
i kad je umirala
jedan čovjek je vidio
kako joj iz usta izlijeću
bijele golubice.

Ivana je rođena 1412.,
između Lorraine
i Champagne. Ivana
je odrasla na legendama.
Merlin je rekao da će Francusku
izgubiti žena,
a spasiti djevica. Ivana
nije bila avanturistica, niti
muškobanjasta, nego baš sanjalica,
dobra cura, kućevna, beba
svoje obitelji.
Ivana nikad nije dobila menstruaciju.

Čula je glasove
u zvonima, vidjela anđele
u šarenim vitražima. Vjerovala je
da se sunce okreće oko
zemlje zato što je to vidjela.
Vjerovala je da Bog
želi da Karlo VII
bude kralj Francuske
zato jer su joj to rekli Michael,
Catherine & Margaret
dok je slušala zvona. Njen otac
je rekao da ju namjerava udaviti
ako ne prestane
sa svojim besmislicama.

Bilo joj je 19 godina
kad su je živu spalili na gradskom trgu.
Jedna bijela golubica
izletjela joj je iz usta dok je umirala.
Bilo je to na današnji dan prije točno petsto četrdeset i osam godina.
Pravo iz usta izletjela joj je golubica.

Jesen u New Yorku

To je nešto poput povratka
duševnom zdravlju
povratka nečemu što
nikad nisam znala
Kao kad se list pun strasti
zazeleni
Kolovoz je bezmalo za nama
„– to je moje ime, ne istroši
ga!“
Kao da sam skinula šešir
i iznenadila se
što imam glavu ili
kao da imam ideju
koja je oduvijek bila moja
da bi tek sada
našla put kući, dok baloni
tako brzo promiču.
Naslanjam se sučajno
na dugmad
i kvarim stvari
koje inače funkcioniraju
naprosto zato
jer sam toliko
zelena.

Američka pjesma

rođena sam u Bostonu
1949. Nikad nisam željela
da se ta činjenica zna, ustvari
sam veći dio svoga odraslog
života provela pokušavajući
svoje rane godine pomesti
pod tepih i živjeti život
koji bi nedvojbeno bio
samo moj i neovisan
o povijesnoj sudbini
moje obitelji. Možete
li zamisliti što je značilo
biti jedan od njih,
biti građen poput njih,
govoriti poput njih
biti privilegiran rođenjem
u tako bogatoj i moćnoj
američkoj obitelji.
Išla sam u najbolje škole,
imala svakave tutore
i trenere, svugdje sam
putovala, upoznavala slavne
i kontroverzne ljude, kao
i one ne baš vrijedne divljenja,
i znala sam još od rane dobi
da ću, ukaže li mi se
makar kakva mogućnost
da umaknem kolektivnoj sudbini
te slavne bostonske obitelji,
to i iskoristiti,
i jesam. Uskočila sam
na Amtrak za New York
ranih 70-ih i pretpostavljam
da bi se moglo reći
da tu počinju moje skrivene
godine. Mislila sam,
dakle, bit ću pjesnik!
Što bi uopće moglo biti
luđe i opskurnije.
Ali postala sam lezbijka.
Svaka žena u mojoj
obitelji izgleda
kao lezba ali kad to zbilja
i postaneš, to podrazumijeva
svojevrsno iskakanje
iz kolosijeka. I dok se prenemažem
u ovoj sramotnoj pozi
mogu reći da sam vidjela
i naučila i počinjem vjerovati
da se povijesti ne može
umaknuti. Žena s kojom
sam trenutno u ljubavnoj vezi
rekla je – znaš izgledaš kao netko
od Kennedyjevih. Osjetila sam
kako mi krv navire u obraze. Ljudi
su se uvijek smijali mojem bostonskom
naglasku miješajući „dvojku“
i „djevojku“, „pâs“ i „psa“.
Ali kad je ta bezazlena žena
prvi put izgovorila
moje obiteljsko prezime,
znala sam da sam provaljena. Jest,
ja sam jedna od Kennedyjevih.
Moji pokušaji da to prikrijem
su propali. Počevši
kao skromna pjesnikinja
ubrzo sam zasjela na Olimp
svoje profesije i našla se
na položaju koji podrazumijeva
čast i rukovodeće uloge.
I pravo mi budi
što me ta žena sad proziva. Jest,
ja sam jedna od Kennedyjevih.
I čekam vaše naloge.
Vi ste Novi Amerikanci.
Beskućnici lutaju ulicama
najvećeg grada naše
nacije. Bezdomni muškarci
zaraženi AIDS-om su među
njima. Je li to u redu?
Da nema krova za beskućnike,
da nema besplatnog zdravstvenog
osiguranja za te muškarce. I žene.
Da na kraju svoga puta
– na umoru –
saznaju da ova zemlja nije njihov dom?
Ali kako te služi zubalo danas?
Možeš li si priuštiti popravak
zuba? Kolika ti je stanarina?
Ako je umjetnost najviši
i najpošteniji oblik
komunikacije u našem vremenu,
a mladi umjetnik nije više
u stanju da se ovamo preseli
i obrati se svojoj epohi... Jest, ja sam mogla,
ali bilo je to prije 15 godina,
prema tome upamtite, kao što moram i ja,
jer sam jedna od Kennedyjevih.
Zar ne bismo svi trebali biti Kennedyjevi?
Najveći grad ove nacije
dom je za biznismene i bogate
umjetnike. Ljude s lijepim
zubima koji ne žive
na ulicama. Što ćemo s tom
nedoumicom?
Gle, ja sam stekla obrazovanje.
Učila sam o Zapadnoj
civilizaciji. Znate li koja je poruka Zapadne
civilizacije? Sama sam.
Jesam li sama večeras?
Ne bih rekla. Jesam li ja ta
kojoj noćas krvare desni?
Jesam li ja jedina
homoseksualka ovdje u ovoj sobi
večeras? Jesam li ja jedina
čiji su prijatelji pomrli, i umiru.
A moja umjetnost ne može
dobiti potporu sve dok
ne postane divovski proizvod,
veći od svih ostalih, potvrđujući tako
osjećaj publike koji govori
da su i oni sâmi. I dobro je što su
usamljeni, zaslužili su da
plate ulaznicu da vide ovu Umjetnost.
Rade,
zdravi su, trebali bi
preživjeti, i normalni
su. Jeste li i vi normalni
večeras? Svi ovdje, jesu li svi
ovdje normalni.
Za mene nije normalno da budem jedna od Kennedyjevih.
Ali više ne osjećam stid, više
nisam sama. Noćas nisam sama
jer svi smo mi Kennedyjevi.
I ja sam vaš Predsjednik.

Drumska ratnica

Što se dogodi
kad suzbiješ plamen?

Izbacila sam glavu
kroz prozor automobila
& mašem zvijezdama.

Čekajte me, dolazim,
vraćam se kući!