19. 07. 2021.
Nancy Morejón: Zemlja je naša
Poezija: Nancy Morejón; Izbor i prevod: Divlji detektivi (Damir Šodan i Mehmed Begić)
NANCY MOREJÓN (1944), kubanska pjesnikinja, kritičarka i esejistica, dobitnica Zatnog vijenca struških večeri poezije (2008). Na Sveučilištu u Havani studirala je karipsku i francusku književnost, a poznata je i kao vrsna književna prevoditeljica. Uredila je sabrana djela Nicolása Guilléna, a u svom književnom radu Morejón se uglavnom bavi doprinosom afrokubanske manjine u stvaranju kubanskog nacionalnog identiteta, kao i rodnim pitanjima i temama rasne ravnopravnosti u kubanskom društvu. Za svoj rad ovjenčana je brojnim kubanskim nacionalnim nagradama za književnost, a od 2013. glavna je urednica časopisa Revista Union, koji izdaje Kubanski sindikat pisaca i umjetnika (UNEAC). Tijekom bogate sveučilišne karijere predavala je i u inozemstvu, na Koledžu Wellesley i na Sveučilištu Misouri u SAD-u. Nancy Morejón je prva crna kubanska književnica koja je u svojoj zemlji ostvarila status profesionalnog pisca, kritičara i prevoditelja. Ujedno je i najprevođenija kubanska spisateljica iz takozvanog postrevolucionarnog perioda. Nancy Morejón duboko vjeruje u društvenu ulogu poezije kao sredstva socijalne komunikacije, pa je tako dobro poznata njezna izjava da „pjesma ne postoji dok se ne objavi“. Najvažnija djela: Pohvala plesu, Uglačani kamen, Richard je donio svoju flautu i drugi argumenti, Pogled iznutra (izabrane pjesme).
Volim svoga gospodara
Volim svoga gospodara.
Svakodnevno skupljam triješće da mu potpalim vatru.
Volim njegove bistre oči.
Pitoma kao janje
uši mu škropim kapima meda.
Volim njegove ruke
kojima me polijegao na ležaj od trave:
moj gospodar grize i potčinjava.
Priča mi tajne priče dok
mu lepezom hladim cijelo tijelo, izrešetano i puno lezija
od svih onih dana provedenih na suncu i u pljačkaškom ratu.
Volim njegova stopala kojima je gusario i lutao
stranim zemljama.
Masiram ih najfinijim prahovima
što sam pronašla, jednog jutra
vraćajući se s polja duhana.
Svirao je citru dok su mu se s usana razlijegale sonorne
versi, kao da se rađaju u grlu samog Manriquea.
Voljela bih da sam čula zvuk marimbule.
Volim njegova fina, rumena usta,
s kojih se otkidaju riječi
koje i ne mogu još odgonetnuti.
Moj jezik za njega više nije njegov.
I poderana je svila vremena.
Čula sam stare stražare u polju kako pričaju
i saznala da moja ljubav
bičuje ljude u onom kotlu od šećernog mlina,
iz kojeg se dimi kao iz pakla, koji pripada Gospodinu Bogu
o kojem mi je beskrajno pričao.
Što mi je mogao reći?
Zašto živim u ovoj savršenoj nastambi za slijepe miševe?
Zašto li mu moram služiti?
Kamo on ide u toj svojoj sjajnoj kočiji
koju vuku konji sretniji od mene?
Moja ljubav je poput korova što prekriva plodove,
jedina imovina koju mi ne mogu oduzeti.
Proklinjem
ovu odjeću od muslina koju mi je silom odjenuo,
ove tašte čipkane haljine što mi ih je nemilosrdno navukao;
ova svoja dnevna zaduženja u popodnevima bez suncokreta;
ovaj kaotični dušmanski jezik što ga držim za zubima;
ove kamene grudi što ga ne mogu ni podojiti;
ovu utrobu izgrabljanu ravnodušnim udarcima njegova biča;
ovo prokleto srce.
Volim svoga gospodara, ali svake noći
kad hodam cvjetnom stazom do polja šećerne trske
gdje smo kriomice vodili ljubav,
vidim se s nožem u ruci, kojim ću ga odrerati kao govedo
bez kajanja.
Od zaglušujućeg damaranja bubnjeva
više ne čujem njegovo zapomaganje i žalosne jecaje.
Zvona me zovu.
Crna žena
Još uvijek osjećam miris morske pjene s pučine preko koje su me protjerali.
Noći se ne sjećam.
Ni sâm ocean je ne može prizvati u sjećanje.
Ali ne mogu zaboraviti onog prvog pelikana
što sam ga u daljini spazila.
Visoko gore oblaci kao svjedoci.
Možda i nisam zaboravila svoju izgubljenu obalu, niti jezik svojih predaka.
Ovdje su me ostavili i tu sam živjela.
I budući da sam radila poput životinje,
ovdje sam se zapravo rodila.
Koliko sam samo epovima Mandinga pokušavala prizvati
snagu.
Bunila sam se.
Njegova Preuzvišenost me kupila na trgu.
Izvezla sam plašt Njegovoj Preuzvišenosti i rodila mu muško dijete.
Moj sin nije imao imena.
Njegova Preuzvišenost je umrla u naručju besprijekornog engleskog lorda.
Hodala sam.
Ovo je zemlja na kojoj sam kao rob mučena i bičevana.
Sve njene rijeke sam uzduž i poprijeko preplovila.
Pod ovim suncem sam sijala, usjeve žela i nikad kušala.
Živjela sam u kolibi.
Sama sam doteglila kamenje od kojeg je sagrađena,
pjevajući u čistom ritmu ptica starosjedilica.
Ustala sam.
I na ovoj istoj zemlji dodirnula svježu krv
i istrule kosti mnogih drugih
dotjeranih ovdje
ili ne, ali istih poput mene.
Više nisam sanjala o cesti za Gvineju.
Za Gvineju? Ili Benin?
Ili Magadaskar? Ili Cabo Verde?
Radila sam i radila.
Ojačala sam svoju nadu i milenijsku pjesmu.
Otišla sam u brda.
Pravu nezavisnost našla sam u utvrdi robova
i jahala sam s Maceovim1 trupama.
Svega stoljeće kasnije, skupa sa svojim potomcima,
s plave planine
sišla sam sa Sierre
da stanem na kraj kapitalu i zelenašima,
generalima i buržujima.
Sad živim za danas jer danas imamo i stvaramo.
Ništa nam nije strano.
Zemlja je naša.
Naši su more i nebo.
Naša magija i himera.
Vidim svoje suborce kako plešu oko stabla
koje smo posadili u čast komunizma.
Njegovo darežljivo drvo lijepo odzvanja.
1 José Antonio de la Caridad Maceo y Grajales (1845–1896) bio je jedan od glavnih zapovjednika kubanske vojske koja je izvojevala nezavisnost Kube. Kubanci su ga zvali „Titan od bronce“.
Majka
Moja majka nije imala dvorište
već samo stjenovite otoke
što plutaju pod suncem,
na krhkim koraljima.
Nije bilo ni gole grane
u zjenici njenog oka, samo mnogo taloga.
Bilo je to vrijeme kad je trčala bosa,
preko vapna iznad sirotišta
ne znajući kako se smijati
niti čak gledati u obzor.
Nije imala spavaću sobu od bjelokosti,
niti dnevni boravak od pletera,
a ni šutljivi tropski vitraž.
Moja majka je imala pjesmu i maramicu
da uljulja povjerenje moje utrobe,
da uzdigne svoju glavu napuštene kraljice
pruži nam svoje ruke, poput dragog kamenja,
pred ohlađenim truplima neprijatelja.
1962.
Richard je donio flautu
br. 111
Onog dana kad su dvije starice secirale dvije ptice
negdje u jednom muzeju
vratili smo se prazni željni da čujemo malo glazbe stoljeća
presretni što uživamo u slušanju
u podređenosti vladavini jedne čarolije
bilo mi je prvi put prvi put
prvi put da sam čula tako vatren klarinet
tako zadimljen
usijan
zahvaljujući djedu Egüesu bio je to dolazak nove ere
djetinjstvo je za nas uskrslo
započelo iznova
samo taj klarinet poput mosta
(i bakreni pogled Gladys s nekoliko kila viška)
naša potreba da čujemo svaki dah duhača
trag igle masne od naslaga stare prašine
Mozart i Europa su se smijali iz daljine
dok smo mi plesali iz očaja
slušajući timpan bas trubu guiro
i flautu
sjedinjeni u svom pohodu
dok slušamo udarce u kožu bubnjeva
rođene u istoj vatri
bio je to prvi put veliki prvi put
i sva tišina se svela na slušanje
na slušanje
1967.
Razbijanje iluzije za Rubena Daria
Prolazi kraljevski bijeli paun.
R. D.
Ako ikad paun prođe pored mene,
pretvarat ću se da obraćam pažnju na njegov stas,
njegove noge, škljocanje njegovih kandži,
njegov drski bahati hod,
njegov dugi vrat;
činjenica je da postoji i taj drugi paun,
koji sad ne prolazi ovuda,
paun modernizma,
onaj što je prepadao pjesnika tankih vlasi,
u odijelu koje nagriza pjena oceana;
činjenica je da još uvijek postoji taj drugi paun,
koji nije tvoj,
kojeg trgam na trijemu svog izmišljenog doma;
zavrćući mu vrat skoro bez žaljenja,
jer djeluje mi tako plav tako plav nebeski plav.
1979.
Ljubav, dodijeljeni grad
čitatelju, saputniku
ovdje ću opet reći: srce grada nije umrlo
još uvijek je za nas besmrtno
o, snovi, vraćaju se ljetna platna
i kose tesara lepršaju u jutru
zbližavajući se sa svim što ostavljam za sobom
sad moje srce živi u gradu i njegovoj avanturi
poezija dolazi sama sa svim onim što ostavljam na svom tragu:
cvijet ili
demon, poezija stiže sama od sebe poput ptice
(nudim joj jedno crveno drvo)
i divlja se namješta na mojoj glavi, jede mi bjeloočnicu;
ali sada ne samo da je praskozorje, i ne radi se samo
o pjevu ptica
nije samo grad u pitanju
ovdje ću ti pričati o valovima obale i Revoluciji
ovdje poezija dolazi sa prekrasnom sabljom da mi prokrvari
grudi
tko sam
tko čuje san mojih prokletih usana kome govorim,
čije uho će reći
da mojim riječima usta pjesnika
su prepuna mravi svaki put kad
sviće
tko sam
gerilka, luđakinja lutalica, meduza, kineska
flauta,
ugrijana fotelja, alge, top straže s obale, tjeskoba,
krv mučenika, Ochún2 i njena jajna stanica na ovoj zemlji
tko sam
da iznova idem ulicama, među božanstvima orichas,
kroz mračnu i tjelesnu vrelinu,
među učenicima koji recitiraju Martíja3
među automobilima, među djecom, među ljetnim platnima,
na gradskom trgu, među crnima,
među guardacantones4,
u parkovima, u starom gradu, prastarom kvartu Cerro,
u svojoj Katedrali, u vlastitoj luci
ovdje, reći ću još jednom: ljubav, dodijeljeni grad
2 Ochún je u kubanskoj Joruba religiji boginja plodnosti, a bogovi su orichas. Yoruba je i etnička skupina porijeklom iz zapadne Afrike. (op. prev.)
3 José Martí (1853 –1895), kubanski književnik i političar, borac za oslobođenje Kube od španjolske krune i organizator rata za nezavisnost uz pomoć Sjedinjenih država. (op. prev.)
4 Guardacantón (šp.), doslovno „ugaona straža“, odnosi se na stupove ugrađivane uz donje rubove zgrada da ih ne bi oštetile kočije s konjskom zapregom. (op. prev.)
Madrigal za odbjegle robove (za Miguela Barneta)
Klonule ruke i glava,
plamte, rugaju se tragu Progonitelja.
Oznojena tijela bacaju se u vlažnu močvaru.
Kakvu tešku ljepotu posjeduju njihova srca.
Na njihovim mačetama, kao u granju
gnijezde se golubice i miševi.
I u vremenu sunca,
i u vremenu mjeseca,
i u vremenu žudnje
čine da se ponovno rađaju kao djeca,
kao slatka djeca već osvojene slobode.
DAMIR ŠODAN (Split, 1964), pjesnik, prevoditelj, dramski pisac, urednik, diplomirao je engleski jezik i opću povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je pjesničke zbirke Glasovne promjene (1996), Srednji svijet (2001), Pisma divljem Skitu (2009), Café Apollinaire (2013) i Unutarnji neprijatelj (2018), knjige dramskih tekstova Zaštićena zona (2002) i Noć dugih svjetala (2009), te Drugom stranom, antologiju suvremene hrvatske "stvarnosne" poezije (2010). Za dramu Zaštićena zona nagrađen je prvom nagradom na konkursu za ex-Yu dramatičare u Beču (2000), a za burlesku Chic lit Držićevom nagradom (2012). U prijevodu je predstavio mnoge sjevernoameričke pjesnike (Charles Simic, Raymond Carver, Charles Bukowski, Richard Brautigan, Leonard Cohen, Frank O'Hara i dr). Član je uredništava časopisa Poezija i Quorum u Zagrebu, a poezija mu je prevedena na dvadesetak jezika. Među ostalima uvršten je u američku antologiju New European Poets (Graywolf Press), francusku Les Poètes de la Méditerranée (Gallimard) i britanske World Record i A Hundred Years' War (Bloodaxe). Član je HDP-a i Hrvatskog centra PEN-a, a sudjelovao je na mnogim međunarodnim književnim skupovima i festivalima, te kao predavač gostovao na Sveučilištu Columbija u New Yorku, i na Koledžu Sierra Nevada, SAD. Dvadesetak godina radio je kao prevoditelj za Ujedinjene narode u Nizozemskoj, a sad je slobodni književnik i književni prevoditelj. Živi u Den Haagu, i u Splitu.
MEHMED BEGIĆ (Čapljina, 1977), pjesnik, prevoditelj i prozni pisac, osim u rodnom mjestu živio je i školovao se u Mostaru, Sarajevu, Barceloni i Managvi. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Kolaps. Njegovi prijevodi pjesama Leonarda Cohena objavljeni su u knjizi Moj život u umjetnosti, izabrana poezija i pjesme (Alternativni Institut, Mostar, 2003.). Uvršten je i u knjigu razgovora i odabrane poezije Jer mi smo mnogi, pjesnika Marka Pogačara. Dosada je objavio desetak knjiga, među kojima se ističu pjesničke zbirke Savršen metak u stomak, Sitni sati u Managvi, Opasan čovjek i Vrijeme morfina. Sarađivao je sa bendom Vuneny, kao i sa mostarskim kantautorom Sanelom Marićem Marom. Piše za Žurnal (Sarajevo), portal Abrašmedia (Mostar) i Blesok (Skopje). Sa Damirom Šodanom prevodi hispanoameričku poeziju (Raúl Zurita, Leopoldo Maria Panero, Roque Dalton, Mario Benedetti i Ernesto Cardenal), a kontinuirano sarađuje i sa multi-instrumentalistom i producentom Nedimom Zlatarom. Njihovi dodadašnji radovi objedinjeni su na dva albuma na kojima se uglavnom žanrovski neodredivo isprepliću muzika i poezija. Mehmed Begić trenutnačno živi u Santo Domingou, na karipskom ostrvu La Española, Dominikanska republika. Upravo je objavio knjigu eseja o jazz i rock muzici Pisma iz Paname (detektivski jazz).
