Charles Bukowski: Oluja za žive i mrtve

29. 12. 2020.

Charles Bukowski: Oluja za žive i mrtve

Poezija: Čarls Bukovski, iz zbirke „Oluja za žive i mrtveˮ (New York: Ecco Press, 2017); Izbor i prevod: Damir Šodan

 

„OLUJA ZA ŽIVE I MRTVEˮ je najnovija posthumna zbirka pjesama Charlesa Bukowskoga (1920-1994),  legendarnog američkog pjesnika i prozaika, takozvanog „laureata s dna kaceˮ, barda poniženih i obespravljenih, kojega našoj književnoj publici i ne treba posebno predstavljati, a koji, evo, i dvadeset i pet godina nakon svoje smrti ostaje podjednako plodan, intrigantan i čitan. I to ponajprije zahvaljujući svojoj golemoj radnoj energiji kojom je za života praktički svakodnevno ispisivao svoj egzistencijalni poetski dnevnik koji u konačnici iščitati kao veliku odu slobodi ljudskoga duha, koja po maníri izvedbe i kolosalnosti zamaha zapravo najviše podsjeća na Bacha, tog razbarušenog orijaša klasične glazbe kojega je „Hankˮ neobično cijenio i volio.   U ovoj najnovijoj, kao ustalom i u svakoj drugoj knjizi koja joj je prethodila, mogli bismo komotno dodati, Bukowski nas u podtekstu podsjeća na prostu ali često previđanu istinu, a ta je da nema slobodnog društva bez slobodnog pojedinca, jer su upravo sloboda riječi i duha nešto što bi čovjeku trebalo biti nasušno potrebno poput (naročito u ova vremena) respiratornog sustava, budući da baš na njima počiva temelj njegova dostojanstva. Nažalost, upravo smo danas, bez obzira na silni tehnološki zamah, koji u nekim svojim segmentima, poput onog biogenetskog, graniči sa znanstvenom fantastikom, postali svjedocima globalnog retrokonzervativnog cunamija, koji u svojoj želji za postizavanjem opće uravnilovke putem agresivnog duševnog inženjeringa doslovno ne preza ni od čega, pa u konačnici ni od izvjesnosti globalnog uništenja. I baš zato su nam možda u eri otužnog napuštanja davnih prosvjetiteljskih zasada potrebne moćne javne figure prekoračenja, svojevrsni akteri velikog neposluha, riječju pisci poput Charlesa Bukowskoga, pobunjenici i solipsisti, tvrdoglavi individualci koji svojim odvažnim „lajanjem na Mjesecˮ prokazuju štektavu mašineriju - burroughsovski kazano - „Sistemaˮ!  Ova konkretna zbirka Charlesa Bukowskoga, iz koje ovdje donosimo izbor, po mnogočemu je posebna, ponajprije zato jer napokon na svjetlo dana iznosi krajnje rijedak i dosad neviđen pjesnički materijal, onaj koji je stjecajem okolnosti ostao rasut među odavno ugašenim i raritetnim „podzemnimˮ časopisima i publikacijama, kao i među pamfletskim izdanjima i privatnim kolekcijama, a koji je prilježnim i dugogodišnjim istraživačkim radom na jednom mjestu okupio urednik Abel Debritto, skrećući nam tako još jednom pažnju na vitalni i neponovljivi pjesnički genij Charlesa Bukowskoga, koji čak i u svojim najtvrdokornijim i najduhovitijim izdanjima ne iznevjerava svoju duboko usađenu humanu i empatičnu komponentu. 

ponovno u frci neviđenoj


onaj s velikim stopalima, budaletina, nije se htio
pomaknuti kad sam prolazio između sjedala; te noći
na seoskom plesnjaku Elmer Whitfield je ostao bez zuba
kad se potukao s Eddie Greenom;
dobit ćemo njegov radio, i njegov sat, rekli su,
pokazujući na mene, prokleti Jenki; ali nisu znali
da sam ja sumanuti pjesnik koji samo visi tamo, cuga
vino
i očima ljubaka sa svim
njihovim ženama, dok se oni kutre prestrašeni
kao provincijalna marva
što se neprestano dovija
kako da me likvidira
pokušavajući
prije svega iznaći
kakav glupavi razlog za svoju rabotu;
mogao sam im reći kako sam ne tako davno
izvukao deblji kraj gotovo bezrazložno;
ali sam se umjesto toga
ukrcao na autobus za Memphis
u 8:15.

zašto su sve tvoje pjesme osobne?

zašto su sve tvoje pjesme osobne? rekla
je, nije čudo što te mrzila...
koja od njih? upitao sam. znaš ti
koja... i nikad više ne ostavljaj vodu
u sudoperu, a čak ne znaš ni meso ispeći
na roštilju; moja gazdarica je rekla
da si jako naočit i htjela je znati
zašto ne pokušamo ponovno...

jesi li joj rekla?

zar sam joj mogla reći da si napuhanko
i alkoholičar? jesam li joj mogla reći
kako sam te morala s poda dizati
onaj put kad si se potukao?
jesam li joj mogla reći
da se samozadovoljavaš?
jesam li joj mogla reći
da misliš
da si neko veliko mudo, g. Vanbilder

zašto ne pođeš kući?

uvijek sam te voljela, da znaš,
uvijek sam te voljela!

dobro. jednom ću napisati pjesmu
o tome. jednu vrlo osobnu
pjesmu.

brzi tempo

došao sam jezivo umoran, posječena prsta i mrzlih 
nožnih prstiju, munja se obrušila niz zidne tapete;
na ulici su objesili trojicu, a gradonačelnik je bio pijan
od bombona s alkoholom, da bi tu potopili hebenu flotu i lešinari 
pripalili kubanske cigare; OK, vidim da je jedna ljepotica 
u kupki unakazila lijevo zapešće, pa su je našli komatoznu 
u spavaćoj sobi - vjerojatno zato što joj srce vapi 
za mnom, ali ja moram van iz grada: mislio sam da sam 
jednostavan momak, klisurina, ali upravo sam  

iznad lijevog uha
našao jednu sijedu.  

mislim na Hemingwaya

Mislim na Hemingwaya
kako sjedi na stolcu; imao je pisaći
stroj, ali ga više i ne dotiče
jer nema što
reći.

i sad Belmonte više nema
bikova za ubijanje, ponekad pomislim
da više nema pjesama koje bih napisao
niti žena koje bih volio.

Mislim na formu pjesme
ali stopala me bole, na prozorima
se skupila prljavština.

bikovi noću spavaju
u poljima, sasvim dobro
i bez Belmontea.

Belmonte također spava
dobro bez Belmontea, ali ja
ne spavam baš dobro.

Već neko vrijeme
nisam stvarao ni volio, zamahnem
prema muhi, ali promašim, ja sam
stari sijedi pas što polako
gubi zube.

Imam pisaći stroj ali sad
moj stroj više
nema što za reći.

Pit ću sve dok me jutro
ne zatekne u krevetu s najvećom kurvom
što postoji:
mojom malenkošću.

Belmonte & Papa, jasno
mi je, tako to već biva,
uistinu.

Gledao sam ih cijelo jutro
kako donose blatnu zemlju
da ispune
rupe na ulicama. Gledao sam
ih kako razvlače nove žice
po stupovima, noćas
je kišilo, bila je to vrlo suha
kiša, ništa poput granatiranja,
samo što svijet odlazi dođavola,
a ja nisam u stanju pisati
o tome.

ispravljanje samog sebe, uglavnom po Whitmanu

lomio bih bulevare poput slamki
i nizao stare rasklimane pjesnike što piju mlijeko
i krcao terete
u pijane cisterne što iz Iowe
voze za San Diego;
obznanio bih ali tiho svoju čvrstu opredijeljenost
spram besmrtnosti
jer ionako nitko ne bi slušao,
skršio bih Victrolu
skršio bih dušu Carusu
jedne tople noći pune muha;
hodao bih usukane guzice
vukući je bulevarima
na starom talijanskom sportskom biciklu,
osvrćući se
uvijek svjestan
da se poput lakih noći u Njemačkoj,
ili bačenih rukavica,
neke stvari naprosto
događaju.

plakao bih za vojskama u Španjolskoj,
plakao za propitim Indijancima,
plakao čak i za mrtvim Gableom
kad bih suzu mogao istisnuti;
pisao bih uvodnike za zbirke poezije
mladića od riječi
poluprolupalih;
traperskim bih nožem
zaklao slona tek vidim kako mu se surla
otromboljuje
poput prazne čarape.

pronalazio bih stvari u pijesku i stvari
pod svojim krevetom: otiske zubiju, ulegnuća od laktova,
znake, otiske, fleke od ličenja, mrlje ljubavi, strugotine
Swinburnea...

lomio bih planine za sadnice maslina,
usmjeravao ronioce mrzlih noseva
na prave putove
i kako to već biva
zamahnuo bih i ubio još jednu muhu
ili napisao
još jednu beskorisnu pjesmu.

cvrkući

cvrkući u crnoj ptici moje noći
kroz garavi dah urana,
nek kotari dižu takse
i krvnik nek se u snu vrpolji;
cvrkući u crnoj ptici moje noći,
nek se vojske odijevaju za ulični
dernek, neka mlade cure
ljube plod utrobe svoje;
cvrkući u crnoj ptici moje noći,
gunđaj, brundaj svoja ljeta,
beri ljiljan pri dnu stapke
dok iz tumornog srca sagorijeva ljubav;
cvrkući u crnoj ptici moje noći,
cvrkući u tonu,
moja zemlja slavi poraz
dodajući užas sati
hrđi danâ što prostiru se
od Moskve do New Yorka,
al ja pritužbe nemam
na deset tisuća poljubaca
štapova il kamenja,
ili pak srušenog Rima,
ali dok čekam na tvoj glas
moji prsti grebu površinu
ovog osunčanog stola.

bumbarica

odjenula se kao bumbar,
crne pruge na žutoj podlozi,
i klik, klik, klak oglasio se
pištolj, pištolj koji je uvijek bio tamo,
i one tvrde stvari kao oči,
kamenje s dna užeglog jezera,
a sreo sam je Kod Vincea,
premda je ono o čemu smo govorili
sad iza mene, i iako me povela
u svoj stan, vrlo otmjeno mjesto
s nekoliko postelja, ulaštenim
kuhinjskim podom i TV-om,
uglavnom, kretala se poput
tigra, a ja sam na stol istresao
odreske, viski i pivo,
i poslije smo jeli, napravila je dobru
salatu, malo i pili, gledao sam
tigra u pokretu, da bih zatim
ubio cijelu stvar obznanivši
bumbarici da umirem,
jer su me lišili mojih fontani,
tako da se sve činilo besmislenim,
a pijanstvo me samo tjeralo
s jedne ravni promašaja na drugu,
no to baš i nije shvaćala,
da bi se kasnije na krevetu
ona popela na mene,
ta bumbarica,
pa sam se prihvatio gnječenja
njenih guzova,
što je bilo dovoljno stvarno, jer
imala je i žalac povijen
prema dolje i ja rekoh
ljepoto, o ljepoto,
ali ništa tu nisam mogao, 
jer umirao sam, a ona je već bila mrtva, 
da bi kasnije, ponovno odjeven, 
rekao zbogom na vratima
i dodao oprosti mi, i vrata 
su se zatvorila, 
a ja potrčao hodnicima
potrčao vani da udahnem zraka
dok su mi one male kamene oči
čegrtale u glavi, pa sam sjeo u auto
i odvezao se 20 milja južnije prema plaži,
i stajao tamo na drvenom molu
i gledao valove,
zamišljajući velike pomorske bitke,
sve dok se nisam pretvorio u sol, u zvuk, u pijesak,
da bi uskoro sve te oči iščezle
i ja zapalio cigaretu,
nakašljao se, i krenuo nazad
prema autu.

ista stara stvar, od Shakespearea
sve do Mailera -

u svakom slučaju, prije nego što skončamo
poput drvosječa, volio bih misliti
da nas ono što smo rekli neće nužno
slijediti u onu mračnu rupu koja nije ljubav
niti seks niti bilo što što sada znamo,
a kad je vojska umarširala u Tursku,
zgazili su prvo selo silujući mlade cure,
pa i neke od starijih također,
a Anderson i ja smo našli jedan café
i sjeli tamo da pijemo i slušamo
kako gvožđurija nad našim glavama
kezi očnjake i ja rekoh to je ona ista stara
stvar sve od Shakespearea
do Mailera stvar što ju je ovaj zabio
u svoju ženu ista stvar ali pogrešna stvar,
pa sam pomislio da mogu ovdje umrijeti
sad minutu kasnije poput hitro okinute fotografije
bila bi to ista još bolja najbolja stvar
ali sad su sve mazge i pijane dame 
otišle loši romani marširaju  
zaglavljeni u blatu najbolje je 
umrijeti kad si na to spreman 
baš kao žileti i pivske napitnice 
uz drevne irske napjeve
da bi zatim neki Turčin snimio fotku
sa stepenica rasjekavši mi rukav nadvoje
poput mlohave uske guzice
i ja spremno odvratio kao lik u kakvom
dramskom komadu cijelo vrijeme misleći
Maria Maria pitam se hoću li ikad više
vidjeti Mariu, tako da se besmrtnost
više uopće nije činila važnom,
ni najmanje.

telefonski poziv moje petogodišnje kćeri
iz Garden Grovea

zdravo, Hank!
još uvijek se penjem na drvo i još nisam pala,
tako da mislim da nikad
i neću više padati...
utorak navečer! mama, mama, Hank nam dolazi u posjetu
u utorak navečer! možemo li skupa spavati, Hank?
to bi bilo fino, i možemo se igrati u pješčaniku
prije večere.
znaš, počistili smo ga, baka i ja,
crijevom smo istjerali sve one pauke
i očistili smo nadstrešnicu. tako da je samo jedno mjesto
ostalo sjebano... što? rekla sam, „samo je jedno mjesto
još ostalo sjebano”,
dolje u uglu, tako da
ja i ti možemo
onu prljavštinu
izbaciti otamo...

solarna masa:
geneza i geotropizam:1

dozvolite da vam
sad pokušam skrenuti pažnju
na veličinu Veecheyjeva grkljana:
jer što bi čovjek svoga vremena
mogao nego govoriti:
„žbice, žarnice, žeravice - čvrsti pričvrst.
podbodeni podbod podbodena podboja.”
Kakva kovačnica!
i sve to prije
Pounda, Olsona, Williamsa, Johna
Muira.
„Planiraj planifozne planimetre!”, jednom
mi je napisao.
„Glavom i bradom bardovitog barda”, uzvratio
sam, „metkom netom u metu!”
Prvoga aprila posjetio sam ga u Italiji
bez trunka sumnje
u punktiranu pulviliju
njegova majstorstva.
„Perforacija lubanje”, rekao je, „oda - vist! - atarni astragali!”

i više. ga nisam. vidio. Veechy
se uresio, ukrasio, kriptonizirao, drosometrirao,
famozni su ga favorizirali,
kroz svirac prosvirali,
i onako rumenolika, kroz švedsku repu
prošverali.

 

1Ovo je jedna od rijetkih pjesama iz opusa Charlesa Bukowskoga, u kojoj on zbija šalu na račun „zvučne poezije“, to jest tipa pjesništva u kojem se akustična svojstva pjesme pretpostavljaju smislu i značenju. Oko spomenutog Veechyja se još lome interpretacijska koplja, ali po mnogima je najvjerojatnije riječ o E. E. Cummingsu (1894-1962), američkom eksperimentalnom modernistu spram kojega je Bukowski uvijek gajio izvjesne simpatije (op. prev.).

poput muholovke

piši predsjedniku
jer to prolazi
jer sve prolazi

jednog ćeš dana ljubiti pse na ulici
jednog ćeš dana sâm sebi biti sav novac
koji će ti trebati

i bit će tako lako sasvim ili
naizgled dokraja poludjeti
i satima pjevati
izmišljajući riječi i smijući se

o slatki mali isuse
taj san je tako blizu
da ga možeš dohvatiti
poput muholovke
dok svrdlaš kroz te zidove
za potrebe
vlastite sahrane

ni Bomba kao takva neće biti bitna
ni plave ptice od kikiriki maslaca što čerupaju ti se pred očima
neće biti bitne

riječ je tek
o sretnom spoju ideje i svjetlosti i prekoračenju
svega toga nagomilanog
i međusobno zguranog
što pokraj nas prolazi

kakva pakleno moćna noć
kakav pakleno moćan način

tako je lako

jednoga ću dana ući u kavez s medvjedom
sjesti i zapaliti cigaretu
i pogledati ga
i On će sjesti i zaplakati,
dok 40 milijardi ljudi bude gledalo
nebo kako se preokreće
raspukle
kralježnice.

jebeš

jebeš cenzore
i dežurne šeprtlje
i jebeš jebeš
i jebeš tebe
i jebeš mene
i jebeš grm pun kupina
i jebeš teglu majoneze
i jebeš frižider
i svećenika
i 3 zuba posljednje časne sestre
i jebeš kadu
i jebeš slavine
i jebeš moje pivske boce
(ali pažljivo)

jebeš spiralu
i smog
i pločnike
i kalendare
i pjesnike i biskupe i kraljeve
i predsjednike i gradonačelnike i vijećnike
i vatrogasce i policajce
i časopise i novine i poderane
papirnate vrećice
i smrdljivo more
i vrtoglave cijene i nezaposlene
i mornarske ljestve
i žučne mjehure
i nadrkane doktore i bolničare i fine
sestre

i jebeš sve skupa,
znaš već.

 

CHARLES BUKOWSKI
izbor iz zbirke Oluja za žive i mrtve, Ecco Press, 2017.
priredio i preveo Damir Šodan




Share :