Margaret Atwood: Vrt u divljini

Životinje u tom kraju

U tom kraju životinje
imaju lica ljudi:

ceremonijalne
mačke posjeduju ulice

lisac trči
uljudno k zemlji, lovci
oko njega stoje, nepomični
u tkanju svojih manira

bik, obrubljen
krvlju i darovan
elegantnom smrću, trubama, njegovo ime
na njemu, heraldički žig
jer

(dok se kotrljao
po pijesku, s mačem u srcu, zubi
u modrim ustima bili su ljudski)

ustvari je čovjek
čak i vukovi, koji vode zvonke
razgovore u svojim
šumama gustim od legende.

         U ovom kraju životinje
         imaju lica
         životinja.

         Njihove oči
         bljesnu jednom u farovima
         i nema ih.

         Njihove smrti nisu elegantne.

         One imaju lica
         nikoga.

Kopanje

U ovom dvorištu, seoskom dvorištu
kopam lopatom

pored hrama božice
otvorenih usta: istrunulo
sijeno, što se puši
na vlažnom suncu, zapah
pljesniva kartona,

punjenje kutije zrelim đubrom
za hranjenje dinja.

Kopam jer zamjeram
kopam s gnjevom
kopam jer sam gladna,
gnojište se iskri od muha.

Pokušavam ignorirati ustajalu odjeću,
mrki kruh proždiran
na tim doručcima, pijenje narančaste
i crne kiseline, maslac
okusa na glinu, frižidere,
staro kajanje

Usamljenost vojne povjesničarke

Priznaj: to te moja profesija
uznemiruje.
Zato me malo tko poziva na večeru,
mada sam Bog zna da se ne trudim biti strašna.
Nosim haljine trezvenih krojeva
u neupadljivim bež nijansama,
mirišem na lavandu i idem k frizeru:
nije to nikakva proročka griva,
prepuna zmija, koja bi plašila mlađariju.
Ako kolutam očima i mumljam,
ako se hvatam za srce i vrištim od užasa
kao trećerazredna glumica koja odrađuje luđačku scenu,
činim to nasamo i nitko to ne vidi
osim ogledala u kupaonici.

Načelno, mogla bih se složiti s tobom:
žene ne bi trebale razmišljati o ratu,
ne bi trebale nepristrano odvagivati taktike,
ili izbjegavati riječ neprijatelj,
ili sagledavati obje strane i ništa ne potkazivati.
Žene bi trebale marširati za mir,
ili dijeliti bijela pera da pobude hrabrost,
nabijati se na bajunete
da zaštite svoju dječicu
čije će lubanje ionako biti raspolućene,
ili, iznova i iznova silovane,
objesiti se o vlastitu kosu.
To su im funkcije koje općenito ne talasaju.
To, i pletenje čarapa za borce
i neka vrsta moralnog navijanja.
Također: oplakivanje mrtvih.
Sinova, ljubavnika, i tako dalje.
Sve pobijene djece.

Umjesto toga, ja govorim
ono što se nadam da će proći pod istinu.
Nešto surovo, ne ljupko.
Istina je rijetko dobrodošla,
pogotovo za večerom,
iako sam dobra u onom što radim.
Moja su struka hrabrost i zločini.
Gledam ih i ne osuđujem.
Zapisujem stvari onako kako su se dogodile,
čim ih se vjerodostojnije može upamtiti.
Ja ne pitam zašto, jer uglavnom je isto.
Ratovi se događaju zato što oni koji ih započinju
misle da mogu pobijediti.

U mojim snovima ima raskoši.
Vikinzi napuštaju svoja polja
svake godine na par mjeseci radi ubijanja i pljačke,
baš kao što momci odlaze u lov.
U stvarnom životu bili su seljaci.
Vraćaju se kući nakrcani sjajem.
Arapi jašu protiv križara
sa sabljama koje bi mogle presjeći
svilu u zraku.
Brz rez po konjskom vratu
i gromada oklopa surva se dolje
kao toranj. Vatra protiv metala.
Pjesnik bi rekao: romansa protiv banalnosti.
Kad sam budna, pametnija sam.

Unatoč propagandi, ne postoje čudovišta,
ili ne ona koja se može konačno pokopati.
Dokrajčiš jedno, a okolnosti
i radio stvorit će drugo.
Vjeruj mi: čitave su se vojske gorljivo molile
Bogu cijele noći i u tom bile iskrene,
a bile su svejedno poklane.
Brutalnost pobjeđuje često
i velike su ishode određivali izumi
mehaničkih naprava, v. radar.
Istina, hrabrost ponekad nešto i znači,
kao u Termopilama. Ponekad, bivanje u pravu –
mada konačnu vrlinu, po dogovornom običaju,
određuje pobjednik.
Ponekad se ljudi bacaju na granate
i prskaju kao papirnate vreće crijeva
ne bi li spasili drugove.
Tome se mogu diviti.
No štakori i kolera dobili su mnoge ratove.
Oni, i krumpir,
ili odsustvo istog.
Uzalud kačenje svih tih medalja
mrtvima na prsa.
Dojmljivo je, ali previše znam.
Veliki me pothvati samo deprimiraju.

U interesu znanosti
prošetala sam mnogim bojnim poljima
koja su nekoć bila tekuća od pulpe
muških tjelesa i premrežena eksplodiranim
granatama i razvaljenim kostima.
Sva su se ponovno zazelenjela
do časa kad sam na njih stigla.
Svako je nadahnulo par dobrih citata u svoje vrijeme.
Tužni mramorni anđeli sjede kao kvočke
u travnatim gnijezdima iz kojih se ništa ne liježe.
(Anđele bi se jednako tako moglo opisati vulgarnima
ili bešćutnima, ovisno o kutu snimanja.)
Riječ slava pojavljuje se na mnogim vratnicama.
Dakako da uberem cvijet ili dva
na svakom polju i isprešam ga u hotelskoj Bibliji
za uspomenu.
I ja sam čovjek, kao i ti.

No nema me smisla pitati za konačni stav.
Kao što rekoh, bavim se taktikom.
Također statistikom:
na svaku godinu mira dolaze četiri stotine
godina rata.

Iz Dnevnika Susanne Moodie

Daljnji dolasci

Nakon što smo prešli dugu bolest
zvanu ocean, zaplovili smo uzvodno

Na prvom otoku
doseljenici su odbacili odjeću
i plesali kao papatači

Ostavili smo za sobom jedan po jedan
gradove trule od kolere,
jedno po jedno naša civilizirana
razlikovanja

U vlastito smo
neznanje ušli.

Još nisam izašla

Moj mozak seže nervoznim
pipcima u noć, odašilje
strahove dlakave kao medvjedi,
zahtijeva svjetiljke; ili čekajući

mog sjenovitog muža, čuje
zlobu u šapatu drveća

Trebam vučje oči kako bih
vidjela istinu.

Odbijam pogledati u zrcalo.

Je li divljina
stvarna ili ne
ovisi o tome tko ondje živi.

San 1: Vrt u divljini

Stajala sam opet u tom vrtu
prodanom, napuštenom i
otišlom u sjeme

U snu sam mogla
vidjeti ravno kroza zemlju, vidjeti
krumpire skvrčene
kao blijedi crvi u tlu
rotkvice koje guraju dolje
svoje mesnate njuške, repe
što pulsiraju kao spora srca vodozemaca.

Oko mojih nogu
izbijale su jagode, goleme
i blistave

Kad sam se sagnula
da berem, ruke su mi
ostale crvene i mokre

U snu sam rekla
Mogla sam znati
da će sve što je posađeno ovdje
uroditi krvlju

Dvostruki glas

Dva su glasa
naizmjence koristila moje oči:

Jedan je bio fin
slikao je akvarele,
koristio prigušene tonove govoreći
o planinama ili slapovima Niagare,
pisao ohrabrujuće stihove
i prosipao sentiment na siromahe.

Drugi je glas
znao drugo znanje:
da se muškarci znoje
uvijek i piju često,
da su svinje svinje,
ali ih svejedno treba
jesti, da se nerođena djeca
gnoje u tijelu kao rane,
da nema pomoći
protiv komaraca;

Jedan je vidio, kroz moje
mutne i postupno
blijedeće oči, crveno lišće,
obrede godišnjih doba i rijeka

Drugi je našao mrtvoga psa
ustreptalog od crva
napola zakopanog u grahorici.

O pesnikinji:

 Margaret Atwood (Ottawa, 1939.) kanadska je spisateljica, pjesnikinja i književna kritičarka čija je slava postala globalna, posebno zahvaljujući popularnoj serijalizaciji (2017.) jednog od njezinih romana, Sluškinjine priče (1985.). Od njezinih književnih početaka, Atwood zaokupljaju feminističke, identitetske, ali i ekološke teme (poput prava životinja). Autorica je 17 romana, 10 zbirki kratkih priča, 16 zbirki poezije (objavljeno je nekoliko izdanja odabranih pjesama), kao i brojnih dječjih knjiga i kritičkih studija i eseja. Dobitnica je impozantnog broja književnih nagrada diljem svijeta i nositeljica desetaka počasnih titula na različitim sveučilištima. Književnokritičkom studijom Survival: A Thematic Guide to Canadian Literature (1972.) nastavlja se na eseje Northropa Fryea o kanadskom identitetu odraženom u kanadskoj književnosti te promiče koncept preživljavanja kao bitnu odrednicu kanadskog identiteta, zajedno sa središnjim likom – žrtvom. Sedamdesetih je godina posebno zanima ova tematika, posvećuje se liku pionira, prvog europskog doseljenika i iščitava dnevnike Susanne Moodie (Roughing it in the Bush: or, Forest Life in Canada, 1852), pišući zatim zbirku poezije The Journals of Susanna Moodie (1970.). U ovom izboru donosimo prijevode triju pjesama iz ove zbirke, kao i dviju pjesama iz razdoblja 1965. – 1975. (Životinje u tom kraju, Kopanje) i jedne nešto kasnije (Usamljenost vojne povjesničarke iz 1995.).

O prevodiocu:

 Goran Čolakhodžić (Zagreb, 1990.) prevoditelj je s engleskog i rumunjskog i pjesnik. Prve prijevode objavljuje 2011. godine, a od 2014. surađuje intenzivno s Adrianom D. Oproiuom i Anom Brnardrić Oproiu na brojnim prevoditeljskim projektima s rumunjskog na hrvatski i obratno (M. Pogačar, S. Sora, antologija hrvatske mlađe poezije na rumunjski, panorama ex-jugoslavenske ratne proze na rumunjski). Od 2016. prevodi beletristiku i samostalno (Ph. Kerr, B. A. Stănescu) te redovno surađuje s časopisima, portalima i festivalima prevodeći poeziju (S. Gagić, M. Dejanović, M. Herceg, T. Neacşu, C. Komartin, Z. Skoulding, H. Mort…). Objavio je zbirke poezije Na kraju taj vrt (2015.) i Pred gradom su kosci (2018.), od kojih je prva nagrađena „Goranom za mlade pjesnike” (Hrvatska) i „Mostovima Struge” (Sjeverna Makedonija). Sudionik je europske platforme za poeziju Versopolis. Pjesme su mu prevođene na nekoliko europskih jezika i uvrštene u više panorama i antologija.