Alejandra Pizarnik: Izažimanje kamena ludosti

Alejandra Pizarnik (1936-1972), po riječima Roberta Bolaña jedna od najvažnijih južnoameričkih pjesnikinja 20. stoljeća, rođena je u Buenos Airesu u porodici imigranata židovskog porijekla iz Ukrajine. Imala je u dobroj mjeri traumatično odrastanje, mucala je, borila se s aknama i prekomjernom težinom, što je sve u adolescentskoj dobi loše utjecalo na njezino samopouzdanje. Osim toga, roditelji su joj nametnuli kompleks uspješne sestre kao svojevrsnog „rol modela”, pa možda i nije toliko neobično što je rano počela uzimati amfetamine o kojima je s vremenom postala ovisna, tako da je u životu često prolazila kroz duge periode nesanice ispresijecane epizodama euforije. Na Sveučilištu u Buenos Airesu studirala je filozofiju i književnost, da bi naposljetku prekinula studij i odlučila da se u potpunosti posveti slikarstvu i poeziji. Bila je inače vrlo obrazovana književnica, dobro upućena, između ostaloga, u povijest religije i psihoanalizu. Početkom 60-ih preselila se u Pariz, gdje se sprijateljila s Octaviom Pazom, Juliom Cortazarom i Silvinom Ocampo, pa je tako upravo budući nobelovac Paz napisao uvodnu riječ za njenu knjigu pjesama Dianino stablo (1962), koja sadrži i proročanske stihove: „U zoru sam iskočila iz sebe / ostavivši tijelo tik do svjetla / i zapjevala tugu rođenja.” Osim što se bavila pjesništvom, Alejandra Pizarnik bila je i vrstan prevoditelj, pa je tako prevela djela Antonina Artauda, Henrija Michauxa, Yvesa Bonnefoya i Marguerite Duras na španjolski. Kako je sama priznala, na Alejandru Pizarnik presudno su utjecali Hölderlin, Baudelaire, Rimbaud, Nerval, Lautréamont i pogotovo Artaud sa svojom sklonošću prema „fizičkoj i moralnoj patnji”. Poezija Alejandre Pizarnik uglavnom se tematski vrti oko toponima djetinjstva, okrutnosti, otuđenosti i smrti, a prema mišljenju publicistkinje Emily Cooke: „Alejandra Pizarnik je ostala vječno podozriva spram svog medija, doimajući se povremeno kao netko koga više zanima tišina od samog jezika, dok je poetski stil koji je kultivirala bio namjerno štur i nelijep”. Svejedno, djelo Alejandre Pizarnik kontinuirano je privlačilo novu publiku sve dok život nije u 36-oj godini okončala samoubojstvom. Za života je objavila nekoliko pjesničkih knjiga, među kojima se posebno ističe Extracción de la piedra de locura (Izažimanje kamena ludosti, 1968), te također ponešto bizarni „gotički” esej La Condesa Sangrienta (Krvava grofica, 1971), meditacija inspirirana slučajem mađarske grofice iz 16. stoljeća, koja je navodno bila odgovorna za mučenje i ubijanje preko 600 mladih djevojaka. U posljednje vrijeme djela Alejandre Pizarnik postaju sve više dostupna u prijevodu na engleski jezik.

Tko osvjetljava put

Kad me gledaš
oči su mi ključevi,
zid skriva tajne,
u strahu su mi riječi, pjesme.
Samo ti možeš moje sjećanje
pretvoriti u zapanjenu putnicu,
neumoljivu vatru.

Susret

Netko kroči u tišinu i ostavlja me.
Sad samoća nije sâma.
Ti govoriš kao noć.
Najavljuješ se poput žeđi.

Zaborav

na drugoj obali noći
ljubav je moguća

– odvedi me –

odvedi me do slatkih suština
što umiru svakodnevno u tvom sjećanju

Prstenje od pepela

                                    za Christinu Campo

To moji glasovi pjevaju
da drugi ne bi pjevali -
oni u sivilu ušutkanom u zoru
oni preobučeni u ptice pustoši na kiši

Postoji, dok čekanje traje,
glasina o polomljenom jorgovanu.
I postoji, kada stigne dan,
dioba sunca u mala crna sunašca.
I kada je noć, uvijek,
jedno pleme osakaćenih riječi
traži utočište u mome grlu,
tako da oni ne mogu pjevati
zlokobnici, vlasnici tišine.

Forme

ne znam da li ptica ili krletka
ruka ubojice
ili djevojka mrtva među svijećama
ili Amazonija koja gromko dahće u velikom mračnom grlu
ili nečujno
ili možda glasno poput fontane
možda kao trubadurka
ili princeza u najvišoj kuli 

Za Janis Joplin

       (fragment)

pjevati slatko i uskoro umrijeti
ne:
lajati.

ovako kao Rousseauova ciganka.
ovako pjevaš, uz dodatne lekcije užasa.

moraš plakati dok se ne slomiš
da bi stvorila ili izgovorila malenu pjesmu,
vrištati dok se ne popuni rupa nepostojanja
ovo ste napravili vi, ovo ja
pitam se nije li greška zbog toga veća.

dobro je da si umrla.
zato ti se i obraćam.
zbog toga se povjeravam djevojčici monstrumu.

Zbogom

Napuštena lomača ubija vlastito svjetlo.
Zaljubljena ptica uzvisuje pjesmu.
Toliko voljnih stvorenja u mojoj tišini
i ova sitna kiša što me prati.

Djela i noći 

dozvoliti žeđi da mi bude grb
da stoji za jedini san
da se više nikad ljubavlju ne hrani

bila sam prinesena žrtva
čisto lutanje
vučice u šumama
u noći tijelâ

da nevina se riječ izgovori

Djetinjstvo

Čas kad trava raste
u sjećanju konja.
Vjetar drži naivne govore u čast jorgovana,
i netko ulazi u smrt,
otvorenih očiju
kao Alisa u zemlju već viđenu.

Proslava 

Prostrla sam svoje sirotinjstvo
na stol, poput zemljopisne karte.
Skicirala plan puta
svome domu kroz vjetar.
Posjetitelji stižu ali me ne nalaze.

Oni koje čekam ne postoje.
A pila sam žestoka pića
da im promijenim lica
u anđele, u prazne čaše. 

Sjena iz dana što dolaze

                                             za Ivonne A. Bordelois

Sutra
će me odjenuti u pepeo svitanja,
usta ispuniti cvijećem.
Naučit ću spavati
u sjećanju jednog zida,
u dahu
usnule životinje.

Obitavališta

                 za Théodore Fraenkel

U krutoj šaci mrtvaca,
u luđakovom sjećanju,
u jadu djeteta,
u ruci što poseže za čašom,
u čaši nedosežnoj,
u žeđi beskrajnoj.

Glas prosjaka

I još uvijek se usudim voljeti
zvuk svjetla u mrtvome satu,
boju vremena na ruševnom zidu.

U svojim sam očima sve izgubila.
Traženje je tako daleko. I tako blizu spoznaja onog čega nema.

Gluha lanterna

    Odsutni uzdišu i noć je gusta. Noć je iste boje
kao kapci mrtvaca.
    Svu noć stvaram noć. Svu noć pišem. Riječ po riječ
noć ispisujem.

Privilegij  

1. 

Izgubila sam ime koje me je zvalo,
njegovo lice orbitira oko mene
kao zvuk vode u noći,
ili vode što pada u vodu.
I njegov osmijeh je posljednje što ostaje,
nikako moje sjećanje.

2. 

Najljepši od svih
u noći onih koji me napuštaju,
ti za kojim čeznem,
kako beskrajan je tvoj nepovratak,
tebe kao sjene sve do onog dana svih dana.

Primitivne oči 

Gdje strah ne govori u pričama ili pjesmama, niti daje oblik užasima ili trijumfima. 

Moje ime, moja zamjenica - siva praznina.

Poznat mi je raspon strahova i kako je početi pjevati i polako se zaputiti kroz gorski klanac što vodi nazad do stranca u meni, mojeg osobnog emigranta.

Pišem protiv straha. Protiv vjetra s kandžama što mi se gnijezdi u disanju. 

A ujutro, kad se plašiš da ne osvaneš mrtva (više za to ne postoje slike):
tišina kompresije, tišina same egzistencije, u tome su nam prošle godine,
tako smo izgubili i onu lijepu životinjsku sreću. 

U početku su bili moji mrtvaci 

Odsutni uzdišu sivo i noć je neprozirna.
Noć je boje mrtvačkih trepavica.

Cijelu noć bježim, upravljam potragom i bijegom,
pjevam pjesmu o svojim nevoljama,
crne ptice među crnim mrtvačkim pokrovima.

Odriče me se bezumni vjetar. Zarobljavam se, odmičem od
uznemirene ruke, ništa osim crne noći ne poznajem. 

Jedino noći

                   za Jean Aristeguieta,
                   za Arbol de Fuego. 

pišući,
pitala sam, gubila.

u ovoj noći, u ovom svijetu,
grleći te,
radost brodoloma.

željela sam žrtvovati svoje dane i tjedne
za obrede pjesme. 

preklinjala sam toliko
sa dna svih dubina
vlastitog pisanja.
Ne postoje pridjevi za jebanje i umiranje. 

                                            

                                        1972.

Prevodioci:

Damir Šodan (Split, 1964), pjesnik, prevoditelj, dramski pisac, urednik, diplomirao je engleski jezik i opću povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je pjesničke zbirke Glasovne promjene (1996), Srednji svijet (2001), Pisma divljem Skitu (2009), Café Apollinaire (2013) i Unutarnji neprijatelj (2018), knjige dramskih tekstova Zaštićena zona (2002) i Noć dugih svjetala (2009), te Drugom stranom, antologiju suvremene hrvatske "stvarnosne" poezije (2010). Za dramu Zaštićena zona nagrađen je prvom nagradom na konkursu za ex-Yu dramatičare u Beču (2000), a za burlesku Chic lit Držićevom nagradom (2012). U prijevodu je predstavio mnoge sjevernoameričke pjesnike (Charles Simic, Raymond Carver, Charles Bukowski, Richard Brautigan, Leonard Cohen, Frank O'Hara i dr). Član je uredništava časopisa Poezija i Quorum u Zagrebu, a poezija mu je prevedena na dvadesetak jezika. Među ostalima uvršten je u američku antologiju New European Poets (Graywolf Press), francusku Les Poètes de la Méditerranée (Gallimard) i britanske World Record i A Hundred Years' War (Bloodaxe). Član je HDP-a i Hrvatskog centra PEN-a, a sudjelovao je na mnogim međunarodnim književnim skupovima i festivalima, te kao predavač gostovao na Sveučilištu Columbija u New Yorku, i na Koledžu Sierra Nevada, SAD. Dvadesetak godina radio je kao prevoditelj za Ujedinjene narode u Nizozemskoj, a sad je slobodni književnik i književni prevoditelj. Živi u Den Haagu, i u Splitu. 

Mehmed Begić (Čapljina, 1977), pjesnik, prevoditelj i prozni pisac, osim u rodnom mjestu živio je i školovao se u Mostaru, Sarajevu, Barceloni i Managvi. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Kolaps. Njegovi prijevodi pjesama Leonarda Cohena objavljeni su u knjizi Moj život u umjetnosti, izabrana poezija i pjesme (Alternativni Institut, Mostar, 2003.). Uvršten je i u knjigu razgovora i odabrane poezije Jer mi smo mnogi, pjesnika Marka Pogačara. Dosada je objavio desetak knjiga, među kojima se ističu pjesničke zbirke Savršen metak u stomak, Sitni sati u Managvi, Opasan čovjek i Vrijeme morfina. Sarađivao je sa bendom Vuneny, kao i sa mostarskim kantautorom Sanelom Marićem Marom. Piše za Žurnal (Sarajevo), portal Abrašmedia (Mostar) i Blesok (Skopje). Sa Damirom Šodanom prevodi hispanoameričku poeziju (Raúl Zurita, Leopoldo Maria Panero, Roque Dalton, Mario Benedetti i Ernesto Cardenal), a kontinuirano sarađuje i sa multi-instrumentalistom i producentom Nedimom Zlatarom. Njihovi dodadašnji radovi objedinjeni su na dva albuma na kojima se uglavnom žanrovski neodredivo isprepliću muzika i poezija. Mehmed Begić trenutnačno živi u Santo Domingou, na karipskom ostrvu La Española, Dominikanska republika. Upravo je objavio knjigu eseja o jazz i rock muzici Pisma iz Paname (detektivski jazz).