Najwan Darwish: Više nemamo što izgubiti

Uvod u poeziju Najwana Darwisha

                                                                                                                                                                      Izgubili smo glave zbog ljubavi
                                                                                                                                                                             i više nemamo što izgubiti.

                                                                                                                                                                                             Najwan Darwish

„Ljubav je smislila sve zločine“ zaključuje na jednom mjestu u svojoj knjizi pjesama Crni molitvenik mostarski pjesnik Marko Tomaš. I, nažalost, potpuno je u pravu, jer ne samo da eros i thanatos idu „šotobraco“, iliti ruku pod ruku, otkako je svijeta i vijeka, što bi se reklo, već ljubav bez iznimke, kako nas upozoravaju lacanovski nastrojeni psihoanalitičari, predstavlja čin radikalnog isključenja. Riječ je o procesu fiksacije na naš objekt žudnje, fatalnog Drugoga koji eleviran na razinu objekta nikada ne može biti potpuno integriran u naš simbolički poredak bez stanovitog traumatičnog ostatka koji tako neusustavljen postaje uznemirujuće podsjećanje na sve manjkavosti tog sofisticiranog kognitivno–emotivnog procesa. Jer ako mu se odveć približimo, Drugi nas može itekako osupnuti svojom napadnom različitošću, ali i onom kako Freud veli uheimlich[1] („zazornom“) prepoznatljivošću kojom nas zapljuskuje iz svoje nepodnošljive blizine.  U tom smislu mogli bismo reći da ni ljubav prema domovini nije nimalo „čist“ i transparentan fenomen. Što je činjenica u koju smo se u domaćim okolnostima u posljednja dva i pol desetljeća imali priliku bezbroj puta uvjeriti. Jer da bismo voljeli pripadnika svoje zajednice, valja nam na neki način izopćiti sve ostale, a ponajprije „prvog susjeda“, tog „napornog“ Drugog koji samom svojom nazočnošću, ili neugodnom sličnošću, uznemiruje početnu vjerodostojnost i zacementiranost našeg preferencijalnog izbora. Ili kako duhovito poentira Slavoj Žižek – „Voli bližnjeg svog! Ne, hvala!“   

Poznato je da nevolje Palestinaca počinju stvaranjem izraelske države, koju je Ben Gurion proglasio 14. svibnja 1948., nakon čega je gotovo momentalno otpočeo izraelsko – arapski sukob, koji se u različitim oblicima konfrontacije, oružanih okršaja i konflikata održao i do danas, ali kap koja je prelila čašu izraelske samovolje bila je svakako okupacija Pojasa Gaze i Zapadne obale tijekom Šestodnevnog rata 1967.[2], koju Ujedinjeni narodi i demokratski svijet nikada nisu prihvatili niti dokraja priznali. Palestinska narodna samouprava postoji temeljem Ugovora iz Osla iz 1988. godine u kojoj su PLO (Palestinska oslobodilačka organziacija) i Jaser Arafat u Alžiru utemeljili Palestinsku državu, koju je dosad priznalo 136 zemalja članica UN-a, i koja u Skupštini UN-a ima status promatrača, a obuhvaća Pojas Gaze i Zapadnu obalu, teritorije isprekidane izraleskim enklavama, s tim što joj je glavni grad upravo Jeruzalem čiji su istočni dio izraelske vlasti također prisvojile tijekom rata 1967., otrgnuvši ga od jordanske kontrole pod kojom je bio od sukoba iz 1948. Međutim – treba li naglasiti – palestinska država kao suvereni entitet još uvijek zapravo ne postoji. 

Prema podacima Izraelskog središnjeg ureda za statistiku u Izraelu živi nešto manje od milijun i pol manje-više „nevidljivih“ žitelja od kojih mnogi imaju izralesko državljanstvo, ali se izjašnjavaju kao Palestinci ili Arapi. Ovih dana njih dvadesetak tisuća svakodnevno s palestinskih područja odlazi na posao u Izrael i vraća se svojim kućama.[3] Početkom dvijetisućitih izraelske su vlasti uz granicu Zapadne obale podigle takozvanu „sigurnosnu ogradu“, otužnu barijeru načičkanu bodljikavom žicom, koju u demokratskom svijetu nazivaju i „zidom aparthejda“. S godinama su tako, bez obzira na krvave sukobe i Intifade, palestinske ustanke protiv izraelske vlasti, koji su često uključivali i samoubilačke napade na civile nakon kojih su pravilu slijedile drastične izraelske odmazde, Palestinci postali ono što su Židovi nekoć bili – narod bez domovine. Ova ironična povijesna inverzija samo je jedan od paradoksalnih fenomena kojima je oduvijek bila prožeta povijest takozvane Svete zemlje.[4] Pritom valja imati na umu da Palestinci i Palestina baš i nisu monolitan pojam, kako se to često u globalnoj javnosti površno doživljava. No njihova „bezdomnost“ ih pred licem ostatka svijeta zasigurno identitetski učvršćuje, što možda i nije posve blagotvorno, jer je upravo pluralizam unutar svake zajednice jamac kakve – takve slobode. Palestinska dijaspora, koja uključuje i Palestince kršćane, prema podacima s početka ovog stoljeća broji negdje oko devet milijuna ljudi.

Palestinski pjesnik Najwan Darwish [Nažuan Darviš], rođen 1978., u godini u kojoj je potpisan kontroverzni Camp-Davidski sporazum[5], jedan je od najupečatljivijih novih književnih glasova na Bliskom istoku, koji ima tu (ne)sreću da nosi prezime svog velikog prethodnika, vjerojatno najvažnijeg i najčuvenijeg pjesnika arapskog svijeta 20. stoljeća, Mahmouda Darwisha (1941-2008), koji je za života slovio za palestinskog nacionalnog barda. Za Mahmouda Darwisha je Palestina bila između ostaloga i nešto poput metafore izgubljenog raja, prije svega zato jer je vjerovao u ostvarivost „suživota“ ili la conviviencie kakva je barem na razini akademske pretpostavke postojala u Andaluziji, to jest u El Andalusu u vrijeme maurske vlasti, gdje su kršćani, židovi i muslimani živjeli u relativnom miru i prosperitetu sve od početka 8. st. do projerivanja Židova 1492. Ova hipoteza nam se danas čini poput kakve spektralne holivudske projekcije koja sugerira održivost idealne multikulturane zajednice u kojoj međusobna tolerancija postaje ujedno i garancija slobode sviju, međutim, bez obzira na načelni univerzalizam poetika Mahmouda Darwisha u konačnici je ipak snažno nacionalno obojena, što je s obzirom na povijesni kontekst posve razumljivo, a ta tendencija se najbolje iščitava u njegovoj emblematičnoj pjesmi Osobna iskaznica[6], čiji prkosni ton ga je i odveo u emigraciju, najprije u Egipat, a zatim i drugdje, da bi naposljetku preminuo u Houstonu, u Texasu.

Pjesnički glas Najwana Darwisha, za razliku od onog njegovog velikog prethodnika, operiran je od bilo kakve patetike. Stilski uzevši, taj glas je „suh kao drenovina“ i nije nimalo sklon hipertrofizaciji metafore kao figure, već se radije oslanja na metonimiju kao gradbeno sredstvo, ograđujići se pritom i od arapske pjesničke tradicije koja se – kako mi je prije par godina iz prve ruke posvjedočio marokanski pjesnik i prevoditelj Jalal el Hakmaoui – još uvijek ravna po manje-više strogim kanonskim pravilima u okviru kojih se sa nemalom podozrivošću gleda na svaki otklon. Nadalje, poezija Najwana Darwisha bliža je po tonu poetici američkih pjesnika 20. stoljeća negoli arapskih, u prvom redu onima iz whitmanovske, imažistčke i bitničke tradicije, ali u njoj također čujemo i udaljeni eho istočnoeuropskih pjesnika, prije svega poljskih poput Miłosza ili Zagajewskog, što je naročito razvidno u pristupu nekim moralno i etički intoniranim temama. Nije onda neobično što je njegova poetika postala i predmet kontroverzi u suvremenom arapskom književnom svijetu.

Pjesma Osobna iskaznica Najwana Darwisha, koju je napisao kao odgovor na već spomenutu istonaslovljenu pjesmu Mahmouda Darwisha, ključno je mjesto račvanja poetikâ te dvojice pjesnika, u ideološkom pa i svjetonazornom smislu, jer tamo gdje Darwish „senior“ imperativno deklamira „Zapiši / Arapin sam!“, Darwish „junior“ izlazi s daleko manje jednoznačnom poetskom identitetskom platformom, pri čemu lirsku deklamaciju zamjenjuje proznom narativnošću:   

Nema tog mjesta koje je prkosilo osvajačima, a da nisam bio jedan od njegovih stanovnika: nema slobodnog čovjeka s kojim nisam u rodu, kao što nema nijednog stabla ili oblaka kojima nešto ne dugujem. Niti će me moj prezir spram cionista spriječiti da kažem kako sam ja onaj Židov prognan iz Andaluzije, i da još uvijek iz svjetla zalazećeg sunca ispredam suvisla značenja.    

Ove riječi predstavljaju pravi kvantni skok u samopercepciji, jer naprosto plijene svojom univerzalnošću, uključivošću i neupitnom humanošću. Riječ je o pjesničkoj verziji globalne slobode i svojevrsnoj holističkoj odi humanitetu u stilu jednog Walta Whitmana, ali i našeg velikog modernista Tina Ujevića iz njegova himničnog Pobratimstva lica u svemiru. U poetičkoj vizuri Najwana Darwisha pjesnik je danas tek „običan čovjek“ koji je u svojoj golotinji, nezaštićenosti i klasnoj potisnutosti u svakom pogledu ustvari nadređen nacionu – inače uvijek klasno stratificiranom – ali također i figuri pjesnika s velikim „P“, budući je vrijeme velikih nacionalnih bardova daleko iza nas, a „stihotvorci“ kao i ostatak pučanstva moraju strpljivo militi u repovima pred blagajnama moćnih trgovačkih lanaca vukući mukotrpno svoje skromne potrošačke košarice od jedne do druge naplatne postaje. Ovakvo razmišljanje doseže svojevrsni krešendo u empatičnom finalu pjesme Usnuo u Gazi: „Ali tko će danas podići križ s leđa umorna čovjeka u Jeruzalemu?“

Valja reći da se u složenom političkom i kulturnom kontekstu kakav je bliskoistočni takvo poetsko rezoniranje doimlje poprilično heretičnim, jer zapravo podjednako iritira cioniste, arapske nacionaliste, pa i kršćane. Treba itekako imati hrabrosti da bi se tako mislilo i pisalo u sredini u kojoj su stare povijesne rane još nezacijeljene, a nove samo niču poput delikatnih pustinjskih cvjetova u vječnoj rapsodiji krvi i tla, čije odjavne taktove će eventualno doživjeti tek neke buduće generacije. No i to je s obzirom na trenutnačni razvoj situacije na Bliskom istoku krajnje upitna propozicija. Iziritiran neljudskošću okruženja u kojem cijele generacije prebivaju u ozračju sukoba, mržnje, podozrivosti, riječju tinjajuće paranoje, Najwan Darwish pribjegava svim raspoloživim stilskim sredstvima, od galgen humora do političke nekorektnosti (u neku ruku je možda i čudo da New York Review of Books iz razloga „pi-sija“ nije editirao tekst, već je naprosto dozvolio pjesniku da se dokraja razmaše u svoj punini svoga uzrujanog glasa), pa tako u sarkastično naslovljenoj pjesmi Plinske komore Darwish crnohumorno i rezignirano poručuje: „Ali male su to boli / za crnčuge poput nas!“ Mogli bismo na osnovu toga zaključiti da je put od jednog do drugog Darwisha zapravo nekovrsna duhovna maršruta koja vodi od egzistencijalističkog partikularizma do humanističkog univerzalizma, pri čemu jedan mladi pjesnik koji dolazi iz islamske kulture dozvoljava sebi ne samo da jobovski podnosi namrijetu mu patnju, već u njoj i na posve kršćanski način nazire i spas, pa zaključuje: „Zemlja su tri čavla / a čekić milosrđe: / Udri, Gospodine / Udri avionima / Koliko ih još dolazi!“

Pjesnik Najwan Darwish nam tako svojom poetikom na suptilan način poručuje da nitko od nas nema monopol na patnju, ni židovi zbog Holokausta, ni kršćani kojima je ista bezmalo doktrinarno zajamčena, a ni muslimani, o čemu ponajbolje svjedoči današnje tragično stradanje sirijskog naroda, tako da je tom linijom logično i „vjekovni“ sukob Židova i Arapa – kao u biti i svaki drugi, dodali bi budisti – u ontološkom smislu najobičnija besmislica. Uostalom, kako lijepo zaključuje kanadski angažirani kantautor Bruce Cockburn u svojoj obradi Blind Willie Johnsonovog[7] klasika Duša čovjekova: „kako mi se čini (ona) i nije ništa drugo / doli svjetlo koje gori“. Baš tako – „svjetlo koje gori“ – svjetlo koje samo naša stupidnost i isključivost mogu isključiti – odnosno utrnuti.

Napomene:

[1] Das unheimliche (eng. uncanny) kod Freuda uopćeno uzevši stoji za nešto što je nekoć bilo prisno, ali se izgubilo i ostalo potisnuto da bi se kasnije isprovocirano nekim vanjskim stimulansima opet vratilo kao nešto tajnovito i očuđeno. Može stajati i za takozvane primordijalne strahove i nelagode, kao naprimjer za ono što živ čovjek osjeća u prisustvu mrtvaca. Političko unheimlich (nj. pr.) najbolje se može sagledati u načinu na koji se međusobno znaju percipirati Židovi i Arapi, ili još bolje Srbi i Hrvati.
[2] Izrael je uski Pojas Gaze uz Sredozemno more držao pod svojom okupacijom tijekom 27 godina, od 1967. do 1994., a trenutačno je pod vlašću Hamasa.
[3] Stjecajem okolnosti zatekao sam se oko Božića 2010. putem prema Betlehemu u jednom od lokalnih autobusa kojima se palestinski radnici svakodnevno vraćaju s posla kućama. Pri prolasku kroz izraelski kontrolni punkt – zračni tunel od bodljikave žice – običaj je da ljudi poliježu jedni po drugima, a sve kako bi se ubrzala sigurnosna procedura provjere dokumenata zbog koje radnici svakodnevno moraju žrtvovati jedan nemali dio svoga ionako nikakvog slobodnog vremena. Osjećaj prolaza kroz ždrijelo te „žičane zmije” krajnje je iritantan i ponižavajući.
[4] Jedan simpatični taksista u Jeruzalemu mi je na vrlo jednostavan način predočio zašto vjerojatno nikad neće biti pravog mira između Židova i Palestinaca: „Zato što je kamen s kojega se Muhamed vinuo u nebo ujedno i mjesto na kojemu je Abraham trebao žrtvovati Izaka“. Riječ je o Kupoli nad stijenom, odnosno Omarovoj džamiji koja se nalazi na Brdu hrama u Starom gradu u Jeruzalemu.
[5] Camp-Davidski sporazum između Izraela i Egipta, koji je ispregovarao Jimmy Carter, doprinjeo je uspostavi relativnog mira na Bliskom istoku, a potpisali su ga egipatski predsjednik Anwar el Sadat i izraelski premijer Menachem Begin, i podijelili Nobelovu nagradu za mir. Sporazum se u jednom segmentu se doticao i palestinskih teritorija, ali praktički bez učešća Palestinaca, što su Ujedinjeni narodi ocijenili krajnje nezadovoljavajućim.[6] OSOBNA ISKAZNICA / Zapiši! / Arapin sam / Pedeset tisuća je broj na mojoj osobnoj iskaznici / Imam osmero djece / A deveto će stići nakon ljeta / Ljuti li te to? / Zapiši! / Arapin sam / I radim s drugovima u kamenolomu / Imam osmero djece / Nosim im kruh / Odjeću i knjige / Zahvaljujući tom kamenju... / Zapiši! / Arapin sam / Imam ime bez titule / Strpljiv u zemlji / Srditih ljudi / Moji zemaljski korijeni / Stariji su od vremena / Stariji od borova i maslinika / Stariji od trave / Moj otac potječe iz obitelji orača / Nemam ništa s privilegiranom klasom / Moj djed je bio ratar / Neotesan i u nevolji rođen! / Učio me sunčevom ponosu / Pa tek onda da čitam / Moja je kuća kao karaula / Sazdana od granja i trstike / Jesi li zadovoljan mojim statusom? / Imam ime bez titule! / Zapiši! / Arapin sam / Oteo si mi voćnjake predaka / I zemlju koju sam obrađivao / Skupa sa svojom djecom / I ništa nam nisi ostavio / Osim ovog kamenja / Pa hoće li država i to uzeti / Kao što se već govori? / Stoga / Zapiši navrh prve stranice: / Ne mrzim ljude / I ništa ne uzurpiram / Ali ako ogladnim / Meso uzurpatora bit će mi hrana / Čuvaj se / Čuvaj se / Moje gladi / I moga bijesa (1964). (slobodan prijevod D.Š.-a)
[7] Blind Willie Johnson (1897-1945) bio je evangelist i takozvani gospel bluz glazbenik iz vremena prohibicije, poznat po tome što je pjevao u slavu Boga, a ne vraga, kao što se to često podrazumijeva kad su u pitanju bluz muzičari. Njegova kompozicija Dark Was the Night (Mračna bje noć) uvrštena je uz još dvadesetak drugih, među kojima su i Buđenje proljeća Stravinskog, Bachov Drugi brandenburški koncert i Chuck Berryjeva Johnny B. Good, na Voyagerov zlatni disk, koji za zadaću ima pred licem kozmosa predstaviti razuđeno glazbeno naslijeđe naše civilizacije. Disk je 1977. lansirala NASA, a danas se taj intergalaktički hi-fi artefakt nalazi van našeg sunčevog sustava na otprilike dvadeset milijardi kilometara od Zemlje.

*** 

prevedeno uz asistenciju autora temeljem engleskog prijevoda Kareema Jamesa Abu Zeida 

Više nemamo što izgubiti

Nasloni mi glavu na grudi i slušaj
naslage ruševina
iza Saladinove medrese
slušaj kako dišu rasporene kuće
u selu Lifta
slušaj zvuk urušenog mlina,
prodike i čitanja u prizemlju džamije
slušaj svjetla na balkonima
izađi posljednji put
na Wadi Salibovu visoravan
slušaj svjetinu kako vuče stopala
slušaj kako se vraćaju
slušaj bacanje tijela u rake, slušaj
kako dišu na postelji Mora galilejskog
slušaj kao riba
u jezeru što čuva ga anđeo
slušaj priče seljana izvezene
kao kefije[1] u pjesmama
slušaj pjevače kako stare
slušaj im bezvremene glasove
slušaj žene Nazareta
dok prelaze preko livade
slušaj goniča deva
koji nikako da me prestane mučiti
Slušaj
i zajedno se prisjetimo
da bismo onda zajedno i zaboravili
sve to što smo čuli
Nasloni mi glavu na grudi:
slušam zemlju
slušam travu
dok kroz kožu mi izbija…

Izgubili smo glave zbog ljubavi
i više nemamo što izgubiti

[1] Kefija (kufija), ar. je tradicionalna arapska / palestinska marama
koja je postala popularan simbol solidarnosti s palestinskim narodom.

Jeruzalem (I)

Stajali smo na Brdu
da ti prinesemo žrtvu
i kad vidjesmo da se ruke uvis dižu
prazne
shvatili smo
– mi smo tvoja žrtva

Neka bližnji smrtnici i dalje padaju
jedni drugima u naručja,   
a ti ćeš sâm i dalje opstajati
Ali zar te se ne tiče
ovo smeteno hodočašće
onih koji vječnost neće dočekati

Naše ruke uzdižu se prazne
Mi smo tvoja žrtva

Jeruzalem (II)

Kad odem iz tebe, pretvorim se u kamen
Kad ti se vratim, okamenim se

Zovem te Meduzom
Zovem te starijom sestrom Sodome i Gomore
ti kamena krstionice Rima paliteljice

Dok ubijeni pjevuše svoje pjesme po brdima
i pobunjenici presreću umorne rapsode
ja ostavljam more za sobom
i vraćam ti se, vraćam ti se
ovom malom rijekom tvoga očaja   

Čujem čitače Kur’ana i šuštanje ćefina
Čujem prah ožalošćenih
Jer sahranjuješ me neprestano, a nije mi ni trideseta
i svaki put se zbog Tebe
ponovno vraćam iz zemlje
Stoga dođavola svi ti što u pjesmama te hvale
svi ti tezgari suvenirâ tvoje muke
svi ti koji stoje sa mnom – sada – na toj slici

Zovem te Meduzom
Zovem te starijom sestrom Sodome i Gomore
ti još uvijek tinjajuća krstionice

Kad odem iz tebe, pretvorim se u kamen
Kad ti se vratim, okamenim se 

Kao ova stabla

Namjera je stabala njihati se, a da se ne sruše
zato što ovdje nitko ni zemlja
ne prihvaća palo drveće

Ali kad već ne mogu čuti truljenje svoga korijenja
i kad su već odlučila rasti na vjetru
stabla svojim padom plaćaju neizbježnu cijenu

I zato kad se zanjišeš i posrneš na pločniku
nadam se da nećeš pasti
zato jer si i sâm u padu – zauvijek 

Stog samo daj – zamisli da se stabla s tobom ljuljaju
i da si u padu zraku dobrodošao
ti koji živio si baš poput tih stabala
bez zemlje
bez korijenja

Osobna iskaznica

Iako su – kako u šali kažu moji prijatelji – Kurdi nadaleko
            čuveni po svojoj surovosti, ja sam nježnije od ljetnog povjetarca
            grlio svoju braću na sve četiri strane svijeta.
I ja sam bio onaj Armenac koji nije vjerovao suzama pod trepavicama
            povijesnog snijega
što prekriva podjednako ubijene i ubojice.

Zar bi nakon svega što se zbilo bilo neprilično da pustim svoju poeziju
            da padne u blato? 

I uvijek sam ja onaj Sirijac iz Betlehema što uzdiže riječi mog armenskog brata,
          kao i onaj Turčin iz Konye, što prolazi kroz dveri Damaska.
A maloprije sam stigao u Bayadir Wadi al-Sir, gdje me pozdravio povjetarac,
           povjetarac koji jedini zna što znači kad čovjek dođe s kavkaskih planina, s ponosom
            i kostima predaka, svojom jedinom popudbinom.
I kad mi je srce prvi put stupilo na alžirsko tlo, ni u jednom času nisam posumnjao
da sam Amazigh.[1]

Na svakom su me koraku držali za Iračanina,
          i pritom nisu bili u krivu.
A često sam se smatrao i Egipćaninom, koji se uz Nil neprestano rađa i umire skupa sa svojim          
         afričkim precima.
Ali više od svega bijah Aramejac. Nije čudo da su mi stričevi bili Bizantinci, te da sam ja bio
        ono dijete iz Hijaza koje su tetošili Omar i Sofronije[2], kad su se otvorile dveri
        Jeruzalema. 

Nema tog mjesta koje je prkosilo osvajačima, a da nisam bio jedan od njegovih stanovnika:
         nema slobodnog čovjeka s kojim nisam u rodu, kao što nema nijednog stabla ili oblaka
         kojima nešto ne dugujem. Niti će me moj prijezir spram cionista spriječiti da kažem
         kako sam ja onaj Židov prognan iz Andaluzije, i da još uvijek iz svjetla zalazećeg sunca
         ispredam suvisla značenja.

Jedan prozor moje kuće gleda na Grčku, u sobi je ikona okrenuta prema Rusiji, sladak miris
         što se neprestano širi iz Hijaza,
i zrcalo: i čim stanem pred njega vidim sebe uronjenog u proljetne vrtove Shiraza, Bukhare i
         Isfahana.

Ako si nešto iole manje od ovoga – nisi Arapin.

[1] Amazigh je termin za Berbere (također i Imazigeni, što znači «slobodan čovjek»),
hamitski narod koji obitava u saharskom području Sjeverne Afrike.
Berberi su, među ostalima, Sv. Augustin i Zinedine Zidane.
[2] Odnosi se na predaju Jeruzalema 637. godine. 

Usnuo u Gazi

Fado[1], spavat ću kao što ljudi spavaju
dok granate padaju
i nebo se cijepa poput živa mesa
I sanjat ću, tada, kao što ljudi sanjaju
dok granate padaju:
sanjat ću izdaje

Budit ću se u podne i pitati radio
kao što ga ljudi pitaju:
je li prestalo granatiranje?
Koliko ih je ubijeno?

Ali moja tragedija, Fado,
je u tome što postoje dvije vrste ljudi:
oni koji vlastite grijehe i patnju izbacuju
na ulicu, kako bi mogli spavati
i oni koji skupljaju ljudske grijehe i patnje
mijeseći ih u križeve, da bi njima paradirali
ulicama Babilona, Gaze i Bejruta
neprestano zapomažući
Koliko ih još dolazi?
Koliko ih još dolazi?

Prije dvije godine hodao sam ulicama
Dahieha, u južnom Bejrutu
i za sobom vukao križ
velik poput uništenih zgrada
Ali tko će danas podići križ
s leđa umorna čovjeka u Jeruzalemu?

Zemlja su tri čavla
a čekić milosrđe:
Udri, Gospodine,
Udri avionima

Koliko ih još dolazi?

                                                                     prosinac 2008.

[1] Fado je portugalska riječ za «sudbinu»,
a također označava tamošnji popularni način pjevanja,
općenito uzevši tugaljiv i melankoličan,
koji često priziva osjećaj gubitka, odnosno prepuštanja sudbini. 

Noćna mora – autobus za Sabru i Shatilu

Vidio sam kako mi tetke trpaju u crne plastične kese
dok se u njih slijeva topla krv
(ali ja tetki nemam)
Znao sam da su ubili Natašu, moju trogodišnju kćer
(ali ja kćeri nemam)
Rečeno mi je da su mi silovali ženu
i niz stepenice joj skotrljali tijelo
na ulicu
(ali ja nisam oženjen)
Nema sumnje: ono su moje naočale
smrskane pod njihovim čizmama
(ali ja naočale ne nosim) 

***

Usnuo u kući svojih roditelja, sanjao sam
da joj idem ususret, ali kad sam otvorio oči
ugledao sam svoju braću
kako vise sa stropa
Bazilike Svetog groba
da bi tu Bog u Svojem milosrđu zavapio: “To je moja patnja!”,
a ja skupivši ono malo ponosa
preostalog u obješenima
odgovorih: “Nije, naša je!” 

*** 

Tako da sad sjaj patnje zasjenjuje
sve moje snomorice

***

Gospode
neću pobjeći na sjever –
ne ubrajajte me u one što traže utočište 

– Račune ćemo sravniti kasnije –

Sad je vrijeme za počinak
Ne želim propustiti
svoju noćnu moru – autobus za Sabru i Shatilu 

„Tko se sjeća Armenaca?”

Ja ih se sjećam
jer se svake noći vozim s njima
u istom sablasnom autobusu,
a jutros sam i kavu pio
u njihovom društvu 

A ti, ubojico –
tko se tebe još sjeća?

[1] «Tko se sjeća Armenaca?» su poznate riječi Adolfa Hitlera
o otomanskom masakru Armenaca,
koje su za cilj imale isprovocirati podršku Holokaustu.

Nema smisla

Nema smisla skrivati se i zaključavati vrata
Useljavati se u kuće gdje nas nitko ne poznaje
podjednako je besmisleno
Čak i ako se zaletiš preko ruba ponora
u čistu prazninu
povijest
će ti i dalje svojatati ime

Sloboda

Sloboda na barikadama ima dvije gole sise
u desnoj joj je ruci francuski barjak
a u lijevoj puška s bajunetom

Ali gle kako samo lijepo gazi po ljudima
bosonoga Sloboda  

Brda Birzeita

                                 za Taniu Nasser

Vozim kroz ono što je preostalo
od Brdâ Birzeita
i sjećam se tvog glasa:
čujem ga čak i bez CD-a
čujem ga svaki put kad ugledam brda
što mole za pomoć

Mi smo ti što zurili smo u vodenu lavinu
pod mostom što dijeli dvije obale
mi smo ti što uputismo jedno drugom posljednje riječi
dok je dim bombi brisao sve pred sobom
mi smo ti što su jučer svjedočili
spasiteljevu raspeću

I ja sam taj što se zastaje uz cestu
između pločnika i stabala
da bi zapisao ove riječi
itekako dobro svjestan
da nikada neće doprijeti
do tvog glasa 

Dvije posljednje rečenice

Dvije posljednje rečenice prije negoli padneš
ne obznanjuju želju
da nešto smisleno ostaviš za sobom
One nisu ni pozdrav na odlasku
niti izraz nade
One su tek nužan preduvjet
tvog pada 

Quss Bin Saida

“Zašto vidim ljude
kako odlaze i ne vraćaju se?”
Quss Bin Saida,
zašto ti još uvijek čujem glas
kako monotono odzvanja kroz dvije tisuće
godina propovijedi? 

Ne prilazi mi sa svojim prodikama –
ljudi odbijaju da im se propovijeda
Zadrži svoje savjete za sebe –
nitko ih ne treba

Ja sam jedan iz naroda
i ono što vidjeh dovoljan je razlog
da odem
i više nikad ne pomislim na povratak

Sulamka[1]

Volio bih da sam prilegao
i čekao na Sulamku
sa svim onim ljiljanima iz dola
narcisima s brda
i drugim cvijećem
čija imena ne znam
ovako ravnodušan na prigovore
sinova svoje matere
i na krivicu
Sionovih kćeri

Ali avioni su izletjeli iz Svete knjige
da sasijeku jednu obitelj
na morskoj obali...

Gdje ležiš usred podneva?
U kojoj li naseobini spavaš ti
ubojico Sulamke? 

[1] Sulamka (hebr.), ime je zaručnice koja se spominje u Pjesmi nad pjesmama.
U prenesenom značenju stoji za ljubljenu ženu,
ali također stoji za djevojku iz Sulama i osobu koja je našla unutarnji mir.

Čak i u ratu

Pomišljao sam da osmotrim donji dio tijela
odakle je pristizao bol
ali sam u trenutku zastao od straha
da ne primijetim da mi nešto nedostaje
Nastavio sam silaziti niz stepenice – moj nestali dio
još uvijek sa mnom – i evo me
uvlačim se u postelju tijela (u koje još uvijek
ne gledam) tako željna da više i nije važno
gdje je načinjena šteta, kao što nije važno sjećati se
načina na koji sam ranjen

Čak i u ratu, bijah tek prolaznik 

Zakašnjelo priznanje

Često bijah onaj kamen od zidara zanemaren
Ali kad su napokon došli iznureni, kao pokajnici
poslije razaranja
rekoše: “Ti si temeljac!”,
ali više se nije imalo što graditi 

Njihovo poricanje bilo je podnošljivije
od zakašnjelog priznanja

Nestrpljenje

I.

Poprilično si glup ako pomišljaš na odlazak:
Još uvijek ne znaš da je tvoja zemlja
razdijeljena kao tor za stoku
i da su države ograđene poput pašnjaka
sve iste
Napustit ćeš Sodomu da bi se našao u Gomori
šireći joj bedra
kao dveri nekog trošnog zamka 

II.

Poprilično si rano ostario
I time iznenadio suvremenike
skrativši sâm sebi životnu putanju 

III.

Svakog dana zgrabiš novu knjigu
i pročitaš samo prvih četrdeset strana
da bi je zatim hitnuo nazad među druge na policu...  

Ostavljajući je da tamo visi poput drugih kraljevih žena 

IV.

Ne otkrij nikome svoju tajnu:
Ljudi će se smijati ako saznaju da si se
           po običaju
pojavio prekasno
i našao pjesmu sklopljenom

Skitnica 

Skitnica spava, pri srcu mu je teško
od sveg onog kuckanja čašama s kurvama zlatnih zubi
i ruku velikih kao u mornara 

Karipske tržnice –
žene prostiru rublje
u sirotinjskim četvrtima kraj luke... 

Kad skitnica spava, rado bi prespavao cijelu godinu
i probudio se idućeg prosinca na manje
tjeskobnom tlu, gdje mrtvi imaju više sluha
za svoje ubojice 

Plinske komore

Nemam baku koja je skončala u plinskoj komori
Moje bake pomrle su kao i većina baka:
Prva nije imala strpljenja
da dočeka prvu intifadu;
pluća druge otkazala su čim
je okopnila druga intifada 

Bake, niste dovoljno propatile
da bi mi bili spašeni
Kako užasna bje Nakba?
Kako mučno je biti izbjeglica?
Ali sitne su to boli
za crnčuge poput nas 

Zabavljam se ispisujući ovo
u plinskoj komori 

Čekajući Bruta 

Ako ćemo
nakon svih ovih godina
biti izdani
neka nas barem izdaju oni iz daljine
ne ovi koji nam sada prilaze

A što se tiče naših najbližih i najmilijih
neka sačuvaju snagu
i sklone svoje noževe

Marija 

Majka mi ovih dana kao opsjednuta čita o Isusu.

Vidim knjige naslagane do njene postelje,
većina njih posuđena je iz moje biblioteke:
romani, priručnici, sektaške polemike, pisci žestoko zakrvljeni.
Ponekad kad prođem kraj njene sobe,
ona me zazove da stupim među autore i izgladim sporove.
(Maloprije sam pritekao u pomoć povjesničaru zvanom Kamal Salibi,
čije čelo je raskolio katolički kamen).

Kako li je ona samo marljiv čitatelj dok tako traga za Isusom,
ta žena koju nikad nisam propustio razočarati:
nisam postao mučenik prve intifade, ni druge, ni treće.
Među nama rečeno, neću isto tako biti mučenik ni u jednoj predstojećoj,
niti će me dići u zrak neka eksplozivom pofudrana roda. 

I dok ona tako čita na svakoj me strani razapinje
svojom pravoslavnom maštom...
a ja joj samo dodajem nove čavle i kuke.

“Rezervirano”

Jednom sam pokušao sjesti
u jedno od praznih sjedala nade
ali riječ “rezervirano”
čučala je tamo poput hijene

(I nisam sjeo; nitko nije sjeo)

Sjedala nade uvijek su rezervirana 

Prvi sat

Pjesma iz Alepa
je kao pjesma iz Andaluzije
ili napjev iz nekog sela
čiji ljudi su protjerani –
tko li će posjetiti bolesnika
u prvom satu nove godine? 

Ovo je Haifa, radost
božjih ruku u ilovači...
Ne reci joj zbogom –
ti si taj koji je vraća u život
sada
i zauvijek
Amen

Christu Redentoru 

I.

Kad god te ugledam raspetog
na nekom gradskom trgu
ili kako lebdiš nad planinom nakraj svijeta
danju ili noću
ravnodušan spram oblaka što plove
nad tvojim vječnim egzilom
ne mogu si pomoći, pa velim:
Vrati se, vrati se sa mnom
u Jeruzalem...
Znam ti srce:
ta brda što lopatama ih razgrću
I znam da lupeži
još uvijek rade kao suci
dok se lažni svjedoci
i dalje zaodijevaju u halje svećenika
i da nam manjka svega
osim nepravde
Ali trebao bi se ipak vratiti sa mnom:
Mi smo tvoja obitelj, naposljetku
i ja sam, kao i ti, iz kamena isklesan 

Tvoj kip na planini
moja je muka
i jedino čega se bojim
je da me ne možeš čuti

I dok ti se povjeravam
sve od hotelske sobe do podnožja planine
ti iščezavaš negdje iza oblaka 

II.

Jučer nisam spavao
Zurio sam u zvijezdu iza oblaka 

Kako reći zbogom
zemlji sambe i sirotinje?
Kako mogu ostaviti Christoa
samog gore na planini?

Jučer nisam spavao
i nakon dana današnjeg mislim da više nikad
neću usnuti

Na festivalu Ernesta Cardenala 

Hoću li završiti kao Ernesto Cardenal
slušajući kako pola prošlog stoljeća svjedoči o meni?
Hoću li poput njega sjediti na festivalskim večerima,
poguren, bijelih vlasi
pod crnom beretkom
dok mi pjesnici udjeljuju svečani pozdrav?
Hoću li sagledavati svoj život
kroz prste smrti što se pružaju ka uzdi?
Hoću li na vlastitom sprovodu
slušati iste riječi? 

Gospodine, ljudi oblikovani cenzurom
osedlali su me svojim žâlom
Zbog njih su mi, Gospodine,
ovako povijena leđa 

Sumnjam u svoj kraj:
prsti smrti još prepliću mrak
ali uzde ne nalaze

U Latinskoj Americi 

Žene u Latinskoj Americi
žene su iz tvog vlastitog grada:
svaka ti je od njih ljuljala kolijevku
kad si bio djetešce
i svaka starica koju upravo pokapaju
tvoja je baka

Bint Jbeil

Moje metafore, slike, metonimije:
slomljene starice
u posteljama oboljele i usnule
i ja koji sjedim tamo pred zoru
i podjednako slomljen zurim u TV
pokušavajući moliti
za one koji noćas brane Bint Jbeil 

(Ali kako moliti
kad ni u što ne vjeruješ?) 

Malo poslije
zora otkriva mrtve,
a ja idem na počinak, slomljen
pod teretom duga kojim su me zadužili
oni što su zori omogućili
da nad brdima Bint Jbeila
još jednom zarudi

                                                            srpanj 2006. 

Razvući zavjese 

Razvući zavjese i zagledati se u nebo
da bi vidio vrhove stabala kako uživaju u povjetarcu
osjećajući se tek poput sporednog lika u romanu
ili zaludne zborske melodije... 

Meka je postelja vrijedna koliko i nebo,
a probuditi se slobodan vrijedi kao godina života 

Da bi zatim iz svoje sobe na visokom katu hotela
pogledao dolje na krovove
satelitske antene i vrhove stabala
i upitao se: Što li znače ta stabla
što se njišu među betonskim zgradama?
jer vrhovi tog drveća jedina su utjeha
i jedina radost koja ti je preostala

Izguraj do podneva
koje ionako zoveš jutrom, ti koji spavaš dokasna:
život čeka na tebe

Uzdižem se iz njezine ljubavi

Uzdižem se iz njezine ljubavi
kao čovjek kojega je udario kamion
i gledam je gdje odlazi
lišavajuć se tereta
moje krvi
Ali ona zapravo i jest kao kamion:
jednim udarcem zdrobila bi sto muškaraca
Zapanjen sam svojom odvažnošću
činjenicom da sam tako mirna srca
umro i uskrsnuo  

I još uvijek sam tu
bezobzirno izložen
narednoj pogibelji 

Izmišljotine

Cijela priča je izmišljotina.
Nikad nisam vjerovao da si ubijen, da je tvoja krv
otekla sve do Mediterana
i da ju je more progutalo. 

Siguran sam da je cijela priča izmišljotina:
Merriam Kirschenbaum i Shlomo Ganor
svake se noći pojavljuju na izraelskoj televiziji.
Al-Jazeera i al-Hura i al-Arabiya,
spoji ih i dobit ćeš al-jazeera al-arabiya al-hurra
(“slobodni arapski poluotok”).
Merriam Kirschenbaum i Shlomo Ganor
su izmišljotina, siguran sam.
A siguran sam i da su ovi računi, također, redom izmišljotine –
tko li ih je ostavio u mome poštanskom sandučiću?
Prezime na tri jezika
također je izmišljotina
kao i ta žena koja me voli elektronskom poštom. 

Haifa je izmišljotina, tako da nikad i ne izlazim na ulicu,
već se zadovoljavam gledajući iskosa u more
što se ljeska pod mojim prozorom. 

Naše prijateljstvo rođeno je spontano, nitko se nije pretrgnuo
da ga izmisli, pa je i ostalo stvarno. Ali čekaj, zaboravih – sve istine su
izmišljotine. I zato sam jučer dozvolio sebi s tobom podijelim arak, jabuke, orahe
i ostalo. 

Ne muči me, nit’ me duša boli što nam komadaju zemlju. Jer i njihova je otimačina
također izmišljotina, kao i kontrolni punktovi. I vojnici su tek djeca što pišaju u gaće.
I one stare pravoslavne Grkinje što su jutros prošle kroz kontrolni punkt u Betlehemu
su također izmišljotina. “U ime križa”, kažu one, ali i to zvuči kao izmišljotina. 

Veliki petak je izmišljotina, kao i bizantinske melodije u maronitskoj crkvi u Nazaretu.

Moji neprijatelji su izmišljotine. I moja rodbina – vrhunska izmišljotina!

Pakao je izmišljotina, ali raj je izmišljen uz više umijeća i zlovolje. 

(Jebiga, zar je i Fairuzov glas izmišljotina?)

Ne patim od noćnih mora, snomorice su izmišljotine. Moj biološki sat ne kuca.
Ne sporim se sa Suncem, nisam naslijedio nikakve genetske poremećaje...
te etikete su listom izmišljotine.

Ne mrzim kolaboracioniste.
Gle – mogu čak gledati njihova izvješća, a da se ne pobljujem.

Ne bojim se budilice, AIDS-a niti nuklearnog oružja.
Ne plašim se zvona na vratima, niti telefona.
Svijet neće koliko sutra skončati... sve te priče su izmišljotine.

Umoran sam od romantike 21. stoljeća
– pomiješane sa konzumerističkim sranjima svih društvenih slojeva.
Moraš uprljati ruke, ako misliš živjeti. I ta je teorija, također, izmišljotina. 

Slavi i raduj se: kutije poraza poslagane pod posteljom
tvojih predaka su redom izmišljotine.
Svih tih godina oplakivao si gubitak svoje zemlje.
Stidi se! Gubitak je izmišljotina.
Velika laž ispisana perom onih koji su ti ukrali egzistenciju.
Merriam Kirschenbaum, Shlomo Ganor,
el-Arabiyja, al-Hurra, al-Jazzera,
i taj gubavac što drži daljinski.

Špicli i kolaboracionisti su nježna stvorenja:
osvrni se samo na dobrotu jednog il’ na glatko lice drugog.
Naši stereotipi o njima, naš doživljaj njihove zločestoće su također izmišljotine.

Ljudi od ugleda sjede u dnevnim sobama i slušaju Glas Izraela.
Poštovane gospođe vezu stolnjake
i misle kako će budućnost početi zatiranjem našeg ponosa.
Bez brige: sve su to izmišljotine.

Ne možemo poštovati ni tih nekoliko stabala pred svojim domovima
ako prepustimo planine
onima koji nam postavljaju zamke u snovima.

Dana 22. travnja 1948. pala je Haifa – ta povijest je izmišljotina.

Dana 8. prosinca 1917., nekoliko efendija istaknulo je bijelu zastavu
i slikani su kako predaju
Jeruzalem. To se zaista dogodilo, ali ta slika je izmišljotina,
jer bilo tko može bilo kada okupiti nekoliko efendija
i zamoliti ih da istaknu bijelu zastavu pred ulazom u Jaffu,
i onda okinuti fotografiju.

Jutro je, 1. travnja 2010., sati 11:30.
Svi su svoje odspavali, zatim i ustali, samo ja još nisam legao. Jastuci su izmišljotina.
Za dva tjedna idem u Bejrut, ali viza, ta nepremostiva prepreka, također je izmišljotina.

Naša Gospo od Libanona, moli za nas (iako su tvoje molitve izmišljotine).

Malo poslije ipak idem na počinak.
Moja vatrena prijateljica uskoro se penje u autobus – ona stiže iz Nazareta.
Hebrejske se riječi poput muha roje oko nje – ona misli da je
neprijateljski jezik poput trupla. Pa joj velim, “Vaša ideologija je izmišljotina: jezik
neprijatelja bespolni je robot”. I ona se smije onim svojim vatrenim smijehom.
Razdvajamo strane. Nećemo umrijeti, Gospodine.
Utrkivat ćemo se do vječnosti, a naše će sandale klepetati za nama.
Vječnost je izmišljotina.
Sve što nam je prethodilo je izmišljotina, kao i sve ono što tek slijedi.
I sva stvorenja dižu ruke kao stabla grane u ovoj izmišljenoj pjesmi.  

Ustat ću jednog dana 

Ustat ću jednog dana i to izgovoriti
Ja, Kurd, ustat ću jednog dana
i to izgovoriti
Ja, Amazigh, tvoj glas
će jednog dana ustati
I, Arapin kojeg znaš
će jednog dana ustati
i to izgovoriti:
Evo otišli su, Saladine 

Riječi posljednjeg vojnika upućene Saladinu

Osam je stoljeća prošlo
poput kasnopopodnevne sieste
stog nek te ne iznenadi
ako su mi riječi proste
i ne vrludaju
Ja nisam al-Qadi al-Fadil
ili jedan od tvojih pjesnika
Ja sam samo nesretni vojnik
kojem riječi zapinju u grlu
u želji da ih izgovori

Okupatori koje si jučer otjerao
vratili su se s novim barjacima,
a ispružene ruke prinčeva
isprane su stidom
i rečeno je da zemlja
uživa u porazu
U novinama pregršti laži
ali nitko oko mene
ne pokušava ih opovrgnuti
(Sve ovo ništa ne znači, ali branit
ću te optužbe vlastitim životom)
Ni one što se pozivaju na vlastite riječi
ni one što željno iščekuju sramotu
ni one...
nikog od njih ne znam
Samo u sunce gledam, što sija
kao tvoj šljem u zenitu pobjede
Osam stoljeća je prošlo
poput kasnopopodnevne sieste
a u grlu mi se stežu riječi
koje ne uspijevam izgovoriti

Armenski konjak

Na mojem kuhinjskom stolu
je boca konjaka iz Yerevana
začepljena baš kao tamošnja povijest
i nijema
Da je sad razbijem, izgubio bih sto godina
ljubavi
a da je otvorim preci
što se vrzmaju ovdje
sišli bi crnobijeli sa zidova
da popiju po čašicu sa mnom
Znam jednu zaboravljenu povijest
i znam zašto ta boca konjaka
stoji tamo tako posebno uznosita...  

Da je sad razbijem, izgubio bih sto godina
povijesti svoga naroda

Minuta šutnje

I što su Armenci rekli?
Umajadski redovnik
prebire žito i vunu nad nama 

Vrijeme je strašilo za ptice

***

To su riječi Armenaca

Magarac iz šezdesetih

«Kad sam na službenoj dužnosti, uopće ne mislim svojom glavom,
a moj život, kao što je opće poznato, bio je jedna
duga službena dužnost...»
To je ono što mi je taj uposlenik, odlikovan
Ordenom reda strpljivog magarca,
rekao
«Ni moja žena ništa ne misli,
isto tako moja djeca ništa ne misle
kao ni ti oblaci što plove nad našom kućom
i moji unuci također neće se upuštati
ni u kakvo razmišljanje

Zato, momak moj, brinu me te misli
što um ti plijeve kao skakavci
Podsjećaš me na one dane
kad i sâm bijah mladi magarac tamo negdje šezdesetih:
slušao sam Beatlese
i razmišljao o samoubojstvu...»

Da bi me tu potapšao po ramenu
svojim dobronamjernim kopitom
i otišao svojim putom
dok su mu se plave muhe rojile
oko masivnih očala 

Charlesova majka 

Moja i Baudelaireova majka
kao dvije rođakinje na karminama
dokasna stoje budne
Moja mati pita njegovu:
Vidjeste li što ta poezija uradi našim dječacima?
Najwan je bio tako slatko dijete.
Ali Charlesova majka
kao zadnji trn u Rajskom vrtu
samo šuti

O pesniku: 

Najwan Darwish (Nažuan Darviš) (1978), Palestinac rodom iz Jeruzalema, jedan je od najsnažnijih i najsugestivnijih glasova suvremenog arapskog pjesništva. Prije nekoliko godina, njegova zbirka pjesama Više nemamo što izgubiti u izdanju njujorškog NYRB-a (2014) pobrala je poradi svoje snage i poetičke angažiranosti izvanredne kritike u zapadnim književnim časopisima i medijima. Po riječima Nathalie Handal, poznate njujorške pjesnikinje palestinskog podrijetla, lirika Najwana Darwisha prožeta je začuđujućom ironijom i crnim humorom, koji daleko nadilaze horizonte očekivanja kada je riječ o suvremenom arapskom pjesništvu. Darwisheva poezija je „luminozni i višeslojni kompozit rajrazličitijih povijesti, baš kao i Nažuanov rodni grad Jeruzalem. Njegova poetička, književna i kulturna raznorodnost širi naš imaginativni prostor /.../ upozoravajući nas da je povijest ujedno igralište i ratno poprište, kojim neumorno lutaju tek ljudske sjene /.../. Darwisheve domišljate i sugestivne pjesme poetički su srodne lirici jednog Charlesa Simica ili poljske nobelovke Wyszławe Symborske, no one u sebi također nose i snažan pečat klasične i suvremene arapske literature /.../ Istina ove poezije je u snazi pjesnikove potrage za pravdom, kao i u uznemirujućem zaključku da ista zapravo i ne postoji. U Darwishevim pjesmama Palestina tako postaje univerzalno mjesto ljudske svijesti, koju tek treba istražiti”.