Lidija Dimkovska: Pred posljednjim sudom

Putnik

Kao u njujorškom taksiju
staklom odvojena od vozača,
takva sam u životu i s Bogom:
i on je nedodirljiv, i ja sam,
a vozimo se u istom smjeru.
U retrovizoru nas oboje slijedi Linkejevo oko.
Prodire u nas kroz nebesa i had,
Ono je gastroskop koji dubi kroz tunel bitka,
probija u znanje i neznanje
mala je kamera koja snima nepostojeći život.
Samo još Bog ima takav vid.
Ja sam kratkovidna, idealna Jahvina žena,
tek kad postanem dalekovidna, biti ću Isusova.
Sama otvaram vrata i uzimam prtljagu.
Teška je, teška i goruća.
U koferu nosim svoju prošlost
koja često promaši moju destinaciju,
sadašnjost mi se gužva u ručnoj torbi
I kamo god putovala visi mi nad glavom, prijeteći.
Kada stignem, uvijek me netko dočeka.
Dok ja u masi ljudi tražim Njega,
moje je ime uvijek na nečijoj drugoj tabli.
I dok se nevoljko vučem iza nosača svoga bremena,
pitam se
zar je Bogu najprije potrebna vitaminska injekcija
u desno rame,
da bih se tek tada mogla osloniti na Njega?
Ili je potrebna meni,
da bih mogla potom u vlastitom život prisloniti Njega.

Pred posljednjim sudom

                                             Ti, koji si bio toliko živ,
                                             zašto si se bez moje volje
                                             preselio u svijet mrtvih?

S vremenom me žena prestala voljeti,
dijete me prestalo grliti,
pas se umiljavati,
susjed me pozdravljati,
brat posjećivati,
sestra mi se prestala javljati,
prijatelj razumjeti,
domovina me poštovati,
sloboda me radovati,
Ti, uslišavati mi molitvu.

Još sam neko vrijeme
volio ženu,
grlio dijete,
milovao psa,
pozdravljao susjeda,
posjećivao brata,
javljao se sestri,
razumio prijatelja,
poštovao domovinu,
radovao se slobodi,
molio se Tebi.

No, nakon toga sam i sâm
prestao voljeti ženu,
grliti dijete,
milovati psa,
pozdravljati susjeda,
posjećivati brata,
javljati se sestri,
razumjeti prijatelja,
poštovati domovinu,
radovati se slobodi,
i moliti se Tebi.

Moj i vaš svijet
razdvojila je nadgrobna ploča.
Pod njom, s vremena na vrijeme, osjećam
kako mi netko gore pali svijeću,
ali ne znam koji od vas.

Summa summarum

Devet je mjeseci potrebno zametku
da se razvije u ljudsko biće.
I još djetinjstvo, mladost i starost
da takvim ostane.
A hoće li od njega postati čovjek –
to nitko ne zna.
Cijeli mu život može biti malo
da postane ličnost.
A samo je tren potreban tijelu
da se pretvori u leš.
Živiš za sebe, a umireš za druge
kako oni ne bi mogli živjeti bez tebe.
Kada se zlo i prašta dobrim,
pamti se kao zlo.
A dobro se nikada ne pamti po dobrom
pretvorenim u zlo.
Stoput možeš umiti lice,
ali nikada, obraz.
Umivajući lice, močiš si rukave,
a trljajući obraz – svijest.
Za lice ti trebaju sapun i voda,
za obraz – savjest krvi.
I sada
tko će više likovati:
Onaj Nitko i Ništa koji je postao Nešto,
ili Nešto u što se pretvorio
taj Nitko i Ništa?

Smrtna

Na koju ću postelju ispustiti dušu?
U nekom vlaku, na nekom raskršću?
Iza podignute ili spuštene zavjese?
U podne ili u nikoje doba?
Ispustiti dušu u nečijoj nazočnosti
je li sudba, prokletstvo ili sreća?
S mojom će zauvijek otići i dio duše
onog koji će me posljednji vidjeti živu.
Prije zadnjeg izdisaja moja je baka poželjela zalogaj pite,
teta si je sama kupila posmrtni sako
koji je visio s etiketom na vješalici
dok joj ga nisu obukli u smrti,
ja ću poželjeti da mi pola groba bude tamo, pola ovdje.
Duša se ispušta u trenutku kuršlusa
kada pregore osigurači, a ti si doma sam
i posrćeš u tmini
do kraja hodnika,
i tamo ih iza ulaznih vrata vraćaš u ležišta,
svjetlost bljesne i pokosi ti dušu,
a stvarnost, zaslijepljena,
to i ne primjećuje, iako za tvojim tijelom
i ona tapka prema vlastitoj rupi.

Lisabonska

Ostarjela sam u Lisabonu,
a mladost ondje provela nisam.
U tramvaju s vozačem iz Zimbabvea
koji nikada nije izašao na zadnja vrata
nakon što se kroz njih povratio u život
kao po kaldrmi iz sedamnaestog stoljeća.
Ostarjela sam u sobi Fernanda Pasoa,
na krevetu s posteljinom horoskopskog uzorka,
sklupčana pokraj vatrogasnog aparata,
kao pokraj kontrapunkta vatre.
Ostarjela sam u Bairro Altu
sa žutom tortom moje bake pod staklenim zvonom
u kiosku pokraj veleposlanstva Arapskih Emirata
i dječjeg igrališta bez djece.
Ostarjela sam u Chiadu bez fada
koji se ne može podijeliti s drugim.
Nisam otišla u Lisabon dočekati starost,
vratila se stara, a da nikad mlada nisam ni bila.

Ljubavna

Prva je ljubav poput autoputa
s brzom i sporom trakom.
Njima krda konja prestižu
kadilak s Only you iz zvučnika.
Nabrekle usne, nabreklo tijelo, nabrekli jezik.
A na crno-bijelim fotografijama,
nema ničeg u crnoj ili bijeloj boji.
Svaki lik ima svoju anamnezu,
svaki muškarac ima svojeg muškarca ili svoju ženu.
Sve ti je jasno, a ne razumiješ ništa.
Iz sedla gledaš vlak u daljini
i ne znaš je li to tvoj tren con destino,
ili vlak u kojem se smrt obračunava sa životom.

Druga je ljubav poput tunela
zabranjen za pješake.
Penješ se planinom,
vereš među drvljem i kamenjem,
ispod tebe promiču vozila sa 70 km na sat,
a gore je vruće i cipele te stežu,
čelo ti se poti, pada ti dugme s košulje.
Hodaš, hodaš, a ne stižeš dalje od sredine puta.
Vraćaš se natrag i pred ulazom u tunel, mrtav umoran
dižeš palac za prijevoz. Zastaje ti ona.
U tunelu je tamno. Odjednom si ti taj koji vozi.
Na izlasku iz tunela vidiš da pokraj tebe ne sjedi nitko.
A sjedište je udubljeno i još toplo.

Posljednja je ljubav poput mosta
s procijepima između dasaka.
Ispod njih žubori neka tuđa rijeka,
ali ti ne gledaš dolje iz straha od visine,
dvaput brojiš svaki korak,
a zatim hvataš zadnji autobus prema kući.
i tek na kraju duge vožnje
zgrčenih nogu otkrivaš oslonac za pete.
A kod kuće – ona se ispružena nad kadom
smijulji pod škakljivom težom tvoje djece.
Poznaješ joj sve procijepe, no ne i daščice.
slušaš samo žubor njene vode
u kojoj plivaš, plivaš od kraja ka početku.

Povratak

Čovjek koji se vraća u svoj rodni grad
posjećuje muzeje i galerije,
zastajkuje čuti ulične svirače,
u svim crkvama pali svijeće,
kupuje knjige domaćih autora
i CD-ove domaćih glazbenika
objavljene u zadnjih šest mjeseci,
sladi se čokoladicama gradske tvornice pred stečajem,
skreće prema tržnici na kojoj odavno nije bio,
s prijateljima se vidi na sat-dva
pred početak domaćeg filma ili predstave koja njih ne zanima,

čovjek koji će preletjeti kroz svoj rodni grad
u par dana, pijući vodu iz plastične boce u torbici,
kupujući magnete i privjeske za ključeve s nacionalnim motivima,
sjedajući na sve preostale klupe iz svoje prošlosti,
zalazeći u sve ulice koje su ostale iste,
fotografirajući nove zgrade kao kožne bradavice,
mrmljajući sebi u bradu, nerazumljiv drugima,
čovjek koji se vraća u svoj rodni grad
shvaća da ga više i nema,
da je on samo podatak iz isprava,
Place of Birth, mjesto rađanja bez povratka.

Povijest

Mrtvi ljudi u živim godinama,
živi ljudi u mrtvim godinama.

Mrtvi narodi u živim desetljećima,
živi narodi u mrtvim desetljećima.

Mrtva čovječanstva u živim stoljećima,
živa čovječanstva u mrtvim stoljećima.

Svako vrijeme ima nepoželjnu povijest,
svaka povijest – nepoželjna vremena.

Između sadržaja, rezimea i ključnih riječi,
povijest je referat o životu i smrti.

Nakon konferencije bit će uredno objavljen u zborniku
kojeg nitko nikad pročitati neće.

Wannseejski diptih

Naravno da vam mogu ispričati što je  Eichmann tada rekao
jer sam čula svojim ušima, a kada tkogod priča o hrani,
pamtim sve do posljednje riječi. Kažu – profesionalna deformacija,
iako sam tek od kuharice iz kuhinje dospjela do domaćice
koja visokim gostima poslužuje kavu.
I kao da ga i sada vidim kako napinje tijelo, pazeći da stolac ne zaškripi jako,
a baš tada škripi i jače ,
izmjerio je rukom jesu li dva pedlja razmaka od šalice za kavu do ruba stola,
mjereći pogledom ostale
i dok sam stavljala i posljednju šalicu kave na stol, on reče:
„Gospodo, možda ću zvučati banalno, no dok sam jutros doručkovao maslac s džemom,
shvatio sam zapravo što Židov predstavlja našem Rajhu.
Židov je, gospodo, nakupina praznih kalorija“, reče on i nalakti se između šalice i ruba stola
pogleda uprtog na Großer Wannsee
te čitljivo dopunjavajući protokol od 20. siječnja ’42.,
„ poput čipsa je“, reče – „poput američkog hamburgera ili čokolade kojima nam naciju trpaju mastima pogubnim za naše plave vene,
isti je i u Poljskoj i Albaniji, brojen u milijune ili na prste,
to je vuk u janjećoj koži koji muti vodu našem svetom pastiru“.
I dok su ostali kimali glavom kao gatare oko taloga u šalici kave,
Eichmann se masnim slovima ispod masovnog groblja Europe potpisao,
a ja stajah na pragu i spuštenih vjeđa gledah trbuhe nazočnih,
disali su spokojno pod salom – živom mjerom života,
a jedino je on bio koščat i licem u ledenoj glazuri,
bez krvi i savjesti. „Tko bi volio takvog čovjeka“, pomislih dok sam
brisala ruke o pregaču,
a ne mogavši ih obrisati,
„ah, kad bi ti samo znala što se ondje događa“, šapnu mi u kuhinji snabdjevač vile,
„ondje“, reče s prstom usmjerenim na pakao,
„ondje su svi ti Židovi – rebra pokrivena dronjcima na pruge,
ondje je nekropola svijeta.
I nikomu povratka u život nema, ne, pa čak imao on i sto godina“.
Napunila sam sto godina. Prijatelji su mi poklonili teleskop da bih zvijezde
mogla približiti sebi, a sebe zvijezdama.
Sutradan nakon proslave sam najstarijemu praunuku rekla da me odveze do
Wannseea.
I ondje se on u jednoj uličici poče smijati.
„Gledaj“, reče – „na porti piše Zatvaraj vrata, opasnost od divljih svinja“.
No to je bila neka druga vila u kojoj je stanovao mladić crvene kose i koji je
u noći prije konferencije nenadano nestao.
Kada smo stigli, posvuda je mirisalo na pečenu ribu i kobasice.
Jezero je u ogledalima zarobljavalo prozorska stakla.
Zaljubljeni su adolescenti patkama bacali mrvice.
Jezero je odjekivalo poput pljuske. Dva rabina su odlazila gurajući dječja kolica.
Zasun na vratima je poput fotoaparata škljocao.
Moj praunuk nečujno provuče moja kolica
između držača za tuširanje okačenih na zidovima. Trznu se.
„Slušalice savjesti“, šapnuh mu. „Počuj na koji je način svijet dotaknuo dno.
’42. se nepovratno srušilo sve od Boga stvoreno.
A ja sam bila ovdje. Domaćica na konferenciji zla.
Služila sam kavu onima koji su služili vragu.
U kuhinji sam se zagledala u talog Eichmannove šalice i znaš li sine što sam
u njoj vidjela?
Riječ s bijelim slovima. ENDE usred crnila.
Kraj svijeta što je ostao nepriznat. A s toliko podnaslova“.
Te se noći uopće nisam vratila kući. U prvoj zavjetrini nedaleko vile,
svladao me plač.
Kad sam otišla, nisam se više namjeravala vratiti.
Samo sam željela rađati, dati Njemačkoj drugačiju djecu,
ublažiti ljudsku savjest s anđelima života, a ne smrti.
Danas moji praunuci najviše vole čips, američke hamburgere i čokoladu.
Ne branim im.
I uvijek im se nekamo žuri čim započnem rečenicu s „kad sam bila mlada…“
U Wannsee idu na izlet čamcima i limenkama piva. U vilu ne ulaze.
Tek izdaleka, kao da su se tobože nečeg sjetili, izvikuju:
„Gledajte, to je vila u kojoj je prabaka kuhala kavu nacistima!“
I svi se začuđeno okreću prema njoj.
„A sjeća li se uopće ona što se tamo događalo?“
„Da. Ima sto godina, ne zna više ni gdje je, niti pamti naša imena,
ali se Wannseea sjeća. Do najmanje sitnice.
I ponekad nam zapravo nije jasno koga mi to guramo u kolicima
–  prabaku ili povijest.“

Otpaci

Skupljaš tako s djecom sličice, školjke,
poštanske marke i razglednice,
slažete ih pomno u ladice i kutije,
smješkaš se dok ti žena dobacuje kako „skupljate samo smeće“,
a ne znaš da će odjednom doći dan
ili još brže noć toga dana
kada ćeš samo s gaćama na sebi ‚ glavom bez obzira posrtati
po vlažnom željezu pomoćnih stepenica
tresući se u pravcu suprotnu od doma,
praznih ruku kao tek iskopan grob
i šaka crnih od udaraca u plamen,
gnjuriš izvan dijametra Božje volje, gledaš za sobom,
a njih nema, udaljen krik i muk,
nag i malen pod mlazom što te u život vraća,
a ti ga guraš u suprotnome pravcu,
umrijeti želiš, izdahnuti pod dekom iza nekog grma.
Oni su mrtvi.

Dovlačiš se do kontejnera u koji si posljednje otpatke jučer bacio.
Bez prstiju kopaš po smradu, evo zelene vrećice s korama od naranče,
s papirićima od čokoladica koje si kupio vraćajući se s posla,
s okrajkom od salame i zgužvane kutijice od soka
koje su popila djeca prije spavanja,
sve što ti je ostalo od vas, tvoga života u kojem si sada sam,
sve to njuškaš, ljubiš i sastavljaš komadiće oguljenih kora,
mrvice čokolade skupljaš u zlatne papiriće,
omamljuje te okrajak salame nekom poznatom bliskošću,
na slamkama od soka je posljednja kap sline tvoje djece.
Ova zelena vrećica s otpadcima je sve što sada imaš.
„Treba početi ispočetka“, svi ti kažu.
A ti bi znao kako početi sa sredine, kako promijeniti staro
da bude bolje, ljepše, željenije,
ali kada mrtvi više nisu živi
nitko ne zna kako početi ni s kraja, ni s početka.
Znaš, vrlo dobro znaš, kako se život pretvara u otpadak,
no ne znaš kako te otpatke pretvoriti u život.

Zatvorsko pismo

U zatvoru su dopuštena pisma duga
do četiri stranice
svaka četiri mjeseca.
50 riječi dnevno,
1500 mjesečno. Puno? Malo?
Ne budi lud da u njima pišeš
o sudskim žalbama,
političkim potezima,
novčanim špekulacijama,
vjerskim revelacijama,
seksualnim aluzijama,
šifriranim tajnama,
da spominješ oružje i drogu,
prijetnje, planove,
bijeg i napade.
Dok si ovdje,
piši samo ljubavna pisma.
50 riječi dnevno,
1500 mjesečno,
četiri stranica
svaka četiri mjeseca –
dovoljno da kažeš svim bliskim osobama
da ih voliš.
A kad jednom odavde izađeš
nije više naša stvar
što ćeš reći ostalima. 

Interpunkcija života

                            „Od onih koji me ne pamte
                            može nastati jedan grad.“
                            Josif Brodski „Pogovor“

Dom.
Domovina.
Jezik.
Rodoslov.
Osobno i kolektivno pamćenje.
Arhetipi.
Atavizam.
Neuporedivost.

Ah, tiskarska pogreška.
Dom?
„Domovina“
Jezik!
Rodoslov;
Osobno i kolektivno pamćenje…
Arhetipi –
Atavizam:
Neuporedivost.

Reklamacija.

Od ljudi koji me više ne pamte, Josife,
nastala su, ne jedan, već tri grada,
a njihovi su stanovnici umrli ili odselili.
Sada se susrećemo pred emigrantskim šalterima
i ovozemaljskog i nebeskog carstva.
Stranac je strancu svoj,
zato svi skupa popunjavamo obrasce
dijeleći istu penkalu.
Samo interpunkciju života,
skrivajući dlanom,
piše svatko
sam.

Azilanti

Pod zemljom je najveći centar za azilante.
On okuplja samoubojice, emigrante na onome svijetu,
neprihvaćene, potiskivane i mučene na ovome.
Podzemni azilantski centar nudi slobodu kretanja
s periferije ka centru i obratno,
tri obroka na dan i dnevnu propusnicu za šetnju.
Azilanti imaju konfekcijski broj na narukvici.
No, gledaj. Obični mrtvaci štrajkaju glađu
zbog prekobrojnosti samoubojica oko njih.
Ne žele azilante pokraj svojih uređenih domova,
ne žele razbacane omče, prazne bočice lijekova,
od pada razlomljene kosti i od utapljanja napuhane trbuhe,
umjesto strašila u svoje zelene vrtove postavljaju križeve
za one koji su umrli bez Božje volje. Azilanti
su zbunjeni i ljuti s jednom nogom unatrag koja se stalno vraća.
Neki su zaboravili ostaviti poruku, drugi poljubiti kćer,
neki su ostavili odijelo na čišćenju, a drugi nisu sastavili ni testament,
neki su zaboravili otkazati putovanje, a neki nisu zakazali smrt.
I sada su ovdje. Na hodniku, s prevoditeljem
i fasciklom u rukama čekaju da ih primi službenik za azil.
Nacionalnost, spol, vjera. Mnogi od njih imaju dom,
no ne i domovinu. Neki su alergični na oranicu
pa ne mogavši poljubiti svoju zemlju morali su otići pod nju.
Neki su čitav život bili izbjeglice pred samim sobom
kojima nitko nije platio lijek protiv starenja.
Neki su osim sreće prokockali i nesreću.
Drugi već godinama nisu vodili ljubav s ljubavi svog života.
Neke su ubili njihovi bližnji, ne nožem već iglom ili pincetom.
Među njima ima onih koji su živi tek nakon smrti.
Azilantski centar je pun i ograđen je bodljikavom žicom
od svijeta običnih mrtvaca.
Jučer sam došla. Dobila sam dvije propusnice.
Danju ću boraviti u dnevnome centru za azilante,
a noću, u domu za obične mrtvace.
I ne znam s kojeg se mjesta neću vratiti. 

O pesnikinji:

Lidija Dimkovska je rođena u Skoplju 1971. godine. Makedonska pesnikinja, prozna spisateljica i prevoditeljka rumunske i slovenačke književnosti na makedonski jezik. Diplomirala je na grupi za opštu i komparativnu književnost na Filološkom fakultetu u Skoplju, a doktorirala je rumunsku književnost na Fakultetu u Bukureštu. Živi u Ljubljani. Objavila je šest pesničkih zbirki, tri romana, jedan američki dnevnik i zbirku kratkih priča. Književni magazin „The American Poetry Review“, posvetio joj je naslovnu stranu i posebni dodatak. Dobitnica je niza književnih nagrada: njena prva dva romana, Skrivena kamera i Rezervni život, dobili su nagradu Društva pisaca Makedonije za najbolje prozne knjige, a Rezervni život i Nagradu za književnost Evropske Unije. Njen treći roman Non-Oui bio je nominiran za nagradu Društva pisaca Makedonije za najbolju proznu knjigu za 2017. godinu i za međunarodnu nagradu „Balkanika“. Pet priča iz zbirke Kada smo napustili Karl Liebknecht je dobilo specijalno priznanje za kulturno nasleđe na konkursu za najbolju evropsku priću dobitnika EU nagrade za književnost.  Dobitnica je nemačke nagrade za poeziju „Hubert Burda“, rumunskih pesničkih nagrada „Tudor Arghezi“ i „Poesis“ te Evropske nagrade za poeziju „Petru Krdu“ u Vršcu. Za svoju poeziju je bila nominovana i za nemačku nagradu Brucke Berlin, za američku The Best Translated Book Award, za poljsku Evropski pesnik slobode i za slovenačku Čaša besmrtnosti. Njene zbirke pesama i proza prevedeni su na više od dvadeset jezika.  

O prevoditeljki: 

Borjana Prošev-Oliver rođena je 1962. u Zagrebu. Na Filološkom fakultetu Sveučilišta u Skopju 1985. godine diplomirala je Opću i komparativnu književnost, a doktorirala je 2009. na filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na temu „Egzil u makedonskoj književnosti“. Nakon diplome radila je kao honorarna suradnica na Trećem programu Makedonskog radija te u Redakciji za kulturu i umjetnost Makedonske televizije. Od 1986. godine radi kao viša lektorica na Katedri za  makedonski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Redovito sudjeluje na hrvatsko-makedonskim znanstvenim skupovima u Hrvatskoj i Makedoniji.

S kolegicom Dijanom Vlatković napisala je prvi objasnidbeni dvojezični hrvatsko-makedonski rječnik koji je 2010. godine objavila Matica Makedonaca u Hrvatskoj.

Članica je Hrvatskog društva znanstvenih i tehničkih prevoditelja, Hrvatskog društva sveučilišnih lektora, Hrvatsko-makedonskoga društva i Zajednice Makedonaca u Republici Hrvatskoj. Od 1995. godine održava ispite iz makedonskog jezika za sudske tumače u Centru za strane jezike u Zagrebu.

Dobitnica „Počasnog Racinovog priznanja“ R. Makedonije za afirmaciju makedonskog jezika i kulture u Hrvatskoj za 2018. godinu. Bavi se književnim i znanstvenim prevođenjem s makedonskog na hrvatski i s hrvatskog na makedonski jezik.

Prevela je poglavlja autorice Angeline Banović-Markovske iz knjige Politika, kultura, identitet – interkulturni dijalog (Školska knjiga, 2013., suautori Zlatko Kramarić i Angelina Banović-Markovska), romane Lidije Dimkovske: Skrivena kamera (VBZ, 2017.) i  Non-Oui (VBZ, 2019.) te izbor poezije iste autorice u časopisima Poezija (2017.) i Tema (2018).