Gioconda Belli: Ponosna ustajem

Uvodna riječ:

Gioconda Belli (1948) nikaragvanska je pjesnikinja i prozni pisac, u mladosti gorljiva pripadnica Sandinističkog pokreta koji je u oružanim borbama 1978-1979. svrgnuo zloglasni Somozin režim. Iako je pripadala elitnom društvenom sloju i već sa 24 godine bila udana žena iz visokog društva i objavljivana pjesnikinja s prestižnim poslom u reklamnoj agenciji, Gioconda se bez obzira na obiteljski pedigre (majka joj je išla u školu s Grace Kelly, a i ona s sâma se školovala u jednom španjolskom internatu za odabrane) pridružila revolucionarima i uzela aktivnog ušeća u revoluciji. Toj odluci sigurno je doprinio i njen osobni pobunjenički duh o čijoj neobuzdanosti zorno svjedoči podatak da se već prvim objavljenim pjesničkim radovima našla na udaru konzervativnih buržujskih kritičara koji su njenu poeziju proglasili „bestidnom pornografijom“, tako da se može reći da je u nikaragvansku književnost ušla na krilima zvučnog libertinskog skandala, koji ju je u konačnici stajao i braka, jer je njezin malograđanski nastrojeni suprug, kako bi navodno spriječio daljnje narušavanje obiteljske časti, zatražio da mu ubuduće supruga prije objavljivanja podnosi na uvid svoje književne tekstove, na što je Gioconda odgovorila u stilu ¡No pasarán! Ubrzo je počela izučavati subverzivnu literaturu, Franza Fanona, Eduarda Galeana, Noama Chomskog, Herberta Marcusea i Che Guevaru, i pridružila se mladoj pobunjeničkoj skupini Frente Sandinista, koja je sanjala o uspostavi novog društva, takozvanog „tropskog socijalizma“ koji bi se znatno razlikovao od onoga represivnog kakav je njegovan s one strane „željezne zavjese“. Nažalost, u redovima revolucionara nije baš bilo feminista i prevladavao je mačistički duh, pa ju je komandant često korio da drži kalašnjikov kao „damsku torbicu“, a mnogi su joj se lideri zbog njenog atraktivnog izgleda beznadežno udvarali, poput panamskog generala Omara Torrijosa, pa čak i samog Fidela Castra koji joj se kad ju je prvi put ugledao obratio riječima: „Pa dobro, gdje su vas ti sandinisti dosad skrivali?“ Neposredno nakon revolucije dobila je posao na državnom radiju u Managui, gdje je upoznala američkog novinara Charlesa Castaldija s kojim je započela ljubavnu vezu, bez obzira na veliko protivljenje čelnih ljudi pokreta, koji su u to vrijeme postali izrazito podozrivi spram Amerikanaca budući da je Reaganov SAD otvoreno podržavao kontrarevolucionarni desni pokret takozvanih „contrasa“ kojeg revolucionari nisu nikad dokraja porazili, već bi se prije moglo reći da su ga apsorbirali, tako da su mnogi izvorni sandinisti razočarani napustili zemlju, otišli u druge države Latinske Amerike, ili se maknuli iz javnog života. Gioconda Belli se sa suprugom Charlesom povukla u Los Angeles, gdje je on u međuvremenu napravio karijeru i postao uspješni filmski producent. Svejedno, Gioconda do dandanas neprestano svakih nekoliko mjeseci posjećuje Nikaragvu. Po njenom mišljenju jedini pravi dometi nikaragvanske revolucije su zamjena diktature demokracijom i drastično smanjena stopa nepismenosti, koja je oborena sa 70 na 12%. Sve ostalo i dalje je otvoreno za diskusiju, tim prije što sadašnji režim Daniela Ortege naginje autokraciji. Iako nije nepoznata u Europi, Gioconda Belli je i dalje velika književna zvijezda u Latinskoj Americi, gdje je dobila prestižnu nagradu Casa de las Americas, i ostvarila veliki uspjeh svojim romanom Nastanjena žena. Napisala je nekoliko pjesničkih knjiga, tri romana i jednu knjigu za djecu, a njezinu autobiografiju iz 2000. pod naslovom Zemlja pod mojom kožom (memoari o ljubavi i ratu) je Salman Rushdie proglasio jednom od najboljih knjiga tog žanra uopće. 

I Bog me učinio ženom

I Bog me učinio ženom.
S dugom kosom,
i očima,
nosom i ženskim ustima.
S oblinama
i naborima
mekim udubljenjima.
Bog me izvajao u radionici za ljudska bića.
Delikatno je ispleo moje nerve
i pažljivo izbrojio
i uravnotežio moje hormone;
umiješao moju krv
i izlio je u mene
kako bi mogla da teče
mojim cijelim tijelom.
I tako su rođene ideje,
snovi,
instinkti,
sve ono nježno stvoreno
bubnjanjem šaptaja,
prodornim kretnjama ljubavi,
ta tisuću i jedna stvar što me svakodnevno čini ženom,
i nagoni da ponosna ustajem,
svakoga jutra
blagosiljajući svoj spol.

Što si ti Nikaragvo?  

Što si ti nego 
mali trokut zemlje 
izgubljen u središtu svijeta? 

Što si ti nego 
let ptica 

guardabarrancos
cenzontles 

kolibrija? 

Što si ti nego 
huka rijeka 
što nosi uglačano, sjajno kamenje 
ostavljajući tragove vodenih stopa u planinama? 

Što si ti nego 
pjev lišća na gigantskim stablima, 
zelena, isprepletena i puna golubica? 

Što si ti nego 
bol i prašina i krikovi sred popodneva, 
„kao krikovi žena što rađaju“?

Što si ti nego 
stisnuta šaka i napunjeni pištolj? 

Što si ti Nikaragvo 
da me toliko boliš?

Ja sam žena koja te voli

Ja sam tvoja divlja gazela,
grom što ti osvjetljava grudi.
Ja sam razuzdani vjetar u brdima
i žestoko isijanje zapaljenog drva ocote.
Grijem tvoje noći,
u rukama aktiviram vulkane,
tjerajući te u plač dimom svojih kratera.
Prilazim ti ogrnuta kišom i sjećanjima,
smijući se istim smijehom godinama.
Ja sam neistražena cesta,
svjetlo što razdire tamu.
Zvijezdama spajam kože, tvoju i moju,
lutajući tvojim cijelim bićem,
slijedeći trag za tragom,
driješeći svoju ljubav,
svlačeči svoj strah.
Ja sam ime što pjeva i zaziva te
s tamne strane mjeseca,
ja sam produžetak tvoga tijela i osmijeha.
Ja sam nešto što raste,
nešto što se smije i plače.
Ja,
žena
koja te voli.

Patria libre: 19. srpnja 1979. 

Čudno je opet osjetiti ovo sunce
i vidjeti slavlje na ulicama što se roje ljudima, 
crvene i crne zastave posvuda
i novo lice grada što se budi 
uz dim spaljenih guma 
i visoko nanizane barikade.

Vjetar me snažno udara u lice 
na kojem se slobodno miješaju prašina i suze, 
udišem duboko da se uvjerim da nije san, 
da u daljini vidim Motastepe i Momotombo, 
jezero, 
i da smo uspjeli, napokon,
zaista uspjeli. 
Toliko smo godina vjerovali u ovo, usprkos vjetru i plimi, 
vjerovali da je ovaj dan moguć, 
čak nakon smrti Ricarda, Pedra i Carlosa, 
i mnogih drugih, što istrgnuli su nam ih iz njedara, 
nakon svih iskopanih očiju,
nismo ostali slijepi za ovaj dan, 
što sad eksplodira u našim rukama. 

Grlo mi se steže od tolikih smrti, 
smrti voljenih s kojima smo nekad sanjali ovaj san, 
pamtim njihova lica, njihove oči, 
njihovu nepokolebljivu vjeru u ovu pobjedu, 
velikodušnost kojom su je gradili, 
uvjereni da će ovaj sretni čas stići
i da za nj itekako vrijedi umrijeti. 

Ova radost boli poput trudova. 
Boli me to što se oni ne mogu probuditi da vide 
tu masu ljudi što se slijeva iz noći, 
ozarenih lica s osmijehom tako vidljivim na usnama, 
kao da su ih godinama tamo pohranjivali
da bi odlučili da ih najednom otpuste. 

Tisuće osmijeha što se dižu iz šute, 
spaljenih kuća, kamene kaldrme, 
osmijeha boje nasječenih lubenica, dinja 
ili mušmula.  

Osjećam da bih se trebala radovati 
kao i moji usnuli drugovi,
uživati u ovom trijumfu koji im tako pripada, 
jer je dijete njihove krvi i mesa. 
I sred graje ovog svijetlog dana, 
trebala bih stajati na kamionu, 
voziti se ulicama, okružena razdraganim licima 
                         svoga naroda, 
voljela bih da imam dovoljno ruku da zagrlim svakog od njih 
pojedinačno, i da im kažem koliko ih volim, 
jer krv nas je vezala u taj čvor od boli, 
i zajedno smo u ovome kao da ponovno učimo govoriti
ili hodati. 
U ovoj budućnosti, u ovom nasljeđu smrti i žalovanja, 
dok odzvanjaju glasni udarci čekića, 
reze se vrte i okreću, 
i mačete pjevaju, 
jer to su sad naša oružja
za izažimanje svjetla iz pepela, 
cementa, kuća, za izvlačenje kruha iz pepela; 
jer mi nikada nećemo odustati, nikada se predati. 
Kao i naši mrtvi, mi ćemo, također, graditi 
ovu ljepotu od dana pred nama da bi druge oči 
mogle to vidjeti, i u ovom pijanom duhu slobode
pronijeti naš glas ulicama, kroz zanjihano drveće, 
razgoneći dim vatri
samo da naši mrtvi budu s nama -
                                                      ispunjeni 
                                                                    i sretni 
                                                                              zauvijek živi.

Krv drugih

Čitam pjesme mrtvih.
Preživjela sam.
Živjela sam da bih se smijala i plakala
i izvikivala Patria Libre o Morir
s kamiona
onoga dana kad smo ušli u Managuu.

Čitam pjesme mrtvih,
gledam mrave u travi,
svoja gola stopala,
tvoju ravnu kosu,
tvoja leđa povijena na sastanku.

Čitam pjesme mrtvih.
Pripada li nama ta krv naših tijela
koja nam daje da se volimo?

Pomozi mi da vjerujem da nećemo biti jedini ljudi na zemlji

Moja čežnja za tobom
je poput vjetra
što brije brdima Wasale –
i unedogled se vraća.

Žalost mi oduzima dah,
noćima oplakujem ovu ljubav, zatočena
kao tigar u kavezu,
dok slušam tvoje riječi
i gledam tvoju glavu tako blizu na jastuku.

Što da budem za tebe, ljubavi, stisnuta
u ovom vremenu kao u preši za šećernu trsku,
kojoj smo tek hrana od koje ništa neće preostati,
u ovom vremenu gdje zbog blizine smrti
sve najednom postaje tako živo,
pa te grlim dok nas čopor
vukova okružuje, prilazeći nam sve bliže,
dok treperave zvijezde gube oblike.
Svejedno, osjećamo istinu ljubavi, onostranu
vrijednost povijesti, ljepotu
i ovu vjeru u to da će se, premda sve začas
može nestati u atomskom ludilu,
dah života što smo ga imali ponovno vratiti
kao neprestano kretanje materije,
čak i ako naša tijela prestanu postojati
i ove pjesme budu tek potpirivale pepeo holokausta.

I zato, moja ljubavi,
danas više nego ikada, slušam
kucanje sata, minute što mi cure kroz prste,
dok me izvjesnost uragana
rastužuje.

Zato sam odlučila da ovladam ovim pjesmama
i stvorim malo mjesto za sreću
pod svaku cijenu,
i dalje vjerujući da sve ovo ne može nestati
- lice Saslaye
- crveno cvijeće

i da nećemo biti posljednji ljudi na zemlji,
da ćemo biti pošteđeni
kad Carstvo
samo sebe uništi.

Kratke lekcije iz erotizma I

I

Oploviti tijelo cijelom dužinom
Znači zaokružiti svijet
Navigirati ružom vjetrova bez kompasa
Između otoka zaljeva poluotoka nasipa podivljalih valova
Nije lako - iako je ugodno -
Ne misli da to možeš svladati za jedan dan ili noć među protočnim plahtama
Dovoljno je tajni u porama da ispune mnoge mjesece

II

Tijelo poput astralne karte ima svoj šifrirani jezik
I kad nađeš zvijezdu možda ćeš morati početi
Mijenjati kurs plovidbe ako te oblačni uragan ili prodoran vrisak
Natjeraju da zadrhtiš:
kao praznina u ruci koju ne očekuješ

III

Više puta obiđi neku oblinu
Nađi jezero s lopočima
Zadrži se malo i pomiluj središte
Uroni potoni ispruži se
Ne uskrati sebi miris soli i šećera
Snažni vjetrovi u plućima oblikuju kumuluse i nimbuse
zastirući mozak
Tremor nogu
Obamrlost pod plimnim valom poljubaca

IV

Polako se ukopaj u humus
Nema žurbe, ni iznurivanja
Ne pokušavaj doći do vrhunca
Odgađaj prolaz kroz rajske dveri
U naručju gnijezdi svog palog anđela
I mrsi mu svilene vlasi
dok vitlaš svojim ukradenim mačem od vatre
Zagrizi tu jabuku

V

Diši
Boli
Razmjenjuj poglede i slinu zatrudni se
Preokreći i miješaj migoljivu kožu
Na kraju noge nađi stopalo
Traži tajni korak
Oblik pete
Polumjesec savijenog tabana
što stope oblikuje
Dugo uživaj u njima

VI

Slušaj školjku uha
Dok prigušuje dahtaje
Resica se bliži zvuku disanja sa usana
Pore utisnute u sitne planine
Drhtave struje uznemiruju kožu
Aterirajući nježno na hrbat vrata na pučinu prsiju
Šapući damarima srca
Nađi izvor vode

VII

Prijeđi Ognjenom zemljom
Zaobiđi Rt Dobre nade
Plovi bezobzirno šavovima oceana
Oplovi alge naoružaj se tužnim urlikom koralja
Izroni s jecajem maslinove grane iznjedri
svu tu skrivenu nježnost
Razgoliti čudo pogleda
S vrha trepavica zakotrljaj sekstant
Zapali nosnice

VIII

Udahni
Umri malo
Umri slatko i polako
Produlji uživanje agoniju pogleda
Okreni kormilo razvij jedra
Zaplovi prema Veneri
jutarnjoj zvijezdi
- more je kao nepregledni kristal žive -
Snivaj slatko brodolomniče!

Noću žena prelazi na stvar  

Ne, 
nemam noge kao Cindy Crawford. 
Nisam provela život hodajući pistom na modnim smotrama, 
opijena prodornim svjetlom fotografa. 
Moje se noge šire prema bokovima
bez obzira na brojne pokušaje 
da vježbam i znojim se u opravi za aerobik. 
Sklonost da se širim poput potpornih stupova što podupiru krov 
ostaje van moje kontrole. 

Ne, 
nemam struk kao Cindy Crawford
niti krajnje gladak i pomalo ulegnut trbuh
sa savršenim pupkom u sredini. 
Možda sam ga nekad i imala. Nekad sam čak i bila ponosna 
                na taj dio svoje anatomije. 
Bilo je to prije rođenja moga sina, 
prije negoli je odlučio da se nabrzinu rodi, 
izbacivši najprije noge u ovaj svijet, 
prije carskog reza i ožiljka. 

Ne, 
nemam ruke kao Cindy Crawford
preplanule, izvajane, svaki mišić naglašen pravilnom vježbom, 
precizno izbalansiranim utezima. 
Moje tanke ruke imaju tek toliko mišićne mase
koliko je potrebno da se kucaju ova slova, 
nose moja djeca, češlja ova kosa, 
da se gestikulira kad se zamišlja budućost, 
ili grle prijatelji. 

Ne, 
nemam grudi kao Cindy Crawford
velike i oble, košarica veličine B ili C. 
Moje i nisu tako privlačne u haljinama dubokog dekoltea
bez obzira na sva uvjeravanja moje majke 
da grudi poput mojih bez procjepa
raspolažu klasičnom ljepotom Miloske Venere. 

Ah! I lice. 
Kako bih se usudila reći da imam lice poput Cindy Crawford!
S biljegom ljepote tik do kuta usana. 
I tako savršenih linija: krupnih očiju, 
zakrivljenih obrva, delikatnog nosa. 
Svoje sam lice zavoljela iz navike:
slonovske oči, nos širokih nosnica, 
pune usne, svejedno senzualne. 
Uz pomoć grive sve se manje vidi. 
U tom segmentu mogu nadmašiti čak i Cindy Crawford.
Ne znam pruža li ti to kakvu utjehu.  

I na kraju ali ne manje bitno – i ovo je krunski dokaz –
nemam pozadinu Cindy Crawford: 
malu, okruglastu, savršeno oblikovanih polutki. 
Moja je tvrdoglavo široka, velika, 
poput amfore ili glinene vaze, odaberi sam, 
i nema načina da se to sakrije,
sve što mogu je ne stidjeti je se već iskoristiti 
tu prednost da udobno sjedim, čitam 
ili budem pisac.

Ali reci mi, kako često ti Cindy Crawford sjedi pred nogama?
Kako često te obasipa jutarnjim nježnostima, 
ljubeći ti vrat dok spavaš, 
škakljajući te, smijući se, noseći ti sladoled u krevet, 
neku iznenadnu pjesmu, zamisao o avanturi, 
predskazanje? 
Kakva bi to iskustva Cindy Crawford mogla podijeliti 
s tobom, a da se mogu usporediti s mojima? 
Gdje je njeno mjesto u revolucijama, zavjerama, povijesnim 
zbivanjima, što bi ti rekla? 
Skromnost nastranu, bi li se njeno savršeno tijelo 
moglo nositi s odbačenošću mojega, 
s užitkom, nježnošću, 
mudrošću onih noći bez jutara, 
onih jutara bez noći
dok istražujem tvoj zemljovid, njegove mnoge pejzaže? 

Razmisli još jednom. 
Razmotri moju ponudu. 
Odloži taj časopis 
i dođi u krevet. 

Savjeti jakoj ženi

Ako si jaka žena
zaštiti se od štetočina koje žele
za ručak pojesti tvoje srce
Koriste se svim mogućim krinkama karnevala svijeta:
maskiraju se u krivnju, u izgledne prilike, u cijene koje moraš platiti.
Rovarit će po duši, bušilicama svojih pogleda i plača
do dubina magme tvoje suštine
ne da bi se osvijetlili tvojim plamenom
već da ugase strast
erudiciju tvojih fantazija.

Ako si jaka žena
moraš znati da zrak koji te hrani
donosi i parazite, muhetine,
sitne insekte koji se žele udomiti u tvojoj krvi
i hraniti se dok ne porastu i očvrsnu u tebi.
Ne gubi samilost, ali se pripazi da te to ne odvede
u ušutkivanje, u skrivanje onoga što jesi,
u primoravanje da oslabiš
obećavajući ti kraljevstvo na zemlji
u zamjenu za osmijeh uslužnosti.

Ako si jaka žena
pripremi se za bitku:
nauči biti sama,
plivati uzvodno,
spavati u apsolutnom mraku bez straha
da ti nitko neće baciti uže spasa kad zagrmi oluja.
Uvježbaj snagu razmišljanja i intelekta.
Čitaj, vodi ljubav sama sa sobom, gradi svoj dvorac
okruži ga dubokim jarkom
ali izgradi i velika vrata i široke prozore.
Obavezno njeguj velika prijateljstva
da oni koji te okružuju upoznaju pravu tebe
da izgradiš vatrene krugove usred svoje sobe
jedna peć uvijek da grije tamo gdje ključaju tvoji snovi.

Ako si jaka žena
zaštiti se riječima i drvećem
i prizovi sjećanje na drevne žene.
Moraš biti svjesna da si magnetno polje
u čijem pravcu će putovati urličući zahrđali čavli
i smrtonosni oksid svih brodoloma.
Zaštiti, ali prvo zaštiti sebe
Čuvaj rastojanje
Gradi. Pazi se
Cijeni vlastitu moć
Brani je
Uradi to zbog sebe
Molim te u ime svake od nas.

Prevodioci:

Damir Šodan (Split, 1964), pjesnik, prevoditelj, dramski pisac, urednik, diplomirao je engleski jezik i opću povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je pjesničke zbirke Glasovne promjene (1996), Srednji svijet (2001), Pisma divljem Skitu (2009), Café Apollinaire (2013) i Unutarnji neprijatelj (2018), knjige dramskih tekstova Zaštićena zona (2002) i Noć dugih svjetala (2009), te Drugom stranom, antologiju suvremene hrvatske "stvarnosne" poezije (2010). Za dramu Zaštićena zona nagrađen je prvom nagradom na konkursu za ex-Yu dramatičare u Beču (2000), a za burlesku Chick lit Držićevom nagradom (2012). U prijevodu je predstavio mnoge sjevernoameričke pjesnike (Charles Simic, Raymond Carver, Charles Bukowski, Richard Brautigan, Leonard Cohen, Frank O'Hara i dr). Član je uredništava časopisa Poezija i Quorum u Zagrebu, a poezija mu je prevedena na dvadesetak jezika. Među ostalima uvršten je u američku antologiju New European Poets (Graywolf Press), francusku Les Poètes de la Méditerranée (Gallimard) i britanske World Record i A Hundred Years' War (Bloodaxe). Član je HDP-a i Hrvatskog centra PEN-a, a sudjelovao je na mnogim međunarodnim književnim skupovima i festivalima, te kao predavač gostovao na Sveučilištu Columbija u New Yorku, i na Koledžu Sierra Nevada, SAD. Dvadesetak godina radio je kao prevoditelj za Ujedinjene narode u Nizozemskoj, a sad je slobodni književnik i književni prevoditelj. Živi u Den Haagu, i u Splitu.

Mehmed Begić (Čapljina, 1977), pjesnik, prevoditelj i prozni pisac, osim u rodnom mjestu živio je iškolovao se u Mostaru, Sarajevu, Barceloni i Managvi. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Kolaps. Njegovi prijevodi pjesama Leonarda Cohena objavljeni su u knjizi Moj život u umjetnosti, izabrana poezija i pjesme (Alternativni Institut, Mostar, 2003.). Uvršten je i u knjigu razgovora i odabrane poezije Jer mi smo mnogi, pjesnika Marka Pogačara. Dosada je objavio desetak knjiga, među kojima se ističu pjesničke zbirke Savršen metak u stomak, Sitni sati u Managvi, Opasan čovjek i Vrijeme morfina. Sarađivao je sa bendom Vuneny, kao i sa mostarskim kantautorom Sanelom Marićem Marom. Piše za Žurnal (Sarajevo), portal Abrašmedia (Mostar) i Blesok (Skopje). Sa Damirom Šodanom prevodi hispanoameričku poeziju (Raúl Zurita, Leopoldo Maria Panero, Roque Dalton, Mario Benedetti i Ernesto Cardenal), a kontinuirano sarađuje i sa multi-instrumentalistom i producentom Nedimom Zlatarom. Njihovi dodadašnji radovi objedinjeni su na dva albuma na kojima se uglavnom žanrovski neodredivo isprepliću muzika i poezija. Mehmed Begić trenutnačno živi u Santo Domingou, na karipskom ostrvu La Española, Dominikanska republika. Upravo je objavio knjigu eseja o jazz i rock muzici Pisma iz Paname (detektivski jazz).