Sandra Cisneros: Odriješena žena

Prvotni grijeh

Prije leta Mexicana airlinesom br. 729
na lininji San Antonio International – Mexico City
kupujem jednokratnu britvicu od 69¢
u gift shopu jer sam smetnula
s uma da u Mexicu ne vole dlakava
ženska pazuha, ali zato vole žene
s dlakavim nogama, pa sam planirala
da se depiliram prije slijetanja,
ali mi je stjuardesa dala pogrešni ulazni
formular pretpostavljajući da sam Meksikanka,
kao što i jesam! tako da sam se morala
sjuriti niz prolaz među sjedalima
i zamoliti je da mi da ulazni list za građane
Sjedinjenih Američkih Država, jer ja sam u biti,
ne znam kako bih to objasnila...

ali začas smo se našli nad vulkanima
i počeli se spuštati u dolinu Mexico Cityja
tako da sam pojurila natrag
prema repu dok je zrakoplov
sve brže i brže glavinjao prema odredištu,
s nestrpljivim pilotom kojemu se žurilo kući,
sve do malenog avionskog nužnika,
gdje mnogi parovi priželjkuju coitus fantisizus,
a ja samo da se na brzinu riješim svog podpazušnog
rastinja prije nego što avion sleti u zemlju
los nopalesa,[1]

ne obazirući se na bljeskavo svjetlo
koje upozorava da smo započeli spuštanje;
polako se vraćam i vežem sigurnosni pojas
- sve na španjolskom naravno -

u posljednji čas da bi me let br. 729
naposljetku izručio u krilo moje meksičke rodbine
s očeve strane obitelji
i ja širim ruke glatkih pazuha
kao novorođena duša neukaljana grijehom
prvotnim i grlim ih kao dobra curica
kakvom bi moj otac želio
da me oni vide.

[1] Zemlja kaktusa. (op. prev.)

Dulzura[1]

Vodi ljubav sa mnom na španjolskom,
ne na tom drugom jeziku.
Hoću da mi juntito a mí[2]
tepaš nježno kao
dojenčetu. Hoću da me tako
uspavljuješ, mi bien
querido[3], i da me tako voliš.

Hoću te u ustima
svog srca, pod harfom
svojih zapešća,
u slatkom tkivu manga,
u zlatu što se njiše sa moga vrata
i ušnih resica. 

Izgovori mi ime! Reci ga!
Točno onako kako treba.
Hoću znati da sam te znala
i prije nego što sam te upoznala.

[1] Nježnost, ali također i ime mjesta blizu San Diega, južna Kalifornija.(op. prev.)
[2] Blizu mene. (op. prev.)
[3] Moj dragi dragane. (op. prev.) 

Srce skuplja uobičajene osumnjičenike

Kad me nitko neće
spavam s mačkom.
I kad se ne mogu dati
za ljubav ili za novac —

telefoniram onima
koji su me nekad voljeli.
Ili pokušavam u svoju slatku mrežu
navući one požudne.

Luckasta sam kao lipanjska nevjesta.
Hladna kao bruje[1] sisa.
Patetična kučka!
Riječju — obična žena.
Zahvalna do jaja.

Na najmanji trzaj velikodušnosti,
privijem se uz kiklopa koji me uzme,
dozvoli mi da se popišam na tepih
i dobro me nahrani.

Ma vidje li ti tu ženu?
Smatra me se bezbolnom.
Naoružanom i opasnom.
Ali samo po sebe samu.

[1] vještica (op. prev.)

El alacrán güero[1]

Kažu da te el alacrán güero
može ubiti. Tako kažu.
Od svih udovaca na svijetu
bijeli je najotrovniji.

Već od samog uboda
odebljava ti jezik,
obamrlost obuzima udove
i dok trepneš ti si još jedna
u nizu fatalnih ženki
žrtava.

Čuvaj se zato el alacrán güera
čija žalost stiže sa zadrškom.

Čak i ako su te cijelog
života upozoravali.
čak i ako si
kao strastvena Sv. Lucija
samo očima upijala njihovu ljepotu
– nisi imuna.

 Smrt će te zateći
onesviještenu. Skvrčenu
poput opruge u snu pravednika. 

Istresi posteljinu.
Podupri krevet limenkama s vodom.
I prije nego skočiš – reci hop!

Čuvaj se el alacrán güera.
Upozoravam te;
znam o čemu govorim.

 [1] Alacrán güero je vrsta škorpiona, svijetle boje (guero na meksičkom španjolskom znači "svijetao"), koji je endemičan za Meksiko. Ime mu je generičko i dolazi od arapske riječi al'aqrá. Žive u špiljama, neki čak i do 900 metara pod zemljom, i otrovni su.(op. prev.)

Nešto mi je u cipeli

Nešto mi je u cipeli:   
maslačak, trn, utaban otisak palca,
zrno tuge koje se ponovno javlja da me razgodi,
eh moj oče, najusrdnije se ispričavam zbog desne polutke
mog mozga što uzbunjuje me i sakati već danima
               i umlaćuje do obogaljenosti.
Ali ja bih to trebala znati, jer pucam od njegovih decibela,
ova ja to jest ja koja sam sva samosvojna
pod dvadeset i jednim poplunom.
Ispovijedam

stanovitu gizdavu sočnost regularnu poput 26-dnevnog protoka,
poput sablasne Carlotte. Pod pritiskom
cvjetam kao krumpirica od pohlepne depre.
Zavijam poput crne mačke koja urla od razbijačke potrebe.
Ali dosta! Ono što želim je biti

spašena kao sretna pička
kad Cigani dođu u zadnji čas
sa svojim bandoneónes[1] i violinama
da oslobode uznike moždane Bastille!

Što da ne? Večeras mi se daje divljeg oduška
duši i razbija porculan dok me netko jebe.
Ja sam najobičnija Notre Dame, kad ti kažem,
s moždanim dverima i žljebastim gargojlama,
zarad koje svjetina isukava mačete i diže kuke
i motike. Kad ti kažem, moja krv je razularena.
Bez greške. 

[1] Bandoneon je vrsta harmonike, concertine, popularna u Argentini, Urugvaju i Meksiku. (op. prev.) 

Tú que sabes de amor

                                              Ito Romo

Ti dolaziš iz zemlje
gdje je gorko gorče
i slatko slađe.

Dolaziš iz grada raskoljenog
poput rasječene usne.
Dolaziš iz svijeta
kroz koji teče rijeka.
Svijeta mrtvih. I živih.
Kroz koji teče Stiks.

Dolaziš iz Laredosa blizanaca.
Gdje svijet je dvaput imenovan
i gdje nopalitos[1] cvatu kao zrela ranchera. [2]

Ay, corazón, ¿tú que sabes de amor?[3]

Nije ni čudo da ti je srce futrano
novčanicama od mil peso[4] i jakarandom.
Niti je čudo što se oblaci smiju
svaki put kad bez papira prelaze granicu.

Znam tko si.
Ti dolaziš iz one zemlje
gdje je gorko gorče,
a slatko slađe. 

[1] Nopalitos je jelo od listova kaktusa. (op. prev.) 
[2] Ranchera ili canción ranchera je žanr tradicionalne meksičke muzike. (op. prev.)
[3] Ah, dragi, što ti znaš o ljubavi? (op. prev.)
[4] Tisuća pesosa (op. prev.)

Tip žene koja nosi crni grudnjak

                                     za la Terry

¡Wáchale![1] To je tip žene koja nosi

crni čipkani grudnjak, tip koji nudi
samoubojstvo sa svakom kamikazom
izlivenom u plavi neon večeri.
Vrckava zavodnica. Vidjela sam je na djelu
tu sentiš mahericu. Odigravši pogrešno
sjedila sam ulivena kao puška kad je ona
u svom Pontiacu iz '59. presjekla preko zamagljene crte
smisla i besmisla.

Uništiti će ti odjeću? – naravno da hoće.
I dovesti te kući u sate sitnije od sitnih,
u svom fantomu iz '59. jurcajući 40 milja
iznad dozvoljenog prekoračenja kao da je sutra Sudnji dan.
U ritmu zydeca[2] ta žena ulijeće u novo desetljeće
dok se za njom falde godina nabiru
kao mijeh harmonike iz San Antonia.
I kako samo najbolja vremena tek nadiru.
Curo, vjeruj kad ti velim – prava vremena su tu!

[1] ¡Wáchale! je uzvik, znači "Pazi!" (op. prev.)
[2] Zydeco je tradicionalna muzika francuskih kreolaca iz Louisiane, mješavina bluza, europske glazbe, s elementima lokalnog "urođeničkog" folklora. (op. prev)

Meksikanci u Francuskoj

Kaže da voli Meksiko.
Pogotovo svu onu povijest.
Toliko razumijem
usprkos svom manjkavom
francuskom.

I želi razgovarati
o rasizmu u SAD-u.
Baš i ne sreće često
Meksikance na jugu Francuske.

Prisjeća se kako je jednom
na francuskoj televiziji vidio
Marlona Branda u ulozi Meksikanca.

I kako su u westernima
Meksikanci uvijek
loši momci. I —

je li istina
da svi Meksikanci
nose noževe?

Smijem se.
— Sreća tvoja što ga danas
nisam ponijela.

I on se također smije.
— Mislim
da je tvoj nož
živa apstrakcija.

Moja nemeza stiže nakon dugog hijata

Lakiram nokte na nožnim prstima u matadorski crveno.
Istresam posteljinu tek skinutu sa štrika.
Natežem plahtu. Uglove podvlačim pod madrac.
Laštim podove. Brišem zrcala.
Uljim tijelo, liježem i snatrim 

pod kapkom podneva.
Dok: tok! tok! tok!
za susjednim vratima
odjekuje drvodjelčev čekić,
da bi zatim zastao dovoljno
da me odmjeri kad spuznem
u bazen. Mukli glasovi muškaraca
uzimaju mjeru mojem indijanskom dupetu.

Perem ručnike. Deodoriram posteljinu.
Namirnicama punim hladnjak.
Sjeckam ananas, lubenicu, jagode.
Ispitujem tijelo: ono mjesto gdje se linija
preplanulosti prekida naglo kao šala
stand up zabavljača. I počinje moj trbuščić
luckast kao žumanjčana vreća. 

Perem se sapunom od talijanskog
meda. U čisti ručnik umatam
kosu. Stavljam parfem. Nanosim ruž
iscrtavajući preko usta savršeno
bivolje oko.
Divim se oblacima
dok putuju
nježni kao puževi.

Kad sunce zađe, stići ćeš ti.

II

Zgužvani jastuk. Šalica kave.
Mlohave gume na noćnom ormariću.
Izvrnuta stolica. Na tepihu džem od doručka.
Cigareta ugašena u tanjuriću.

Na cesti tvoj auto —
taj grimizni grumen
moje menstrualne boje —
koji me ostavlja ostavlja i ostavlja me.

III

Moja boginja od Guadalupe
moćnija je od tvog boga Marxa.
Volviste — ¿no?[1]

Volverás.[2]

IV

Faroles[1] i papel picado[1] osvjetljavaju mi sobu.

Lanterne od papira, papirnate zastavice kupljene za Božić
na drvenim štandovima ispred Crkve San Miguela.
Barjačići papirnatih maramica
vise od jedne do druge grede. Spavam
u trokutu te molitve.

Ružičasta, narančasta, tirkiz, nefrit,
zdravomarijska plavet. Slatka kao marelica
i meka kao nabor mog najboljeg šala.
Meksički izresci. Božićni faroles.
Svijetli kao suncobrani, kao karneval, kao korijandoli.
Smijao si se, sjećaš se?

Ali te noći.
Ono kitnjasto cvijeće, one kitnjaste ptice.

V

 Kroz larmu tvojih odlazaka
pišem pjesme.
Pjesme

uz treperenje vjetra. 
Papel de China. [5]
Papirnatog cvijeća i papirnatih krila.

[1] Vratio si se, zar ne? (op. prev.)
[2] Vratit ćeš se. (op. prev.)
[3] Faroles su lanterne, svjetiljke. (op. prev.)
[4] Papel picado su konfeti. (op. prev.)
[5] Papel de China je kineski papir za izradu ukrasa. (op. prev.)

Las Curas[1]

Daj napojnicu šankerici u tijesnom džinsu.
To je moja cura.
Bila je do pakla i nazad.
Kao i ja.

Cure moje, ja vjerujem u Ghandija,
ali ima noći kada ništa nije tako rječito
kao boca Lone Star piva
razbijena o nečiju glavu.

Prošlog tjedna u istom baru,
napucala sam nekog kauboja zguza
kad je uhvatio Terry za dupe.
Ne znam kako da vam objasnim, ali imala sam osjećaj
da sam napucala cio Teksas u prkno.
I sve naše guzice redom.

U Tacolandu Mačka krznenog jezika
u taktu flamenca oko bilijarskog stola
kruži kao luda. Na ratnoj je reklo bi se
stazi zbog sveg zla koje nam je naneseno.   

I Terry je ovdje dobro znana.
U onu rupu dolje niže niz ulicu više ne smije.
Kao ni u onu drugu u centru.
Ni ja ne smijem u onaj francuski café u Austinu
gdje te ne dočekuju s — entrez-vous.

Mala Rose iz San Antona
kraljica je nalga-zajebancije.
Kad izlaziš s njom,
ne nosi novu odjeću.   

Ali najbolja od svih je la Bárbara
koja hita po najveći kuhinjski nož
nakon svake kućne svađe,
uperi ga u vlastito srce
kao kakva asteška svećenica gone loca.[2]
¡ME MATO![3]

Vjeruj mi, u noćima poput ovih
nešto bubri kroz šiljate vrhove
naših čizama i diže se
do nakraj našeg kojotskog urlika. 
 Sve ste vi podle i trule – kaže neki
glas sa šanka. Ne, ne trule. Kvragu!
Ali ja sam bila do pakla i natrag.
I ja, curo, isto tako. 

[1] U originalu "Las Girlfriends". (op. prev.)
[2] Gone loca, na spanglishu - poludjela. (op. prev.)
[3] Ubijam se! (op. prev.)

Mrtva priroda s krumpirima, biserima, sirovim mesom,
šljokicama, svinjskom mašću i konjskim potkovama

                                                                                                 za Franca Mondinija

Na španjolskom je to naturaleza muerta i nema veze sa životom.
Pogotovo ne s prirodom. Jer što je prirodno?
Ti i ja? Ovo je moja runda.
Što je prirodno ženi koja se ne ponaša kao žena?
I što muškarcu koji se ne ponaša kao muškarac?
Smrt je prirodna, barem na španjolskom, mislim.
Život? Ne bih baš rekla.
Pomisli na Contéssu koja je u svoje vrijeme bila divna,
a sad na licu ima bradavicu veličine ovog dijamanta.
I tako, ragazzo, veliš, ti si Venecijanac.
Pa živio ti meni! I živjela Venecija.
Ali ne ona Casanovina.
Već ova s jeftinim pansionima uz željeznički kolodvor.
Preporučujem uzani krevet umrljan spermom, pišalinom i tugom
           s pogledom na zid.
Mrlje i raspad su romantični.
Ti mora da si Pasolini.
Uz fandango bi odnjihao u smrt,
da se tebe pita. Ali ja te ne dam!
Ja sam nenadmašni Piazzola!
I za tebe ću plesati tango u čipkastim
tangama s mrljom prvog dana mjesečnice
i jednom mlitavom sisom koja mi poput slapa Nijagare ispada iz haljine.
Jesi rekla „sispada“ ili „ispada“?
Otpjevajmo Puccinijev duet — ja volim La Traviesu.
Bit ću tvoja dresirana majmunica.
Bit ću šljokica i grivna!
Bit ću Mae, Joan, Bette, Marlene za tebe —
bit ću sve što tražiš. Ali traži nešto grandiozno!
Pod uvjetom da me zasmijavaš.
Još jedno?
Ono što želim zapravo reći, querido,
jest da glad nije romantična gladnima.
Ono što želim reći je da ti strah
ne pričinjava zadovoljstvo ako si ti taj koji se boji.
Ono što želim reći je da siromaštvo
nije osebujno kada ne možeš pobjeći iz vlastite kuće.
I raspad nije sjajan raspalima.
Što je ljepota?
Ruž na penisu.
Poljubac u otvorenu ranu.
Reptilski bodež da proburazi srce.
Cigla u vjetrobransko staklo koja znači — volim te.
Bol koji provaljuje na vrata.
Čuj, žao mi je što ti to moram reći, ali ovo nije Venecija
              niti Buenos Aires.
Ovo je San Antonio.
I to zrcalo nije stiglo s ulične dražbe!
Već iz kuće u požaru. I ovo su ostaci
onog što je moglo biti sklonjeno i spašeno.
Biseri? Njih sam kupila u Winn'su.
Moje krzno? Najobičniji akrilik.
Hvala bogu što nismo u Berlinu.
Još jedno piće?
Konobar, još jednu bocu, ali —
!Ay caray,[1]
oh bože! —
onaj mali zgodni plavi više nas ne služi.
Sve u logore smrti! U logore smrti!
Kakav bezobrazluk! Kakva vulgarnost!
Pij, dušo. Imam para.
Ali zar on ne zna tko smo mi?
Que vivan los de abajo de los de abajo,
los de rienda suelta[2], vještice, žene,
opasne i nastrane.
Que vivan las perras.[3]
„Que me sirvan otro trago...“[4]
Znam za bar gdje će nam svi plaćati runde
ako se ja pojavim sa suknjom preko glave,
a ti samo u mom crnom grudnjaku.

[1] Uzvik, "oh, kvragu!". (op. prev.)
[2] Živjeli oni niži od najnižih, oni odriješeni (pušteni s lanca)! (op. prev.)
[3] Nazdravlje kučke! (op. prev.)
[4] Nek mi posluže još jednu rundu! (op. prev.)

Odriješena žena

Kažu da sam zvjerka.
I uživaju u tome. A ja sam oduvijek
mislila da je baš to ono što žena jest?

Kažu da sam kučka.
I vještica. A to sam i sâma
mrtva-hladna utvrdila. 

Kažu da sam macha, pakao
na štiklama, viva-la-vulva, vatra i sumpor,
da mrzim muške i da sam pogibeljna,
baba-roga od lezbače.
Ne nužno, doduše,
ali hvala na komplimentima.

Svjetina stiže s kamenjem i kolcima
da me osakati, obogalji, dokrajči...
no, svejedno kad zinem, oni zatrepere
kao klopka za ptičice.

Dijamanti i biseri
kotrljaju se s moje jezičine.
Ili zmije i krastače.
Ovisno o raspoloženju.

Volim tu žudnju koju proizvodim.
Kad glasine šušte
poput krinoline.

Ja sam žena mita i bullshita!
(Zaista. Neke sam i sama stvorila.)
Ciglu po ciglu
od zla glasa sazdala sam svoju kućicu.
Rintajući i s ljubavlju.

Jer tako i živim.
Srce mi je jedro, balast, kormilo i pramac.
Rabijatna sam, sklona neumjerenosti.
Moj grijeh i uspjeh —
vidim kao vid nezasitnosti.

Po svemu sudeći
opasnost sam za društvo.
Ja sam Pancha Villa.
Kršim zakone,
remetim prirodni red,
uznemirujem Papu i očevima istjerujem suze.
Ja sam s onu stranu ralja zakona.
Ja sam la desperada, najtraženija javna neprijateljica,
moje vedre tjeralice keze se sa zidova.

Sijem strah i trepet među muškinjem.
I baš me briga što misle   
— !Que se vayan a la ching chang chong! —[1]
što je ovo, ovaj križ, ova Kalvarija.
Drugim riječima, ja sam anarhija.

Ja sam dobrooka,
oštar strijelac,
na jeziku jetka,
oštroumna,
brzometna,
neobavezna,
brbljiva,
opuštena,
raspuštena,
odriješena žena.
Dušo, čuvaj me se!

Ja sam kučka! Zvjerka! Macha! [2]
!Wáchale!
Ping! Ping! Ping!
Ja razbijam stvarčice.


[1] Nek se gone u ching, chang, chong! (slob. prev.)
[2] Igra riječi s riječju "macho". (op. prev.) 

O pesnikinji:   

Sandra Cisneros (1954), esejistica, prozni pisac i pjesnikinja, jedna je od najcjenjenijih američkih latino spisateljica, prva koja je sredinom 80-ih pored odličnih kritičkih ocjena za svoj rad doživjela i nemali komercijalni uspjeh, uvodeći u srednju struju američke literature, ali i u samo jezgro etnički osviještenog feminizma, glas jedne, prema vlastitim riječima - chicane - američke Meksikanke sa snažnim egzistencijalnim biljegom svoje etničke zajednice. Sandra Cisneros diplomirala je 1976. na Sveučilištu Loyola, a magistrirala 1978. na poznatom Writers' Workshopu Sveučilišta u Iowi. Njena prva knjiga, The House on Mango Street (Kuća na ulici Mango, 1983), svojevrsno bildungs štivo koje iz prve ruke govori o tegobama odrastanja unutar tipično podvojenog meksikansko-američkog klasnokulturnog modela, donijela joj je nagradu Before Columbus American Book Award (1985), i s vremenom od kultnog djela prerasla u obaveznu lektiru. Kao pjesnikinja Sandra Cisneros je počela pod utjecajem Theodorea Rhoetkea, Richarda Hugoa i Jamesa Wrighta, da bi potom, okrenuvši se ponajprije vlastitom spolu i etničkom podrijetlu, progovorila osobnim poetskim glasom. Njezina knjiga pjesama My Wicked Wicked Ways (Moja opaka opakost, 1987) doživjela je veliki uspjeh kod kritike, ali i kod čitateljstva, i omogućila joj da napusti akademsko oruženje i u potpunosti se posveti pisanju, nakon čega su uslijedile knjige Woman Hollering Creek and Other Stories (1991), Loose Woman: Poems (1994), Caramelo (2002) i mnoge druge. Godine 2016. predsjednik Obama uručio joj je Nacionalnu medalju za umjetnost, a 2019. dodijeljena joj je i Nagrada PEN America za međunarodni književni doprinos.