Leopoldo María Panero: Smrt u Tangeru

Uvodna riječ  

Leopoldo María Panero (1948 - 2014), takozvani „omiljeni luđak“ suvremene španjolske književnosti, rođen je u obitelji privilegiranih frankističkih intelektualaca rodbinski povezanih čak i sa Francovom ženom.^[1] Panerov nesvakidašnji književni talent uočen je vrlo rano, pa je tako već 1970. kao mladi pjesnik uvršten u jednu od najvažnijih antologija novijeg španjolskog pjesništva, Nueve novisimos poetas españoles (Devet vrlo novih španjolskih pjesnika), da bi njegove prve dvije zbirke pjesama, Por el Camino de Swan (Put k Swanu) i Así se fundó Carnaby Street (Tako je utemeljena Ulica Carnaby) s vemenom stekle status kultnih djela. Ogorčen buržujskom snishodljivošću svoje obitelji spram zločinačkog Francova režima, Panero se u adolescentskoj dobi okreće tada krajnje subverzivnim lijevim pokretima, pa postaje militantni antifašist i komunist (sudjelovao je studentskoj pobuni 1965.) što će ga u konačnici koštati zatvora, iz kojega će uslijed tortura kojima je bio izložen izaći kao biseksualac, ovisnik o drogama, ali i osoba narušena mentalnog zdravlja. U želji da ga „izliječe“ i izvedu na „pravi put“, roditelji su ga podvrgnuli mučnoj terapiji elektrošokova, kao i serijskim interniranjima od kojih se Panero nikad nije posve oporavio. Posljednje godine života proveo je u ustanovi otvorenog tipa u Las Palmasu, na Kanarskom otočju, gdje ga se gotovo svakodnevno moglo vidjeti kako sa velikom torbom punom knjiga obilazi taverne, razmjenjujući dosjetke s poznanicima i štovateljima, ili kako pak odsutna pogleda, zagledan negdje u daljinu, serijski puši cigarete ispijajući konzervu za konzervom dijetalne kole.   

Po vlastitim riječima „inkarnacija Baudelairea”, Panero je iznimno obrazovan i eruditski pjesnik koji je u Madridu studirao filozofiju i književnost, a u Barceloni francusku filologiju, tako da nije neobično što su mu stihovi prožeti brojnim književnim i filozofskim referencama, sve od Edgara Allana Poea, pa do Bataillea ili Heideggera. Poradi  sirovosti, a ponekad i eksplicitne brutalnosti njegove poetike, Panero se može iščitati i kao svojevrsni antipod nezaobilaznom Federicu Garcíji Lorci, čiji modernistički lirizam i sentimentalizam još uvijek poput duha nad vodama lebde nad suvremenom hispanoameričkom poezijom. Međutim, pod utjecajem nadrealista, a naročito njihova prethodnika, Urugvajca Isidorea Ducassea ili Comtea de Lautreamónta, Panero je ciljano posegnuo za „estetikom ružnoće”, ne bi li svojim nadrealistički intoniranim slikama (često istrgnutim iz sasvim prepoznatljive ovostrane stvarnosti) i divljom alkemijom riječi oživio i približio nam onu, kako veli Slavoj Žižek – Hegelovu „noć svijeta” – fantazmagorični ponor subjektiviteta koji može – ostane li čovjek u nj predugo zagledan – zaprijetiti potpunom derealizacijom bića. Također, Panerovo tretiranje „tijela” kao martirskog materijala nad kojim mahnitaju razorne nihilistične sile, bilo da je riječ o autoritarnom političkom ustroju ili diktaturi globalnog konzumerizma, čine ga jako bliskim i Antoninu Artaudu, još jednom rastrojenom pacijentu modernizma, koji je vjerovao da svako uživanje počinje samodestrukcijom.

Panerovo pjesničko „ja” učestalo nam se obznanjuje kao objekt nasilja surovih psihodinamičkih sila, u naravi sadomazohističkih i kastracijskih, koje pjesnički subjekt kao da na svaki način nastoje kazniti zbog nekog zagonetnog primordijalnog grijeha. Drugim riječima, kao da se s onu stranu stihovnog proscenija odigrava neka intenzivna ali prigušena edipalna drama. Naravno, riječ je isto tako o suptilnoj poetskoj inscenaciji koja za primarni cilj ima uznemiravanje čitatelja, prije negoli njegovo eventualno privođenje nekom lagodnom estetskom doživljaju. U tom smislu Panerova je književnost uistinu subverzivna, što je lijepo vidljivo već iz uvodnih stihova njegove emblematične pjesme Planiranje poljupca: „Ubit ću te sutra kad izađe Mjesec / i obrati mi se prva vodarica / ubit ću te sutra tik pred svitanje / dok si još u postelji, izgubljena u snovima / ubiću te sutra kad izađe Mjesec / i obrati mi se prva vodarica / u kljunu noseći nalog za tvoje ubojstvo...”

Jack Hirschman, pisac i aktivist, pjesnički laureat San Francisca, koji je prije nekoliko godina prvi u Sjedinjenim državama književnoj javnosti skrenuo pažnju na Panera, tvrdi da se po teksturi pisanja, ritmu i sofisticiranosti Panero uspio približiti „samoj paradigmi poezije”, koja po njegovom mišljenju objedinjuje tri esencijalne komponente: pasiju, provokativnost i profetski glas (tri „p” kao akronim u čast Pier Paola Pasolinija), i doista zahvaljujući svojim deliričnim jezičnim erupcijama, sintaktičkoj disruptivnosti i neočekivanim asocijativnim rezovima, Panerova je poezija oduvijek predstavljala svojevrsni izazov za čitatelje, s tim što se danas možda i više nego ikad ranije njegova poetika doimlje poput savršene šizofrene poslanice našoj digitaliziranoj i vitualiziranoj stvarnosti, koja je u mnogim svojim aspektima opasnija i neurasteničnija čak i od pjesnikovih mračnih i uznemirujućih stihova.

Valja također naglasiti da oko kvalitete Panerova pjevanja postoje različita mišljenja. Naime, neki poput pisca Juana Antonia Masolivera, inače dugogodišnjeg znanca obitelji Panero, smatraju da je Panero ipak precijenjen pjesnik koji se domogao velikog sljedbeništva histrionski se poistovjećujući s ulogom profesionalnog luđaka i „ukletog pjesnika”, zapadajući pritom u egzibicionizam i fragmentiranu hiperprodukciju, a i njegov biograf B. J. Fernández drži da je Panero pod utjecajem svojih izdavača previše objavljivao naprosto zato što „ludilo ima prođu”. Bilo kako bilo, Panerova biografija je takva kakva jest, a sam pjesnik jednom je u tom smislu znakovito poentirao: „Završio sam kao najsavršeniji mogući promašaj. Ali slučaj je htio da ja promašaj smatram najsjajnijom pobjedom.”

Panerovo ustrajno inzistiranje na distopijskoj hibridnosti stvarnosti svjedoči i o njegovoj vjeri u mogućnost njene umjetničke preobrazbe u svrhu kreiranja književne „istine”, koja će autentičnije od znanosti ili historiografije svjedočiti o iskušenjima čovjekove egzistencije, što ga implicitno dovodi u vezu s njegovim velikim poklonikom, hispanoameričkim prozaikom i pjesnikom, nekadašnjim „infrarealistom“ – Robertom Bolañom, koji nikada nije propuštao priliku da ukaže na izuzetnu važnost Panerovog pjesničkog djela.

[1] O španjolskoj književnoj obitelji Panero redatelj Jaime Chávarri snimio je kultni dokumentarac, El Desencanto (1974) (Razočaranje), a B J. Fernández napisao je Panerovu biografiju El contorno del abismo (Obrisi ponora).

Luđak

Živio sam u predgrađima, poput
majmuna, živio u kanalizaciji,
nosio izmet,
živio sam dvije godine u Gradu Muha
i naučio se hraniti onim što istovarim.
Zmija je klizila
niz ruinu od čovjeka, sikćući
aforizme pred mrtvačkim nogama,
gazeći uz moje logaritme
nepreglednim mesnim morima.
I mogao sam misliti samo na tu opsjenu od bitke
i kako su me roditelji zaveli za volju
oskvrnuća između starih i mrtvih.
Učio sam crve kako gmizati
po leševima, učio žene kako slušati
pjesmu drveća u sumraku, i plakati.
Muškarci su mi prljali lice blatom, za slučaj da progovorim,
očima mi poručujući „Tornjaj se iz ovog života!“ ili napominjujući
                                                       „Ne postoji ništa
neznatnije od tvoje duše!“ ili „Kako se zoveš?“
i „Kako ti je samo mračno ime!“
Živio sam međuprostore života,
njegove dvosmislenosti, zaborave, njegove
bezbrojne budalaštine, i pamtim njegovo
okrutno otajstvo, i njegov krak
što miluje mi stomak i dupe i noge
mahnite od želje da polete.
Živio sam njegova iskušenja, i živio grijehe
iz kojih nas nitko nikad neće moći izbaviti.

Batailleova mutacija

Sanjao sam da diram zlokobnu tugu svijeta
na malodušnoj granici besmislene močvare
Sanjao sam mutnu vodu u kojoj nalazim
izgubljeni put do duboke spilje tvog anusa;

u rukama sam ćutio tu odvratnu životinju
u noći pobjeglu iz grozne džungle,
divlju poput vjetra, poput crne rupe
tvoga tijela što me tjera na san
i sanjao sam tu nečistu životinju u svojim rukama
i znao sam da je bolest od koje ćeš umrijeti
i sad je prizivam ismijavajući patnju cijelog svijeta.

Jedna mahnita svjetlost, jedna svjetlost koja boli
u meni pronalazi tek truplo tvog osmijeha               
tvog osmijeha koji oslobađa prostranu golotinju
dok vjetar ogoljuje našu smrt, sličnu
toj odvratnoj rupi koju želim poljubiti: svjetlost
bez kraja
tad me obasjava
i vidim tvoju bol koja poput ljubaznosti
isijava u noć tvoje nabujalo nepregledno obličje
taj vrisak iz groba tvoju beskrajnost
a vidio sam tvoju bol
kao dobročinstvo, kao kad neko nježno spušta
oko na ispruženi bijeli dlan prosjaka. 

Planiranje poljupca

Ubit ću te sutra kad izađe Mjesec
i obrati mi se prva vodarica
ubit ću te sutra tik pred svitanje
dok si još u postelji, izgubljena u snovima
bit će to poput kopulacije ili sjemena na tvojim usnama
kao poljubac ili zagrljaj, ili čin zahvalnosti
ubiću te sutra kad izađe Mjesec
i obrati mi se prva vodarica
u kljunu noseći nalog za tvoje ubojstvo
koje će biti poput poljupca ili čina zahvalnosti
ili poput molitve jer nikako da se razdani.
Ubit ću te sutra kad izađe Mjesec
i treći pas zalaje u devetom satu
na trećem drvetu bez lišća i bez životnog soka,
za koje više nitko ne zna čemu tako uspravno stoji na zemlji.
Ubit ću te sutra kad trinaesti list
padne na tlo očajno,
pa ćeš biti list ili drozd u hropcu samrtnom
što se vraća u daleku tajnu popodneva
ubit ću te sutra, a ti ćeš moliti za oprost
za to bestidno meso, za taj mračni seks
koji će biti falus divote ovog čelika
koji će biti sarkofag, zaborav, poljubac
ubit ću te sutra kad izađe Mjesec
i vidjet ćeš kao si lijepa tako mrtva
prekrivena cvijećem, s prekriženim rukama
i sklopljenih usana kao kad se moliš
ili me još jednom za riječ preklinješ
ubit ću te sutra kad izađe Mjesec,
i s neba se oglase legende
molit ćeš sutra za mene i za moje spasenje
ubit ću te sutra kad izađe Mjesec
kad ugledaš anđela sa sječivom u ruci
golog i nijemog pred tvojom blijedom posteljom
ubit ću te sutra i vidjet ćeš da ćeš ejakulirati
kad taj led uđe među tvoje noge
ubit ću te sutra kad izađe Mjesec
ubit ću te sutra i voljet ću tvoju utvaru
i trčati k tvome grobu
kada ovaj drhtavi falus opet bude izgarao
snovima o seksu, misterijama sjemena,
tvoj nadgrobni kamen bit će mi prva postelja
na kojoj ću sanjati o bogovima, i drveću i majkama
igrajuć se kockicama noći
ubit ću te sutra kad izađe Mjesec
i obrati mi se prva vodarica.

Parabola rječnika

Riječ vodi ka drugoj riječi, značenje
novom značenju: značenje se pruža poput
kose jedne plave dame, na obali,
dodirujući more i barke.

Zato se riječ, da ne bi umrla u drugoj
riječi, pretače u prah.

I čovjek umire: moj brat, bližnji koji vodi
bližnjem, i kako je samo ljudska
kategorija univerzalna, pruža se poput
duge kose, dok ne dodirne zvijezde.

Ali luna blista preko grobova, i pas
laje u satu u kojem čovjek umire.

Upitaj pseto: Kakvo je ovo ludilo?
i odlajat će triput.

Ali vraćajući se značenju pitanja
ono, kako je Tao znao, bježi izričaju, samo
zato jer značenje nije figura diskursa.

Jedino je smrt bitna, ona je,
po strukturalizmu, glavna figura
diskursa, jer je riječ Božja.

Pelikan mi pljuje u usta, i riba žudi
u mojoj ruci, kako veli rječnik: „žudjeti: željeti
sa žudnjom“, kao kada pseto laje.

Ali se sjećam, jednom me je Antonio prozvao
Humphrey Bogart: „sa svojim praznim balonerom“
kako kaže u jednoj od pjesama iz knjige posvećene
njegovoj ljubavi, Olgi, s kosom pruženom preko stranice. 

Edgar Allan Poe ili lice fašizma

Pročitah u samo jednom danu pod mutnim svjetlom
stranice na kojima je Poe pisao o mračnom patuljku
koji je mnogima isisao lica i sjećanja
a bio je rob i generalska čigra.
Za ples mrtvaca smislio sam stvaran
i moćan državni udar. Generali su padali poput muha
pred moje noge,
a neki su dizali ruke opraštajući se
kao da govore zbogom, djevice i dječaci su im se kezili
i u barovima se lijevala krv, jedina slava
onoga koji se prizivan alkoholom,
bori za pročišćen dom.
Moja ruka sada također pada,
crknuta farandula
s dvije kokošje kosti u ruci.
Ne znam tko sam, niti znam kakva je ovo vojska,
i u mojoj glavi je
jaje snijela kokoš
bijela kao Isus i čista kao strah,
kao hladan znoj izvjestitelja
sred alkoholnog vonja i pivskog vihora
tih simbola i časti što bjehu moj život
prije nego stigoše vojnici
da očiste Španjolsku i pometu me
na žalost svih konobara.
Danas se ne mogu naći i kao da sam izgubljen
i više od svega se plašim zastave.
Jednog dana će muhe jesti s moga dlana
a ja ću biti samo avet na pločniku što noć
i dan pokorno prosvjeduje protiv državnog udara.
Ali sletjet će golubovi i ući u kuće
ako jednog dana poput vjetra dođu ovi vojnici.
I biti ćemo goli kao ispaljeni slijepi meci
svjesni da sve što Španjolska želi je po mogućnosti živjeti
ili uprotivnom plakati i piti u krčmi
žedna čela u ispraznoj plimi.

I jedino što je sad ostalo od tog 23. veljače*
pjena je iz usta i noć zapjenjena.

*Referenca na propali pokušaj državnog udara u Španjolskoj 23. veljače 1981.  

Tanger

(Café-bar Tigris, Zocco Chicco)

Umirem u zahodu u Tangeru
tijela sljubljenog s podom
dočekujem kraj pjesme i istine i postojanja
tamo gdje orlovi ulijeću kroz sunčane prozore
tamo gdje anđeli s plamenim mačevima stoje na pragu sraonice
tamo gdje drek o Bogu zbori
dok se ja raspadam
malo-pomalo u rukama
pri činu čitanja
i jedna golubica
lebdi iznad golih tijela Arapa
što gaze grubo, sve preko kiše
i groba pjesme usađujući u nj svoje mačeve
i smrt.

Jedan dječak u dronjcima liže mi ruke
i vrat, i govori: „Umri,
ovo je divan grad za umiranje!
Vidjet ćeš na samrti ptice kako gmižu i pljuju
vodu kroz kljunove
i kako će me Filis zagrliti dok se grad sprema na predaju
u obruču prokletničkom...”
Ali ja ću radije živjeti van ičijeg okruženja
s biljegom dreka na čelu.

Buđenje na grobu

Na noćnoj plaži
svoje sam oči pokazivao sirenama
što bezbrižno su se igrale mojom kitom
razgoneći snove falusom
u smrdljivoj postelji
dok se kamen razuma obrušavao na zemlju.

Kao Trakl

Noć je zagrljaj usamljenika
u kojoj poput kiše padaju ptice
i svinja započinje pjesmu o poniženju
u kojoj kiša lijeva
i lijeva kao da nikada neće prestati
kao da je lice života bilo lice kiše
i kao da je kiša moje jedino lice
tmurnih stanovnika tavana
koji vrebaju na svjetlo voštanice:
kao što danju na propast pjesme
vreba lubanja jednog konja. 

Sablasni koraci u napuštenoj kući
vrisak sove na rubu poeme
u kojoj je živio čovjek, i gdje sad nikoga nema
osim gavrana što zasjeo je na kip Palade
i poručuje da pjesme redom ništa ne znače.

Pjesma krupjea sa Mississippija

Piratska pjesma

Pušim puno. Previše.
Pušim da mi prođe vrijeme, a nekad slušam i radio,
i kao netko tko pali radio slušam kako prolazi život.
Puno pušim. U pepeljari su
ideje i pjesme i glasovi
prijatelja koje nemam. A imam
usta puna krvi,
i krv prolazi kroz pukotine na mojoj lubanji
i čitava mi duša ima okus krvi,
ne znam je l' svježa krv svinje ili čovjeka koji jesam,
s dušom cijelom izbodenom sječivima žena i djece,
ali domišljato se i sporo pomjera, kroz
taj život što detaljno ga upoznah.
Opipah stoga prsa hitro, nervozno,
ali srce ne osjetih. Nema je,
ni u kome ne postoji ta stvar koju zovu srcem.
Možda je ima tek u alkoholu, u toj
krvi koju sam pio, i koja je krv Kristova,
jedina krv na ovom svijetu koji ne postoji
koji kao da je programiran za zlo, ili
kao tvornica života ili krojač
koji je zaboravio tko je ali i dalje živi ili
možda kao sat, a sati prolaze.
Opipah, nervozno, oči i stopala i palac
zabih u oko, prljav sam
i život mi smrdi.
Sanjam da sam živio i da imam neko ime,
i da je ova priča istinita, ovaj apsurd
što izdaje mi oči,
ovaj delirij u Veracruzu, kao i ova zemlja
ovo mjesto koje sliči na pakao, a zovu ga Španjolska.
Čuo sam od mrtvih da je Pakao bolji od ovoga
i da je ovo više nalik Paklu.
Kažem sebi da sam Pessoa, k'o što je Pessoa bio Alvaro de Campos,
kažem sebi da biti pijan je ne biti
to čitavog života, što znači
biti pijan od života, ne od smrti,
jer to je krv drugačija od one druge krvi
koja je gusta, i koja curi kroz krovove i kroz zidove
i kroz rupe života.
I pošto nema druge pričesti
nit' ima grča osim ovog vinskog
nit' ikakvog seksa ili žene
izuzev ove čaše alkohola što mi ljubi usne
izuzev ove čaše alkohola koji lijevam
u mozak, u noge, u krv.
Izuzev ove čaše tamnog ili bijelog vina,
džina ili ruma ili čega već ima
– džin i pivo, na primjer –
to je kao djetinjstvo, a ne
bijeg, niti izbjegavanje, a ni san
već je ovo jedini stvarni život i samo ovakav mogući
pa grabim novu čašu kao što bih zgrabio život za gušu
i pričam nekome kako je u piću   
vjerojatno život bogova
a nekih dana sam Kain, a nekad pak
pokeraš koji savršeno pije viski, a nekad
lovac na miraz, što sam doista i bio
no u mojem slučaju kao u filmu Slatka ptica mladosti
lovac na miraze – zgodan i alkoholičar, u drugim danima,
stidljivi i psihotični ubojica, da bih nekad opet bio
netko tko je mrtav već tko zna koliko,
u gradu tko zna kojem, među pijanim mornarima.
Neki me se sjećaju, govore
s pićem u ruci, i pričaju puno,
pričaju da bi mogli postojati
nema ništa bolje nego sebi predočiti Wittgensteinove teze
dok vinska plima iz krvi plavi dušu.
Ili još bolje, onaj sam što se u galeriji zrcala pogubio
u potrazi za nevjestom. Nekad sam opet
Abel koji ima savršen plan
za spašavanje života i obnavljanje ljudi,
a nekad opet plačem, plačem na plantažama
jer nisam crni rob s juga.
Ali tako lijepo je uništenje, tako potpuno,
znam sve njegove boje, poput završne muzike je,
poput muzike koju sviraju na onom svijetu,
no nemam više krvi u venama, samo alkohol,
krv je u ovim očima pijanca,
a duša je napadnuta krvlju, kao naletom bljuvotine,
i ja povraćah dušu svakoga jutra,
nakon neprospavane noći zaklinjući se
pred gumenom lutkom da Bog postoji.
Pisati u Španjolskoj ne znači plakati, već piti,
piti pobješnjelo kao onaj koji ne pristaje
umirati po uglovima, znači piti i proklinjati,
huliti na Španjolsku,
govoriti protiv ove države bez bogova, ali
s njihovim statuama, a to znači
piti u crkvama s glazbom i orguljama,
znači padati pijan na recitalima, nositi mrlje od crnog
vina i krvi, Le livre des masques Rémy de Gourmounta
znači padati mokar i zabalavljen i idiotski
i rušiti se poput drveta pred fenjerima
ove fešte od kulture. Pisati u Španjolskoj znači imati
preko svake mjere u krvi ovaj alkohol ludila
koji nitko i ništa ne može opravdati, čak ni sjene onih
koji su tu bili od samog početka.
I reći to na samrti, dok još imam
u ustima i u glavi samoubilačku pljuvačku,
izderati se na sjene, na mnoge što su tu i na utvare,
u ovom raju za duhove,
kao i na jelene koje sam vidio u šumi,
i na ptice i na vukove na ulici
što vrebaju na uglovima. 

Himna Sotoni

Samo snijeg zna
veličinu kurjaka
veličinu Sotone
osvajača golog kamena
golog kamena što prijeti čovjeku
koji uzaludno priziva Sotonu
tog gospoda stiha, iz ove rupe
na stranici
kroz koju stvarnost
curi poput mrtve vode. 

U pakao

Ja sam čovjek koji će umrijeti na jezeru
ja sam čovjek-jelen koji je živio i umro na jezeru
i nemoj me više tražiti, jer sam jelen,
najljepša od svih životinja,
jelen ludila:
                       ja sam tigar
najljepša beštija noći; ja sam Đavao,
koji upravlja neprekidnim micanjem usana,
u truljenju pakla
na papiru koji je čisti pakao,
na užasnom jezeru jelenâ
koji se tako slatko promatraju
BEZ OČIJU.

Neobjavljeni zapis posljednjeg čovjeka

Valdivia ima više muškaraca, više konja
i stabala što bljuju vatru i krv:
pred valdivijanskom zvijeri indijanac
ima krv žene.
Valdivia ima božanstva kojima
ljudska krv ne znači ništa,
bogove poput drveća bez pljuvačke,
koji se nose tako da vise niz vrat:
ali bila je to noć Lautara.
I u Lautarovoj noći psi vrebaju iza drveta
i mjesec obasjava vučju stazu.
U naše kuće ulazi bradati čovjek, Španjolac
i ne gubeći vrijeme pokazuje kurac ženama:
ali se gubi u šumi, u tamnom
labirintu Eldorada.
Zatim grade put od krvi
među najmračnijim drvećem:
da se čovjek tamo izgubi;
jer to je Lautarova noć.
U Lautarovoj noći bog Kastilje je manji
od zmije otrovnice, i njegovo tijelo
je blijedi crtež na snijegu.
Tamo gdje je – kako ti rekoh – Eldorado
sad jedan tvorac radi na tvojoj smrti:
oko njegovih golih zglobova
je nakit o kojem se raspituješ:
potraži ga u noći – Lautarovoj noći.

Prevodioci:

Damir Šodan (Split, 1964), pjesnik, prevoditelj, dramski pisac, urednik, diplomirao je engleski jezik i opću povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je pjesničke zbirke Glasovne promjene (1996), Srednji svijet (2001), Pisma divljem Skitu (2009), Café Apollinaire (2013) i Unutarnji neprijatelj (2018), knjige dramskih tekstova Zaštićena zona (2002) i Noć dugih svjetala (2009), te Drugom stranom, antologiju suvremene hrvatske "stvarnosne" poezije (2010). Za dramu Zaštićena zona nagrađen je prvom nagradom na konkursu za ex-Yu dramatičare u Beču (2000), a za burlesku Chic lit Držićevom nagradom (2012). U prijevodu je predstavio mnoge sjevernoameričke pjesnike (Charles Simic, Raymond Carver, Charles Bukowski, Richard Brautigan, Leonard Cohen, Frank O'Hara i dr). Član je uredništava časopisa Poezija i Quorum u Zagrebu, a poezija mu je prevedena na dvadesetak jezika. Među ostalima uvršten je u američku antologiju New European Poets (Graywolf Press), francusku Les Poètes de la Méditerranée (Gallimard) i britanske World Record i A Hundred Years' War (Bloodaxe). Član je HDP-a i Hrvatskog centra PEN-a, a sudjelovao je na mnogim međunarodnim književnim skupovima i festivalima, te kao predavač gostovao na Sveučilištu Columbija u New Yorku, i na Koledžu Sierra Nevada, SAD. Dvadesetak godina radio je kao prevoditelj za Ujedinjene narode u Nizozemskoj, a sad je slobodni književnik i književni prevoditelj. Živi u Den Haagu, i u Splitu.

Mehmed Begić (Čapljina, 1977), pjesnik, prevoditelj i prozni pisac, osim u rodnom mjestu živio je iškolovao se u Mostaru, Sarajevu, Barceloni i Managvi. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Kolaps. Njegovi prijevodi pjesama Leonarda Cohena objavljeni su u knjizi Moj život u umjetnosti, izabrana poezija i pjesme (Alternativni Institut, Mostar, 2003.). Uvršten je i u knjigu razgovora i odabrane poezije Jer mi smo mnogi, pjesnika Marka Pogačara. Dosada je objavio desetak knjiga, među kojima se ističu pjesničke zbirke Savršen metak u stomak, Sitni sati u Managvi, Opasan čovjek i Vrijeme morfina. Sarađivao je sa bendom Vuneny, kao i sa mostarskim kantautorom Sanelom Marićem Marom. Piše za Žurnal (Sarajevo), portal Abrašmedia (Mostar) i Blesok (Skopje). Sa Damirom Šodanom prevodi hispanoameričku poeziju (Raúl Zurita, Leopoldo Maria Panero, Roque Dalton, Mario Benedetti i Ernesto Cardenal), a kontinuirano sarađuje i sa multi-instrumentalistom i producentom Nedimom Zlatarom. Njihovi dodadašnji radovi objedinjeni su na dva albuma na kojima se uglavnom žanrovski neodredivo isprepliću muzika i poezija. Mehmed Begić trenutnačno živi u Santo Domingou, na karipskom ostrvu La Española, Dominikanska republika. Upravo je objavio knjigu eseja o jazz i rock muzici Pisma iz Paname (detektivski jazz).