Kim Addonizio: Muza

Muza

Kad uđem
muškarci mi naručuju pića i prije no što stignem do šanka.

I već nakon prve noći zaljubljuju se u mene,
čak i bez da razmijenimo dodire.

Kažem ti – od te gluposti sam napravila nauku.

Preznojavaju se sjećajući me se,
sâmi u jeftinim izbama osluškujući

stenjanje što dopire kroz zidove,
pitajući se nisam li ja ta koja vrišti

dok vani kompozicija cvili na tračnicama.

Ali ja sam već dvije države dalje i ležim s nekim dečkom
koji liže kišne kapi s onog mjesta na mom vratu gdje puls mi odbija.

Mene nitko ne ostavlja; ja sam ta koja bira.
Iskrsnem iznenada kao sitniš nasred pločnika.

Sad čuj – dušo – ono moje štikle vise s telefonske
žice.

Ja sam ta vrana što uz lepet slijeće
i moj crni slip

je to što ti zaigra pred očima
kad te bol presiječe iz dubine

pa stišćeš oči i suziš poput kakve proklete
ženetine.

Filmovi strave

Danas su oblaci tako grozni
da imam osjećaj da bi se oni golemi kiklopi
iz filmova strave B-produkcije
mogli najednom pomoliti na obzoru

krupnim koracima prijeći ocean
ugrabiti me u kuhinji i odvući me
na dno one duboke spilje što svjetlucala je
u mojem mladom mozgu neke davne subote

u kinu „Baronet“ dok sam bespomoćno sjedila
između svoje dvoje starije braće
nafilovana bombonima i jezom — i ta spilja
puna je ljudskih kostiju

oglodanih i bačenih pred ulaz,
čiji zadah čujem jasno kao miris
pržene slanine zaostao od doručka.
Takav je osjećaj izgubiti —

ne razum, doduše, već to što mi
- što god da jest - pomaže da ujutro
ustanem i doista izađem iz kuće
onih dana kad se čini kao da smrt

u svojoj smeđoj uniformi
kruži kamionetom punog gepeka
mojim susjedstvom, pa mislim
na glas prijateljice

snimljen na njenoj telefonskoj sekretarici —
Ciao, trenutačno me nema —
i na ono jutro njezinog pogreba,
na glasove koji pune magnetofonsku vrpcu

i poštu koja još uvijek pristiže,
i tako me je strah kao nakon svih onih
vampirskih filmova kad bih poslije kina
svu noć kući ležala budna

zgrčena u svom krevetu
i nemoćna da ustanem
čak niti da se pomokrim
zbog svih onih nemrtvih mrtvaca

koji vrebaju odnekud odozdo
i koji će me dohvatiti čim ispružim stopalo
ispod pokrivača u nezaštićeni zrak sobe
i povući me dolje sa sobom.

A roditelji su mi govorili kako dolje nema ničega
i da će mi se to jednom kad odrastem samo kazati.
Da bi oni sad bili mrtvi i meni se - eto - odrasloj
samo kazalo.

Mrtve djevojke

pojavljuju se često u filmovima,
licem nadolje u korovu krajputašu.
Djeca ih pronalaze uz rijeke, po šumama, ili pod nanosima

lišća kad izviri ruka s ružičasto lakiranim noktima.
Detektivi ih opkoračuju po garsonijerama
i razgledavaju njihove fotografije po klavirima

u kućama gdje tek što nisu odrasle.
Mrtva djevojka, samim tim što se tamo zatekla,
može filmu odmah dati dobru dinamiku,

bolje od salunske tuče,
ili eksplozije u tvornici. I bilo je tko
može igrati; bilo koje dijete s ulice

može vezano kao salama biti izbačeno
iz kombija, ili biti davljeno dok ne pomodri
u kuhinji, u kupaonici, u kakvoj uličici ili u školi.

U tome je ljupkost mrtve djevojke.
Čak i ona naizgled bezlična koja se ćuti
bezvrijednom kao busen zemlje

skrhana jadom od cjelodnevna
buljenja u modne časopise
može se učiniti cjelovitom i iskupljenom

kad se jednom nađe u neodoljivom središtu
pozornosti tako posebna i poželjna,
i nadasve mrtva - mrtva djevojka.

Pranje

Izvlačim majku iz kade
svoju mokru golu dršćuću majku

i pomažem joj da sjedne na školjku gdje sam i ja sjedila
kao dijete praveći joj društvo

dok se kupala ovijena nježnom parom
razlivenih grudi, s gustim plavim

dlakama na pubisu, uzbibanim poput
morske trave i trbuhom mliječnim i titravim

kao otkosi sapuna na vodenoj površini.
Posjedam je na školjku i umatam u ručnik,

a zatim kleknem i režem joj žute skovrčane nokte
na nožnim prstima, pa uzimam jedno po jedno stopalo među dlanove,

pokušavajući biti nježna, pokušavajući biti milosrdnija
i od Boga, koji ju je po stvorenju oblizivao

svojim hrapavim jezikom, da bi je onda ostavio
da se nosi sa životom, sa svojim križem i sa mnom.

Takav je svijet

Znamo da ružni mrze lijepe
i da gubitnici kipte od gorčine
uz lošu kavu, isprani kvarnim, fluorescentnim
svjetlom fast-food restorana. Znamo

da invalidska kolica mrze cipele
i da medikamenti zavide vitaminima,
što je razlog da se katkad cijele boce
s tabletama za spavanje zaljuljaju poput vala

i sruče niz nečije grlo
u jetki ocean stomaka.
A siromahe da i ne spominjemo,
kad to ionako rijetko tko čini.

Jer takav je svijet ―
ojađeni protiv sretnih
i glupi protiv svih zajedno,
a naročito protiv samih sebe. Ne gradi se

stoga da ti je drago kad se starim
prijateljima posreći na poslu, ili u ljubavi,
dok ti još uvijek plutaš kroz život
kao jastog u akvariju restorana. Samo naprijed:

priznaj; nasmrt bi ih izgrebla
kad bi samo mogla. Ali bespomoćna si
i kuckaš uzaludno o prozirnu
i nepbrobojnu stijenku. Dok oni otvaraju

šampanjac zaboravivši na te, isto kao što i ti
zaboravljaš uz kolika si se samo leđa uzverala
da bi dovde dogurala; sjajnih i crnih očiju,
i krutih i usporenih udova što melju bez prestanka.

Južno od granice

Tu pokraj bazena u Rosaritu
igramo Loteríu

šakama punim pjegavog svijetlog graha
slažući zrna po oslikanim kartama:

mrtvac, pijanac, šišmiš, pauk.
Živi smo i nažalost još uvijek trijezni

nakon nekoliko slabih margarita,
i nigdje škorpije da nas ugrize,

ničega grozolikog i crnokrilog
da nasrne i pomete nas kao nesretne bube;

nevolje su negdje drugdje
i iskreno rečeno nije nas ni briga;

redamo svoj grah
betonirajući se tekilom;

dobro ćemo se i propisno obeznaniti
i zaleći kao mrtvaci u ležaljke, sretni što smo tako

sretne ruke i ležimo, red po usijani red,
tu kraj bazena u Rosaritu.

Ranchos de Taos, kolovoz

Sama sam cio dan.
Posljepodne donosi grmljavinu.
Umnaža se ptičje glasanje,
kao prve kapi kiše.
Izlazim i gledam u planine.
Nitko ne zna što činim —
ni muškarac koji mi nedostaje,
ni prijatelji koji će se večeras vratiti.
Svud uokolo njihove kuće
nebo se zašiva u tamne krpe.
Osjećam se tako mala i besciljna;
čak i mrav boje hrđe koji vuče
potrgano krilce vilinskog konjica
niz moju sjenu prema grmu kadulje
u ovom je času vredniji od mene.
Kažem srcu
da se strpi, da će se radost
vratiti, ali ono ne želi slušati.
Hoće mi reći
da se oluja približava i teška
od izjadanih žalosti
u praznoj kući lupa prozorima.

Poziv

Muškarac otvara časopis.
Unutra su gole žene.
Zacrnjenih očiju.
On okreće broj
pjevušeći ispod glasa melodiju
nekog reklamnog spota.
Glas s druge strane žice
kaže da joj može činiti što god ga je volja.
Zamišlja kako je uzima
stojeći uza zid dok ona dahće:
Oh baby, tako te dobro osjećam.
Kasno je. Žena na telefonu
zijeva i poteže kabel sve do hodnika
da poviri kćerku. Sklupčana je
i jedna joj noga visi s kauča.
Žena uglavljuje slušalicu
između brade i ramena.
Popravlja posteljinu i šapće
Da, to mi radi, da...
odlazi zatim u kuhinju
otvara Diet Pepsi pitajući se koliko
li će mu trebati i gdje bi mogla
naći jeftin zimski kaput.
Uz pomisao na neplaćene
račune trne svjetlo.
On još uvijek ponavlja ono svoje evo...evo
dok okreće kolica lijevo-desno.
Cijev mu je pružena niz nogavicu;
ponekad misli da nešto i osjeća, pa se pribire
i usredotočuje na kakav eventualni mig
odozdo. Halo, veli ona.
Jesi još tu?
- pita trljajući dlanom oči
dok joj prste zastire plava sjena.
Kroz udaljeni slabi šum
otvorene linije
čuju se udaraci kotača o stol
i zidove.
Što je to, pita ona.
Ništa, veli on.
Ali oboje
i dalje slušaju.

El Santuario de Chiyamo

Tako je tiho među izrezbarenim svecima.
Jedna za drugom kopne svijeće.
Stara Indijanka skuplja vosak i stjenjeve

voštanica, ali žalost ih pali ponovno.
Fotografije mrtvih zataknute za okvire
uramljenih Kristova; matrikule vise s obrađenog

limenog križa -- Jaime Escalero;
broj, krvna grupa, vjeroispovijest
katolik. Čak i turisti nijeme

od tolikih dokaza vjere.
U prostoriji iza oltara
u maloj rupi je navodno blagotvorno

blato. Slijepi dolaze ovamo
i oni slomljena srca.
Čučnu i zgrabe

šaku zemlje u dlanove
i onda je puste da se raspe.
U poslijepodnevnim satima

starica svakodnevno uvlači
nove svijeće u navlake.
Povremeni bljeskovi foto-aparata

su poput duša koje dospijevaju
na svijet i odspijevaju s njega.
Ogrnute onom istom svjetlošću.

„Što hoće te žene?“

Ja hoću crvenu haljinu.
Trošnu i jeftinu.
I pretijesnu, jer nosit ću je
sve dok je netko ne strgne s mene.
Bez rukava i golih leđa, nek bude
ta haljina, tako da se nitko ne mora ubijati
od nagađanja što imam ispod.
Hoću proći ulicom ispred Thrifty's
i željezarije sa svim onim svjetlucavim ključevima
u izlozima, pokraj g. i gđe Wong koji prodaju
jučerašnje krafne u svom kafeu, pokraj braće Guerro
koji pretovaruju krmače iz kamiona u transportna
kolica zabacujući preko ramena njihove balave
njuške. Prodefilirala bih među njima kao jedina žena
na svijetu koja ima slobodu izbora.
I baš mi se ima ta crvena haljina.
I tako bih da potvrdi sve ono čega se pribojavaš
u vezi sa mnom; da ti pokažem koliko malo
mi je stalo do tebe ili bilo čega drugog
pored vlastitih želja i prohtjeva.
I kad je nađem, zgulit ću je s vješalice
kao da biram tijelo koje će me iznijeti
u ovaj svijet uz plač ljubavnički
i novorođeni, i nosit ću je kao kosti, kao kožu,
i u toj će me prokletoj haljini
ukopati.

O pesnikinji:

Kim Addonizio, pjesnikinja i spisateljica, rođena je 1954. u Washingtonu D.C. Diplomirala je i magistrirala na San Francisco State University. U izadnju BOA Editions objavila je knjige poezije „Philosopher's Club“, „Jimmy & Rita“ i „Tell Me“ („Filozofski klub“, „Jimmy & Rita i Reci mi“) za koju je uvrštena u finalni izbor za nagradu NA Award 2000. godine. Njene hvaljene zbirke „What Is This Thing Called Love“ („Što je ta stvar zvana ljubav“, 2004) i „Mortal Trash“ („Smrtno smeće“, 2016) objavio je ugledni W. W. Norton. Knjigu priča „In the Box Called Pleasure“ („U kutiji zvanoj užitak“) objavio joj je Fiction Collective 2. Koautorica je, s Dorriane Laux, zbornika „The Poet's Companion: A Guide to the Pleasures of Writing Poetry“ („Pjesnički priručnik: Vodič kroz užitak pisanja poezije“, W.W. Norton), a s Cheryl Dumensil suuredila je izdanje „Dorothy Parker's Elbow: Tattoos on Writers, Writers on Tattoos“ („Lakat Dorothy Parker: Tetovaže na piscima, pisci o tetovažama“, Warner Books). Njezin prvi roman, „Little Beauties“ („Male ljepotice“) objavio je 2005. Simon & Schuster. Za svoj rad nagrađena je s dvije potpore National Endowment for the Arts, potporom zaklade Guggenheim, nagradom Pushcart Prize, Medaljom za poeziju Commonwealth Cluba i nagradom John Ciardi za životno djelo. Poezija i proza obljavljivani su joj i uvrštavani u brojne antologije i književne časopise uključujući i „Alaska Quarterly Review“, „American Poetry Review“, „Chick-Lit“, „Dick for a Day“, „Gettysburg Review“, „Paris Review“ i „Threepenny Review“. Kim Addonizio promijenila je mnoge poslove radeći kao konobarica, kuharica, instruktorica tenisa, „Kelly Girl“ (riječima autorice „osoba zaokupljena privremenim i umrtvljujućim uredskim radom“), asistent osobama s poteškoćama u kretanju, te kao knjigovođa u skladištu automobilskih dijelova, a bije ju glas da piše baš onako kako glasovita kantautorica Lucinda Williams pjeva, što znači s puno srca i bez kalkuliranja. Kim Addonizio sada predaje u radionicama kreativnog pisanja na području Oaklanda, Kalifornija, boravi u međunarodnim književnim rezidencijama i gostuje na festivalima.