Roque Dalton: Vrijeme za pepeo

O pesniku:

Roque Dalton (1935-1975), pjesnik i sin jednog od odmetnika iz čuvene američke bande braće Dalton, studirao je pravo u Čileu i El Salvadoru, a vlasti su ga, kao člana Komunističke partije Salvadora 1960. godine osudile na smrt, između ostalog i zbog poticanja studenata i seljaka na pobunu. Na dan kad je trebao biti pogubljen, vojna hunta je svrgnuta državnim udarom, i tako je ostao živ. Pet godina poslije, život mu je spasio zemljotres koji je srušio meksički zatvor gdje je zatočen čekao smrt. Prema vlastitom svjedočenju, Dalton je te noći u trenutku krize molio Boga, premda je bio ateist. Poslije je tvrdio da je to bila sretna slučajnost, no njegov prijatelj nikaragvanski pjesnik Ernesto Cardenal smatra da je na djelu ipak bila „božja volja“. Roque Dalton je poznat kao pjesnik snažnih slika, ispočetka uvelike inspiriran nadrealizmom, društveno angažiran i ironičan čak i u svojoj viziji poezije za koju je smatrao da ne smije biti nimalo larpurlartistična, već naprotiv stvarnosno orijentirana, pa tako u fragmentu Umijeće poezije iz 1974. kaže: „Poezijo / oprosti što ti pomažem da shvatiš / da nisi samo od riječi sazdana.“ Inače, Daltonova osobna etika i estetika uvijek su išli ruku pod ruku, pa se može govoriti o pjesniku velikog unutarnjeg integriteta čiji su život i umjetničko djelo predstavljali nerazdvojnu cjelinu. Roque Dalton je dugo vremena živio u egzilu, uglavnom na Kubi i u Čehoslovačkoj, odakle se postepeno etablirao kao najistaknutiji latinoamerički pjesnik mlađe generacije, tako da je postao i dobitnik prestižne nagrade za poeziju Casa de las Americas 1969. godine. Svejedno, Dalton je nastavio vjerovati da se revolucija u njegovoj rodnoj zemlji može izvojevati samo oružanom borbom, pa je odlučio napustiti bezbrižnost boemskog života, vratiti se u svoj voljeni El Salvador i pridružiti se gerili, što mu je i uspjelo potkraj 1973., kada pod lažnim identitetom uspio ući u zemlju. Nažalost, nekima od mlađih gerilskih vođa njegova karizma i pogledi na revoluciju nisu se nimalo svidjeli, pa je pod lažnim optužbama da je špijun CIA-e likvidiran svega nekoliko dana prije svoga četrdesetog rođendana. (Izbor iz djela: „Prozor na mom licu“, „Pogled oštećene strane“, „Svjedočanstva“, „Tavrena i druga mjesta“, „Povijest“, „Ljubav me udara jače od proljeća“, „Pomalo odbojna knjiga“).

Mnogostrano

Biti ironičan u vezi socijalizma
ispostavlja se ovdje dobrim za probavu,
ali ti se kunem da u mojoj zemlji
večeru prvo moraš zaslužiti.

Za mene je socijalizam još uvijek buržujska faza
u marksističkoj historiji čovječanstva. Ovo izjavljujem
baš ujutro kada nema sumnje da sam
priseban, nakon skoro cijele sedmice bez
ijedne kapi alkohola.

Imperijalizam želi da nacija El Salvadora postane Salvadorska
Nacija Inc.,
Made in USA.

Možeš reći da smo bilo što: narod u patnji,
nepismen narod, pothranjen ali snažan, jer drugi bi
narod već izumro.

Znate li što bi El Salvador postao kad bi bio velik kao Brazil?

Pjesma XVI

Zakoni postoje da bi im se pokoravala
sirotinja.
Zakone su bogati stvarali
da uvedu malo reda u izrabljivanje.
Kroz povijest jedino sirotinja poštuje zakone.
Kad zakone budu stvarali siromasi
bogataša neće biti.

Napeti razgovor

Šta učiniti ako su tvoji najgori neprijatelji
beskrajno bolji
od tebe?

To ništa ne znači. Problem nastaje
onda kada su najbolji prijatelji
gori od tebe.

Najgore je imati samo neprijatelje.

Ne. Najgore je imati samo prijatelje.

Ali ko su neprijatelji?
Tvoji neprijatelji ili ti?

Do narednog viđenja,
prijatelj.

Ljudska prava

doslovno načuo na konferenciji

Ima li crnaca na ovom groblju?
Nema zakopanih. Ali ima crnaca.
Oba grobara su crnci.

PR

Čemu služi
revolucionarna poezija?

Da stvara poete
ili započinje revolucije?

Ljubavna pjesma

Oni koji su širili Panamski kanal
(i crkli klasificirani kao njegovi crnci, a ne njegovi bijelci)
oni koji su vršili remont Pacifičke flote u bazama Kalifornije,
oni koji su trunuli u kazamatima Gvatemale,
Meksika, Hondurasa, Nikaragve
kao lopovi, šverceri, varalice,
izgladnjeli,
uvijek za sve osumnjičeni
(„dozvolite da vam vratimo sumnjivu dangubu
kojoj je otežavajuća okolnost njegovo salvadorsko porijeklo“)
oni koji su napunili krčme i bordele svih luka
i prijestolnica u regiji
(„La Gruta Azul“, „El Calzoncito“, „Happyland“)1
oni koji siju kukuruz po tuđim džunglama,
kraljevi crnih kronika
oni čije porijeklo nitko nikad ne zna,
najbolje zanatlije svijeta,
oni koji su pokošeni mecima prelazeći granicu,
oni koji su umrli od malarije,
od uboda škorpiona ili ugriza zlatne ljutice
u paklu plantaža banana,
oni koji su pijani plakali na zvuke državne himne
pod ciklonama Pacifika i snijegom sjevera,
lešinari, prosjaci, hašišari,
Guanacos2 kurvini sinovi,
oni koji su se jedva izvukli,
oni koji su imali samo malo više sreće,
oni vječni ilegalci
oni svaštari, preprodavači svega i svačega, svežderi, oni koji prvi
potežu nož,
tužni, najtužniji na svijetu,
moji suborci,
moja braća.

Sjećanja i pitanja

Ovdje na sveučilištu
dok slušam rektorovo predavanje
(na svakim vratima stoje policajci u sivom
i pružaju podršku kulturi)
spopada me mučnina, blijedim, prisjećam se
otužnog mira mog urođenog siromaštva,
one slatke letargije u kojoj se umire u mojem selu.

Moj otac me tamo čeka.
Otišao sam na studij
arhitekture pravde,
anatomije uma,
u potrazi za odgovorima
kojima bih utažio ovu jalovost i žeđ.

O noći lažnih svjetala,
sva od šljokica sazdanih od tmine,
gdje bih to trebao pobjeći
ako ne u utrobu vlastite duše,
duše što čeznula je da se vrati kao barjak
kojeg u ovom hramu trgovaca
upravo pretvaraju u izrepanu krpu?

Loše vijesti na komadu novinskog papira

Ovih dana kad prijatelji umiru,
s njima umiru samo njihova imena.

Kako se uopće netko može u ovoj nasilnoj kloaki
ponadati bilo čemu više od tih naslova u tisku,
tom blještavilu samozatajne crnine
čije strijele sežu do najdublje intime?

Samo oni koji žive izvan zatvora
mogu odati poštu truplima
i zagrljajem zbrisati tugu za svojim mrtvima,
dok čavlima i suzama stružu o nadgrobne ploče.

Nama zatvorenicima to nije dano:
mi možemo samo zviždati
ne bi li jekom svoga zvižduka zagušili vijesti.

Ponedjeljak

Šest je ujutro,
budilica vriskom obznanjuje: još jednom
katedrala svjetla sručit će svoj zid
na moje nemirno srce
što upravo počiva.

Mrzim zbacivati posteljinu kao što mrzim svakog buržuja.

I nije to zbog hladnoće, jer nije ni hladno.
I nije da se plašim oka što vreba
pod uličnom lampom
raspeto u tmini
prošle noći.
I nije to čak ni zbog tebe
ili tvoga spolovila što eksplodira u mojim rukama,
kao otkrivena spilja
što maločas je izdisala u vodi.

To je
- oh oklijevanje
raznesene plave godine - tek taj osjećaj star poput moje lijeve šake
ili poput moje čežnje za razumijevanjem ptica:
tog oka blizu mog ramena, što nikad ne moli,
te ruke blizu moga lica što dižem je poput novog kamena,
na zahtjev života,
za to malo energije što priznajem da je imam.

Želim reći da sam trebao doći
- ne u ovaj svijet marioneta, svilenih šnajderskih košarica,
ne u svijet što mi ga nudiš niti u onaj što ja ga nudim tebi,
poput rahlog kruha, polja kojim pluži
nož za maslac -

Trebao sam doći, daj da to ponovim,
kao gola vatra
što prilazi suhoj šumi gdje drhtim od jeze i šutim,
kao bujica vode što raznosi bespomoćni pijesak,
kao stablo što ište krv iz usnule zemlje,
prigovor trudnoće na račun izmotavanja,
na račun suze što nikad ne stiže
i sveprožimljućeg očaja...

Ali na početku
sam se pojavio točno takav kakav jesam,
s rukama što krvare,
sa strahom,
s ljubavlju,
sa četiri ponedjeljka u svakom mjesecu.
I vjerujem
da nije bilo ovog srca,
tog pulsirajućeg muzičkog planeta,
već bih pokušao i umrijeti.
Ali bez obzira na sve,
ne bih želio zaboraviti kako se nasmijati...

Mržnja spram ljubavi

Ne vjerujem u anđele,
ali Mjesec je sad mrtav za mene.
Posljednja je čaša vina iskapljena
zbog žeđi što me spopada.
Plava trava je zalutala
u bijegu pred tvojim jedrima.

Leptir što joj razbuktava boje
sazdan je od pepela.
Jutro ispaljuje kaplje
rose i tihe ptice.
Stidim se vlastite golotinje
ranjiv kao dijete.

Bez tvojih ruku moje srce
neprijatelj mi je u grudima.

Vrijeme za pepeo

Rujan je pred vratima. Vrijeme je da ti kažem
kako teško je bilo ne umrijeti.

Ovog popodneva, naprimjer,
u sivim sam dlanovima držao
lijepe knjige koje ne razumijem,
a ne bih znao ni zapjevati, čak da kiša
i prestane dok me kao grom iz vedra neba
pogađa sjećanje na mog prvog psa
što tako sam ga volio.

Otkako si jučer otišla
čak i glazba je vlažna i hladna.

Kad umrem,
pamtit će me po očigledno dobrom jutarnjem raspoloženju,
mojoj zastavi što nema prava da se sruši,
nepobitnim činjenicama što dijelih ih pod svjetlom kamina,
po šaci što učinih je jednoglasnom,
i kamenom jecaju po nalogu nade.

Hladno je bez tebe. Kad umrem,
kad umrem
reći će dobronamjerno
da nisam znao kako zaplakati.

Ponovno kiši.
Nikad nije bilo tako kasno u petnaest do sedam
kao što je danas.

Nešto me divlje potiče na to da se smijem
ili ubijem.

Luđaci

Imena nam nikad nisu dobro pristajala, nama luđacima.

Svi drugi
nose svoja imena poput nove odjeće,
i kad stječu nove prijatelje razmeću se njihovim imenima,
sve u žurbi da što prije ih otisnu na male bijele kartone
što kruže iz ruke u ruku,
ispunjeni radošću stvari nedužnih.

I onda oni počinju zračiti, svaki Aflredo i Antonio,
svaki zlosretni Juan i tihi Sergio,
svaki Alejandro što vonja na morski mošus!

Sva ta imena izlijeću iz istog grla
što doziva ih poput ponosnih barjaka na ratištu,
ta imena što još uvijek se potežu po zemlji i prave buku,
čak i nakon što skupa sa svojim kostima završe među sjenama.

Ali luđaci, o Bože, idioti
što pate od prevelika zaborava,
mi jadni ludi mačori zbunjeni vlastitim smijehom,
srećom što puni se suzama,
kako li ćemo igdje dospjeti vukući za sobom ta svoja imena,
pazeći ih,
lašteći ih poput srebrnih džepnih životinja,
sijevajući tim očima što ni snovi ih ne mogu ukrotiti,
što ne gube se u tom prahu što laska nam i mrzi nas?

Mi luđaci naprosto se ne možemo nadati da će nas itko osloviti,
ali i to ćemo zaboraviti...

Pravosudne pjesme za Lisu

Hajmo, hajmo! Ranjen sam... 
- César Vallejo

I

Lisa:
onog časa kad sam te zavolio,
zamrzio sam svog profesora građanskog prava.

Kako da se usredotočim na Ponudu i Potražnju
što sliče mi na zatvorske rešetke,
ili na Teoriju Motivacije što podsjeća me na tunel
pun cvrčaka i mrgudna korijenja što nikad sunca ne vidi,
ili na stambene kredite tako bolesne od TBC-a,
ili na sekretarijat
agresivnog tržišta nekretnina?
Mogu li uopće misliti na sve to, hoću reći,
kad se pred mojim jadom ispriječe tvoje ogromne oči
proste
i mrkle kao jezero u noći,
tvoj glas svjež kao sutrašnja zora
- ah moj bjegunče - čiji muzički miomiris
čuvam na prstima desne ruke?
Lisa, prozračna
kćeri vazduha:
jutarnje me sunce na livadi propituje
o tvojoj golotinji,
moje se ruke spuštaju niz vodeni cvijet
da spase ti krv
pred zelenim arterijama trave.

I ja, jadni rob ovog stoljeća,
nedokončani sluga dosade i krvi,
pišem te, volim te, dok svi pretresaju
Neopozive jednopartijske aranžmane.

Ah, Lisa, Lisa, potpuno sam
slomljen.

II

Jadnik, moj najdraži,
ovdje je sâm s mojim užasom među Krivičnim zakonicima,
ovdje s mojim pravnim bukvarima, jadni zatvorski mamac
što poriče nebo pred debelim ljudima
koji zapravo vjeruju u nosoroge,
uvijek misleći kako ćemo naći taj bar
gdje će - izbacimo li stolove napolje -
biti dovoljno prostora za zoru i tebe pred mojim očima.
Jadni ja,
jadna luda,
marksist sam, a grizem nokte,
volim meke udice u pijesku,
riječi mora i nevinost galebova.
Prezirem Banke,
injekcije B-kompleksa,
noćnu okrutnost motociklista
što se na anđela snova nabacuju svojim teškim ciglama,
u lošem sam stanju, ljubavi,
ja jadno dijete što nikad ne izdubi svoje ime na drvetu,
od kojega svi ovih dana nešto očekuju,
pa i da sa osmijehom čita Jellineka3
i u postelju ulazi gol s Carinama i Tarifama,
da zaklinje se vjetru da je sudac nadređen ubojici.

Ah, Lisa, Lisa, teška sam
olupina.

Otok na petom katu

Nije to od vrućine, ne.
Ovoj groznici ni alkohol nije uzrok.
S prozora vidim ljude kako gmižu
kao čudni pauci što gube se u dimu.

Dim.
Iz visokih dimjaka svija se oko svega.

Da nije tog dima, izašao bih da potražim ženu,
čašu vode, nešto što još uvijek preživljava
zahvaljujući sve ustajalijoj svježini svijeta.

Moje djetinjstvo
ostalo je također s one strane dima.

Nesanica

Nebo je golemo poput jezera,
a jezero je malo nebo.

(U ovom sanatoriju čuješ čak i kamenje kako vrišti
dok čempresi poput dugih prstiju izbijaju iz groba
da obgrle krute sjene Mjeseca
poput uglja crne ili granitne.

Volio bih se vratiti u El Salvador
ali ne znam više je li to zemlja o kojoj sam sanjao
ili tek pusto nadanje
rođeno iz zelene vatre moje bolesti).

Nesanica je crvena ili ljubičasta mreža
bunar bez dna
što ni zora ga ne može dokraja obasjati
goruće raspelo
što nikako ne sagori.

Je li to zvon udaljenog zvona
ili damar moga srca?

I opet je
četiri ujutro.

Umijeće poezije

za Raúla Castellanosa

Bol postoji.

Čovjek se služi starim nesrećama poput zrcala.

Sat ili dva nakon smrkavanja
čovjek skuplja bolne ostatke svoga dana
i duboko zabrinut sklanja ih tik do srca
znojeći se poput tuberana što bori se za život
dok propada kroz duboke i samotne sobe.
Tamo pod humkom vlastitih misli puši,
maštajući da je izumitelj ruševne paučine na stropu.
On mrzi svježi izgled cvijeća,

povlači se pod svoju zagušljivu kožu,
gleda u svoja gruba stopala,
misli kako mu je krevet grob svakodnevni,
a nema ni prebijene pare,
gladan je
i polako počinje da šmrca.

Ali ljudi svi drugi ljudi
bezbrižno golite prsa pred Suncem
i uličnim ubojstvima
i okreću kruh u pećnici
kao da je velikodušni barjak što ustaje protiv gladi
i smiju se sa djecom sve dok zrak se ne razboli
trpajući sitne koračiće u utrobe blagoslovljenih žena
pucajući po šavovima poput voća i stijenja od tvrdoglave uzvišenosti
pjevaju goli u primamljivoj čaši vode
zbijajući šale s morem grabeći ga zaigrano za rogove
grade kuće svjetla u divljini od pjesme
i opijaju se poput Boga posvuda
stišćući pesti pred očajanjem
zbog zločina puni osvetničke vatre
puni ljubavi neuništiva korijenja
pred kosirom zle mržnje.

Jest, bol postoji.

Poput očaja
zločina
ili mržnje.
I kome da sad pripadne pjesnikov glas?

Birokrate

Birokrate plivaju u olujnom moru dosade.

Svojim gnjusnim osmijesima prvi ubijaju nježnost,
da bi završili s bolesnim jetrama i umrli grčevito stišćući u šaci telefonske slušalice
dok žutim očima fiksiraju kazaljke sata.

Imaju prelijep rukopis i kupuju kravate
padaju od moždane kapi kad shvate da im kćeri masturbiraju
duguju svojim krojačima, a u biti su barske muhe
čitaju Reader's Digest i Nerudine ljubavne pjesme
gledaju talijanske opere i blagoslivlju se
potpisuju moćne antikomunističke manifeste
ali preljubi im dođu glave pa bez trunke ponosa vrše samoubojstva
propovijedaju vjeru u sport i stide se
užasno se stide
što su im očevi drvodjelci

Pustinja

za Roberta Caríasa Delgada

Vrući vjetar zviždi kroz nokte
združen s prahom mog mrtvog druga
zviždi oko crnog vlaka za Sonoru
i nema druge prašine osim one bliske srcu smrvljena kamenja
onoga o kojemu ti govorim.

Kad vlak zazviždi on se ne obraća nikome
već na okup priziva slijepe pustinjske zmije
i ako je čas kad sunce pakleno žeže
cijeli pejzaž zapomaže za tvojim skeletom
željan bujice tvoje krvi nad ugljenom.

Samo je mrtvi konj ovdje gospodar
ali dok nas gleda kako prolazimo compadre
dok nas gleda kako prolazimo štucajući u vlaku za Sonoru
zamišlja da smo mi njegovi mrtvi jahači
tražeći od nas vlažnu nagradu
da ublaži bijes suše.

Što da radimo, compadre,
baš kao što Bog reče.

Kad smrt

(Mexico, 1962)

Kad smrt sa svojim pticama
od crne pjene počne da mi izbija kroz kožu
i kosti mi stanu propitivati zrak
o njegovim plimama i kišama
i korijenje uzdigne svoje puste rituale
iz moga mlitavoga oka
kad ja budem onaj kojemu su zauzeli mjesto
na cestama i jedini koji nije tu
da zaokruži svakodnevni broj koraka
u tvojem srebrnom tijelu moje utopljene riječi
još uvijek će poticati žetvu na zrenje.

Putnici u istom kultu ljubavi
tvrdoglavo smo dotukli zaborav.

Prevodioci:

Damir Šodan (Split, 1964), pjesnik, prevoditelj, dramski pisac, urednik, diplomirao je engleski jezik i opću povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je pjesničke zbirke „Glasovne promjene“ (1996), „Srednji svijet“ (2001), „Pisma divljem Skitu“ (2009), „Café Apollinaire“ (2013) i „Unutarnji neprijatelj“ (2018), knjige dramskih tekstova „Zaštićena zona“ (2002) i „Noć dugih svjetala“ (2009), te „Drugom stranom“, antologiju suvremene hrvatske "stvarnosne" poezije (2010). Za dramu Zaštićena zona nagrađen je prvom nagradom na konkursu za ex-Yu dramatičare u Beču (2000), a za burlesku Chic lit Držićevom nagradom (2012). U prijevodu je predstavio mnoge sjevernoameričke pjesnike (Charles Simic, Raymond Carver, Charles Bukowski, Richard Brautigan, Leonard Cohen, Frank O'Hara i dr). Član je uredništava časopisa „Poezija“ i „Quorum“ u Zagrebu, a poezija mu je prevedena na dvadesetak jezika. Među ostalima uvršten je u američku antologiju „New European Poets“ (Graywolf Press), francusku „Les Poètes de la Méditerranée“ (Gallimard) i britanske „World Record“ i „A Hundred Years' War“ (Bloodaxe). Član je HDP-a i Hrvatskog centra PEN-a, a sudjelovao je na mnogim međunarodnim književnim skupovima i festivalima, te kao predavač gostovao na Sveučilištu Columbija u New Yorku, i na Koledžu Sierra Nevada, SAD. Dvadesetak godina radio je kao prevoditelj za Ujedinjene narode u Nizozemskoj, a sad je slobodni književnik i književni prevoditelj. Živi u Den Haagu, i u Splitu.

Mehmed Begić (Čapljina, 1977), pjesnik, prevoditelj i prozni pisac, osim u rodnom mjestu živio je i školovao se u Mostaru, Sarajevu, Barceloni i Managvi. Jedan je od osnivača i urednika časopisa „Kolaps“. Njegovi prijevodi pjesama Leonarda Cohena objavljeni su u knjizi „Moj život u umjetnosti“, izabrana poezija i pjesme (Alternativni Institut, Mostar, 2003.). Uvršten je i u knjigu razgovora i odabrane poezije „Jer mi smo mnogi“, pjesnika Marka Pogačara. Dosada je objavio desetak knjiga, među kojima se ističu pjesničke zbirke „Savršen metak u stomak“, „Sitni sati u Managvi“, „Opasan čovjek“ i „Vrijeme morfina“. Sarađivao je sa bendom Vuneny, kao i sa mostarskim kantautorom Sanelom Marićem Marom. Piše za „Žurnal“ (Sarajevo), portal Abrašmedia (Mostar) i Blesok (Skopje). Sa Damirom Šodanom prevodi hispanoameričku poeziju (Raúl Zurita, Leopoldo Maria Panero, Roque Dalton, Mario Benedetti i Ernesto Cardenal), a kontinuirano sarađuje i sa multi-instrumentalistom i producentom Nedimom Zlatarom. Njihovi dodadašnji radovi objedinjeni su na dva albuma na kojima se uglavnom žanrovski neodredivo isprepliću muzika i poezija. Mehmed Begić trenutnačno živi u Santo Domingou, na karipskom ostrvu La Española, Dominikanska republika. Upravo je objavio knjigu eseja o jazz i rock muzici „Pisma iz Paname (detektivski jazz)“.