Monika Herceg: Vrijeme prije ptica

Odrastanje

Možda nisam naglasila, ali samoća je bijela,
pomalo slana, očvrsnula u prvom siru
i sve nas je jednako bolio taj pucanj koji je
rasporio jelena
Ono što je moguće sledilo se na jeziku
i sad gugućem o životu
koji je sklupčano mače u bakinom krilu
a ipak će se razviti u tumor,
podivljalo tkivo ispod bradavice koje
prerasta domaćina

Kako da prizemljim seljanku u glavi
Ona sanja da prelazi cijela
u kozmos kad umoči prste u noć,
ona sanja da može narasti iz drške motike
Vidi svoju majku kako skuplja znoj
pod pazuhom kao proljeće u cvijet
razlistava joj se samoća u livadi
I vidi gdje žena rađa izmučeno sunce,
presoljenost ljubavi
U nekom manjem gradu avioni nad nama
pretvaraju se da su zviježđa ljetnog neba
A ovdje se dogodi da sjećanje naizgled
postane magla koja razrijedi osjetila
Uvijek se nekom bjelinom može dozvati
prvo izgubljeno jato

Istina je da smrznuti vrabac u mom glasu
ima krivi naglasak kad prepričava
davni događaj u kojem je djevojčica
prepukla kao zrela dinja
i te jeseni dulja za jednu autocestu
učvrsnula svoju gravitaciju
u pletenicu

Šamar

Djed je, kažu, u mladosti baku privezao za kola
i tako je vukao dok se nije otrijeznio
Znao je zapakirati svjetlo i
ubaciti u lulu sudar galaksija
prije nego bi je sabio u mezozoik
da je reptili glodaju do izumrlosti
Kažu da je baka umrla od otumorene ljubavi

Tih dana pravili smo se da nas poklonjeni bicikl
može zalijepiti na rep rakete
Imali smo nekoliko igračaka koje smo šivali
kad su im pucali organi
od dječje ubrzanosti
I plavi hrđavi poni koji smo dijelili
Svatko je pomalo uspijevao otići
Kuća je huškala jezik vjetra zimi da nas zagriza
Ulazio je ispod vrata i kroz na rupe na prozorima
Stavljali smo stare majice na prag da mu omekšamo nokte,
umatali se u bakine molitve
pa se skučeni u jedan krevet
stidjeli jedni pred drugim svega što je raslo
Zakopani pod slojeve odjeće
sanjarili gusti neprohodni srpanj
Ne vjerujem više djevojčici kad zamuckivanjem
ometa antenama signale
da je dugim hlačama ljeti skrivala modrice
da je ljeto pritom bilo potpuno izmišljeno, kao i voda
da je mislila da je tijelo drvena kutija
da je odgrizla nekom prste jer nije imao ključ
ali je imao sjekiru
da je djed više pio nego jeo
da je uvijek bio brži

Noć je era zimzelenosti, savijam se u njen mjehur
Vakuum iz svemira ulazi u glavu
Mrak oboli od mekanog umora
Nerijetko sanjam da mi oživljene zvijezde
skakuću u krvotoku Onda zaboravljam
Iz rupa na hlačama
kapalo je višejezično nebo
A u grlu me još uvijek guši planet
i njegove gorke koštice
kotrljaju prazninu

koja se može i ne mora ponišiti
kad upadne u pjesmu

Sram

Boga sam poznavala intimnije nego ostatak obitelji
Dan u tjednu kad smo se kupali
ulazila bih u kadu zadnja jer sam bila najstarija
i u mutnoj tekućini
pritiskala kožu i trljala
Voda je tijelo pakirala u svježu tamu
Tamo gdje je bilo najmekanije
trebalo je držati dugo
da ne propadnem kroz svoje dno
Stiskala sam dok ne utonem u zvijezdu

A on, bog, izmigoljio bi iz kreveta
koji je zaudarao na mokraću,
gol i bradat
tražio da potisnem hrđanje
tijela pod tijelom

Bilo je lako tražiti boga u vodi, ili u cipelama
Voda je bila petolitreno jezero svakog utorka,
a kožne cipele bile su poslane poštom iz Italije za izbjeglice
U njihovoj izgaženoj, udobnoj crnini
on je klopotao sa mnom
i stiskao dok ne bi bol
probila u žuljevima

Nitko mi nije vjerovao da on nije ni dobar ni loš
Samo je tjerao moje dlačice da potamne
i kada je bilo vrijeme
otvarao je vrata
da me potopi sram

Svađa

U mom jeziku je jorgan
na čuđenje ukućana Travanj
Na očevu jeziku ljute su pčele koje ne razumiju
kako se djevojčica može odjenuti u ženu

Čekam da majka zašije šminku u jastuk,
televizor pretrese kalcij u kostima,
tuga izbaci osigurače Tad se prelije iz dišnog organa šume
mrak krupno mljeven i začini disanje
Metabolizam ljeta ne može nadahnuti tijelo Ipak,
srcu u kojem ljubav pliva samo na površini kao ulje
okrenem pedale unatrag, preskočim namjeru da ostanem
u svojoj glavi
kad buka udari betonskim pesnicama
pa otvorim

prvu ozbiljnu ranu,
majčin šamar

da u njoj nastanim
razoreno predgrađe
dok obitelj nadglasava ultraljubičasto zračenje
povraćajući po tepihu
bezobrazne crvendaće

Nesanica

Bog se sinoć spustio nabijen tišinom i pustio
da se tijelo upali samo od sebe. Moje su stanice
tvrdoglava kružnica u kojoj sagorijeva geometrija.
Onda me upozorio: glava ti samo još jedna glavica kupusa,
skratit ću je za konkavnost zrcala pa se nećeš ni sjećati
što ti je odraz jutros pričao u podsvijest
(da si sitna zemljina uzvodna već izlovljena).
Nebo je pod naponom
Ja uvijek čujem, čak i dok poskakujem u mlazovima
aktivnih galaksija Gle, opet si poništena,
nemoj tako priprosto biti usamljena.
Ljubav je bila, ta dobrovoljna zaslađena samoća

Djevojka laže kao lubenica u nametnutom dozrijevanju
da je spremna
i njene sjemenke sade se u planet.
Želim ti prepričati jučerašnju šutnju
uvaljanu u mačja krzna, dignuti slušalicu
kroz koju ću upuzati natrag u svjetlo
Mokra sam, čuješ li, opet
od predugog držanja tijela u sobi,
glasa u glavi

Možda mi nećeš vjerovati,
ali uza sve to nekakav je
rabljeni mjesec obojao moj strah
i bog je ostao dugo u noć
sjediti kraj mog kreveta

Prije ptica

Prije nego se perje noći
stiglo skotrljati u oko,
zatvorila sam ga pažljivo
kao prozor kad djeca spavaju
pazeći da stara kvaka
ne rastrese mrak

Djetinjstvo se okrenulo na bok,
a moja ptica izrekla je prvo
malenu trešnju s koje su naše ruke
ubirale povjerenje,
potom ozljedu
koja se dogodila kad sam
pala u dječaka s ljuljačke
misleći da je on to sigurno mjesto
Grlim drvo misleći na odgovor
koji se ljušti u mene s mravima,
oni prelaze granicu dva neugledna tijela
i ulaze u tek začetu tugu
Ovdje ću prvi puta povjerovati vremenu
da samo ljubav posjeduje način da nas uspori

Rane mirišu kao bomboni,
zemlja odgurnuta bijegom, tijelo se sastavilo
u proširenu rečenicu, djevojčica u brezu
tako neutješnu da su sve njene ptice
pobjegle u vrijeme prije ptica

O pesnikinji:

Monika Herceg rođena je 1990. u Sisku. Nagradu Goran za mlade pjesnike za najbolji debitantski neobjavljeni rukopis Početne koordinate dobila je 2017. godine. Knjiga je objavljena 2018. godine i nagrađena Kvirinovom nagradom za mlade pjesnike, nagradom Fran Galović za najbolje književno djelo na temu zavičaja i / ili identiteta, nagradom Slavić za najbolji prvijenac izdan 2018.godine i međunarodnom nagradom Mostovi struge. 2018. godine dobila je nagradu Na vrh jezika za najbolji neobjavljeni rukopis, a knjiga naslova Lovostaj. objavljena je 2019. Osvojila je drugu nagradu na međunarodnom natječaju za poeziju Castello di Duino 2016. i prvu nagradu na regionalnom natječaju humoristično-satiričnog žanra Bal u Elemiru 2017. te nagradu Lapis Histriae 2019. i prvu nagradu na natječaju Biber 2019.za najbolju priču.

Član je međunarodne mreže Versopolis te uredništva časopisa Poezija Hrvatskoj društva pisaca i urednica u istoimenoj biblioteci.

Pjesme su joj objavljene u različitim časopisima i prevedene na nekoliko jezika. Izbor pjesama izašao je na francuskom jeziku (Ciel sous tension, L'Ollave, 2019.).