Lana Bastašić: Bijeli grad

1

noću
otkineš se kao krasta
i ponovo sam tanka i pečem
nemam ništa da ti kažem
ništa novo i ništa dobro
pjesma o tebi je kamen u tišini bubrega
ja ne pišem pjesme i ne poznajem te
znam samo da si skoro kao laž
ili istina koja se prećutkuje
o tvojoj bjelini
bjelina je riječ koja je ostala
i jede sve druge riječi
ćuti i žvaće, bezuba bjelina

2

noću
grebem tamo gdje je bijelo
izvučem se iz tvoje tamne vene
i prospem po asfaltu
ovdje su svjetla mukla
i miris roštilja u magli
noć okreće tvoj teški leš nad vatrom
ovdje nema vatre i uvijek kašljem
iskašljavam te
mrvim tvoju krhku čudovišnost
šta ja da kažem o tebi?
tebi je svejedno
velikim gradovima je uvijek svejedno

3

i bjelina u meni
ali to nema veze s tobom
ti je samo podebljavaš
ti me iskašljavaš
kaži mi da li si nekada vidio
između dva kružna toka
makar jednu čistu rečenicu?
nešto konkretno, kao tramvaj
možda ja ne znam da gledam
muklo, sve grmi, ali muklo
u tišini krvi
izolovana u tebi kao bakterija
ne želim umrijeti ovdje

4

noćas i prosjaci ćute
prelaze na drugu stranu ulice
na kiosku ćute cigarete, čokoladne bananice
i biblija za djecu
ćute tvoja svjetla
treba se u tebi micati
možda tako
treba stići do rijeke, jedne ili druge
praviti se da je more
praviti se da je važno koja je
ali nisi ti kriv
nisi ti imenovao vodu
ni sebe, ni mene

5

noću
pobrojavam mrtve po džepovima
mičem se muklo, mučno
močvarno
kiša ti usporava krvotok
pijani čovjek mi kaže
gospođice, ne voze tramvaji, ne vozi
ništa
lice mu je mokro
a to njegovo ništa veliko je kao grad
guta vrane i trolejbuse
ja ćutim, ćutim
i skupljam močvaru

6

a ti ležiš miran
kao paraplegični medvjed
poražen
tvoje šine cvile jedno 'molim te'
svoju djecu štediš
njihova je bijela nostalgija
treba ti dođoška za prljave poslove
noću se prepoznajemo
stalo je nešto u nama
i teško nas je voljeti
čula sam te
navlačim duple rukavice
i vučem medvjeda do rijeke

7

da li je ovo novembar
ili ti je strah sledio ulice?
najveća je praznina dječijeg igrališta
uzalud tražim metaforu neba
ali nebo nije ništa
samo bol u vratnim pršljenovima
kad skinem naočari, ti si hobi
lijenog akvareliste
i neka žena vuče dvoje djece niz asfalt
ne, nisu to djeca
to su kese pune smeća
a na vlažnoj koži hrasta nije izgubljena mačka
već ponovo pronađena smrt

8

da li je ovo novembar
ili sam samo promrzla u praznini
tvoj želudca?
meni su potrebne granice
a ti se širiš kao čaršijski trač
nestaješ brže od mene, u smogu
tvoj bog je odustao
krvare ti semafori
objelodanjuju moju bjelinu
bijele nosnice moje generacije
bijelo između slova i rebara
da li je to novembar
ili smo se samo prepoznali?

9

bjelina je ujutro nišan
i sat bije bjesomučno
bijelu sekundu koja dolazi
nije to tuga već razmak
najduža tipka na tastaturi
razlog zašto poštari kasne
zašto se ne dodirujemo
koža ti se krije pod posterima
hiljadu flastera preko gangrene
gdje tvoja djeca uče azbuku
к о с о в о ј е с р б и ј а
djeca gladna bajate bjeline
traže se po krhkim fasadama

10

danas umire novembar
a mi smo stigli do rijeke
žena, iznutra bijela, ispolirana
i medvjed nebijel na njenim leđima
ovo si dakle htio – da te ubijem
dok tvoja djeca spavaju?
nije ti ovo grčka tragedija
nemam ja ni ruke, ni riječi za to
slušaj, to su mačke ispod mostova
već se budiš, ljut, razočaran
ujutro, pored rijeke, jedna smo prosta istina:
ako te bacim
ko će baciti mene?

O pesnikinji: 

Lana Bastašić (Zagreb, 1986) je objavila dvije zbirke priča, jednu zbirku poezije i knjigu priča za djecu. Njen prvi roman, Uhvati zeca (Kontrast, Beograd, 2018) uvršten je u najuži krug za NIN-ovu nagradu. Dobila je nekoliko nagrada za kratku priču (između ostalih, Zija Dizdarević, Ulaznica i Karver: Odakle zovem), dvije nagrade za poeziju (Targa UNESCO u Trstu i Dani poezije u Zaječaru), i nagradu za neobjavljenu dramu (Kamerni teatar 55 u Sarajevu). Priče su joj objavljene u Poljima, Putevima, Sarajevskim sveskama, Povelji, i drugim regionalnim časopisima. Osnovala je školu književnosti Bloom u Barseloni. Uređuju katalonski književni časopis Carn de cap. Živi u Beogradu.