Vida Sever: Jungova sanjačica

sve pokušavam uz rijeku

prije par godina
zapaliti i leći

prošli tjedan
staklenkom uloviti kriptide
koji ulaze u vodu
iz šaka
ljubičastih od alkohola i hladnoće
i bez panike
pratiti šumove biciklista
iznad nas
koji se još nisu spojili
s rijekom u očištu

danas
umočiti noge
i naći sličnosti 
s čudovišnim
i suhim djetinjstvom
kada sam vodu mogla
ispljunuti na pločnik
i zamišljati stometarne paprati
uz rijeku sline na asfaltu

gusta

obiteljska se vlas
rasplete za ručkom
kada svi postanemo
rijetki i tanki

kosa mi ulazi u tanjur
i glumi da se utapa
ušutkavam je
sramežljivošću iza uha

zubi su odgovor
na dječju nesmotrenost
kad prolijevam vodu po vlasi
omotanoj oko struka
jedva izvlačim ruke
i nudim ih ostatkom kapi

oni gnječe ulice na karti
tvrdim kažiprstom
s kosom u prstima
šale se da ću se izgubiti u gradu
i grčevito stišću vlas

smijem se i odmotavam
iz kuhinje
kroz hodnik
i stubište

nemoj obojiti kosu
neću.

transliteracija

apostrofe utiskujemo noktima
u gumeni stolnjak

svatko tvrdi da nije riječ
da je nešto više
slijepljeno uz naličje
ali obitelj ne zna čitati
i spaja nas debelim viticama

ako se dotaknemo,
na tren znamo
pravilno odvojiti riječi

kanon

rukopisom
zamrznutim u danu kada sam prestala rasti
širim se po
kuhinjskom podsjetniku:
presaditi prste u teglu
zatvoriti oči mesožderkama
pokriti te kad se otkriješ

tkiva su mi zaostala
u umjetnoj nesreći
ispod tvojih zelenih šaka
(smireni falsifikat
toliko boljih vremena)

sve što čitam
ocijedila si par puta
kroz tkaninu
i zemlju
i dalje me podsjećaš
da udahnem

sakrij me u staklenku s rižom
da izvuče lokve
i male ribe, mama

genetska afazija

govoriš rukama,
a ja žmirećki
rasprostirem po stolu kao tarot
sve čemu znam značenje
pa te nazivam
najmrskijim izbočinama pod jagodicama
dok su ti geste grube,
a dijalekt stran

iz ruku ti progovaraju
pulsari
kada ih širiš i skupljaš
kao da hvataš
moje slijepe krijesnice iz trbuha
kada više ne mogu ridati
u kavu s toplim
i u tri deci vode
u kojoj ti se ublažava pokret

kažeš
odgojila sam računalo
kažeš
ispovraćat ćeš nule i jedinice

Morseovim kodom
kucam puno malih dragosti
u tvoju živu šaku.

***

mama grije dušu grijalicom
jedno s podom i dekom
obujmi neku nepoznatu cjelinu

ne znam kako joj uspijeva
pod je topao
pod njenom malom tugom

grijem se
dok ne dođe s posla

maksimirska u vodi

I.

nije san
u kojem jedva otvaraš oči
a ruke su ti vezane
viticama iz susjednog dvorišta
ili maminim glasom
u praznoj sedmici prema sopotu
ili
možeš se okrenuti na bok
maksimirska je žuta u peludi
i svakim prolaskom auta
dvostruko smo bolje
kolnik je jezero
za razmakanje svega korjenastog
u nama
plutamo kao izgužvane novine
bez naslova o hladnom ratu
i ako se okreneš na leđa
nećeš se paralizirati
više nema panike u sekundi
traženja prekidača
jer je puno svjetla u solsticiju
na terasi gdje sunčamo
plivaće opne na duši
nitko nije u sobi osim tebe
ostani  na svojoj plohi
probudi se suh

III.

žmirećki mogu
prijeći poplavljen prilaz, stepenice
peta pa prsti
da metal ne probudi
mokre vlasnikove pse
podići nogu malo više
na trinaestoj
otvoriti vrata terase-predvorja
ne zaključati
jer do nas skrivenih
ne dolazi ni oni što bi trebalo
mogu zaobići stol
za koji vjerujem da će
jednom poslužiti
upaliti svjetlo
da ne izgubim slijepi ritam
ogledati se rutinski
vidjeti samo svjetlace
napipati najtanji ključ
s oštrim vrhom
kvaku vjerojatno promašiti
i opsovati
stisnuti do kraja i malo privući k sebi
pa gurnuti
mogu
zakoračiti unutra
sjesti preplavljena
na tepih
i shvatiti da se moram odseliti

Jungova sanjačica

život je odavno postao bara,
stajaćica uljuljkana u komfor
i bolest

prijatelji su jučer otišli
aura slijepljenih u kutovima
usana i očiju
s viskovima umjesto vezica
i mojom kartom na čelu
(voda ne raste iznad brade,
pažljiva je prema obrnutim smrtima)

neka ih pročitaju kod kuće

trik je u neznanju
kada se odlazi
sedmicom-brodom prema sopotu

karte namirišu suhost
i u sojenicama same
progovore

dobila sam brata

kažem ti uhvati riječi
stoje nam iznad čela

kada zatvorim vrata,
novi kvadratni metar
postane moj
i sve osim mene
ne pripada sobi,
osuđen sam na jedinca u sebi
dok mi ne zavučeš
ruku u leđa
i govor ne zamijeniš telepatijom

na kraju dana
postajemo blizanci
povjeravajući si temelje
istim umrtvljenim gestama tješenja
i frustriranim zaboravljanjem
tko je tko
u džepnoj platnenoj maternici

sve mogu sam
kad smo leđa i usne
kad smo naši mladi roditelji
s fotografija
kad smo prošlo stoljeće
kad smo krug

naši ligamenti

nedjelju promatram
iz lijeve špage
ukliještene između
razmaknutog namještaja

ostajem par misli tako
s izrazom lica
ruske gimnastičarke
bez kičme
kroz koju teku boje
prolivene po nebu
nakon zimskih treninga

ipak je samo izraz
jer se i dalje držim pogrbljeno
u balkanskom kontrapostu
kada ustanem
i spustim kvazi-zimu
s roleta
i nuklearnih oblaka

glatkost

mogu polizati s odraza
protuotrov za nepripadanje.
znam slovkati osjećaje
i poredati ih po važnosti
uz zamagljeni prozor
vjerojatno su praznici
i sve sam napravila navrijeme

dojam je prirodniji od ustajanja
na dane kada znam što radim.
fuge u kuhinji
paralelne su s mojim prstima,
opsesivnost je tanki film
preko svijeta,
štambilj za povratak unutra

O pesnikinji:

Vida Sever rođena je u Varaždinu 2001. godine gdje završava Prvu gimnaziju Varaždin. Sudjeluje u srednjoškolskim književnim natječajima, u školskim književnim večerima te u Književnoj tribini Učitavanje u Booksi. Pjesme su joj objavljene u časopisu Tema, Poezija, Kolo te na raznim književnim portalima. 2021. godine osvaja nagradu Goran za mlade pjesnike rukopisom Suho mjesto. U okviru promocije zbirke sudjeluje u mnogim književnim večerima i festivalima kao što su Poezija u dvorištu, Stih u regiji i Kalibar bestival. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studira kroatistiku i komparativnu književnost.