Vanda Petanjek: Crvena šuma

ona ne zna da je to za nju

u tebi je polje
u tebi je veliki svemirski teleskop za ptice
u tebi je sve što trebam
ali mi govoriš
ništa nije u meni
pronađi svoje drvo
obuci svoju haljinu
makni kosu da ti vide lice
smiješ se i isprsiti
razveži tenisice i uspni se sama
na vrhu te čeka mjesto
možda ga nećeš zvati kućom
ali dom svakako jest
pronađi svoje drvo
može biti i živo
i ako ti želiš

imajte djecu

ako odeš privatno brže si na redu

u ambulanti nitko ne razgovara
muškarci su grubi
viču na šalterima
žene ne gledaju u muževe
usta su ceste
djeca svih veličina
gledaju u puste ekrane
zbog njih se siktalo ispod glasa dok su spavala
a nisu spavala
elem ekran
niska otuđenih tijela na spojenim narančastim stolcima
ne pristaje vratu koji sam ogolila za potrebe pregleda
ni ova bjelina kute ni zida ni nalaza mi ne pristaje
ni ja ne pristajem
na dijagnozu
svi smo mi ovdje bolesni
to su višestoljetni zaostaci
između strahova i strahota
samo slovo razlike
elem limfni čvor

halokomora

I

djeca su oduvijek trebala žene koje će ih moći spustiti na zemlju.
samo se brodicom pristupa otoku.
samo se rukom razmiče tajac.
žene pune soli prolaze kroz tjesnac i vuku svoje snažne drvene bokove.
one koje uspiju sakriti pukotinu na obalu spuštaju sigurnu djecu.

II

dok su drugi udarali o stijene otočića
ti si se podala u slanoj sobi
pa si nad izbočenom grudicom u trbuhu
otvorila knjigu za privremeni krov nad glavom.
kad si se navikla na miris trudnoće
na miris štapića koji je to potvrdio
prvi put si mogla spavati bez svjetla
unatoč olovnom okusu u ustima
pa si preko priča otvarala prozor i sanjala brzi vlak kroz pluća
i ujutro ponavljala ja sam dva!
ja sam dva!
mi smo ti!
jedan dvoje tri!

to se tebi ne može dogoditi, ali ipak
ipak se događa.
delikatno je sve i iznutra i izvana
i malo je reći da to nećeš moći ni izgovoriti
s dlanovima uvis kao da primaš hostiju.
corpuschristi.
corpusdelicti.

IV

sad si se navukla na miris trbuha
i gledaš kako mame izgledaju iz tijela.
u snu tiho dojiš i romula i rema.
naizmjenično.
da ne bude zabune.

V

to se tebi ne može dogoditi, ali ipak.
ipak se događa.
iz tebe su napunili malu posudicu.
činilo se da je bilo bez instrumenata.

najveći je izazov razdvojiti vlakna
i pregristi olovni okus u bedrima
za odlazak ne treba obilno krvariti
samo gutati zrak iz širokog tvrdog spektra.

gubitak okusa i ravna crta na monitoru.
i mozak od drveta.
i godovi.
i podovi.
delikatno je sve i iznutra i izvana.
malo je reći da to ne možeš ni izgovoriti.

VI

miris štapića jasno je potvrdio da više ne moraš pomirisati trbuh.
kako na nebu tako i na zemlji.
sad si samo šuplja.
na ovo si navikla.
i dok druge žene izlaze iz rodilišta
s malim violinama ispod vrata
ti krčiš sve po redu i kričiš u zemlju
svi ste vi moja djeca!

VII

hospitalizacije su češće, ali pretežno kraće.
ovdje je baš svatko izgubio sjećanje.
zadobila si ozljede na gornjem dijelu torza
i otkinula žalost kao krastu s koljena.

VIII

nemam problem o ovome govoriti.
ima li još nešto što vas zanima?
majka je u kavezu.
žena u krletki.

svakom svoje.

vidi kako lijepo izgleda.

crvena šuma

šume šume tihom dobrodošlicom na samu naznaku koraka prema stablima
tek sam parkirala ali čujem da bruji
šuma ima motor u sredini

voljela bih reći da sam došla sama ali nisam
povela sam sve koji su umorni od buke pred modrozeleno jezero natopljeno tišinom
i voljela bih reći da sam došla odahnuti ali nisam
došla sam ponuditi šumi zvuk u zamjenu za komad lista i zemlje

šuma je hodnik
gnijezda još spavaju
biljke i životinje pokazuju znakove visoke radijacije
i ja ih razumijem
ni ja nemam ni masku ni zaštitno odijelo ali imam pluća i namjeravam ih iskoristiti već pri ulasku u hodnik
i voljela bih reći da ću samo malo trčati dok ne umorim koljena i ne napijem se vode ali neću
došla sam ovdje po nju i ne namjeravam izaći dok je ne vratim kroz hodnik

oko tihog područja bivše elektrane stabla rastu sporije
tijela se ne raspadaju
i debla su netaknuta
kapi na travi kao zgrudani prašak za veš
za nju je sitnu rosa komad oceana
je li to pila kad je napustila moju koricu i tko ju je izvukao kad se u njoj utapala

trčim

osjećam vlasac među zubima
šuma šumi kao riba ribi rep

u prstima trnci kao gazirana voda u žili
sve više mi se čini da sam je došla ovdje ostaviti

trčim

voljela bih reći da mi je sve teže ali nije
tu je trebala biti otpočetka a ne u meni u maternici svijeta
nije ni trebalo dolaziti po nju
trebalo je samo proći kroz hodnik
i vratiti se u vlažnu mahovinu automobila

pruge na nebu
šuma spava
moja nerođena lutka pije iz zdjele rose
i vjeruje da je svijet takav kakvim ga vidi
bijela i čista kao soda bikarbona

asimilacija

nikad nisi imala volju krda.

dok se trese od topota plamenih srna uz nosivi zid je puno sigurnije
ali ostati u krevetu čini se ugodnije od izlaska pred nalet tamnosmeđih tijela.
kroz osjenčanu bol kao kroz šum na srcu i eventualna smrt čini se jalova
i sklona sam je dosadno promatrati sa strane misleći da je bezopasna
i da je na tebe zaboravila.

na zidu je još uvijek otisak od noći.
ti sanjaš kako se ljuljamo u delta kvadrantu
u kućici žičare koja gubi električni naboj pod krovom se tresu zrcalni neuroni.
nagnula si se preko otvorenog prozora
za centimetar predaleko ako se mene pita
ali htjela si kažeš samo vidjeti grad zbijen među kotače noge i hidrante
i visoke nebodere sa željeznim skeletom prepuštene na milost i nemilost sunca
i ne samo da si ga vidjela naginjući se kroz staklo
nego si spremno zakoračila na scenu
sigurna u izlazak i neopterećena pljeskom koji te nagradio kao topli pljusak.
a ja sam ostala stisnutih nogu u visećoj kabini zakačenoj za ništa
držeći u ruci razmotani sendvič
i kuglicu alufolije na ukočenom koljenu.
i vidjela sam da ti odgovara što se nisam ni pomaknula
i da ćeš znati i sama održati kralježnicu uspravnom.

bijelo je za tebe boja iskupljenja.
jutro prolazi kroz gredicu neba.
u zračnom vrtlogu oblaci puni varikine i
topovska kugla kroz pukotine kvadranta.

kopita su sve bliža
a oružja sve glasnija.
vraćam te sebi kao jedinom utočištu.
živo sunce u znacima navoda
isisava te iz mene u tijelo kolektivnog zračenja.

noćno dežurstvo

kako jednostavno:
lišće šušti.
izgovorite to još jednom i osjetite:
lišće šušti.

kako točno kad kažeš:
ako je ovdje raj idemo naći boga.
u meni ptice i ešerihijakoli.
uhvatimo dalekozor
i rastjeramo ih iz tijela.

kako umirujuće:
tvoja usta puna okruglih zlatnika.
stavim jedan pod jezik umjesto apaurina
i zahvalim bogu što si mi lijek.

kako toplo:
zvuk mlijeka.
majka doji bijeli zvuk kiše
upravlja brodom i vraća se u jezik.

lišće šušti.
ponovite to.
lišće sušti.
a mislili ste da je kiša.

prve tri su najvažnije

kad se nađemo u mraku prepoznat ćeš me po smijehu.
točka po kojoj ću sve usporediti bit će zvuk zveckanja koji oslobađam iz usta
a smijeh će se odbijati od nasmijanog djeteta
kao da sam mu iz košare na glavu istresla jabuke.
to je moj izraz savršene pažnje
i to je jedino što nam uistinu pripada:
mrak i jabuke.

ostalo je predvidivo kao tablica množenja:
način na koji smo dojili djecu, jahali u nebo, držali se za ruku.
jedino je smijeh fenjer za dječaka
i u tome svjesno i namjerno pretjerujem.

pa istresem na tebe sve iz svoje košare.
hoće li ti iz ranice izrasti mudrost?
otpor ili šutnja? možda samo slutnja?

bilježim u nebo dok mi dijete spava:
ruke noge nosić.
sve je na broju.

uzmem predah
i osjetim pod prstima ženu-majku kako se budi.

prsten oko ribe

hoću van. tako si rekao noć prije nego ću postati majkom.

još sam na oprezu ali spuštam ti ogradu
odižeš me od tla
u ušima teret vode.

napuniti trbuh najveća je hrabrost.
fluid može držati veliku težinu
zrak je mirisao na vunu na preslici.
pluća su mi puna.
u ustima čvrsto.

ne znam kako doći djetetu pred oči.
zato glasno zažmirim.
zamolim te isto.

možda sam samo bila sebična
kad sam te natjerala da mi daš još jednu noć.
poslije sam napunila kadu usred livade
i okupala se u šarenom poljskom cvijeću.

nemam se čega bojati.
šake pune oraha,
orasi puni beba.

porođajni kanali

čuvam tvoje zvukove i slike

od prvog pojavljivanja na plavoj crti štapića
do danas
sve sam sačuvala

padala je plava kiša

iz mene su ispadali komadi toplog vriska
bez obzira na prostor koji će se otvoriti
u tebi sam pronalazila tihe točke udisaja

znala sam da je tijesno izreći sve što imam
i da djeci treba ponuditi priču
o svijetu u koji uskaču kao u prostor ugode
a divan je
ovaj svijet je doista divan
i zažmirit ćemo zajedno na sve što nam ne služi
samo da održimo ravnotežu na klackalici

kad su nam odrezali pupčanu vrpcu
poklonila sam ti uže za labirint kroz mamu
nisam znala što to sve znači
ali bilo je jasno da se izgubiti nećeš

da nisu prerezali uže ništa ne bih znala
da nisam prerezala uže ništa ne bih znala

zarezala sam te zato na nekoliko ključnih mjesta
onako kako se kaleme jabuke ranke
i tu gdje poteku najslađi sokovi
ja sam se uvaljala kao u krušne mrvice

teorija struna

ja živim ispod dva sunca.

bacam trbuh u nebo
pokupim ožiljke.
uzduž cijelog tijela
sunce brižan otac.

ti si od svih bio najbliže izvoru.
zato ti je prirodno izgovoriti ravnotežu:
mama rodi baku
mama rodi mamu.
a onda sam ja život prenijela tebi kao najljepšu bolest koju možeš zamisliti
kao virus koji nikoga ne suši
i od kojeg će nam svima izrasti plavi plikovi dobrote.

iz smole sam te oblikovala.

pretočila sam u tebe sve što sam znala a nisam znala bog zna kako puno
ali vidim te
i prišila sam ti vjetar na leđa
i nisam se bojala kad je došla jesen.

ne mogu ni da hoću spriječiti što si odaslao.
tko kaže da treba biti oprezan sa šibicama?

vidim te
i vidim sebe kako ti vidiš mene:
mama je staklo kažeš
mama
izvukao sam meteor iz svemira
mama
iščupao sam ga mama iz tanjura
osmijeh
i okrećeš se sa spiralicom tjestenine na vilici
i crvenim umakom na vrhu prstića
i odupireš se svemu što sam postavila pred tebe.
odupreš mi se potpuno jer sam ti slična.

prekrižim se.
prekrižim se još jednom.
u sjecištu između oca i sina vertikalno
i duha svetoga lijevo i desno vodoravno
bila sam dječak koji me gleda u oči
i izrekla sam svoje sudbonosno da:

vidim te.

O pesnikinji:

Vanda Petanjek rođena je 1978. godine u Čakovcu. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše na hrvatskom i engleskom jeziku. Pjesme su joj objavljene u časopisu Poezija, Polja, Fantom slobode,Tema,Riječi, Balkanski književni glasnik, Književna revija i Mogućnosti, na književnim internetskim portalima te na Trećem programu Hrvatskog radija. Pjesme prevedene na engleski jezik objavljene su u časopisu Live Encounters. Živi i radi u Zagrebu.