Marko Tomaš: Soba koja se raspada

Kako počinje jutro

Zvuk prvog tramvaja na mostu Mladosti.
Odraz okruglog papirnatog lustera na mutnom prozorskom staklu
miran kao mandarina na tamnoj plohi kuhinjskog stola.
Ispod mosta svjetluca rijeka, nad njom povijeni vratovi ulične rasvjete.
Živim u umornom svijetu,
ostacima noći koja se jutri automobilskim režanjem. 
Prijatna zimska sanjivost dopire iz radijatora.
Uživanje u njoj mogu zahvaliti svom neperspektivnom zanatu.
Velika je vjerojatnost da ova pjesma nikoga neće nikuda odvesti
a teško i da predstavlja moguće odredište.
Moja sentimentalnost je oblik poruge,
radije biram biti tužan nego ozbiljan.
Na rubovima ulica i ekrana ravnodušno titraju božićne reklame.
Iznad tračnica i kolovoza reflektori
osvjetljavaju ogromni pureći batak.
Da je živ Krist bi uskoro navršio 2020 godina.
Ostao bi najusamljeniji čovjek povijesti.

Bezrazložna pjesma

Nije bilo jednostavno ostaviti te i otići.
Tada sam krenuo u nepoznato. 
Nije bilo lako ostati
bez svih onih isplaniranih putovanja,
bez banalnih svakodnevnih sitnica,
bez prigoda za unaprijed spremljene fraze,
bez tijela koje sam učio buditi laganim dodirom prsta.
Nije bilo lako.
Napolju je bila veljača i pljuštalo je,
gledala si kroz mene na mokre krovove
kao da slušaš fatalnu prognozu,
nije mi olakšavalo to što si ponavljala:
ali, Marko, napolju pada kiša!
Bila si u pravu, odlazio sam
a nisam imao kuda.
Kiša je pljuštala još danima,
u nekoj drugoj sobi
nisam odgovarao na tvoje uporne pozive.
Pisala si kako plačeš i ludiš.
Nisam otpisivao.
Pio sam bez prestanka i onda se dugo trijeznio.
Tako ja to kada nemam kuda,
ponašam se kao derište.
Nije bilo lako ostaviti te i otići,
nikakva glazba nije odgovarala mom raspoloženju,
ni u čemu nikakve utjehe.
Moj prozor je gledao
na pusto blatnjavo dvorište.
Nakon kiše
u njega je ušetala jedna tigrasta mačka
i dugo se protezala.
Njezina me gorda bezbrižnost nasmijala.
Skuhao sam kavu i promatrao kako zaobilazi barice.
Znam, nikada nećeš shvatiti kako to ide
ali otišao sam jer nisam imao kuda.

Selidba

Kada god sam petljao s ljubavlju
stvarao sam nesnošljivost.
Ljubav treba protjerati iz pjesama.
Uopće, to je primitivan način komunikacije.
Želiš nekoga neko vrijeme,
želiš nekoga svo vrijeme,
želiš svakoga
ali vremena nema.
Dobro je ipak što znam
da nemam niti izbora.
Ljubav se mora protjerati iz pjesama.
O kakvoj uzvišenosti može biti riječ
kada su mi laktovi u pepelu cigarete.
To nije nikakvo pitanje
već prosta konstatacija.
Ionako sam izmislio sve svoje žrtve.
Ni moji prsti ne postoje.
Nisu dostojni vjenčanja,
baš nikakve zablude.
Više teže pepeljari
nego riječima.
Ljubav mora van iz poezije.
Nema se tu što srciti
niti pjesmiti.
Rijeka noćas ne buja
i ujutro granje i stara odjeća
neće biti na blatnjavom nasipu.
Utopljenici će ostati na suhom.
Sva ova buka,
to grad pokušava
prespavati nezadovoljstva.
Mjesec nije pun
i ja se ne opraštam ni od koga.
Ne napuštam ovu sobu
ukrašenu komadima neba
koji gledaju na moju uzaludnost.
Ljubav mora van i jesen
treba protjerati iz kalendara.

Svi smo u pravu

Bila je to bučna noć.
Proizvođači stakla je mogu
mirne duše izglasati za blagdan.
Načini tame su imali vezu
s tvojim pogledom.
Ostavljala si me bez tajni,
nezaštićenog do samog mesa.
Amerikanci su bili na mjesecu
ali ja sam se dokopao tvoje postelje.
Nisam se skrivao ispod zastave.
Ne govorim ovo u ime generacije.
Ne želim osramotiti roditelje. 
Ti si postala sve vojske
protiv kojih sam kovao planove
i kojima sam potajno žudio pripadati.
Bio sam te riješen poraziti pod svaku cijenu. 
Uvijek mi uzimaju za zlo
izostanak patriotskog zanosa.
Ali znao sam da skrivaš još neke trikove
od kojih mogu podjetinjiti.
Zato sam odlučio odlaziti
rame uz rame s  tobom
u središte pjenušave krvi
do danas nezabilježen pokolj,
preobratiti se,
postati još samo jedan tvoj hir
dok automobili trube zaglavljeni
u središtu sunčanog popodneva.
Pila si iz zadnje čaše,
Osjetio sam olakšanje i užitak poraza.
Rat je mogao početi.
Nad rijekom je rasla magla
a planet se nečujno okretao.

Događa se svima

Nedjelja ujutro,
nisi se ubio.
Oblaci se pjene
na tamnim obrazima listopada
Nemaš snage
ni držati žilet
Nisi spreman
za ono što se ponovilo
previše puta
da bi bilo slučaj,
preslabo
da bude bilo kakva smrt
koja se neće ponavljati
kao svakodnevna banalnost.
Još jedna samoća
mrtvuje pored tvoje.
Nedjelja je ujutro,
nemate koga ni napustiti.
Nema se što dogoditi.
Past će kiša,
puste će ulice biti mokre,
rijeka se propeti ka mostu,
Zagreb će uvući
glavu među ramena
nevoljko čekajući
dugu jesenju noć.
Nećeš shvatiti
kako i zašto se događaš
kao potpuni stranac
kojem se plašiš obratiti,
pitati ga što radi
pored osobe koju voliš
a ne znaš kako
niti zašto ti to dopušta.
Nedjelja je ujutro,
prva i zadnja ovog tjedna.
Nisi se ubio
jer nemaš koga.

Mu

Naše su samoće vidjele i bolje dane.
Drugim su ulicama hodale.
Teturale su naše sjene trgovima europskih metropola
ali nigdje takve samoće, tako poznate, tople i prisne,
samoće od koje se umire
nigdje nema osim na ulicama našeg izgubljenog grada.
Nigdje te nisam i nigdje neću tako voljeti.
U stranim smo gradovima i mi stranci,
nema poznatih mirisa kojima se hrane samoća
i strah od starosti.
Nigdje drugdje ne stare poznata lica
i nemamo koga ispraćati.
Samo smo prema našem gradu roditeljski strogi
jer nigdje drugdje nismo bili mladi,
drugdje to možemo ostati.
Nigdje se naši strahovi nisu toliko snažno grlili
kao među onima koji nas oduvijek znaju.
Nigdje se nismo morali kriti kao među zgradama
čija smo vrata otvarali od djetinjstva.
Nigdje naši susreti nisu ni pasus u gradskoj priči,
iz svakog grada možemo otići
ali samo se u jedan nikada ne možemo vratiti
i samo tamo ne možemo napustiti jedno drugo.
Nigdje takve ljubavi, ponavljam,
nigdje se ne može tako voljeti
kao u svom gradu
jer nigdje nismo toliko sami
kao među svojima.

Mrtva priroda

                             Za Miju

Pokušavam ti pisati
ali kiša me uporno poziva na prozor.
Htio bih se prisjetiti nečega vrijednog
uznemiravanja prijatelja u nedjeljno popodne
ali ne uspijevam ukrotiti banalnosti
o koje se moje misli svakodnevno spotiču.
U blizini nema ničeg veličanstvenog,
neboderi na drugoj obali rijeke
strše iz golog granja koje ih okružuje,
živi se neprimjetno
pod prigušenim svjetlima
u tišini
nalik naslijeđenom komadu namještaja.
Želio bih da me ove riječi ugriju
ali nemam nikakav odnos
čak ni prema njihovom
ravnodušnom zijevanju.
Kiša je sve što se događa.
Mogao bih primijetiti
kako uvećava svaku daljinu,
odgađa bilo kakve odluke,
kako se ispriječila između mog radnog stola
i potkrovlja u Vlajkovićevoj ulici,
kako me odvlači od iskrenih namjera,
prikiva mi pogled za mokra okna
ali tek to bi potvrdilo
svaku moju odsutnost.
Protekli minuti se nikada neće vratiti.
To je jedina stvarna šteta
u ovom po svemu običnom
uspavanom zimskom danu.
Na svaku pobunjenu misao
mogu tek slegnuti ramenima,
poništiti je kao nevažeći
dokument moje žudnje.
Ne trebam nikakvu utjehu.
Zato se pomalo stidim priznati
što bih ovako opisao užase pakla. 

2020.

Neću mijenjati navike od ponedjeljka.
Svakog mi dana dođe tek da uradim
nešto što sam uradio nebrojeno puta.
Možda je to zato što sam nekakav, vrlo određen,
ali ne znam kakav sam i što me određuje.
Od ponedjeljka živim do utorka
od utorka do srijede i tako svaki tjedan.
U tome vidim neke pravilnosti
ali ne znam što bih s njima.
Volim kuhati i jesti noću.
Pustim namirnice da lete po podu
i lijepe se za papuče.
Poslije čistim taj nered.
Uznemirava me dolazak jutra,
lijeno zijevanje noćnih minuta
koje se dosađuju nad mojim neurozama.
Puno je čamotinje koju treba odživjeti.
Puno se toga beznadno ponavlja.
Bit će sigurno novih radosnih trenutaka
ali ne trebam zbog toga mijenjati navike
niti podizati revoluciju.
Ponekad ipak sjedim i osjećam žaljenje,
nostalgiju ili se ozbiljno rastužim
zbog bilo čega, često zbog obične sitnice
i sve to samo zato što sam takav –
volim sjediti u miru
i mučiti se stvarima koje je nemoguće ispraviti.
Prođem, na primjer, nezainteresirano
pored starice koja na ulici prodaje poljsko cvijeće
i kasnije se izjedam zbog toga što nisam zastao,
nazvao dobar dan, osmjehnuo se,
platio cvijeće i više nego što traži.
Takvim se užasima mučim,
baš zato što sam bio jedan među tisućama
koji su tog dana prošli istom ulicom
i ponijeli se na isti način.
Žurio sam, pravdam se,
ali znam da bi sve ostalo isto i da sam zastao,
samo bih stigao kući s kiticom cvijeća.
To je sva moja pobuna, ta okrutno smiješna savjest.
Slične mi se banalnosti često rugaju
iako znam da ni to ništa ne bi promijenilo.
Opet bi čaj bio u šalici, cigareta u ustima,
gađenje u očima, blagdani za tri tjedna,
sve neumoljivo na svom mjestu.

O pesniku:

Marko Tomaš je rođen u Ljubljani 1978. godine. Piše poeziju, novinske tekstove i eseje. Živi na relaciji Mostar, Zagreb, Ljubljana, Beograd.
Bibliografija:
Knjige pjesama: „S rukama pod glavom“, „Mama, ja sam uspješan“, „Život je šala“, „Marko Tomaš i druge pjesme“, „Zbogom, fašisti“, „Bulevar narodne revolucije“, „Crni molitvenik“, „Regata papirnih brodova“, „Trideset deveti maj“, „Varanje smrti – izabrane pjesme“.
Publicistika: „Ivica Osim, utakmice života“, biografija; „Kolodvor i paranoja“, novinski tekstovi; „Pisma s juga“, eseji.
Proza: kratke priče objavio je u kolekciji pjesama i priča „Odrastanje melankolije“.
Knjige izabranih pjesama objavljene su mu na slovenskom i makedonskom jeziku. A biografija Ivice Osima objavljena je i u Japanu 2015. godine. Prvi roman objavio je 2019. godine, zove se „Nemoj me buditi“ a objavile su ga IK LOM iz Beograda i nakladnička kuća V.B.Z. iz Zagreba za Hrvatsku i BiH.