Selma Asotić: Rekla sam, želim to što želim

Niko ne piše kući

Riječi drijemaju u toploj
jazbini daha – naša ljubav
govori tečno samo sjenke.
Mašemo jedna drugoj zbogom.
Onda dolazi daljina.
Stare molitve koje smo skrivale
u pukotinama zidova, za svece
kad krenu marširati.
Probavam rabljene gradove,
za broj prevelike i istrošene
tuđim samoćama. Spomenici
prolaze. Polja duboko zamišljena.
Trgovi prolaze i sa njima
raspričane fontane. Na štrikovima
košulje se vijore kao predaja.
Miris bagrema, mokre kore.
Zurim u hiljadu i jednu noć
i na dnu nekih je lice koje me voli.
Nebo ostaje isto – zgodno
i nedostižno. Jedan kontinent
uspavankom silazi u okean.
Zamišljam te na drugoj strani
u istoj sobi gdje sam tumačila
tvoje okolišanje u iktusima dima.
Mama, sad dolaze sveci
koji nikada ne dođu.
I nema nikakve božanske tajne,
ništa u središtu svijeta
osim ruku
poput svjetionika, neumornih
u traženju. Zato me pusti
da govorim glađu
onih koji unaprijed gube,
glasom
širokim kao praskozorje.

Oda naciji

sve što me ne voli si ti
stražo beraču moga vida
svaka nabubrena jalovosti žulju
na tabanima mog besanog bijega
izađi mi na megdan ili se istrijebi
iz moje krvi dosta tvog ubistvenog
ušća pod kožom mog zapešća ti neprekidni
mezarju satova sva tvoja sunca kaplju rđu
u moje zjenice usnorezu
uspavana opeklino dočekaj me raspećem
mog državljanstva dočekaj me životom
stesanim u zvižduk izviždi me u mraku
kao finu melodiju koju niko
neće čuti rani me u nevoljenost kezu
moje more koprivo
presovana između majčinih rebara
dođi moj duže moje ne-
oprošteno dođi
da ti ja nešto kažem.

Povijest

Ja sam lice
iznad tvoga lica koje te posmatra
tamno, još uvijek vjernog snu
u osiročenoj svjetlosti decembra.

Sjećaš li se ičeg iz svog života?
Dnevnih novina uredno svijenih
u ruksaku. Svoje ruke
koja steže kravatu. I to
kako si čekao da se otvore
vrata lifta, terminalno nezadovoljan,
nepomičan pred starim pitanjima.

Ptice već evakuišu
telefonske žice. Nećeš biti tu
kad se probudi glad
praznih trgova.

Moj umorni. Moj potišteno
prosječni – tebi se dešavam.
Ostalima sam naprosto
saputnica daha.

Čuješ li: zastave
u kovitlacu pod tvojim prozorom.
Neko već istrošenim glasom
pjeva Lili Marlene.

Sjećaš li se
ičeg iz svog života? Prepoznaješ li
ovo lice nad svojim lice koje te posmatra
tamno.
Moj nesluteći. Alarm je prodrhtao
u budnost. U tebi vojske
već odavno marširaju.

Nana

Sanjam je kako ulazi
u vlastitu kuću kroz razbijen prozor
na leđima joj šumski požar

spušta ga nasred sobe
pored miraza stisnute vilice
i predskazanja

četiri puta je žičani ofinger
njenu utrobu izrešetao
otkucajima, četiri puta je saznala
sve što u životu treba da zna

nasred sobe gori
šumski požar, od čela joj
pravi plamenorez.

Sanjam je
kako ulazi u vlastitu kuću
koz razbijen prozor, na leđima joj
vjerlomostvo

kad u ramazan zacvili glad u kolijevkama
ona u lonac iscijedi sol
vlastitih bjeonjača, čuje

učena muška usta
kako preživaju priče
o Iblisu u ženi

priperci duž njene kičme
kriju sjemena vreline, duboko u njoj
jedno znanje zahvata dim.

Sanjam je kako ulazi u vlastitu kuću
kroz razbijen prozor, na leđima joj stoto
božje ime

sanjam je
kako me gleda,
gleda me dugo, čelo joj preorano zgarište.

u ruke mi predaje miraz iskri.
Gleda me. Zovem je hak.
Zovem je nur.

Jedna žena odlazi u raj

1.

Kad pogledam u svjetlost
prikovanu za pod
popodne mi se učini
nemoguće dugo. A onda,
drhtaj sjenke,
i prošlo je. Ostaje mi ljuska
zaboravljene misli. U ormaru,
naslagani sumraci ćilibare.

2.

Zgrbljena u mukli upitnik,
keram košulju mraka.
Na televiziji povijest
upada u ovaj ili onaj grad.
Mjesečev pogled
dok me se pokušava sjetiti,
poznatu ženu koja je ispustila svoje lice
na putu do vode –
             krivotvorenu krv.
Muškarac na mom krevetu u snu niže
imena. Imena slatka
kao obećanje, 
kao poziv
što se svija se oko mojih nogu,
ne odustaje.

3. 

Nije ostalo više ništa nego stići ovdje.
Moje ruke odbjegoše u ponornice
kao i sve rijeke kad vide
da je horizont potrošen.
Drhtaj sjenke i onda 
                      – vrijeme 
poput finog porculana,
nikad ga nisu držale
neutješne zagonetke.
Pronalazim ih mnoge
cijele i neuplašene,
na obali suše se
njihova raspletena grla. 
Šta će uslijediti 
nakon vječnosti za sada
nije naša briga. 
Izdignute iz žamora očiju
bezakonja ruku,
prikupljamo snagu.

Bog čeka u šipražju,
drijemajući kroz stoljeća. 
Bog je još uvijek ovdje,
ali ti to 
već odavno znaš. 

Niko ne piše kući

Nešto se stalno slama na nebu iznad nas.
Pokušavam se sjetiti
svitaca u tvojim sklopljenim rukama.
Kasni august. Na našoj koži ljeto
nije znalo kako odustati. 
Okliznula sam se trčeći za tobom već zamaklom
već zamaklom s druge strane brda,
gdje mrtva usta vojnika makovima
šapuću tajne korijenja.

Trčala sam,
vjerujući rijeci kad bi slegnuvši
talasima zamijenila naše odraze,
kroz svjetlost punu drači,
ne sluteći koliko daljine stane
u prstohvat jednoga ožiljka.

Sad znam,
čim se oblak prelomi
nahrupi plavet da ispuni prazninu—
nebo je tek glasina o svemu
što smo izgubili.
Gdje god da pogledam,
tvoja sjena još uvijek nestaje za horizontom.
I ja još uvijek trčim prema tebi,
širom otvorenih ruku.
Trčim unazad
uvijek, mama.

Prvi put u jedinom lez baru u mom gradu

Crna rupo u zidu 
                    večeras nosim svoj najbolji očaj i kožu
punu kostiju što su ih tri džina zemljotresla u ruševine. 
                    Poput svjetla
                              došla sam da ostanem.
Iza vrata vecea djevojke 
uzdižu se kao aleluja, rekla sam želim
                    to što želim, baziliko međunožja, 
ovdje sveznajuća usta mogu ispjevati tijelo u budućnost. 
                    Ja samo čekam
da me neko dodirne baš tamo 
gdje želim nestati i kad bi ruka
potražila moja krsta pronašla bi sve
već oprošteno.             Ne reci želja. 
Tražim dlan na kojem mogu sagorjeti i znam
                    da već vidio si sunca kako nestaju ali nikada
ovako predano, moj tamni
                                     svode ćađavih suza,
uzmi me ovakvu kakva jesam, prerijsku
                    i još uvijek cijelu, pretvori me 
                                     u nešto vrijedno vjeroispovjesti. 

Coming Out

Bilo je tijelo.
          I drugo tijelo.
Između njih kost u grlu. 
Kretala se kroz gomilu nonšalantno
kao vatra. Čitava neba
gladovala su na mojoj koži.
          Pokušavam objasniti.
Nekad je potrebno slagati da bi se rekla
istina, naučila me poezija. 
Reći ću: nekad je zemljotres samo nova
linija smijeha na licu tla. 
Nekad umjesto ključeva u džepu nađeš
okot planeta, šumu, guduru, 
sedam rijeka svezanih u buket. 
Brazdu svitanja. Voljenje
koje stiže nikad poput noći
jer nema takvog strpljenja. 
Počet ću ispočetka. 
Tijelo. Jedno,
pa drugo.
Ruke koje se kotrljaju
niz kožu kao septembar.
Poslije,
soba presita od svjetlosti. 
Poslije, neko moj okreće se na vratima i pita
jesam li jedna od njih. 
Riječi, naučila me poezija, 
trebaju biti kao zubi,
trebaju biti to što jesu. 
Majušna sječiva.
Sa srcem u središtu koje pulsira
i pulsira.

O pesnikinji:

Selma Asotić je pjesnikinja iz Sarajeva. Pjesme su iz neobjavljenog rukopisa Portret crtan mecima.