Dušan Đurović: Bouvi se vraća kući

10. 01. 2016.

Hodao sam ka autobuskoj stanici kad sam vidio dvije udaljene nepomične žute lopte, kao par uličnih lampi, samo na nebu. Zvao sam Isidoru ali ona je rekla da nema pojma o čemu se radi. Počele su sporo da se kreću, pa sve brže, dok nisu nestale. Zatim sam uočio još jednu, kao zakačenu za svod s lijeve strane velike crkve. Ubrzo se otkačila i ubrzavajući iščezla.

Isidora ima teoriju da su bića iz druge galaksije došla po Dejvida Bouvija i odvela ga na planetu s koje je pao na Zemlju. Ovo poglavlje bi moglo da se zove Bouvi se vraća kući.

Papuče i kljun

Mišel Uelbek je poklonio psa Dejvidu Bernu. Njih dvojica su se upoznali u Moskvi. 
Dejvid je vozio bicikl a Mišel pušio ispred radnje alkoholnih pića.

Petnaest godina kasnije Bern je od Uelbeka dobio psa.
Na ceduljici je pisalo – Ovo je najbolji pas kojeg možeš da zamisliš.
Vidjećeš. 

P.S.

Juče sam vozio najnoviji Ford Mustang i pri brzini od 230 km/h doživio sam erekciju.
Siguran sam da ti se to nikad nije desilo tokom vožnje bicikla. 

Plastično smeće

Na razglednici je slika Lisabona.
Most koji vodi u San Francisco i Rio de Janeiro.
Na stolu je ostala mala kutijica za puder
i ploča Best of fucking Ry Cooder.
Slušam dosadno predavanje na islandskom.
Na pauzi ću uzeti kafu.
Carrot cake sa šlagom diže šećer u krvi.
Kasnije tokom dana pada mi pritisak.
Vozim bicikl od fakulteta do Perlana.
Dok smo se brčkali sa Marijom u vrelom bazenu
staklo na njenim naočarima počelo je da magli.
Isidora i ja smo je zajebavali da izgleda kao Perhan u Domu za vješanje,
u onoj sceni sa sisama na vodi.
Zaustavljam bicikl ispred kuće ostarjele umjetnice Bjork.
Sjedim pored okeana i udišem ribe. 

Konačno!

Pojeo sam dobar ručak za 450 kruna.
Kao jednom u kantini malog pozorišta u Berlinu.
Sjećanje na vožnju bicikla opušta mišiće.
Masaža glave tokom pranja kose ravna je meditaciji.
This is the end, my dear. 
Šotaro jede nudle štapovima za bubnjeve.
Saori gubi telefon, ključeve od stana i jaknu.
Profesor islandskog priznaje da je gej i da ima mačku.
Zvuk tamburine prelazi iz lijevog u desni ušni kanal.
Norveški čekić udara Sofiju.
Sofija je prototip robota koji želi da studira, pokrene biznis i osnuje porodicu. 
Na pitanje da li želi da uništi čovječanstvo odgovara - da, ja želim da uništim čovječanstvo.

Savršeno poslijepodne

Da li mogu da vam posisam nožni palace, stara gospođice?
Oh, da, mladi maestro!

Nisam ja baš tako mlad a nisam ni maestro.
Nemam ja tu bradu poput Damjana od Resnika.

Oh, tvoj glas je tako dubok, mladiću.
Mmm, kako ste samo divno nalakirali nokte gospođice.
Nisam ja zaslužna za to. To je moja Trauma.

Puši taj palac, mladiću, kao da je posljednji palac koji ćeš ikad pušiti.
Svakako, stara gospođice! Polizaću vam čitavu nogu sa neopisivim zadovoljstvom.

Tako volim kad ležimo i češkamo se poput kraljevskih mačaka.
Ovo su najljepši sati u mom životu.

Pedala pedalu sustiže

Dejvid Bern je rekao policajcu da samo nekoliko minuta tokom koncerta traje magija veća od muzike. To, naravno, ne znači da je koncert dosadan.
To zvuči tužno, kaže policajac.
To je jednostavno tako, slegnuo je ramenima Bern i odjurio u nepoznatom pravcu.

Pirinač se jede štapovima za bubnjeve 

Pirinač se jede štapovima za bubnjeve  Šotara sam dočekao žutih zuba i smradnog pazuha. Uveo sam ga u sobu i ponudio kafom. Nije obraćao pažnju na nered dok nisam počeo da se izvinjavam. Pustio sam mu novu pjesmu. Predložio je da nakon dva kruga krene bubanj koji bi se svirao metlicama. Složio sam se i rekao da čujem još neke instrumente koji bi se uključili u hodu. Stavljam ruku na usta dok pričam. Moji zubi se raspadaju, i cijela vilica. Iz nje izlazi voz koji me kupi ispred zgrade gdje sam odrastao. Kroz prozor kupea gledam promicanje gradova. Mašem pticama i slonovima koji plešu. Smijem se kao na jednoj slici na kojoj grlim novogodišnji poklon. Dva sata je posle ponoći i Gari Kuper kuca na naša vrata. Kaže kako je napolju snijeg i da moramo izaći. Majka iznosi šargarepu i lonče. Primičem ga ustima. Ispijam i Šotarovu kafu i uzimam opremu. Kažem mu da su naše zemlje i dalje u ratu i kako bi pirinač trebalo jesti štapovima za bubnjeve.

Braćo moja lijepa

U crkvi momišićkih mučenika sjedio sam pokraj svijeće i plakao.
Pjesnik iz Kuča recitovao je stihove iz Luče.
Ostao sam bez goriva i tata se ispeo vespom na momišićko brdo.
Pokojni otac Gavrilo mahao je troprstom rukom svetoručicom.
Sjećanje na momišićke noći nikad neće utihnuti.
Svijeće i kandila, sveci što trepere i bokal sa vinom okolo kruži.
Braćo moja lijepa, govorio je otac Gavrilo.
Srce mi je puno kad vas vidim na ovom svetom mjestu.
Krstimo se.
Našim venama teče kosovska krv, a u srcima našim vozdiže se Dušanovo carstvo.
Opet se krstimo.
Usred nadahnutog slova crkva se zatresla iz temelja.
Šta je ovo, braćo, ako Boga znate, zavapio je pjesnik iz Lijeve rijeke.
Vrata od crkve otvoriše se sama.
Da se ovo Gospod Bog nije spustio među nas smrtnike, uskliknuo je s ljubavlju otac Špiro.
Uto se vrata zatvoriše.
U crkvi ostade neka neprijatna hladnoća, te očevi ogrnuše pletenu đilad zlatiborsku.

Mikrodoziranje je majka

Rekla mi je da je slučajno ne stavljam u knjigu.
Rekao sam da neću.
Već je vidim kako okreće listove
i streca na svako veliko i malo m.

Milija ti je sprdnja od majke, rekao je doktor Ferdinandi.
Možda, rekao sam i zagledao se u agavu na kojoj su dvije vrane
jedna drugoj kopale oči.

Kako je moja majka osvojila prvo mjesto na takmičenju iz srpskog

Takmičenje iz srpskog bilo je u šestom ili sedmom razredu osnovne škole. Majka je tajnim kanalima saznala par naslova koji će biti teme. Napisala je dva najbolja sastava u životu i naredila mi da ih naučim napamet. Pošto mi nije padalo na pamet da učim sastave, smislio sam pakleni plan. Ideja je bila da na takmičenje ponesem dva minijaturna papira sa kojih bih prepisao mamine vragolije. Ono što nisam uzeo u obzir bio je paranoidni znoj koji curi iz svih rupa. Papirić na kojem je pisalo Podgorice pišemo ti srcem stavio sam između nogu. Češao sam se po čitavom tijelu i bio ubijeđen da svi znaju da sam prevarant. Nekim čudom uspio sam da prepišem gluposti o parkovima i ulicama glavnog grada i osvojim prvo mjesto. Majka je bila presrećna i čestitala mi je na pobjedi kao da sam ja napisao prvonagrađeni sastav. Drugovi iz odjeljenja nosili su me kroz salu za fizičko, a profesorica srpskog se prodrala – ako ti ne postaneš pisac neće niko!

Neobična jelka

Dječak i djevojčica ili djevojčica i dječak. Mogu biti brat i sestra, a mogu biti i prijatelji koji još ne znaju da su zaljubljeni jedno u drugo. Postoji nešto vezano za njih što većina stanovnika Isafjordura smatra čudnim. Njih dvoje svakog dana kite božićnu jelku. Jelka je ogromna i iz dana u dan postaje veća. Odjednom, bez najave i dramaturškog opravdanja, dječak i djevojčica su odrasli ljudi. Jednog dana dječak umire. Nedugo nakon njegove smrti umire i ona. Jelka kojoj su posvetili čitav život viša je od sedam gora koje okružuju Isafjordur.

Jedne noći, arheolog i istraživač svemira, Majls Petričević, posmatrao je večernje nebo kroz okular malog teleskopa. Kad je shvatio da je otkrio dvije zvijezde odlučio je da ih nazove po svojim sinovima. Pokazao je otkriće dječacima, ne znajući da su te zvijezde ukras na vrhu najneobičnije jelke koju su stanovnici Isafjordura ikad vidjeli.

U slučaju nužde povući ručicu

Treba mi šetnja parkom.
Pogled na drvo što gleda ka obali.
Zalazak sunca i plavi tragovi ozona.
Djeca trče kroz šumu nesvjesna magije otkrivanja svijeta.
Sve što je zatrovalo njihove blage roditelje njih će tek dotaći.
Kao što debeli prst literature strpljivo čeka pravi trenutak
da šarene ptice i slonove koji plešu pretvori u prazne riječi.

The signs that mock me as I go (bonus track)

Sile se vraćaju u stomak.
Dokazi da postoji ono čega nema.
Boje se vraćaju u stomak.
Sve je mrak osim svjetla.

O pesniku:

Dušan Đurović rođen je 22. 10. 1984. u Podgorici. Objavio je zbirke pjesama „Bukovski čujem da si prebio Hemingveja” i „Plagijat”. Dobitnik je prve nagrade za sastav na temu „Podgorice, pišemo ti srcem” u šestom razredu osnovne škole. Član je benda „Antonio Sanchez i Kurvini Sinovi” i jedan je od bivših urednika portala Polucija. Od 2015. godine živi i radi na Islandu.