Snježana Vračar Mihelač: Izgubljeno nađeno

Kad zatvorim oči vidim modro

do plaže svakog dana
pet uzbrdica tri nizbrdice
makadamom šutiram kamenje
u automobilske gume
prašina se uvlači u uši oči kosu
odbacujem odjeću šugaman i ravno u more
fabio nosi noninu ležaljku i suncobran
vidi se iz daljine kao svjetionik
moje grudi još nisu narasle
prošla bih za dječaka
ali on me primjećuje
nemušti jezik u službi je ljeta
lomi se prilagođava
kao kosa pod težinom soli
parlo inglese e italiano
tata kaže djeca ne nose brigu na leđima
ali nije tako
odrastanje je bolest koja se uvukla u nas
kao u đurđino tijelo dijagnoza
šapuću nonići u hladu
uz bevandu i karte
noga joj je teška poput maslinovog debla
i prošarana žilama pritokama
ne smije na more
po cijele dane leži pod ventilatorom
mi je posjećujemo u večernjim satima
mame šalju kolače i voće
fabijeva bezbrižnost ne zna za dijagnoze
hrli na narančastu bovu
izranja poput mandarine iz vode
dugo se dobacujemo loptom
skačemo za njom
voda nam ulazi u usta i nos
izlazi u obliku smijeha
nećemo priznati jedna drugoj
u fabija smo sve zaljubljene
on odiše lakoćom i izobiljem
u nas se već uvukao nagovještaj sjeta
nije samo đurđa
fabio priča o bejzbolu i gradovima
roditelji ga voze kud poželi
ne mora svakog dana
nositi tešku torbu na trening
a ja odlazim s plaže ranije nego drugi
tri nizbrdice jedna uzbrdica
poslije do kuće još dvije i dvije
fabio skuplja noninu ležaljku i suncobran
od njegovog pogleda moje male grudi se šilje
pred rastanak mi pruža loptu
ispisano ime i broj telefona
ci vediamo la prossima estate
međunarodni su pozivi skupi
i ne znam što bih rekla
naginje se da me poljubi
moje prijateljice se hihoću i bježe

prezrele smokve privlače pčele
kosa nam se pretvorila u grane
ljeto na izdisaju
ne znam da je takvih bezbrižnih
još za prsta jedne ruke
dok drugdje započinje život
rana je jesen u primorskim gradovima najtužnija
čekajući ljeto još 280 puta
pogledom tražim suncobran
i njega nema
i ono dolazi
iz daljine mi maše nona
sto bene grazie
fabio ti abbraccia
ovog je ljeta otišao
na talijansku rivijeru
i naša je đurđa otplovila ka svom svjetioniku

Centrifuga

neke trenutke
jednostavno znaš
zauvijek ćeš pamtiti
recimo ovaj
prevrćem očima na zauvijek
mada srce izdaje iz grudnog koša
a ti već iščezavaš
u oblacima u koje padam
ležeći kraj korane
prejela sam se kupina
škaklja me trava
uvlači se u ušne školjke
voda se kotrlja preko kamenja klokoće
zmija presijeca cestu
seljak je stiže teškom čizmom
rukama drži vile
krvav trag vijuga asfaltom
dok veki i ja pretrčavamo petlju
na austrijskoj autocesti
u rukama nosimo lampione
nebo se crveni kao nova godina
vozači trube dovikuju
asfalt se topi pod kotačima
mog modrog ponija
pletenica prkosi vjetru
tek naslućujem što znači sloboda
nitko me ne može uhvatiti
koljena su mi puna rana od padova
koža se žari od koprive
sirene i nebo prelijeću avioni
perin tata na vrhu krova popravlja antenu
viče ne bojte se dico
i ne bojimo se
vuče nas prezreo miris murve
jedemo dok nam ne pozli
crni plodovi kao srce ugljena
piješ ga kad pokvariš stomak
prvak sam u sjedenju na tanašnom vrhu
tako što dugo zaustavljam dah
da ne remeti ravnotežu
kao na plaži kad zaranjam
svjetionik preda mnom
gola pijanom moru ne pružam otpor
svjetlooki ljudi se bolje zabavljaju
dok sunce pali kosu
u klubu pod disko kuglom
kujem plan
prethodno sam strusila
duplu votka višnju
reći ću sve
napolju miriše kiša perzeja
ali on se na šanku stišće uz pjevačicu benda
od ljubavi se rušim
ravno u kamenolom
poslije će ona to opjevati
mrtvi idoli su najgori šapućeš
prolama se slutnja iz vedrog neba
pucketa miris kave u staroj kući
netom pržena
provlači se kroz nosnice
ravno u žile
baka vrti mlinac
škljocaju okoštali zglobovi
cvrče poput vrelih kavnih zrna
djedova lula se ukrivila
odzvanja smijeh zidovima
sad tamo samuje jeka
soundtrack života
mogla bih ovako u nedogled
neke trenutke ćeš pamtiti
zauvijek je samo treptaj

Male stvari

kaput iz sedamdesetih
mornarsko plav
dvoredo kopčanje
podignute kragne
u njemu ne pušim
ali mislim na cigaretu
u kaputu stanuje boemstvo
iz ogledala me promatra ujak

Ljubavni registar

plamenac sam u natronu
pazim da ne ubijem mornara na svijeću
rupe od cigareta
za podignutim ovratnikom kaputa
u noćnom klubu higrometar divlja
lastavicu skrivam u kosi
začepiti ću usta babi s trećim okom
idoli pravilom umiru
prije dvadeset i sedme
osim bowija
poljuljao mi je vjeru u besmrtnost
i ja sam absolute beginner
drhtavi dječak pod mostom slobode
umjesto ruku nosim perje
nečije stopalo u nečijem krilu
dok se vlak uz pisak
stropoštava u tunel
pod težinom puca izlog trgovine
noć na policijskoj stanici
i pjena na ustima
najbolje pjevaju što je iščekuju
bijela kapa begunjščice
gubitak potiče promiskuitet
pomislim na nju
rastu grudi
sretna ljubav je oksimoron
što ćeš s njom učiniti

Zemljovid mladosti

putujem vlakom prvi put sama
pula – zagreb glavni kolodvor
poslije ću tu trasu prijeći nebrojeno puta
i zagi na privjesku kojeg stišćem u ruci
postati daleka prošlost
vlak stidljivo proviruje iz magle
među perone čekače i vrevu
ravno u sestrin zagrljaj
bosiljevska
kutija šibica
deset godina kasnije
prvim studentskim danima
grad se rasprostire u nepreglednom nizu
ulica krovova očiju
mora ljudi za mora u meni
iskakanje iz tramvaja
kao mjera snađenosti
uhvatila sam ritam
poprimila oblik secesijskih građevina
iz jurišićeve u ulicu rose luxemburg
poslije sam u nekom dalekom gradu
objašnjavala taksistu
rosa je moja najdraža revolucionarka
stanovala sam na istoj adresi u zagrebu
kroejša ju nou
nasmijao se i odmahnuo rukom
u drugom sam taksiju
još uvijek stisnute šake
povraćala poslije protesta
ali to sam prešutjela
putevi su tih dana
vodili daleko od očiju
idemo kod starog vraza na pljugu
govorila sam kroz smijeh
pješačeći k jurjevskom groblju
visjela pod mostom slobode
ili u redovima za mršave studentske obroke
nalakćena na šank kluba studenata istre
piće od pet ili sedam kuna
pretjerivanja zamagljuju sjećanja
ludosti koje su se činile bitne a nježnosti ovlaš
ljubila sam noć i suncu se otvarala
poput cvijeća
poput grada koji se vikendima slijevao
meandrirao
pulsirao
biciklima koturaljkama
dječjim kolicima
do jezera i perivoja
pa onda opet trešnjevka
u rukama sićušni prsti dviju djevojčica
dugave i sloboština
prijateljstvo je krojilo i prekrajalo
zemljovid mog grada
svakim se odlaskom sužavao
a ja uporno odbijala predati
uporište mladosti koje je izmicalo
baš kao što odlazi i ova pjesma

Otpor je suvišan

u grad kroz nakupine oblaka
i sjene zgrada
sunce proviruje rijetko
tad liježemo na travu parkove ulice
rasprostiremo svoja blijeda tijela
da što veća površina upije zrake
rukama umočenim u svjetlost
peremo lice kapke
naprežemo se da zapamtimo
vreo otisak
pod kojim se
lice tijelo omekšava
svakom zrakom
otpor je suvišan

Izgubljeno nađeno

iz tjedna u tjedan
ostavljene rukavice
izgubljen kaput
osobno računalo
nađene hlače
javljaju iz noćnog kluba ponedjeljkom
zamišljam tog nekog kako izlazi
bez rukavica i kaputa
prosuo piće po šanku
izjurio na zimu
prekinuo sa svijetom
sve ali osobno računalo
u njemu pjesme
rasute po tastaturi
slova poslagana
po ekranu
u koncentrične krugove
koji se prema središtu sužavaju
i spuštaju u obliku lijevka
sve ali bez hlača na hladnoću
netko je ostavio cipele
dođite po njih
najnoviji pronalazak u klubu
broj 45
u unutrašnjosti je ceduljica s imenom
sve ali bez cipela
po snijegu
bez imena

Technicolor

hobotnica s tri srca
mijenja boje dok sanja
izvršava zadatke
i prepoznaje ljudska lica
odjeknula je vijest
sto megabita na sekundu
u tišini sam ispljunula
zadnji zalogaj salate
od morskih plodova u maramicu
i sakrila u džep od hlača
odaje me samo technicolor fleka

Silentium

u pauzi između 
mosta i lastavice
vježbačice šuškaju
dijete iz susjedstva
skočilo s balkona
majka po cijele dane radi
otac odsutan
idu li djeca samoubojice u raj
ne mogu zamisliti
da je moj
samo deset
sve je to zbog nedostatka sunca
trinaest razloga zašto
žamorilo se kroz lepet ruku

napustila je dvoranu
u trikou trkom
gust snijeg se spuštao na njena ramena
nazvala je dijete i prošaptala
ništa nije
možemo šutjeti zajedno

Acqua alta

ni na što ne mislim
dugo sam vježbala
šećem uskim ulicama
smješkam se dobacivanju mornara
u istrošenim prugastim majicama
vrebaju djevojke
nebom se protežu koprenasti oblaci
grad trepti sciroccom
glas sirene uspinje se prsnim košem
divlje se kovitla kosa
i misli su naopačke
nadire visoka voda
na trgu se dižu drveni mostovi
formiraju trake i nečija ruka
bella, vieni, dammi la tua mano, alzati
prometnik maše usmjerava pišti
gazele u skupocjenoj odjeći
gaze vodu gumenim čizmama
pod rukama stišću aktovke
idu svojim putem
gledam vodu proždire trgove
raznosi vrećice slamke
napuštene igračke
natapa dvorišta
uvlači se u prizemnice
penje se u mene
sve dok torre dell’ orologio ne odbije četiri

acqua alta
stišalo se nevrijeme
prepustilo grad suncu
na površini mirne vode
svjetlucaju stakalca disko kugle
dan okreće na vedrinu
u daljini glas vaporetta
vrijeme je za polazak

O pesnikinji:

Snježana Vračar Mihelač rođena je u Puli. Piše poeziju i kratku prozu. Objavljivala je u regionalnim časopisima, internetskim portalima i neovisnim zinovima (Fantom slobode, Strane, Život, Paralele, Libartes, ARS, Balkanski književni glasnik, Kvaka, Čovjek-časopis, Vavilonska biblioteka, Monstruma) i dvojezičnom zborniku Biće bolje / Bo že. Pohađala je literarne radionice u sklopu projekta #manjšinenamreži SKC Danilo Kiš iz Ljubljane, koje je vodila Lidija Dimkovska i radionice pisanja pod mentorstvom Anje Golob. Rukopis Visoke vode je pohvaljen od strane Prosudbenog povjerenstva Književne nagrade Drago Gervais za 2019. godinu. U sklopu tribine Književni petak, nagrađena je njena kratka priča, a ista je dobila i zlatno priznanje 42. Državnog susreta manjinskih pjesnika i spisatelja Sosed tvojega brega 2020. Živi i radi u Ljubljani.