Vladana Perlić : Nestvarne djevojčice

MOJI RODITELJI

Moji roditelji su se podmladili
Sada nose pelene i guguču
Krhki su kao dojenčad
Vozim ih po ljekarima da prime bocu
Viču mi mama, mama!
Na šta se ja srdim, pa kažem
ko je koga ovdje rodio!?
Od njihovog plača ne sklapam oka noćima
Još devet mjeseci kaže doktor
Plašim se njihovog rođenja

MAJKA, ŽENA?

Moja majka je nekad bila žena.
Čudno je pomisliti da je to biće
nekad voljelo i bilo voljeno na
raznorazne nemajčinske načine.
Zasigurno, moja mati je nekad
bila žena, a onda je vjerovatno,
kao mnoge žene, bila grešna i
možda čak – strašno je to pomisliti!
– ugađala svojim hirovima.
Ako je moja mater nekad bila žena,
onda je, moguće, bila i tjelesna i
kupovala haljine koje će joj naglasiti
struk. Moja mati, žena? Ha, čudno je
to pomisliti, zamisliti. Moja mati,
žena? Sa bisernim naušnicama
mjesto malih isusa na dojkama?
Sa cvijetom u kosi
mjesto brige u očima?
Kakva je to majka?
I mogu li majke uopšte biti
žene?

KAKO SU ME VANZEMALJCI UBIJEDILI DA TAJ PATRIJARHAT I NIJE NEŠTO

Kad sam bila dječak,
bila sam najhrabrije dijete u ulici.
Koja god se vratolomija smisli,
ja sam je prva uradila,
dječake za dvije glave više od mene tukla
i, naravno, svaki put popila batine,
al' sam ih tukla.
Kad se brat plašio da fudbalsku loptu
udari glavom, svi su mu se smijali, a ja,
ne bih li zadivila tatu i dječake iz ulice,
ja sam uzela košarkašku loptu i napucala je
čelom iz sve snage, tako da je sve zvonilo
kao pred službu.
Niko nije ni obratio pažnju na mene.
Zato sam je uzela ponovo i udarila,
i opet niko nije obratio pažnju na mene.
Zvonjava je već postajala nepodnošljiva.
A kad sam je uzela i treći put u ruke,
na nebu su se pojavili vanzemaljci i
dobacili mi: „Ti nisi pravi dječak.“
Tako sam počela da nosim haljine na cvjetiće
i volim nježne dječake koji svoju glavu
više vole upotrijebiti za neke mekše stvari.

KAD VLADANA PERLIĆ OTEGNE PAPKE

Danas je jedan od onih dana
kada ne želim biti Vladana Perlić.
Zapravo, ne želim biti niko ko ima
majku, oca i jedno grlo
koje krvari u mlazevima.
Danas je dan kad želim da Vladana Perlić
umre. I to ne nekom finom, gospodskom smrću:
od trovanja gasom, tabletica i slično.
Taman posla!
Za Vladanu Perlić želim neku surovo bolnu smrt,
zvjersku smrt, nešto neotesano, srednjovjekovnog tipa,
npr. da joj se vade oči ili čupaju nokti.
Sve manje od toga bilo bi pravo mučenje za Vladanu Perlić.
Kako inače V. P. da osjeti da je ipak čovjek,
uprkos pasjem životu? Kako drugačije da je ne boli
njeno svinjsko srce, pokvareno srce, koje u isti mah
ništa ne osjeća i baš sve osjeća, kao, recimo, kretanje trave?
Njušku Vladane Perlić treba zabiti u kravlju balegu
i držati je tamo dugo, sve dok ne izdahne tu, među svojima.
Kad Vladana Perlić najzad crkne, napravićemo veliku feštu,
njeno svinjsko srce ćemo preko tavice, pa dati neprijateljima,
jer nešto tako zlo sigurno nije dobro za probavu.
Svi će slaviti, veseliti se, kad Vladana Perlić krepa,
njen će joj otac glavudžu sa sve kljovama objesiti
u dnevnu sobu, a mati joj krojačica od njene kože sašiće
sebi divan kaput. A brat?
Brat će nastaviti da divno ne postoji,
kao i dosad. Svi će biti tako srećni i bezbrižni
kad otegne papke Vladana Perlić!
Ponajviše ja, jer ću onda moći da odem da budem
srna, jastreb, ovan, vlat trave
koja se nepogrešivo, bez imalo krivice i truda,
njiše.

LJUBAVNICA

à Marguerite Donnadieu

Tvoje „želim te“ kada me imaš
Stvara iluziju o novim granicama
Koje još nisam prešla
Šta još može da se učini s ljudskim tijelom?
***
Znam
Vratiću kost koju ti od iskona dugujem
***
Nadahnjuješ me strahom
Iz straha proističe sve moje uzbuđenje
Strastveni zec
Lavica u tjeranju
Zagrljene vidre
Mi smo životinje
To je sve
***
Reci da imam najglasnije srce u mraku
Sva sam se pretvorila u srce
***
Strašno je sve ovo što radimo
I zabranjeno u nekim vrlo starim knjigama
Možda mi se zato toliko dopada
***
Moji snovi – poprište antičkih tragedija
Prvo se volimo, a onda upale svjetla i to mi je brat
Snovi uvijek traju iza zavjesa
Moji sufleri – porodični glasovi
***
Reci da me doslovno želiš i nikako drugačije
Već predosjećam
Ostaviću nevinost u ovoj brdovitoj zemlji krvi i mraka
Poslije me vodi negdje gdje je uvijek ljeto
Gdje su ljudi drugačije kože nego što je naša
Gdje gradovi nose imena koja ne možemo izgovoriti
Vodi me negdje gdje je uvijek ljeto
Da mislim da vrijeme stoji
Da postoji samo jedno jedino
Vječno ljeto
***
Azijska rijeka sporo protiče
Vazduh je vlažan
A ja sam mala razvratna Francuskinja
Što voli zabranjene ljubavi i muške šešire
Uvijek ta slika
Od prošlih života se ne može pobjeći
***
Naše strasti su se poljubile
Negdje na sjevernoj polulopti
Ljubio se s mojim drugim ustima
Dok je moje drugo lice plakalo jecalo
Od žalosti od uživanja
Ne znam
Mislila sam na Hélène Lagonelle
***
Bilo je to da se umre
Otkrila sam da moje tijelo ima svoj sopstveni život

BAŠ KAO MERILIN

Sa postera na zidu moje sobe,
gleda me Merilin Monro,
žena koja je još kao dijete
sanjala da stoji gola u crkvi.
Ja imam trinaest godina,
ravne grudi i mrzim školu.
Moja kosa je dosadno smeđa i stalno
sanjam glupe snove, npr. kako dobijam
jedinicu iz lektire ili bježim od
Ciganke koja pokušava da me ukrade.
Sve o čemu maštam je da postanem
Jovanka Orleanka.
Osmislila sam i sopstvene, poboljšane
molitve. Čovjek mora biti originalan
ako želi da ga Bog primijeti.
Ili barem da bude lijep, kao Merilin.
Na moju nesreću, ja sam ružna.
To su mi saopštili prije par dana u školi i
nikada, do kraja svog života, neću prestati
da vjerujem u to.
Satima sam trljala Meriline slike o lice,
ne bi li nešto njene ljepote prešlo na mene.
Merilin, draga, samo malo, daj mi samo
malo svoje ljepote da ne budem
ovako nakazno ružna.
Avaj, sve je bilo uzalud!
Ostala sam ista ona seljančica
koja neće uhvatiti pogled nijednog filmskog
režisera ni producenta u prolazu.
Nalazila sam se u dubinama očaja,
jer nisam imala drugih talenata.
Nastavnica hemije kaže da nikad ništa
neće biti od mene, jer sam nedisciplinovana
i rasijana. Kažu da je to odlika umjetnika,
ali nisam toliko sigurna u to. Danas smo
na likovnom crtali žrtve Jasnovca za konkurs.
Što više mrtvaca može da stane na papir,
to je slika bolja. Ali ja, iznova i iznova,
crtam samo jedno krvavo dijete i ne mogu da
shvatim tragediju brojeva. Nastavnik
kaže da će zbog mene neko da pomisli
da to i nije bilo tako strašno. Više tjelesa,
više! I zato što nisam mogla da shvatim
kako smrt jednog djeteta nije podjednako
strašna kao smrt hiljada,
propala sam kao umjetnica.
Ali voljela sam filmove, strašno sam
voljela filmove, pa nisam mogla tek tako
da odustanem od umjetnosti!
Tako sam umislila da ću da budem pisac.
To je išlo malo teže, s obzirom na to
da sam mrzila knjige, jer su uvijek o Turcima
i nisu smiješne, čak ni kad bi trebalo da budu.
Osim toga, nastavnica srpskog mrzi
moje sastave. Kaže da pišem ono što se
stvarno desilo, a to ne valja, jer su sastavi
dobri samo ako se u njima laže.
Cijela ova neugodna situacija bi se činila malčice
podnošljivija da bar hoće grudi da mi narastu.
Sve bih dala da budem Lolita,
novootkrivena zvijezda u usponu,
na naslovnicama časopisa i glavna uloga
holivudskih filmova.
Oče naš koji si na nebesima,
ne slušaj vjeroučitelja kada kaže da sam jeretik
i usliši mi ovu želju, da bi neka djevojčica
isijecala moje fotografije iz časopisa,
ljubila ih i trljala o lice,
da bih pokazala nastavnicima da
nisam tako bezvrijedna kao što oni misle,
da bih imala puno ljubavi,
koliko god poželim,
da bih imala svu ljubav ovog svijeta.
Baš kao moji idoli.
Baš kao Merilin.

BRODOLOM NAŠEG ŽIVOTA

Ne znam kako da počnem.
Važem svaku riječ da te ne odbijem.
Želim reći „dođi“,
ali ne želim da te uvrijedim imperativom.
Želim pitati „da li ćeš doći?“,
ali to suviše nalikuje na rečenice poput
„da li će danas padati kiša?“
ili
„koji je rezultat sinoćnjeg derbija?“
Fućka mi se za derbi,
a nisam ni od šećera.
Što se mene tiče,
stajala bih satima bez kišobrana
pod nesigurnim nebom
vrebajući trenutak kada će ti glava
promoliti kroz prozor stana ili kuće.
Ne znam više ni gdje živiš.
Ako mi kažeš koji grad mi te oteo,
ja ću otići tamo koracima prijetećim,
u maniru seoskog grubijana,
i stajati satima bez kabanice
po kiši i snijegu
ispred kuća i stanova
nekih nepoznatih ljudi,
oblikujući tebe od njihovih silueta
uporno i uporno,
dok po kvartu ne počnu da dižu
slušalice i prokazuju me
plavim organima vlasti.
Član taj i taj zakona o
odbačenim ljubavnicima:
ometanje privatnog posjeda,
špijunaža nacionalnog blaga,
izdaja otadžbine.
Možda bih onda postala tvoj
grof Monte Kristo,
konačno dostojna,
sa kupljenim bontonom,
krijući se iza brade do poda,
ali kako odoljeti iskušenju da,
umjesto kopanja tunela,
u svojoj ćeliji, preko cijelog zida,
ne ugraviram tvoje ime?
Sad je trenutak da ti kažem
nešto užasno romantično,
nešto što bi Marko Tomaš napisao,
nešto što će te oduvati s nogu
i vratiti u tor mojih ruku kao zabludjelo janje.
Ali ja, prokleta, imam samo ružne, prljave riječi.
Riječi od pola funte koje bi Oliver Tvist
izvukao iz džepa nekog hohštaplera
i s gađenjem bacio na zemlju.
Međutim, to ništa ne mijenja činjenicu da
već danima slinim za tobom kao bijesno pseto
koje prosto moli za metak u čelo.
Bez tebe sam kao jedna od onih kurvi
iz kamp-prikolica kad joj ponestane horsa.
Znojim te, stresam te, povraćam te,
moj organizam hoće da te izbaci iz sebe,
van, na ulicu, gdje je hladno, a ljudi zli,
kao da si ti neko musavo siroče koje,
u domu za nezbrinutu djecu,
gasi svoju osamnaestu svjećicu.
Moj organizam je takva budala,
mislim da ću da mu dam otkaz,
pa nek bude tuđi organizam.
Ne dam te ja.
Piši mi. Nacrtaj mi cvijet ili kamion
pun lubenica. Reci da se ovakve ljubavi
nikada ne prebole. Prešuti mi ljubavnike,
ljubavnice, vanbračnu djecu, da Žuće više nema.
Nabavi novog Žuću i reci: „Vidiš, ništa se ne mijenja.
Taj će nas sve nadživjeti.“
I ja ću u sve povjerovati kao francuska sobarica.
Zaboraviću sve naše podnevne dosade,
tvoje iritantne navike i kako iz mene
spretnim prstima mađioničara
izvlačiš moju majku.
Ovaj put ćemo nabaviti mačku,
jer dijete je suviše drastičan flaster.
Ako mačka ne upali,
uzećemo još jednu.
Nema razloga da se ne upustiš sa mnom u nešto što
izgleda kao katastrofa,
zvuči kao katastrofa
i zrači kao katastrofa.
Biće to brodolom našeg života, bejbe.
Sjedi i veži se,
obećavam brzu vožnju,
prolaz kroz sva crvena svjetla
i nepoštovanje pravila desne ruke.
Biće ti muka, zavrtiće ti se u glavi,
izgaraćeš od čežnje,
gorjećeš u strasti,
umrijećeš u mom naručju
i odmah potom uskrsnuti,
u sjećanje će ti se vratiti sve molitve
sa časova vjeronauke,
bradati muškarci u haljinama koji
kažiprstom paraju zrak i viču na tebe:
„Ne dozivaj uzalud ime Božje!“
Ali, ti se nećeš moći obuzdati,
na tvojim usnama biće samo
bog, bože, bozi, u svim deklinacijama,
dok u srcu tvom gori slatki pakao.
Gospode, već mogu da zamislim:
ti, u mom krevetu, podnevne
zrake ti miluju leđa, obraze, vrat,
a ispod jorgana izviruju
ruke, s ranama od štipanja.
Samo, ovog puta,
nije san.

IME TUGE

Nisu važna naša mala slomljena srca
ni suze koje smo gubili po bulevarima neznanih junaka.
Svaka promašena ljubav na kraju postane
đubrivo za neka buduća uganuća,
nijedno srce se ne izliječi do kraja i štuca
već s prvom naglom promjenom vremena.

Ne treba plakati na svom grobu
(to je posao drugih), no se radovati, radovati,
jer će se konačno svršiti neizlječivo
nerazumijevanje između svijeta i tebe.
Doći će drugi dječaci i druge djevojčice da
naslijede tvoju tugu i brinuće se o njoj kao o
vlastitom djetetu, sve dok je na sopstvenom
grobu ne predaju nekim novim djevojčicama i dječacima.
I niko se nikad zapitati neće
kako joj je pravo ime ni ko ju je rodio.

NESTVARNE DJEVOJČICE

Mariji Čudini

Bila jednom jedna kula
U kuli: biblioteka
(To je bilo njihovo mjesto)
Usred biblioteke stoje žena i djevojčica
Djevojčica kaže ženi:
To nije bila ljubav kakvu sam željela
To nije bila ljubav kakvu si željela
Ali je ipak bila ljubav
Žena se okrene publici i kaže:
Moja djevojčica se pokvarila
Možete li mi dati drugu djevojčicu
Neku kojoj ću moći objašnjavati život
Ubrzo su došli radnici iz
Odjeljenja za djevojčice
I zamijenili djevojčicu novijom djevojčicom
Izvinjavamo se zbog neugodnosti, gospođo
Nadamo se da se ova neće kvariti kao prošla
Žena se učtivo zahvali radnicima i svima im ostavi bakšiša
Bila je oduševljena svojom novom djevojčicom
Koja je bila krotka kao janje i nije joj protivrječila
Čak ni kad bi joj dugo govorila u imperativu
Najviše od svega joj se sviđalo to što joj ova nova
Za razliku od prethodne djevojčice
Ni po čemu nije sličila

Lijepo je bilo lijepoj ženi u lijepoj kuli
Osim na one dane kad bi je uznemiravao zemljotres
Nije zemljotres nego pokvarena djevojčica
Čelom lupa o vrata kule

KAD SAM TI POŽELJELA DA CRKNEŠ, NISAM MISLILA SPORO I IZNUTRA

dječaci koji su mi se sviđali
sada ljuljaju djecu
gledaju dnevnik
i glasaju za vlast
od njihovog buntovništva
ostalo je samo jedno zaokruženo A
na zidu iza naše škole
koje su sprejem šarali
nakon jedne metal svirke
da se svide nama curicama
dječaci koji su mi se sviđali
sada su u trećem mjesecu trudnoće
umjesto kose do dupeta
furaju zaliske
od dugih vlasi ostale su
samo one u ušima i nosu
dječaci koji su mi se sviđali
kožne jakne poderane traperice
majice rok bendova
zamijenili su krutim kragnama
čistim košuljama
i hlačama koje moraju da se peglaju
dječaci koji su mi se sviđali
prodali su svoje gitare činele motor
i kupili guzato porodično auto
da imaju prostora kad idu u nabavku
na ljetovanje u sutomore
kad kupe novu komodu
da ne bi plaćali dostavu
dječaci koji su mi se sviđali
nikada nisu obraćali mnogo pažnje na mene
i zato sam mnogo i gorko plakala
klela ih jezikom zmije otrovnice
a sad kad nemam s kim ostati
buntovna i nepromišljena
ko će sad usudu da objasni
da sam se samo šalila

KAKO POSTATI GOSPODAR SVOJE NESREĆE – step-by-step tutorial by teta Ruža

Teta Ruža živi sama u kući do moje.
Iako joj cijeli vijek život izmiče iz ruku,
ona ne odustaje od filozofije da čovjek uvijek
treba da ima kontrolu nad svojom sudbinom.
Da telefonski prodavci usisivača više ne bi
preskakali njen broj,
iščupala je kabl iz zida.
Sada ona preskače njih.
Išli su joj na živce dokoni poznanici
koji bi se šetkali oko njene kuće
i nikad ne bi svratili na kafu,
pa je presjekla žicu od zvona.
Sada ona ne prima goste.
Ispred njene kapije stoji polupano
poštansko sanduče, a u dvorištu
dva velika ljuta psa.
Poštari su poruku shvatili jasno i glasno,
pa joj ispred vrata više ne ostavljaju
bolni paket iz Australije: muk njenih sinova.
Sad bi joj oni možda i poslali razglednicu,
ali nemaju gdje.
Elektrodistribucija, međutim,
poput prezrene žene, teško prima odbijanja.
Baš kad je teta Ruža skliznula u kadu punu
vode koja ujeda i prži, koja boli svuda gdje treba
(jer to rade oni koji nemaju nikog da ih zagrli),
gasnuše sve kućne zvijezde, hodnikom protutnja
šištavi hropac bijele tehnike.
Kroz prozorče od kupatila,
vidjele su se se tople, svijetle kuće ljudi
koji nisu njeni. Porodice okupljene oko trpeza.
Djeca obješena majkama o skutove.
Svuda svjetlo, samo u njenom domu
mrak. Ali, ovaj mrak je bio drugačiji od
svih pređašnjih mrakova u njenom životu.
Ovaj mrak je došao po njenoj naredbi.

KNJIGA JE SLAB PRIJATELJ, JOŠ GORA KĆER

Mogu jasno da se vidim
Kose miš sive
Sa otegnutim podbradkom
I staračkim pjegama po licu
Kao oštećenja na staroj drvenariji.
Ružna sam ljudima i sama u nekom
sada već tuđem svijetu.
Kroz ozonske rupe moja pokojna majka progovara
Eto vidiš šta se desi kada su ti djeca knjige
Knjige ne mogu da te voze ljekarima
Knjige ne mogu da ti donesu hljeb i mlijeko
kad ti noge postanu teže od olova
niti mogu da kažu učiteljici
moja baka je najbolja baka na svijetu jer
u svakoj šaci krije pe-šes bombona, oraha, jagoda
Knjige ne mogu da te posjećuju
ni stegnu ruku kad ti je teško
Kad stara kuća postane previše
I parket počne da pjeva glasom tvoje sestre djevojčice
Tri-dva-jedan ko se nije skrio magarac bio!
Najviše što tvoje knjige mogu jeste
da ti ugriju kosti, podgriju večeru
Ali to se ne radi svojoj djeci.
Jeste, mati, u pravu si.
Milionima godina sav život opstaje na isti način
I stvarno moraš biti krelac pa da izmišljaš toplu vodu
A ja sam upravo to učinila
Tražeći ko zna šta
Ne znajući čak ni da li to nešto uopšte postoji.
Sve si bila u pravu, majko
Uvijek si bila u pravu
Osim za knjige.
Knjige ipak mogu da kažu
Bila jednom jedna Vladana
A to mi je sasvim dovoljno.

O pesnikinji:

Vladana Perlić (1995, Banja Luka) diplomirana je profesorica francuskog jezika i književnosti. Dobitnica nagrade Ratkovićeve večeri poezije 2020. Za rukopis Kucanje na vrata kule, dobila je nagradu Novica Tadić za 2020. godinu, bila je finalistkinja konkursa Trećeg Trga 2020 i SKC-a iz Kragujevca 2020, dobila drugu nagradu na konkursu Slovo Gorčina u Stocu za 2018. i 2020. godinu i treću nagradu za drugu pjesničku zbirku konkursa Carpe Diem 2020. Trenutno je u finalu Festivala poezije mladih u Vrbasu i Međunarodnog festivala kratke književne forme Zaton. Poezija joj je prevođena na francuski, njemački, engleski, mađarski, poljski i hindi.