Marija Dejanović: I tako svakih deset tisuća godina

01. 07. 2020.

Marija Dejanović: I tako svakih deset tisuća godina

Pesnikinja: Marija Dejanović; Izbor pesma iz neobjavljenog rukopisa, kao i iz zbirki pesama Središnji god i Etika kruha i konja

Izbor pesama iz neobjavljenog rukopisa

Cementna

Moji prijatelji žive u prostorima između ormara i zida
koje je nemoguće dosegnuti,
koliko god istezala ruke, paučinasta šutnja
ulazi u moja usta; moji su prijatelji tamna
tišina kreča
Kažem joj: odaberi okvir za sliku
i promoli kroz njegovo
prazno tijelo
svoje tjeme,
mekano korijenje kose do koje sunce ne dopire,
posuto brašnom,

iskradi se iz njegove kuhinje ili skoči kroz prozor
sa desetog kata,
dočekat će te čestice mogućnosti
kao pepeljasto cvijeće kvartovskog parka

Tvoje oči: simboli za prepune, otežale grudi,
obješene od očevog pogleda,
konjskog mlijeka i poklona
koji su izostali s tvoje kože
umjesto muževih okrutnih usana

Njegove riječi skupljaju se u tvom pupku,
preko trbuha penju se do vrata,
Te su riječi čempresi s groblja

i odjednom, umjesto prašine,
ti si ono što visi s lustera

Moji su prijatelji moji jer nisu ničiji,
jedino sebe slušaju, sebe dodiruju
i samo sa sobom plaču,
moj prijatelj je noga stola
čija se špranja zabada u meso kažiprsta
pri selidbi

Moj prijatelj: mala plastična kugla
ispunjena smeđom tekućinom

Moj je prijatelj kovrčava dlaka
u odvodu njezinog grla

Kaže joj: skupa smo stvarali granice
da možemo zajedno brisati namještaj
Kaže mu: lako je raspasti se, teško je
vilicom nabosti grašak

Moji su prijatelji prve tuge
koje sam mogla istinski voljeti

Oni će prvi donijeti odluke
i jedini ih dosljedno provesti

Moji su prijatelji visoke zgrade
koje se rukama drže za temelje

Moji su prijatelji avion
s cementnim nogama 

Vjeđe dalekovidnih

Iskašljala sam pticu
i ona je zapjevala
Iz kljuna se raširilo
debelo drvo

Uđi jer si živ,
skuhat ću ti čaj i pitati što si radio danas
Maternica mi je čajnik s jednim uhom,
a jetra mi je zlatna guska

Bolesna sam, ali dobre volje
oči mi bliješte i sklapaju se sporije nego inače
Kad budeš dolazio,
ne moraš donijeti lijekove
Kad se približiš, sjekiru ostavi ispred,
ne treba ti

Jutros sam vidjela kako dječaci love ribe na potoku
golim rukama
Skupljaju dlanove kao vjeđe dalekovidni
I riba poskoči kao leptir kroz obruč
doskočit će točno na njihov tanjur

Sve se to događa u igri,
dogodi se skok pa riba prođe kroz ruke u trbuh,
dogodi se riba pa skoči
i dođe kraj ribi

Danas mi je tjeme teško i toplo
Gledano odozdo, to se topi snijeg
Skuplja sitne pramenove moje kose
u male vriježe

Gledano odozgo,
to je tijelo koje svijetli u snijegu
kao šuma u plamenu,

kao crvena, zadebljala
sedmerokraka zvijezda 

Riba

Kaže mi: ovako se lovi riba.
Postaviš dlanove tako da čine malenu barku
i onda u taj tanjur plačeš.

Riba se čisti tako da njezinu kožu
otvoriš jezikom noža,
izvadiš organe i staviš na stol.
Zatim za svaku svoju ranu zatakneš udicu.
Rane su tu od prije,
u tome i jest stvar.

Pobrineš se da je pećnica toplija od sunca
i brzo staviš unutra ostatak ribe.
Ribu se mora ispeći brzo,
inače će zaboraviti da je riba.

Dok se priprema riba,
pogled treba čuvati u posudi
i posudi govoriti ti si riba,
ti si riba,
ti si riba.

Nedostaje mi miris biljnog korijenja.

1.

Sve sam najgore već zaboravila.

Kad bi se pod mojim nogama pojavilo blato,
utisnula bih u zemlju jače
svoje dvije osi,
ispružila se visoko kao naopake rašlje.

Kostur mi je glazbena vilica podzemlja,
a rukama donosim samo loše vijesti.

2.

Kad bi mulj preplavio gradove,
savila bih leđa
i palcem i kažiprstom
iz dvostrukog nabora tla
izvukla biser.

Moje je tijelo most
na kojem spava
jedan manji most.

3.

U potoku su ribe presušile.
Oštrih krljušti, nepomične zauvijek zijevaju.
Usisavaju u sebe sunce
ili emitiraju pjesmu potoka,
bore se sa svojim tijelom za riječ
kao blagajnica kojoj je dosta.

Odgađanje je metak i vadičep,
krajolik srpnja je poentilizam
s rupom u obliku ribe na trbuhu.

4.

U potoku je biserna sahrana.
Ribe su se poredale kao u konzervi.

Proročki,
jedna do druge razapinju oči od gume
u tratinčice bez latica.

Bisere,
jednog po jednog,
polažem u usta riba.

5.

Cijelog dana,
ležat ćemo nepomičnih škrga
i pretvarati se da more ne postoji.

Okrenut ćeš se da mi kažeš zbogom
i pasti na nož.

Vidjet ćeš kako brojim dokaze
da smo ono najgore već zaboravili.

U ponoć, zaplivat ćemo uzvodno
i ispljunuti biser pred školjku. 

Izbor pesama iz zbirke Središnji god

NAKON VELIKE POPLAVE

Nakon velike poplave,
na pločicama su ostali tragovi vodenih boja
koje jagodicom prsta mažem na obraze.
Moje se zmije vesele,
promjena kože način je da presretnemo dane.

Betonska kuća ima
podove u kojima se gnijezde stjenice
i kose nesretnika griju im noge.

Šuplje ljušture puževa kažu:
ovdje je nekoć živjelo more.

OPRANA DUGA

Izašla sam kroz prozor kao oprana duga.
U mojim su tragovima izrasle visibabe.
Iz svojih su glava istresle odobravanje
na smočeno tlo.
Nijedno me biće nije dočekalo,

tamni je veo presvukao sve predmete
i njihove su pore prestale lučiti,
zatvorile su se oči biserne tuge.
Na povratku sam čitala prirodu rupe
duboko skrita u vešmašini.

To je stroj koji govori om,
poklopcem skriva bunar pun zvijezda.
Kad otvorim vrata,
nastane poplava
i tako svakih deset tisuća godina. 

RAKOVA DJECA

Veličanstvena paučina čini
promjer njezine kapelice.
Unutra nema života.

Tek poneki put kad je prislonim sebi,
čujem: u njoj obitava šum
pa je polegnem u tanjur pun vode.

Da imamo stoljeća pred sobom,
a imamo,
iz nje bi izašla rakova djeca.
Uzgojila bih im krakove da odu
i ona bi se kretala bočno.
Zato bi me zavoljela.

Ne izlijevajte ljubav u moje vode
i ne dozivajte moje životinje.
Moja će sestra ući kroz vaše ključanice.

Uzet će vašu djecu i staviti ih u ruksak,
zaputit će se u hladne špilje
i iskopati vam kamene grobove.

BARKA

Pod obilnu tečnost postavljam ruke
oblikovane u barku. Prste sam zapečatila,
umjesto plivaćih kožica imam gramzivost
proljetnih nosnica.

Sve ću zadržati, neću ostarjeti i odlučiti
što želim od ovog dana.
Kad postanem voda, neću morati znati
kako se pliva. Moje će uši biti vesla
i moj će trbuh biti otežane vijuge koje pokreću

virove u moru.
Barka koju stvaram je posebna.
Tu je da se ispuni vodom.
Njezina se utroba izlijeva, curi,

a vanjska joj strana ostaje suha.
Tako se doima da barka stoji.

Ona ne postoji, nigdje nije bila. 

POPLAVA

Moje su ruke podočnjaci
u kojima žive prstaci. Danas bi mogle popravljati:
pukla je cijev.
U naše dane izlijeva se izbjeglištvo podzemlja.

Sva je tuga izašla na pločice
i one se pokreću,
jedna drugoj podilaze.
Koža na stopalima postaje hrđa,

ali Vesnine ruke takvog su oblika
da ne mogu ništa spriječiti.
One mogu čekati da sunce iz zemlje izvuče
ljekovite boje.

Kad bi svaka pločica na sebe uzela
određenu količinu vode,
ne bismo imali poplavu, nego farmu.
Ispružila sam se u tom mulju.

Pelargonije su postale morske
zmije, cvijet u kosi morska zvijezda,
haljina morska trava.

Izbor pesama iz zbirke Etika kruha i konja

POSTANAK ZUBA

Popela se na drvo
i pila nedozrelo sunce
iz ljuske jajeta.
Perje joj se skupljalo u ovratnik.
Kad se spustila, zagrlila je lišće
otpalo s grane.
Svakome je od njih zapamtila ime.

Otišla je, a posao nije bio gotov.
Na povratku je jedna gljiva
kriknula vodu u svoj klobuk.
Jedan je žumanjak uskrsnuo.

Sljedećeg se dana u travi govorilo
ona djevojčica prekrasno pjeva.
Jednoj su ptici izrasli zubi
i pojeli crninu svog gnijezda.

U PARKU

U pričama ljudi, bogovi žive
u imenima muškaraca.
U mojim ušima, bogovi su zvukovi
koji prizivaju boravak kod čarobnice.
Godine prolaze i oni su sve bolji u igri
skrivača. Ima ih po hrapavom asfaltu

kuda se kotrljaju četiri kotača
i opet četiri
na koji štitnici slijeću kao gromove školjke.
Skrivaju se u poklonu koji se otvara
u šuškavom uranjenom šestom rođendanu.
Vesele se u škripanju ljuljačke, bezbrižnom trenju
dviju hrđavih karika.

Najljepši su dani koji nemaju imena
jer se u njih može useliti sjećanje.
U uši bogova ulaze molitve:
zaboravite sve moje rođendane,
odgodite gašenje jedne po jedne godine
sunca na mojoj torti. 

ČETIRI POSUDE

Neobična jela koja godine donose
serviraju se u četiri posude.
Jela za čarobnicu u najmanjoj su posudi.
Što je jelo svečanije, ona će ga manje jesti.

Jela za konje su u najvećoj posudi.
Tih je jela premalo zato što je poslova puno.

Jela za muškarca ne služe se u posudama.
Muška su jela u posudi koje nema.

Jela za ženu ostaci su skupljeni nakon objeda.
Ženska su jela u bilo kojoj posudi.

Jela sam borove i jele u mladosti
radije nego njihova djetinjstva.

Zub mi se penjao
kao gusjenica
do čupavih češera,

mišica u gnijezdima ptica.

TANJUR

Te mi je nedjelje sunce palo u tanjur.
Izvukla sam svu hrđu iz predmeta koje sam voljela.
Opremila sam kosu bodljikavom žicom
i posadila svoje tijelo u vrata
kao treće oko nesvjestice.

ŽLICE

Sanjala sam da su nestale sve žlice.
Ladica se uvukla u mrak kao zub kod starenja.
Probudio me metalni odlazak. To su, kao lastavice,
škare poletjele svojim vrhovima.

SJEKIRA

Te je noći mjesec bio sjekira bez tijela.
Od stolca su ostala četiri obezglavljena drveta.
Paučica je isplela zavoje za mekanu zoru
da muhe postanu mumije, pčele vrtuljci, djevojčica bijela jeka
dudovih svilaca. 

BUBNJEVI

Ne vjerujem vam jer ste dugo preda mnom
skrivali svoju raskošnu grivu.
Hodali ste na dvije noge i klanjali se
vrbama koje ste sretali putem.

Kupili su mi ogledalo da pred njim vježbam svirati
bubnjeve.
U šumi su se ponašali kao iglice, na polju kao sjekire,
u gradu kao stakleni osmijesi
na prsima junačkih trgovina.

LJUDI

Kad su odlučili postati ljudi,
zamijenili su zemlju za svoja četiri zida.
Poželjeli su da očvrsnem ili da me nema,
odrekli se zobi radi mesa životinja.
Dugo sam ih tražila po staklenoj ulici.

Tad ih je već bila prekrila odjeća.
Skrivali su se u muškarcima i u ženama,
odsijecali svoje repove
i svijali ih u kraljevske perike.

Oštrio je najnoviji nož
dok je gledala kako se tupost svija u zub.
Neprimjetna prašina slijegala se u mulj
na prozorskoj dasci.

O pesnikinji:

Marija Dejanović rođena je u Prijedoru 1992. godine. Odrasla je u Sisku. Živi i djeluje u Zagrebu i Larissi.
Objavljivala je pjesme, eseje i književne kritike u raznim časopisima, zbornicima i na internetskim portalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Pjesme su joj prevođene na engleski, rumunjski, slovenski, grčki, makedonski, bugarski i talijanski jezik.
Sudjelovala je na međunarodnim pjesničkim festivalima u Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji, Austriji i Grčkoj.
2018. godine objavljuje knjige Etika kruha i konja (nagrada Goran za mlade pjesnike i Kvirinova nagrada za mlade pjesnike) i Središnji god (nagrada Zdravko Pucak).
Zamjenica je direktora Thessalian Poetry Festivala (Πανθεσσαλικό Φεστιβάλ Ποίησης).
Završava studij komparativne književnosti i pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Članica je Hrvatskog društva pisaca i međunarodne pjesničke platforme Versopolis i članica uredništva časopisa Tema.

 

Share :