Tanja Stupar Trifunović: Evo ga sunce nad nama

Osvajači

Osvajači u koje god gradove dođu urede ih kao kod kuće
Da ih nijedna nepoznanica ne bi iznenadila i uplašila iza ćoška
Da ih nijedan trag ne povuče u vrtoglavo propadanje osvojenog svijeta
nemoć njegovih muškaraca nervozu razočaranih žena vrisak gladne djece
ili obamrlost staraca koji se posade po klupama u parku kao vrane
i zaboravljaju da umru namjerno samo da bi uznemiravali osvajače
da bi ih podsjećali da je i prije njih postojao život i ulice i klupe
i krošnja drveta koju su ošišali krupnim makazama
koje brzo sasjeku svaki nemir svaku razbarušenost
koja se ne uklapa u njihovu urednu viziju svijeta

Poraženi

Poraženi sjede iza vrata iza zastora s onu stranu
čekajući da dođu tumači velikih istorijskih dešavanja
da ih umiju osvjetlaju obraz daju kakvu makar sporednu ulogu u propasti
velikog carstva
koje ih je pregazilo brže nego što je svjetlost trepnula u prozoru dok se sunce kolebalo da li je
kraj dana ili početak jer vatra je divljala do neba i stvarala zgarišta koja će bestidno zadržavši
toplinu u grudima prebrzo podstaknuti novi život
rastite biljke rasti šiblje rastite bodlje
da se kroz gustiš ne vidi težina poraza
i sitne kosti životinja i krupnije kosti domaćina na kojima leži kućni prag
i ne zna se ko koga tu pridžava on tešku ploču ili ona njega
ali već dolaze osvajači
ali već dolazi zaborav sa mašinama sa snažnim rukama
sa preciznim planovima novih gradova
sve ćeš to ti poraženi da nosiš na svojim plećima

Pristojni građani

Nježno jedni drugima nježno maleno šilo ispod rebara gurnu
Prejaka grubost prevelike rane uznemiravaju ih
Nježno načiniš nekog pogrešnim
pa postoje stolci neudobni za sjedenje
i šta radimo s njima recite mi
škart to biva škart
i među ljudima je isto
Samo nekima nježno dati do znanja treba
da ne mogu više biti pristojni građani
udobni svakoj rukavci svakom društvu
svakom veselom brbljanju po foajeima pozorišta gradskim kafanama
na uzvišenim mjestima kulture kakvoj izložbi
gdje svi znalački klimuckaju glavama a u prvom redu glave su najveće
a prema vratima sve manje i manje
na izlazu malecke sasvim
Pristojnih nema prema periferiji magli i tvorničkim dimnjacima
Pristojnih nema po kafanama na autobuskim stanicama
one su otrovne gljive one su mjesta zločina
tamo te izbiju šakom flašom tamo krv curi niz lice
i smrdi mokraća i rakija
tamo nema pristojnih građana
tamo se ljubav svodi na psovku i ljepljenje očiju po dupetu konobarice
pristojni građani tu ne zalaze
u tugu i mrak
u bol i beznađe
među uboge prosjake
pristojni građani se u njihove džepove noću uvlače da im pokradu
ono malo svjetlosti što su od dana isproslili

Posao

Ne gledaj nikog i nikad u lice ono ima oči
ono gleda
i zna šta radiš prikriveni mrsitelju u svoju bradu
san i smisao kradeš pognut
iza leđa ili noću dok glava nevino pluta po bezgraničnom prostoru
lice izbjegavaj lice
ono je geografija planina jezera mora u njemu se mozeš izgubiti utopiti nestati
tuđe lice ta predivna zamka
ali ti vratom svijen ka sopstvenim prsima jurišaš naprijed
sa ubojitim oštricama svakodnevenih laži
o moranju da se bude zao
tvoja žena tvoja djeca čak i tvoja majka
svi te nježno gurkaju u to da postaneš jedan sitni kradljivac
jedna lisica što pelješi komšijin kokošinjac
ali lica ta prokleta lica pred njima osjećaš kako nestaješ kao pred malim suncima
koja prže tvoju kožu i tvoje utvarne gospodare koji je rastežu po zemlji
ovo je svijet zamki lovaca lovine i kolebljive istine
ovo je svijet gdje životinje hvataju životinje u čeljusti
a ljudi oni hvataju životinje u žice i ljude u žice jer imaju slabe čeljusti
koje se lako lome pod udarcima
one praskaju ali žica je savitljiva
ona ne puca lako ona ogradi čovjeka od čovjeka
čovjeka u čovjeku
to je sada posao i ti svaki dan ideš da loviš ljude
to je novi posao na kojem se bolje zarađuje nego u tvornici
tvornice su propale
posao sa žicom i posao sa ljudima
on cvjeta
ne mogu ljudi tek tako hodati i ići kud žele nisu voda
a i za vodu postoje ustavi i brane mreže sitnih kanala
ti si samo brana i kanal koji ih usmjerava
i dok to radiš ono što je važno ono što je najvažnije
ne gledaj ih u lica
ljudska lica su strašna
i ljudske oči one su provalije kroz koje ćeš propasti
u sopstveno beznađe

Šarena marama

Toja glava je šarena marama
Tvoja glava je zategnuta koža na oštoj ivici lobanje i mi iako ne želimo
svi mi u toj kafani kao djeca niz tobogan jurimo pogledom niz nju
A ti se smiješ dok skidaš maramu
I mašeš utopljenicima
A mi smo utopljenici i hvatamo se za rubove vesele marame i njišemo
Naši razgovori su ogromne deke koje dovlačimo odnekud da pripitomimo
i utoplimo svoj strah
Ti znaš da nam je nelagodno dok bodrimo tvoju borbenost
nevješto skrivajući vlastiti kukavičluk
Evo ga sunce je iskočilo nad nama i sja
Evo je marama maše iz daljine
nećete se naskuti nećete potonuti
morate plivati u nelagodnoj svijesti koja govori o krhkosti trajanja
morate naučiti pravilne zamahe kroz dane
dok marama maše s pučine
daleko sve dalje
nemoj da potoneš
marame ne plivaju
marame ne tonu
samo se zakače za nebo

Vrana

Kada bih samo mogla da se nastanim u svijet djevojčica
nosim male cipele kao i one
malena sam ah malena i šarene boje na sebe oblačim rado
kada bih samo mogla da se prišunjam
u vrtove njihovih snova
u beskraj maštarija i snatrenja o prvom poljupcu koji podsjeća više
na dodir puža nego divlje strasti
ali one od svega umiju stvoriti čudo
pa se svaki nevješti dodir u vatromet želje rasprskava
i ja se rasprskavam i vrtložim u njemu
i ne mogu da im objasnim kako ih razumijem
kako sam njihova sva
još uvijek mogu potrčati
s tim smješnim nogama
s tom kičmom zakrivljenom od života
još uvijek bih mogla preskočiti
poneku zamku
poneki kamen
na putu
samo
kada iz njihovih grla
veseli izleti vrisak
iz moga grakne vrana

Trag

Vidiš ništa nije drugačije
sasvim isti su jutro dan
i pozdravi na ulici
Isti ljudi iz komšiluka zagledaju ti lice znatiželjom
Iste navike iste kese za smeće u kojima bivanje odbajuce višak sebe
Isto stepenište i lift i čežnje koje te dižu gore dolje
Isti strahovi i radosti
Vidiš možeš se stopiti s mojim životom
kao spajalica sa papirom
samo se uhvatiš za tu nit to mjesto koje možeš dotaći
samo trebaš biti dovoljno praktična
Ti previše razmišljaš u tvojoj glavi pušu neprekidne uzaludne bure
sjećaš li se gole strane planine koja uokviruje pogled s prozora tvog djetinjstva
i tvoje srce ostaće takvo pustiš li oštar vjetar mislili po svemu
posječeš li svo raslinje sve naseobine nježnih i grubih dokonjaka
svaki ukradeni dodir izmaštane i stvarne susrete
svaku nepravilnost i grešku u koju se nježno može useliti neko drugi
Vidiš lako je
kao lego kockicu možeš me uklopiti u svoj život
samo malo mjesta potrebno je
da sve stane na svoje mjesto
Slušam tvoje savjete ukradene sa uputstva za upotrebu
za neki jednostavan proizvod
potom prelazim prstima dugo preko tvoje kože
ali nešto hrapavo
male neravnine
prosuti ožiljci
kazuju
da svaki susret ostavlja
bolan i dubok trag

Suštine

Na željezničkoj stanici smiju se vozovi polupanih zuba
hrđava njihova lica kazuju stigao je mir
i sada nikud ne putujemo i nemamo obaveze
da skočimo na svačiji žvižduk i paramo svoje duše
duž oštre pruge a svugdje nečije cipele željne naše utobe
žurno uskaču unutra
dosta nam je gostoprimstva na vlastitu štetu
divna naša starosti i obamrlosti
što si nas upakovala u ovo nježno propadanje
mi više nismo ni vozovi
ni staro željezo
tek nešto smo između
što čeka
da poprimi dostojanstveniji oblik
od vagona za stoku i vagona za ljude
i nesrećnog označitelja koji kazuje da smo samo
prevozno sredstvo
već dugo sa promajom koja nam duva kroz uši
vjetar nanese i poneku misao
kako svako biće
i svaka stvar
čezne za svojim
suštinama

Biografija:

 Tanja Stupar Trifunović rođena je u Zadru 1977. Diplomirala je na Filološkom fakultetu, Odsjek srpski jezik i književnost u Banjaluci.
Do sad je objavila pet knjiga poezije, knjigu priča i roman. Prevođena je na engleski, španski, bugarski, mađarski, njemački, poljski, slovenački, makedonski, češki, danski i francuski.
Knjiga "O čemu misle varvari dok doručkuju" je nagrađena nagradom UniCredit banke za najbolju knjigu objavljenu u BiH u 07/08  i bila je u užem izboru za književnu nagradu za Istočnu i Jugoistočnu Europu (CEE Literature Award).
Knjiga poezije ''Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću'' nagrađena je Književnom nagradom  ''Fra Grgo Martić'' za najbolju knjigu poezije, za 2009. godinu.
Roman ’’Satovi u majčinoj sobi’’ nagrađen je Nagradom Evropske unije za književnost (EUPL) 2016. Zbirka pjesama „Razmnožavanje domaćih životnja“ nagrađena je nagradom „Milica Stojadinović Srpkinja“ za najbolju knjigu poezije ženskog autora pisanu na srpskom jeziku, za 2018. i nagradom „Risto Ratković“ za najbolju knjigu poezije u regionu.