Lana Bojanić: Treća generacija melankolika

Višek(r)atnice

Priča kaže da je ledina sanjala o orahu
Ali kako nije povjerila nikom, bilo je ovako:
Prvo je bila tišina i vjetar nad travkama
Pa buka, prašina, vratovi iskrenuti u nebo,
Imena jedna ispod drugog kao na spomen ploči,
Plahte, knjige i sapunice u kutijama,
Obiteljske svađe i zimnice, sporadične sirene,
A vrijeme je nadolazilo u tramvajima:
Svake treće godine orasi ne bi rodili
Svaka treća generacija melankolika pisala je poeziju
Oči su im bile na mamu,
Čeljust na umivaonik u školskom wc-u,
Jezik na prebijenog psa, a zna se da je
Jezik za lizanje nebitnih rana
Klečali bi na prozorskoj dasci sobe koja gleda na istok,
Među petunijama,
Na katu do kojeg dizalo nikad nije stizalo.

Svaku toliko mislili bi da čuju ledinu kako diše
Ali to su samo do pucanja siti miševi
Orasima velikim kao dječje srce
Igrali nogomet u drvarnici
Do dugo u noć.

Slobodno mi reci ime, nije psovka

Kad se sve rasloji kao motana cigareta
Koju strasno lijepiš uzalud izbjegavajući žar
Kiša će padati toliko dugo
Da će čitav grad smrdjeti kao mokar pas
I svi će unaprijed biti sjetni
Kao mlade nevjeste Edgara Allana i Woodyja Allena.

Podijelit ćete se u tri tabora:

Jedni će govoriti da sam živa.
Luda i daleko, ali živa.
Da pletem kolute od tamnog pruća i bacam ih u rijeku
Kao inverz tvojih očiju.
Govorit će kako je sad sigurno toplo u Buenos Airesu
I kako mi jebo pas mater.
Čuvat će mjesto na polici za suvenir iz kriške vremena koju sam otela za sebe
Kao sedmogodišnjakinja jedinica rođendansku tortu.

Drugi će gledati među svoje cipele
Kao da se baš tamo Bizant uspinje u svoj svojoj slavi
I opet raspada, mrvi
U muzejske eksponate,
Treptat će često, kao u peludnoj groznici,
Otkidati dane u zajedništvu kuhinja, dnevnih soba i birtija
U kojima će svi i sve imati oči
Osim njih.

Ti ćeš zanijemjeti
Jer neke će riječi najednom postati strane
I dok ih ne naučiš opet izgovarati
Naručivat ćeš piće pogledom,
Plakati prstima pod plahtom,
Kupovati avionske karte pa ih paliti u pepeljari
I sjediti mirno sve dok na tebe ne počnu
Slijetati ptice.

Gledam vremensku prognozu za 30.4.

Bit će to lijep dan
Bijeli će mi beton grebati stopala
U čašama od sinoć bit će sapunica i tvoje ruke
Zazivat ću ti osmijeh kroz kuhinjski prozor
Ja sam propovjednik neke sekte u Bible Beltu
Letimičnost tvojih zuba kiša je u popucalom ljetu
Ali uvijek imamo problem

- Nisam počešljana
- Guši me kravata
- Prognoza sliježe ramenima
- Vrela je voda zaparila prozor

Ja sam stručnjak za nabrajanje problema
S Bogom na brzom biranju
Pa ga uvijek nazovem slučajno, iz džepa:
On se nikad ne ljuti
Bit će to lijep dan
Oblaci će stajati u redu za prvu pričest
Od sinoć će nam ostati vina taman dovoljno za rižoto
Tvoji će se susjedi smijati glasno i na engleskom
Čekat ćemo samo popodne i šetnju uz rijeku
Kad tvoje uho postaje skakač s mosta, elegantno svijen
I svi ustaju iz trave
Da navijaju.

Prosinac se čeka kao prekooceanski poziv

Jutra počinju kilom naranči na suvozačkom sjedištu
Kasnije će ih razrezati, iscijediti u sok,
Ali one to ne znaju pa i dalje mirišu.
Ubacuje u prvu i razmišlja o tome kako su
U Čehoslovačkoj dugo vjerovali da mjesečina
Može otupjeti oštricu britve
Pa hodali neobrijani i nevinih zapešća
Svakog punog Mjeseca.
On ne zna da u mom rodnom gradu kiša
Već stotinu godina topi tornjeve katedrale
U metaforu za vrijeme ili za ljubav
Unatoč tome ne obazire se
Na anđele na kružnim tokovima
I mogućnost da se otputuje u tople krajeve
Vjeruje u milostivost povijesnog trenutka:
Nikad neće preskakati leševe na ulicama
Ratom razrovanog grada,
Ni čitati upute na kutijama lijekova
Djeci za laku noć.

Na oblačnom nebu, niskom horizontu i
Tamnim poljima jedino što svijetli
Bijela je košulja tvog oca.

Bolesno je toplo

Grad me dočekao stidljiv i pretjeran
Kao da sam bila u ratu ili na brodu,
A on je ostao usidjelica i sad pati od groznice,
Rumenih je obraza, dršće
Ljubav ili bolest, nije bitno:
Važno je razboljeti se.

Izađem na balkon,
A susjedi razvodom plaše golubove,
Flaširaju djecu u zelene boce
Zadnja stavka kompozicije pisana je
Za šaku i automobilsku trubu
Iz tla rastu proljetnice iskeženih zuba, svrbe ih tabani
Sve je to od fluora ili chemtrailsa,
Ipak ovo nije proljeće, ovo je groznica!
Zašij usta da se ne utopiš i ne vičeš upomoć.
Javili su kako je pokopana još jedna planina,
Kad se približimo vrhu ne izvlačimo šibice
Mi skačemo zajedno, kao i uvijek.

Izađem na balkon,
A na istoku nema Mjeseca
Pa znam da se prišuljao između antena
I sad visi tik iznad mene, strpljiv,
Spreman da mi padne na glavu
Kao Llorcina naranča.

Veliko zimsko sniženje raspoloženja

Bože, kako samo mrzim izlaziti u ovom gradu,
Navikla na svoju tihu prazninu iza radnog vremena,
Svoj mir, požutjele zidove i vreću za prljavi veš ostavljam nerado,
Kao majka alkoholičarka djecu pred Cartoon Networkom.

Tako mrzim izlaziti u ovom gradu, a jednom sam, znaš,
Jednom sam bila nečija uspješno izvršena operacija,
Jednom su rekli da mi treba oprati usta sapunicom,
Jednom sam se izgubila na dva tjedna u vlastitoj sobi,
Jednom sam ostala sjediti u kafiću
Dok je oluja izlazila iz umivaonika i ulazila u moje tenisice
I nazvala te mrtva hladna u pet ujutro, kao: „Šta ima?“

A sad se čini da je potrebno još samo
Jedno ovakvo popodne tužnije od estonske zastave,
I past ću na koljena i zamoliti:
Daj mi život dežurne ljekarne na otoku
Gdje se uglavnom ne događa ništa,
A ako se i dogodi, moglo se i svršit gore.
Daj da kroz mene prolaze vijesti s radija
(kad čuješ riječ akvatorij znaš da se netko utopio)
I ptice, onakve kako ih crtaju djeca
3 3 3 3 3 3 3 3 3 3 3 3 3 3 3 3 3 3 3 3 3 3
Čitavo jato njih, daj mi to, Bože,
Jer meni se već tri dana plače na okus karamele,
A ne znam zašto.

Makarski Jadran

Kapetan broda jučer je postao otac
I danas mu je glas promukao dok upućuje turiste,
Blijede poput novina i isto tako pune panike,
Stavite na dlan glavu od ribe
I galeb će Vam jesti iz ruke
A ako to ne upali, sigurno imate
Malo one unutarnje strane nečijeg ramena
Ili nokte koje ste odrezali da naučite svirati
Ili ono Ognjenkino sparno traljavo ljeto
Koje može biti baš ovo, nije uopće bitno,
Saberite sve to na dlan i ponudite galebu.
Galeb će se uvrijediti jer je tako malo
I jer tako nije bilo ni u jednom filmu.
Posložit će sve svoje (a i Vaše)
U mali plavi American Tourist kovčeg,
Odbiti kumstvo kapetanovom djetetu
I odletjeti bez pozdrava u novi kadar.

Ako večer bude baš jako jako tiha
Možda ćete čuti sve one glave riba u njegovom želucu
Kako jedna drugu uče treptati.

Andromeđa sjevernog neba

Donedavno, moje je srce pumpalo bogatu, gustu juhu
Što sam ju dijelila manje sretnima na večerima poezije:
Jedi dok je toplo, dušo
A sad moj jezik ničemu ne vrijedi i u vlaku mogu pričati o vremenu
Koje stvarno ne pada toliko često, dobro prikucano,
Mogu pričati proste viceve, mogu se i pomoliti ako baš treba:
Tako ptice koračaju po oblacima.

Zatvorim oči i brojim sve tablete za smirenje progutane večeras
One zalivene alkoholom vrijede dva boda, progutane na suho tri
Stand-up komičari i psihijatri plaču u vlastito rame čekajući javni prijevoz
Zaboravili su da sve stane u prostor između bresaka i boksačkih rukavica

Ponekad poželim rastavljati stvari
Doći do srca maničnog radnika u kranu u okviru uredskog prozora,
Do ranog rujna što se mekša u mojoj zdjelici žitarica,
Do pete čizama koje su nagazile melodiju u A Hazy Shade of Winter
Makar tamo nečega mora biti

Ubuduće
Od tebe do mene
Samo duljina koju dvogodišnjak može pretrčati bez da padne
Ili manje.

O pesnikinji: 

Lana Bojanić (Zagreb, 1992.) diplomirana je psihologinja. Poeziju i prozu objavljivala je u mnogim časopisima i zbornicima kao i na portalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Osnivačica je književne grupe 90+ koja nakon mnogih javnih čitanja izdaje zajednički zbornik „Netko podvikne, djeca odrastu“ (Fraktura, 2018). Kao spin-off 90+, pokrenula je književnu tribinu za mlade, neafirmirane pjesnike i prozaike koja se trenutno održava pod nazivom Učitavanje. Dobitnica je nagrade „Ulaznica“ za poeziju 2017 i „Na vrh jezika“ 2019. Trenutno živi i radi u Manchesteru, UK.