Lidija Deduš: Niz svijet u kontralihtu

niz moj hodnik trči arijevac.

što to trči niz moj hodnik? niz moj hodnik trči arijevac. uspravan
je, visok, mišićav i jak. kamera ga voli. noga mu se dočekuje na
tlu, gaz je čvrst, odbacuje se prstima i grabi naprijed kao poluga
u mašini prekooceanskog broda. jedan-dva, jedan-dva. niz moj
hodnik trči stroj od krvi, kostiju i mesa. pogled mu je uperen u
točku ispred sebe, nozdrve se pravilno skupljaju i šire u ritmu
aparata srce-pluća. stroj je fokusiran na čistu budućnost. on trči.
u ušima mu bubnja krv. rata tata, rata tata, rata tata. niz moj
hodnik trči arijevac. što? bože, arijevac. nadmen je i strog. budi
se u pet, radi sklekove, doručkuje proteine. žena, djeca i dovoljno
sna. i. što i? disciplina. rad, rad, rad. niz moj hodnik trči šaraf.
kakav je to šaraf, bože. izmjenjuje se u pravilnom ritmu. ruka,
srce, noga, pluća, noga, srce, ruka, pluća. niz moj hodnik trči
metak. niz moj hodnik trči tenkovska granata. ako baš hoćete,
niz moj hodnik trči mlado cvrčeće topovsko meso. ne znoji se
i ne trepće. usta mu nisu suha. kosa mu probija kroz tjeme kao
mlada božićna pšenica kroz zemlju ispod božićne jelke. zamiče
za ugao, vide mu se leđa, još samo malo i nestat će ga. još samo
malo i za njim će ostati još samo topot. rata tata rata tata rata tata,
besprijekorno, neprekidno, rata tata do duboko u noć.

danima već nešto udara na hodniku ispred mog stana.

danima već nešto udara na hodniku ispred mog
stana. trebalo bi smoći hrabrosti, otvoriti vrata i
vidjeti što to remeti mir danji, mir noćni. umjesto
toga, radije ulazim u dijelove svoga tijela. razgovaram
s krvnim zrncima i s bilirubinom. razgovaram s
aminokiselinama i bakterijama. promatram e-coli
kako se nastanjuje u maternici, nagovaram fosfataze,
hemoglobin i transaminaze da budu blagi prema mom
snu. ignoriram činjenicu da je to što vani lupa nečije
obješeno tijelo ili puknuta plinska cijev. moja kičma kaže:
prošetaj me. ustajem do vrata i hvatam se za ključ. možda
to vani saturn gubi prstenove. možda se tkivo svemira
raspada na proste činjenice. kroz prozor se nazire
plavetnilo neba dok čekam kraj vrata kao ugasla zvijezda
da netko uperi svoj teleskop u mene, da me otkrije.

napustio me glas.

glas s kojim sam živjela punih četrdeset godina napustio me jednog
jutra dok sam se kao dum dum metak rasprskavala po zidovima sobe.
četrdeset godina usmjeravao je moju sumanutost, upirao prstom u
sve očigledno. četrdeset godina smo se zajedno okretali oko sunca,
učili logaritamske jednadžbe i kutove na sferi. zajedno smo putovali
kroz vrijeme; gledao je kako moja budućnost postaje moja prošlost.
budio me iz sna, ispravljao mi kičmu. a onda jednog jutra – bang!
zazivam boga i molim ga da mi vrati moj unutarnji kompas. bez njega
se osjećam kao stranica ormara osuđena na doživotno gledanje u zid.
pogled kroz prozor otvoren u noć nalik je gledanju u otvoreni grob.

šesnaestog rujna.

ne znam kako da nazovem ono što sam jutros, u ponedjeljak,
šesnaestog rujna, vidjela da se smjestilo u starcu koji je po
ulici posrtao, dahtao, dok je golim rukama nosio zastarjeli,
robusni televizor, bradom ga pritišćući odozgo, koljenom
ga gurkajući odozdo, spuštao ga na zemlju da odahne pa ga
dizao iz položaja opasnog za kičmu, sopćući pod težinom
zbroja drvene kutije, ekrana i katodne cijevi; možda se to što
je ugurao svoj televizor u mali kombi i zadovoljno coknuo
jezikom zove ljepota, upornost, radost ili muka svijeta, ne
znam, ali s tim se odvezao kući; ušavši kroz kućna vrata,
ispustio je svoju imenicu iz ruku, šakama se čvrsto ulovio
za leđa i nekome u hodnik, kroz stisnute zube, dreknuo: uh,
majku mu, pa jedva sam ga donio!

morski krt.

sada, više nego ikad, trebam jedan zvizdan. jedno podne
na obali mora i pogled na površinu vode gdje se, među
odbljescima sunca, kao bove mirno gibaju glave kupačica
i kupača. gore – dolje, gore – dolje. na pučini, gliser siječe
ravan po širini. pritvorim li pogled, kroz uzak prorez među
kapcima jasno vidim gliser i sve glave u ravnini. cap – cap,
kaže gliser, brndajući s istoka na zapad. zato sada više nego
ikad trebam morskog krta. on će tijela, kao repu, on će glave
kao salatu povući u morski vrt; jedna po jedna, s površine
mora, plop – plop, nestajat će glave. plop. i nikad im više,
i nikad im manje, jedan gliser ništa neće moći napraviti.

muhe.

što god sam radila, gdje god sam bila, uvijek su bile muhe. kad sam
htjela riječi, rojile su se umjesto riječi. kad sam htjela tišinu, zujale
su jednoglasno, bacale mi glavu u ruke, trljale stražnjim nožicama,
mlatile krilcima. muhe, muhe odasvud, sa svih strana svijeta. u pet
poslijepodne ili u tri ujutro, svojim tustim, crnim tijelima naliježu na
moje misli. odakle dolaze, iz koje svijesti? uđu mi u vidno polje pa u
slobodnom padu kliznu na dno oka. uvuku se u očnu duplju kao u
kutiju rolete i tu čekaju prolazak zime. neću muhe, otjeraj ih, kažem
nekome u sebi. ničemu me nisu naučile, ništa mi nisu dale osim ovog
neproduktivnog, smiješnog ludila, koje me tjera da tresem glavom, da
tresem, da tresem, da tresem, sve dok u njoj konačno nešto ne pukne.

vjerovanje.

nedjelja je dan za obiteljsko okupljanje, u meni se nastanjuju
moji mrtvi. ne znam otkuda dolaze; obuku me kao džemper,
kao pidžamu, svoje ruke uguraju u moje ruke, svoje noge u
moje noge, šćućure se, čekaju i nešto šapću. cijeli dan slušam
njihove glasove u kakofoniji, šušljanje jezikom kroz nepostojeće
zube. ja sam svjetovna kuća za svoje mrtve, a oni ni manje ni
više nego prave male tunele u mojoj glavi; jednim okom najprije
zavire u svaki, a onda se provlače kroz njih kao sitna podzemna
bića. ne znam kamo odlaze; nedjeljom navečer sve se opet vrati
u prvobitno stanje mira. televizor prede u kutu sobe, s druge
strane zida netko se sprema za noć. gledam kroz prozor niz ulicu,
nebo je crveno, stoljetni kalendar kaže: sutra će biti vjetra.

vanzemaljci su ga oteli.

na ovoj slici to se lijepo vidi: tata je nekad bio amerikanac, u
bijelom odijelu, naslonjen na zid, puši i šeretski se smiješi, a
ima i rijedak brk i šešir na glavi. a onda su ga oteli vanzemaljci.
to se ne vidi, ali tata sad po cijele dane zuji, kao frižider koji se
pokvario. ponekad se samo strese. kucamo na tatu da ga
otvorimo, u njemu je nešto trulo. izvana je lijep i mlad, ali
moramo ga oprati iznutra. guramo mu ključ u usta, vrata su
mu zatvorena. kucamo, ali tko zna šta su mu sve tamo radili.
možda su mu otvarali glavu. vanzemaljci otimaju amerikance,
i on sada vadi šestar da izmjeri kutnu garnituru. tata, hajde s
nama jesti. tata, pojest će te moljci. ali tata, ravnalom se ne
može odrediti udaljenost od kauča do marsa. tata, ustani,
tata, sjedni. ne možemo prihvatiti da je tata samo tužan što ga
nikad nisu vratili na mjesto, i što sada mora ostati sa nama.

crtica.

hodam gradom u sparno ljetno poslijepodne, imam pune
oči sunca. želim zajahati psa. želim hodati na rukama ili
zastati na trgu, dići ruke iznad glave i zapjevati kao krišna.
ili samo otvarati usta, kao riba. plop, plop, plop. ja sam
zubata riba, svima ću reći. zubata, kosmata, mesnata riba
koja govori. želim naslovnu stranu u sutrašnjim novinama.
kljucati mrvice s vrapcima ispred gradske fontane. to želim,
biti zubata ptica. igrati školice ispred zgrade, ravnotežu
držati krilima. bojim se da će mi ponestati vremena. u misli
mi dolaze rečenice o smrti, želim ih izlajati, želim ih izrežati
nekome u vjetar. ali samo hodam dalje, očiju punih sunca,
niz grad, niz svijet u kontralihtu, niz crticu između dviju
godina o kojoj će svi, kad umrem, reći: pošteno je poživjela.

O pesnikinji:

Lidija Deduš je rođena u Banjaluci, odrasla u Sarajevu.Autorica je dviju zbirki poezije: „Apatridi i ostale čudne ličnosti“ (Treći Trg, Beograd, 2018.) i „Ništa od najavljivanog kraja svijeta“ (Treći Trg, Beograd, 2019.).Piše treću zbirku „Razglednice iz prašnjave republike“ za koju je ove godine dobila nagradu Post Scriptum – književnost na društvenim mrežama, a ovo su pjesme iz tog rukopisa.Živi u Varaždinu.