Poetika rashodovanosti

Biblioteka Prijatelji je opsegom objave mala biblioteka koja izlazi u suradnji Multimedijalnog instituta i Bookse, jednih od rijetkih, ali istovremeno i istaknutih, nekomercijalnih izdavača u hrvatskom književnom polju, čija je temeljna urednička politika decidirano zatvorena i intimna, zanatska i eksperimentalna, sastojeći se od naslova naslovnih „prijateljaˮ, odnosno pozivanih, naručenih ili ciljano objavljenih te makro- i mikrokuriranih od strane urednika Petra Milata i Miljenke Buljević i drugih aktera uključenih u objavu knjige (dizajnera, tiskara). Nastavljajući se na autore i naslove prvog i drugog kola (Badiou, Malabou, Albahari, Krasznahorkai, Ferčec) iz 2019. i 2020. godine, koji su plijenili pažnju i šire od književnog polja u Hrvatskoj – objavljena je i jednako zapažena i, kao i inače, kritički dobro prihvaćena nova zbirka Marka Pogačara, Knjiga praznika.

Katalog „praznikaˮ, većih i manjih svetaka i petaka i drugih izvanrednih i redovnih fenomena vrištine kao prostora pripovjedne radnje, sam prostor vrištine te menažerija fantastičnih i uncanny pojavnosti, ugniježdeni u bogat, masivan jezik tri su ključne odrednice ove zbirke pjesama u prozi. Odluka da se, po prvi puta, prikloni pjesmama u prozi, prema autorovim samomistificirajućim izjavama u različitim prigodama, proizlazila je iz samog sadržaja. Pristupajući, međutim, Pogačarevim dosadašnjim knjigama poezije i načinu rada manje mistifikatorski, a više kao pjesničkim problematskim projektima, u onom smislu da su, s jedne strane, gusta ispisivanja višeslojne jezične i značenjske matrice kojom će se pristupiti stanovitoj problematici, odnosno pjesnička istraživanja određenih fenomena fraziranih kao problema a ne samo subjekata/objekata – drugim riječima, pristupajući im kao rezultatu autorskih poetičkih odabira, ovaj raskid sa slobodnim stihom u korist prozne rečenice odgovara na zadatak koji si je Pogačar postavio.

Pogačar se prislanja na pripovjednu strategiju u kojem pripovjedač zauzima ulogu kazivača, insajdera ili privilegiranog autsajdera koji ipak posjeduje stanovito znanje o objektu svoje naracije, a koje kao čitatelji, kao autsajderi, na ovaj ili onaj način ne posjedujemo, pa nam stoga „odlučuje“ prenositi kao govornik. U tome, kroz cijelu knjigu, Pogačar uspijeva održati ovu narativnu strategiju, k tome se još održavajući fikciju Drugosti vrištine, koju je tek donekle moguće jezično izraziti. Ciljani raskid sa slobodnim stihom u korist prozne rečenice, nije odražen u jezičnom i stilskom raskidu; koliko god je teško moguće razlikovati Pogačareve prozne rečenice u Knjizi praznika od njegovih stihova, pjesme u zbirci ipak odgovaraju na differance ove hibridne forme. Pripovjednost, negdje razgranatija, drugdje minimalistička, kreće se od basnovitog do nadrealističkog, od političkog i političke satire do intimnog, ne isključujući preklapanja ovih kategorija. Bilo bi posve lako zamisliti Knjigu praznika prelomljenih stihova, pa ipak, treba priznati da autorska odluka i grafička priprema pjesama u prozi u čvrste blokove koji univerzalno ne prelaze jednu stranicu, osnažuje Pogačarev često puta izrečen autopoetički kredo da pjesma mora biti čvrsta kao (hokejaški) pak, pa da slijedom toga mora moći razbiti zube čitatelju, dok istovremeno nudi mogućnost intertekstualnih i grafičkih asocijacija npr. na molitvenik, misal, leksikografski zapis, dnevničke bilješke. Dapače, dopunjuje sadržajnu strukturu zbirke, u kojoj svaka pjesma u prozi čini zatvorenu pripovjednu strukturu, kao tekst inventarne kartice o datoj temi.

Vraćajući se tek na trenutak na Pogačarev jezik, volio bih kada bih mogao u zbirku upisati da je ovo ustrajanje komentar na suvremenu pjesničku produkciju u Hrvatskoj, koju sve više obilježava iscrpljenost obrascem i iscrpljivanja obrasca, sve domišljatijim ali značenjski i politički praznijim metaforama.

Knjiga praznika svoje korijene može pronaći kako u ranijoj Pogačarevoj poetici tako i u drugim trendovima hrvatske poezije koju je on sam ranije obilježio i pogurnuo, a koje, uzgred nam se može doimati ili možemo željeti upisati u njegovu zbirku, komentira. Konstruiranje fiktivnog krajolika, koji prestaje biti objekt a izranja kao subjekt poezije i pjesničkog jezika, postupak je iz njegove ranije zbirke, odnosno ciklusa-poeme Jezero iz zbirke Predmeti (2009., Algoritam). Međutim, nešto je drugačije. Pogačar u Knjizi praznika ne odabire subjektifikaciju prostora, opredmećivanje fiktivnog krajolika ili objekta u njemu značenjem i afektivnim stimulusima, koji se pojavio (njegovim utjecajem ili samostalno) u drugim pjesničkim ostvarenjima, kako uspješnijim poput Projekta Poljska Ivana Šamije, tako i onim manje uspješnih, koji su manje krajolik učinili subjektom a više ga literarizirali. Vriština, kao prostor naracije, prije svega je napučena, a koliko god se oni koji ju napučuju doimaju na momente kao utvare ili fantomi, ona ipak vrvi životom, strukturom koja njezinu egzistenciju pretvara u koliko-toliko neku svakodnevicu. Bilo da je to Rene Char, bilo da su to ježevi, Siročići, Kocbek-koji-je-Kardelj ili drugi likovi – svi oni imaju upečatljivu prisutnost u tekstu, stoga i u vrištini. Pogačar je sam u više navrata inzistirao na kategoriziranju vrištine kao nemjesta, no čini mi se više na tragu odbijanja da joj se pridodaju značenja koja bi ju mogla usidriti, premda to ne isključuje da Pogačar u svoj okvir uzima Augeov koncept nemjesta, kao prostora u odnosu na kojeg pojedinci ne mogu uspostavljati identitetske odnose. Vriština je nemjesto svega utoliko da služi kao živa scenografija za sadržaj: kalendar.

Potencijal za poetsko tekstualno istraživanje strukturiranja vremena i iskustva vremena kalendarom praznika i blagdana, načeo je prošle godine Marko Tomaš, zbirkom pjesama 39. maj, premda svega uzgred. Tomašev zahvat u kalendare je, a posve odgovarajući na njegovu poetiku, svega naslovan; odabirući nepostojeći datum značajnog prizvuka­­ i revolucionarnih konotacija zbog političkog jezika socijalističke Jugoslavije, markirao ga je kao moment neke bolje budućnosti „koju nikad nećemo dočekatiˮ. Umjesto naznačivanja bolje budućnosti koju nikad nećemo dočekati, prema izjavi u razgovoru koji smo vodili za Booksu, Pogačar je počeo od ideje da sastavi „katalog nekad zaista postojećih, 'rashodovanih' državnih praznikaˮ.

Knjiga praznika nije zaista katalog rashodovanih državnih praznika državnopravnih tvorevina i paratvorevina koje su nastojale strukturirati vrijeme i prostor Hrvatske i ostatka bivše Jugoslavije kroz obredno-običajne i komemoracijske prakse. Knjiga je intrigantno pjesničko-jezično mapiranje rada ideologije „rashodovanostiˮ, koja proizvodi stanje bivanja maknutim iz upotrebe zbog zastarjelosti ili dotrajalosti, bilo u jeziku, književnom polju ili društvu, a koja propituje i afirmira tu istu rashodovanost, kako s obzirom na koju temu, kroz gustu jezičnu i simboličku matricu. Knjiga praznika ne nudi odgovor na tu problematiku; ona u bachelardovskoj maniri uživa u stvaranju novih problema, subjekata/objekata, ispitivanja načina kako fraziramo pitanja, otvaranja novih rakursa i interesa, uvođenju novih koncepata. Pogačarev pjesnički jezik, srećom, nije predmet rashodovanja.

Biografija

Tomislav Augustinčić (1992., Karlovac), etnolog i kulturni antropolog, pjesnik i kritičar. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studij etnologije i kulturne antropologije te studij antropologije. Bavi se kulturnim radom. S Lukom Šipetićem bio je voditelj serije tribina „Krnja književnostˮ u sklopu  programa Književni budoar Kulturnog centra Booksa. Književnu kritiku piše za portale Booksa.hr, PLAN.et magazin i Aktiviraj Karlovac. Objavljivao je također i plesnu kritiku (blog Plesna kritika) i društvene komentare. Piše poeziju i prozu. Rukopis „Ipak, zoraˮ nagrađen mu je 2020. godine nagradom Goran za mlade pjesnike pjesničkog festivala Goranovo proljeće.