Pri-vremenost kao najdragocjenija poputnina

Ako je vjerovati nekim mističkim predajama, mi doista jesmo i možemo biti samo to: putnici/prolaznici/posjetioci. Pri-vremenost/pri-boravišnost, jedno od mogućih imena Hajdegerovog tubitka/daseina, dosuđena nam je kao propast i podstrek. Privremeni smo i u svojoj generaciji, u domovi(na)ma, ljetnom danu, ljubavnom susretu, (pri)sjećanjima, sinestezijama.

Privremeni boravak je naslov sedme pjesničke zbirke Jasmine Topić (objavljene koncem 2020. godine u ediciji Element izdavačke kuće Arhipelag), u kojoj putovanja, nesanice i obnove nastavljaju rezbariti autoričin poetski itinerarij i koja potvrđuje njenu suverenost kad je riječ o lirskoj fenomenologiji trenutka: šta se to dešava kad se (naizgled) ništa ne dešava, kao kad mačka, umivajući se, jezikom dekonstruira i čitalačku i stvaralačku stvarnost („Instant pesma”); kako, naprimjer, izgleda dan žene koja menstruira i kojoj je bio potreban samo još jedan sat sna („Kako je danas komunicirala”).

Na tom tragu, i sam čin pisanja postaje svakodnevna obnova (obnavljaš svetove moguće još samo u knjigama), odnosno, uvijek pokušaj-i-promašaj obnove u kojoj postaje nerazlučivo je li ono „stvarnoˮ u pismu/poruci ili u nečemu što ostaje između redova, u vremenu koje je samo klopka u koju smo unaprijed i nabrzinu uhvaćeni – jer kako drugačije objasniti kako kolač iz „sada“ postaje kolač bola u utrobi („Pain-cakesˮ) odmah „nakonˮ? I kad su to sjećanja na gubitke, o tim glasnicima malih (preživljenih) smrti ipak smo ovisni - da nam stvore nabore ili zakrpe rupe - i koja nastavljamo obnavljati i dok ustajemo i vjerujemo u buduće velike trenutke („Glasniciˮ). Sva ta pri-staništa naposljetku popunjavaju (ili makar prikrivaju) nenamirena i nenamiriva mjesta u nama, baš kao što to čine i „odšivanja”: Pisaću ti uskoro jer je tvoje odsustvo/ dovoljno inspirativno, kao i svitanja iznad rečne obale („Neko lep i tih”). Putovanje u ovoj knjizi obuhvaća razglednice iz Melburna, Kremsa, preko Berlina, do Sućuraja, Vele Luke, Rovinja, te ono predstavlja zapravo nastavak putovanja iz prethodne zbirke Plaža. Nesanica (2016.) - bar kad je riječ o Jadranskoj obali.

Stih Ivana Lalića - Dela su ljubavi po svetu razasuta kao tragovi bitke – bio je moto zbirke Romantizam (2005.), ali čini se da bi mogao biti i jedan od šiboleta cjelokupne poetike Jasmine Topić: Pogledaj kakvo tiho svedočanstvo/ neguješ roditeljski zajedno s prašinom/ što govori o davno proživljenoj radosti/ ili izgubljenoj bici čiji su učesnici već dugo/ u drugim domovinama („Melanholične znamenitosti”). Tragalaštvo ženskog lirskog glasa za sopstvenim oblicima i razobličenjima u/na raznolikim prostorima i atmosferama seže još od zbirke Pansion. Metamorfoze (2001.), a supstancijalnost tog glasa možda najvjernije zrcale stihovi: Ona dolazi, ona ostaje, ona odustaje/ I neprestano kaplje u dodiru sa svežim zrakom (stihovi pjesme „Ona neće. Nije ona Ofelija” iz zbirke Plaža. Nesanica).

Privremeni boravci oslikani sa svim svojim mnoštvenostima, ipak svjedoče o trajnom boravku Jasmine Topić u jeziku, o vrsnoći i pronicljivosti njenog pjesmotvornog postupka. Kao novum zbirke mogu se izdvojiti stihovi koje, iako prekrižene, autorica ostavlja dostupne čitaocima te se na taj način oslobađa od (samo)uredničke intervencije: (…) Plutanje koje oduzima sve osim osećanja/ da si tu i sada, i bliska ti je ruka što maše sa obale/ a više nema te ruke, ne vidiš obalu („U prolazu”); a ispod naslova ciklusa Jadran su isječci stvarnosti – jer kako pouzdano znati šta je (bilo) stvarno?

Jadran-terapeutika

Jadran se još u Plaži Nesanici simbolički objelodanjuje kao kavafijska Itaka: tek s mudrošću koju donose iskustva susreta i putovanja počinjemo shvatati „šta Itake znače“. Također, vrijedi pomenuti i Kamijeve kontemplacije o „sunčanoj tragici Mediterana“, odnosno „pozlaćenoj nesreći” (u njegovoj knjizi Ljeto), a koje su sasvim komplementarne sa „Jadranskim plavim” Jasmine Topić, svojevrsnim simptomatskim čvorištem zbirke Privremeni boravak koje je ujedno topos ljubavnih susreta, vremenitost sjećanja/uspomena i pribježište (izgubljenih) generacija, odnosno, kako je sama autorica naglasila u autopoetičkom eseju[1] za Arhipelagov portal: (…) privremenost nekadašnje postojanosti je i vraćanje u skoru prošlost, u ,,živote svojih roditelja", povratkom na jadransku obalu i govor o izgubljenoj generaciji (ili treba reći generacijama?!) - nas dovoljno starih da se sećamo Jugoslavije i dovoljno mladih da nosimo iskustvo njenog raspada i onog što se zbilo posle.

Jer, kada si generacija između jugoslavenske i postjugoslavenske stvarnosti onda nisi siguran kad se u po noći preneš iz sna u kojoj se stvarnosti budiš, i budiš li se ?! I koja je prava strana okrenutog boka? Jadran (pre)ostaje još jedino mjesto na koje se može vratiti „unazad“, mjesto koje makar miriše na ono (iako izgubljeno) blisko i poznato, gdje generacijski imaginarij može nadjačati nacionalni. U tom smislu, gotovo programskom bi se mogla označiti pjesma U redu za polazak u materinu:

(…)

Otići na jug uz omiljenu pesmu

i potopiti misao u jadransko plavo

to je još ostalo iako postoje granice

drugovi i drugarice

drugovi i drugarice

drugovi i drugarice

Pjesma „Prijatelji” za prototekst ima kultnu pjesmu EKV-a ,,Par godina za nas” te, na jednak način, pokušava u stihove transponirati generacijsko vrijeme (koje je loše, i tako godinama), a za koje su nezaobilazni i Arsen, Oliver, klape, B. Dugme, Generacija 5…

I zaista, šta bi još moglo, poput muzike, uzrokovati alhemijsku rastezljivost privremenosti, kada jedan je isti trenutak u kojem se boravi jer smo zaglavljeni uvek u nadanju/ tamo gde trava večito čeka da nikne još jednom/ i sećanje na neposećena mesta traje duže nego preostale godine („Preživeti unazad”).

Sva ta nahrupljivanja, kao i najstrašnije i najtužnije priče, odlaze u zaborav (o tek naseljenim labudovima na reci koje su pojeli gladni hrane ali ne i lepote), ali se i (suno)vraćaju, ponešto i promijenjene, jer vreme iskrivljuje sećanje („U prolazu”), koje se opet smjenjuje s podsjećanjem da prošlo je, i sve to zajedno srasta u lijepak, maglinu memorije koja slabu ljudsku životinju drži na okupu. Jer, ipak, nakon privremenih prepoznavanja/urušavanja u (voljenim) drugima nastupaju opet fajronti, bezmjesnosti, nepripadanja, koja nisu, naravno, ništa drugo do sloboda - ali jednako tako - i onaj Popin „zev nad zevovima“.

A u kaotakvosti trajanja, u privremenostima njegove nezajamčenosti, dovoljno je, mora biti dovoljno, nekome se radovati: Ljubim ti dolazak nema te skoro („Jadransko plavo”).

Reference:

[1] „Postojanost u privremenosti“, Jasmina Topić (Arhipelag magazin, februar 2021)

Bilješka o autorici:

Bjanka Alajbegović rođena je u Sarajevu 1983. godine. Diplomirala je na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Objavila je zbirke pjesama Između dvoje (Naklada „Zoro“, Sarajevo) i Srčane saturnalije („Vrijeme“, Zenica). Poeziju i eseje objavljuje u književnoj periodici i na portalima: Odjek, Novi izraz, Sarajevske sveske, Zeničke sveske, Ars, Plima, Motrišta, Strane, Bona.