Rubovima slike, rubovima teksta

Opus Romea Mihaljevića broji pet poetskih zbirki, dok njegovo književno djelovanje obuhvaća i nekolicinu prijevoda sa slovenskog jezika, te priređivanje dvaju izbora iz pjesništva. Sa slovenskog je prevodio zbirke ili pojedinačne cikluse i pjesme Brane Mozetiča, Karla Hmeljaka, Cirila Berglesa, Uroša Praha, Tibora Hrsa Pandura, Petre Kolmančić, te Jurija Hudolina. Pjesme su mu, u Mozetičevu prijevodu, 2005. godine objavljene na slovenskom jeziku pod naslovom Dnevnik izginjanja. Upravo se ovom naslovnom sintagmom – prevedimo je Dnevnikom iščezavanja (kojim je obuhvaćen izbor pjesama iz dotad objavljivanih zbirki) – dobro pogađa dominanta ove poetike i stila. Mihaljević od svojih početaka ostaje u odabranoj formi rubnih, reklo bi se oniričkih poetskih zapisa, objedinjavanih u zbirkama čiji su naslovi Anđeoska konverzacija (1997), Noćni jezik (2002), Onaj koji hoda u oba sna (2004), Disco inferno (2009). Do mraza je njegova posljednja zbirka pjesama. Nije suvišno istaknuti ni rubnu stacioniranost autora, koji živi i radi u jednom manjem slavonskom gradu, izvan središta hrvatskih književnih događanja.

Takva prostorna ne-smještenost uvelike određuje atmosferu bivstvovanja subjekta iskaza u posljednjoj zbirci i zbirkama koje su joj prethodile. Osjećajnom rubnošću, refleksivnom slojevitošću i medijskom protežnošću odlikuje se subjekt kojeg sada susrećemo u stanju naviknutosti na entropijsku nužnost: svako približavanje ujedno je i udaljavanje, (za)pis(iv)anje je smrzavanje smisla. Jedno takvo, autopoetičko značenje metafore mraza otkriva sljedeća pjesma:

U ruševnom satu duboke jeseni, W. Blake ostavlja / zapis o utjecaju mraza na plod. Sjenica je sletjela / do prozorskog okna, sva u jednom trzaju, oku / neuhvatljivom. // Dječaci okupljeni ispod papirnatog zmaja, / otpuštenog put nebeskog sivila, kraj zaleđene rijeke. / Na drugoj obali koračaju modri jeleni. / 'Cijela umjetnost leži u odabiru i redukciji', pomisli, / tonući u san prije sna.

Četrdeset i osam nenaslovljenih i numeriranih pjesama raspodijeljeno je u tri takođe nenaslovljena ciklusa, razdijeljena trima citatima – hodopisnom lirskom refleksijom Josipa Vanište, impresijom Radomira Konstatinovića o Beckettovu jezičnom enformelu i mišlju Yukia Mishime o rušilačkom karakteru istinske ljepote – kojima se svaki ciklus pojedinačno intonira, a cjelina makrotematski obrubljuje. Redni broj pjesme pritom se ne prekida na ciklusnim prijelazima: iščezavanje kao suštinski dojam i osjećanje iskaznog subjekta svojevrsni je basso continuo cijele zbirke. Ova baroknost čitavog ugođaja intenzivirana je motivskim cirkuliranjem i oprečnošću: tame i svjetla; noćne uznemirenosti i jutarnje praznine; dinamičnosti fantastiziranih, gustih, šumskih predjela i onih statičnih, neposredno ili unutar kakvog okvira promatranih… Unutarnja događajnost povlači se na bjelinu papira, prostor na kojem se i sami uvlačimo u igru prisutnosti-odsutnosti. Tako iščezavaju i linije demarkacije između subjekta i objek(a)ta: ono ti lice je intimističkog obraćanja, drugo lice samog subjekta, naposljetku i naše, čitateljsko.

U cijelosti pročitajmo pjesmu u kojoj se prepliću i ja i ti i zapisano:

Tvoje je lice ono koje želim vidjeti, na rubu šume, dok / tijela svezana za stablo, iščekujem noć. Noć je crna kao / najtamniji vir, kočija juri, a praporci ti ne donose spokoj. / U zapisanom ne razaznajem granicu, moga i tvoga glasa / i kao da nema razdjelnice između vremena i puti.

Šuma je predio subjektovih noćnih uzbibanosti i tamnih nutarnjih uviranja. Ugođajnost se izvodi gustom metaforikom, snovidnim slikovnim iskrsavanjima i slijedovima. Radi se zapravo o tom da: Crtam, mislim – ovo je zapis, ovo je pripovijest – / O lutanju do nakraj šume kad pomisliš sve je u tim / zasjenjenim pregibima, jedno kraljevstvo skrovitosti / kakvo se ukazuje djetetu. Subjekt se i mjestimice obraća djetetu, to jest djetetu-sebi. Ključan je fantastizacijski moment: Djetinjoj pojavi na ruševnom mostu neće u pomoć / priskočiti svetac s loše kolorirane slikarije. Uska je / staza što vodi put sve beznadnijih šuma. U šumi kao da su djelatne neke predodređujuće sile koje usmjeravaju svaki intimni, ostvareni, a unaprijed izgubljeni kontakt. Ona izrasta pri susretu, obrasta tijela u dodiru; ona je mehanizam subjektova udaljavanja, instrument njegova odustajanja. Izvorište je svakog budućeg samo-razaranja: Tijelo šume, raspadajući leksikon otrovnog bilja u / otiscima stopala. Slijede polja, šikare, strništa i močvare, drugi sumračni i mračni predjeli subjektovih pristajanja.

Za razliku od potonjih, dnevni su prizori statični. Onom promatranom izvanjskom nastoji se postaviti okvir. To su širi vidici ili pak manji, vrtni prostori čiji puteljci pozivaju u neku nevidljivu unutrašnjost, obećavaju utješno boravište: Vrt poslije kiše posjeduje toplinu i tamu / pribježišta u kojem poželiš nestati, kretati se / samo tebi vidljivim stazama, sanjati o pradavnim / celuloidnim prizorištima, o potonulom svijetu / noćnih prikazanja. / Sada, nepravilna linija grafitne olovke, / urušavanje, nikakvo prosvjetljenje. Promatrano se pounutruje, ostaje u punini samo kao takvo, jezičnim slikama neprenosivo u čistini slikarskog ili fotografskog kadra. Istaknuta je ta stalna težnja za uokvirivanjem. Sam motiv okvira prolazi kroz metaforizacijske mijene: kvadrat svjetlosti, sigurni okvir od studeni i prvog jesenjeg lišća… Važni su rubovi: rub šume, rub okvira, rub teksta. Sama pjesma katkada nastaje uklapanjem onoga što izmiče, što po rubovima klizi, pa se raspadne na slikovni niz, ili ju je moguće moguće sklopiti tek u crticama, ili se mora nastaviti pa će sljedeća pjesma započeti vezničkim prilogom. Pjesma katkada nastaje ekfrastično, gledanjem umjetničkog djela ili fotografije, pa i tada se zbivanje prebacuje na scenu pisanja: rubni dijelovi papira gore, izgaraju.

Nije slučajno u cjelinu ušla i pjesma koja je prvotno objavljena izvan zbirke, kao dio drugoga teksta:

Pjesma je drvorez iz XV. stoljeća. / Purcellov Kralj Arthur i sasušen trag hibiskusova / čaja porubljuju jutarnji sat. / Napisano postaje tek predgovor nerečenoga, / brižljivo unesen zapis zbilje. Naši glasovi, na rubu / čujnosti, poput gibanja rujnog otočnog bilja za bure, / uvlače se pod napuklo staklo, srastajući sa slikom. / I nije taj pogled ka jedrenjaku na pučini jedini sadržaj / prizora. / Ostaje činjenica odsutnosti, bespoštedna poput / predmeta bez sjene, riječi bez glasa.

Taj je tekst napisan za temat časopisa Književna republika posvećen obljetnici Andriane Škunce, pjesnikinje i fotografkinje čiji opus predstavlja jedan potpun i osoben spoj verbalnog i vizualnog. Pjesma je naime dijalog s njezinim Drvorezom iz 1493., uvodnom pjesmom Druge strane zrcala (1988), zbirke u kojoj se također pretapaju intimizam i tematizacija pisma čija narav unaprijed obeshrabruje pokušaj uprisutnjenja. Mihaljević na jednom mjestu pozajmljuje i Škuncinu, autorsku metaforu podizanja pjesme: ,,To me jezik kiše čini bližim tamnijim stranama / riječi, nagriženim do kosti, brižno uguranim u / procjepe suhozida.“ (kurziv I. Š.).

Sumoran, elegičan ton ove poezije povezan je i s osvještavanje izrazne nemoći samo jednog, vlastitog, jezičnog medija. Pismo usmrćuje – bjelina lica ikonografske Smrti papirnata je bjelina. Mogla bi se pretpostaviti i žudnja za jednostavnim i radikalnim potezom, kakav je Srebrna linija na bijeloj podlozi Josipa Vanište, likovnog umjetnika i književnika čiji je opus bez sumnje Mihaljevića središnja referenca. Ta horizontala, apsolutne mirnoće i vremenskog stapanja, možda je povučena baš u ovim stihovima:

Tog jutra, prikaza u kaputu od ožiljaka i prašine, / imala je prvo ukazanje. Posrebrenim govorom / povukla je crtu između onoga prije i nastupajućeg. / Glas rođen iz tame paprati pjevao je o novom / poretku predmeta. / Isprekidana povijest osjeta, neko zujanje i dugo / potom, odjek. / Sve slike istovremeno. / Ovo ja bez imena i konca što sniježi nad / pustolinom.

Do mraza opsegom je nevelika, što ovdje znači pomnije promišljana i pročišćavana zbirka pjesama. Romeo Mihaljević njome nastavlja razvijati poetski itinerarij koji podrazumijeva čitateljstvo čiji ukus nije usmjeravan logikom književnofestivalskih i društvenomrežnih praksi promicanja književnosti. Nije riječ o poeziji koja nudi laku identifikaciju i trenutno zalječenje, koja se konzumira. Dapače, riječ je o poeziji kojoj se treba vraćati, čije referentne i metaforičke putokaze treba strpljivo pratiti kako bi se uspjelo proniknuti u [t]u fantomsku postojbinu pod tragom olovke, / posve nepoznati poredak, jednu novu odsutnost. Ono na što pozivaju navedeni stihovi iz posljednje, također autopoetičke pjesme, rijetko se dogodi u našoj suvremenoj, regionalnoj poeziji.

Biografija:

Ivan Šunjić (1990, Mostar), završio je studij (BA i MA) hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Objavljuje književnokritičke, književnoteorijske radove i eseje. Sudjelovao je na nekoliko međunarodnih znanstvenih konferencija. Tekstovi su mu objavljivani u različitim časopisima, zbornicima radova i portalima. U kouredništvu s Anitom Pajević priredio je zbornik radova „Feministička i queer čitanja popularne kulture”. Njegovo uže područje interesa su stilistika, feministička teorija i kritika, suvremena hrvatska i postjugoslavenska književnost, osobito poezija.