Biljni kalendar: slike svijeta koji izmiče

Toplo bilje sedma je zbirka pjesama pjesnika i književnog kritičara Bojana Vasića (Banatsko Novo Selo, 1985.), objavljena prošle godine u izdanju Kulturnog centra Novog Sada, za koju je autoru pripala nagrada Miroslav Antić za najbolju zbirku pesama u 2019. godini. Sastavljena od četrdeset i jedne pjesme, nepodijeljene u cikluse, zbirka je uspjeli nastavak Vasićevog pjesničkog projekta, koja ne iznevjerava niti očekivanja niti već prepoznate karakteristike Vasićevog stvaralaštva, dok istovremeno širi prostor njegovog poetičkog istraživanja.

S obzirom na dominantno kritičko usuglašenje da je Vasić jedan od pjesnika sa snažnim interesom i fokusom na arhitektoniku svojih knjiga, Toplo bilje čvrsto je, višeslojno i višeglasno strukturirano, ostavljajući čitateljima mogućnost uvida i iščitavanja strukture zbirke. Strukturom Toplog bilja dominira horizontalna (vremenska) dimenzija. Ona se iščitava na nekoliko razina u oblikovanju rasporeda i strukturiranja zbirke. Na prvoj razini je niz od tri pjesme obilježene motivom jabuke. Pojavljujući se u pravilnoj udaljenosti kao prva (,,stablu jabukeˮ), središnja/dvadeset i prva (,,Jabuka na stoluˮ) i posljednja/četrdeset i prva pjesma (,,Trula jabukaˮ) u zbirci, ove tri pjesme sugeriraju protok vremena motivima rascvjetalog stabla, konkretnog ubranog ploda, te trulog ploda. Druga razina vremenske dimenzije zbirke iščitava se i u kronologiziranom rasporedu pjesama, naznačenom direktnom tematizacijom naravi i svojstava pojedinih mjeseci i/ili za svaki mjesec karakterističnim biljnim i životinjskim motivima poput onih iz agrarnog kalendara. Primjerice, poslije martovskih motiva rascvjetale jabuke, stršljenova u lipi i pčela, slijedi aprilski cvat kajsija (,,Kajsija pred upravnom zgradomˮ) i krijesnica/svitaca (,,Tvoja okućnicaˮ), majski rascvjetani dudovi (,,Divljim dudovimaˮ), uvelih tulipana i narcisa (,,Krštenjeˮ), cvat kestenova (,,Kestenoviˮ), jun (,,Žetvaˮ i druge), jul (,,Bagremoviˮ) itd. do pretposljednje decembarske pjesme i posljednje pjesme koja nagovješćuje naredno proljeće.

Pjesme su međusobno gotovo ulančane srodnim motivima na svojim krajevima i počecima. Dramski i narativni moment svake pjesme k tome je vremenski konkretiziran u određeno ili približno doba dana, ili obilježeno atmosferskim prilikama. Vasić i vezano za ovu vremensku konkretiziranost nudi nekoliko interpretativnih ključeva poput „Zato se moja patnja preko dana ogleda / u tim istačkanim listovima, a uveče / u zlom svjetlucanju svitacaˮ (,,Tvoja okućnicaˮ), sugerirajući mogućnost čitanja pjesama kao „dnevnihˮ i „noćnihˮ. No, unatoč tome, sve pjesme pisane su s namjerom stvaranja atmosfere bezvremenosti. U ovom stvaranju atmosfere bezvremenosti iskrsava iznova ponavljano gubljene i prolaznost vremena („sustići će na / vremeˮ, Pčele), konstantno izmicanje opjevavanih fragmenata sadašnjosti, jedinog što pripada ljubavnom paru u pjesmama. Sadašnjost koju pjesnički subjekt nastoji fiksirati i utemeljiti kao datost ili zakonitost treba razumjeti kao prolazne utiske u izmičućim ili neodređenim lokalitetima, ispunjene radnjama pjesničkog subjekta i njegove voljene. U tom smislu vremenska dimenzija zbirke može se čitati kao od proljeća do proljeća, kako u pogovoru zbirci navodi M. Čakarević, ali i kao vremenski segment ljubavne veze i/ili presjek procesa pjesničkog stvaranja.

Ranije citirano naizgledno razlikovanje i dihotomiziranje biljnog svijeta i životinjskog svijeta (listovi : svici) relevantno je jer paratekst koji okružuje zbirku daje sugerirati opsjednutost biljnim motivima ili njihovu ključnu ulogu u čitanju tematskih izjava zbirke; Vasić sam iznevjerava ovaj paratekst u posljednjim stihovima, u kojima se raskrinkava „varljiva bujnost narednog prolećaˮ (,,Trula jabukaˮ). Sitničavo kopanje po biljnim motivima vjerojatno bi potvrdilo radnu hipotezu da zbirka ne obiluje s toliko mnogo biljnih motiva i da se mnogi iznova ponavljaju. Međutim, usporedo s biljnim motivima ravnopravni su motivi ne samo iz životinjskog svijeta, već i motivi industrije, gradova, turizma, ljudske prisutnosti i njihovih ostataka – „Ovo su mala carstva, zapusteli obod puta / u blato zaglavljen kanister od žute plastike / konačnost tla prekrivena bezbojnim / listovima. A takvi su i proroci koji njima prolaze, / poljočuvar što se olakšava po cvetovima maslačka…ˮ, Divljim dudovima). Drugdje, promišljanje biljnih motiva kontemplacije su o napuštenim tvornicama (,,Kestenoviˮ). Štoviše, biljni motivi ponajviše služe u svrhu narativiziranja i opjevavanja ljubavnog odnosa; ljubljena ne samo da se može usporediti s biljkama (npr. ,,Oborena višnjamaˮ), već je i njezino djelovanje i ponašanje u pjesmama asocirano upravo uz rukovanje tim biljkama, nasuprot pjesniku kao šutećem, promišljajućem i promatrajućem subjektu. Biljni motivi ujedno imaju i svrhu bogatih usporedbi, metafora i sinegdoha. K tome, Vasićev tretman biljnih motiva jest zanimljiv i fascinantan, posebice na razini jezika. Pa ipak, zbirka ostaje otvorena i za čitanje u smjeru pjesničkog saživljavanja s prirodom i ne-prirodom (izgrađenim, ljudskim), osobito ako se kao relevantne za ovo čitanje uzme dihotomiziranje/dijalektika zapušteno : održavano, divlje : kultivirano i odustane od pozicije pjesničkog subjekta kao aktivnog u poistovjećivanju s obje strane dihotomije.

Usmjerenost Vasićeve pažnje na oblikovanje unutrašnjeg rasporeda zbirke i odnosa pjesama, te suodnos tog oblikovanja s tematskim skupom i atmosferom, nije na uštrb stilske prepoznatljivosti i distinktivnosti, te jezične izražajnosti pjesama. Ona je uveliko na tragu već ranije prepoznate stilske otvorenosti inflatornim, asocijativnim i nesvjesnim procesima jezika i subjektivnosti, koju je istaknula u kritici njegove zbirke Ictus Bojana Andonovska (Agon, br.21.). Međutim, odlike koje Vasićevu poeziju približavaju nadrealizmu i avangardi – čini se smisleno i svjesno prihvaćaju artificijelnost pjesničkog jezika, u onom smislu kako je o njemu pisala Veronica Forest-Thompson u knjizi Poetic Artifice (1978). Naime, za Vasićev jezik vrijedi opažanje ove autorice kako je poezija uvijek artificijelna i različita od svakodnevnog ili proznog jezika, čak i kada pokušava uključiti ili imitirati jezik. Štoviše, naslovno bilje kod Vasića gubi svoje suštinski vegetabilne odlike; biljke su personificirane, zoomorfirane i antropomorfirane, pa čak i opredmećene. Vasićev jezik opsjednut je u osnovi svojstvima biljaka i njihovih plodova i njihovim pjesničkim, asocijativnim, metaforičkim potencijalom, granicom do koje se može razvući.

Jezik (kako Toplog bilja tako i ranijih zbirki) možda je i ključna odlika Vasićeve poezije. Ono je i integrativno vezivo zbirke, te bi bilo pogrešno ne istaknuti ga, zapostaviti ili pojednostavljeno podvesti i prevesti u tematske izjave o tekstualnom ili paraktekstualnom svijetu, time reducirajući ili falsificirajući iskustvo pjesama. To ne znači da jezik zbirke nije u dodiru s njezinim tematskim izjavama, već prije da cilj njegovog jezika nije samo i jedino osnažiti i izraziti poruke čitateljima. U tom smislu, utiska sam da mnoge Vasićeve pjesme nemaju drugu namjeru negoli potenciranja igre ne-davanja informacija ili propitkivanja kako ne-davanjem informacija se one mogu udijeliti.

Tematske izjave Toplog bilja kronično su neuhvatljive i fragmentirane, razasute kroz zbirku – dajući mogućnost višestrukog čitanja, ali i promišljanja temeljne tenzije i pitanja u konceptu zbirke. Više od pjesama o jabuci ili naslovne pjesme srž njegovog pjesničkog istraživanja u ovoj zbirci izražava pjesma ,,Kupinaˮ. U njoj, kao i u mnogim drugim pjesmama, Vasić poseže za nekoliko kako općepjesničkih tako i za zbirku karakterističnih konvencija. Personifikacijom biljku pretvara u aktera, postavlja u odnos pjesnički subjekt i biljku, tako da pjesnički subjekt internalizira njezine odlike i svojstva, pa se biljka vrlo jasno daje kao metafora za pjesnički subjekt. Kao i druge pjesme, ,,Kupinaˮ nije idila ili pohvala biljnom svijetu, pa čak i eksplicite ide u demonizaciju biljke („nesvjesno klupko, zlo od nemoći, / od more tla koja je tera da traje u / onom što u drugi odbacili, životariˮ), čime pjesnički subjekt naizgled sebe ovako određuje i umanjuje vrijednost. Poveznica ide dalje do toga da iz cvjetova nastali plodovi postaju istoznačni stihovima – „polako bubre u ove kisele / plodove, nečitku oporost, poput / za samog sebe pisanih stihovaˮ. U tom smislu, Vasićeva zbirka otvara uvijek aktualno pitanje svrhe, namjere i distinktivnosti poezije, pitanje što pjesma čini? umjesto što pjesnik želi reći?.

Toplo bilje Bojana Vasića sa svojim neprekinutim i sintaktički kompleksnim jednorečeničnim ili dvorečeničnim pjesmama s fragmentarnim tematskim izjavama i virtuoznom pjesničkom vještinom, čini isto to: usmjerava našu pažnju na mogućnosti pjesničkog jezika i našu predanost da ga se upustimo u njegovu igru, naglašavajući artificijelnost poezije i svijeta koji jezikom tvorimo. Samo u tom svijetu može postojati toplo bilje, no svijet je to koji nam uporno izmiče.

Biografija:

 Tomislav Augustinčić (1992., Karlovac), etnolog i kulturni antropolog, pjesnik i kritičar. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studij etnologije i kulturne antropologije te studij antropologije. Bavi se kulturnim radom. S Lukom Šipetićem bio je voditelj serije tribina ,,Krnja književnostˮ u sklopu  programa Književni budoar Kulturnog centra Booksa. Književnu kritiku piše za portale Booksa.hr, PLAN.et magazin i Aktiviraj Karlovac. Objavljivao je također i plesnu kritiku (blog Plesna kritika) i društvene komentare. Piše poeziju i prozu. Rukopis „Ipak, zoraˮ nagrađen mu je 2020. godine nagradom Goran za mlade pjesnike pjesničkog festivala Goranovo proljeće.