Trip ili put (do) jedne poetike

Prije nekoliko godina, potaknut tematom Sarajevskih dana poezije, naslovljenim Moja poetika, koji je za svrhu imao isprovocirati autore na očitovanje spram vlastitih poetičih izvora i utjecaja, prisjetio sam se studije američkog kritičara i esejista, kanonskog kanoničara, Harolda Blooma, The Anxiety of Influence (Tjeskoba utjecaja, 1967.) u kojoj Bloom, između ostaloga, nastoji proniknuti u psihodinamiku nasljedovanja književnih oblika, trudeći se na taj način dekonstruirati fenomen literarnog utjecaja. Jer utjecaj je relacija koja, ako je zdrave naravi, sa sobom pored ostalog nosi i određeni osjećaj nelagode, ako već ne i anksioznosti. To najbolje znaju mladi pjesnici ili oni koji tek počinju, imajući u vidu da se često borba između novog autora koji tek stječe pravo književnog građanstva i važnih mu prethodnika, koje oponaša i podražava, zna pretvoriti u pravu agonalnu avanturu duha sa neizvjesnim ishodom. Bloom nas u biti podsjeća da književnost više od svega nastaje iz druge književnosti i da je literatura kao takva homomorfna, jer sama sebi posuđuje (dosuđuje) oblike, no ona je isto tako nepredvidljiva i ćudljiva poput atomskih čestica i okrenuta novome, pa je samim tim otvorena i podatna spram budućnosti, u nadi da će valjda, kako nas je podučavao Allen Ginsberg: „ono što je počelo kao želja – završiti mudrije!“

Bloom tako ukazuje na tvorbena ulančavanja na horizontu anglosaksonske literature, gdje primjerice Shakespeare začinje Miltona, koji rađa Wordswortha, koji pak iznjedruje Shelleyja i Keatsa, koji udahnjuju život Yeatsu, koji opet stvara W.H. Audena, koji nam daje Josepha Brodskog iz čije glave naposljetku izniče naprimjer naš mladi i vrli suvremenik, Amerikanac odeskih korijena, izvanredni pjesnik Ilya Kaminsky.

Paraleleno s Bloomom prisjetio sam se neizbježno i legendarnog „Hanka“, Charlesa Bukowskog, tog „laureata s dna kace“, barda američkog proletarijata i glasnogovornika obespravljenih i ojađenih, koji nas je neprestano podsjećao da književnost mimo književnosti sâme dolazi i iz svakodnevnog života, iz nagomilanog iskustva, bitisanja, preživljavanja, uspona i padova, strahota i divota s kojima se živeći sada i ovdje neprestano suočavamo. Razmišljajući tako o spomenutoj dvojici autora kao o polarnim suprotnostima, kad je riječ o poimanju književnosnih izvorišta, čini mi se da je istina, pod navodnicima, negdje po sredini, budući je svrha književnosti upravo u aktualiziranju mogućnosti da poveže te dvije osi, estetičku i egzistencijalnu, ne bi li nam u konačnici servirala onaj tajni ingredijent – esenciju naše avanture – koja znanosti i filozofiji poradi velike upletenosti u partikularnosti unekoliko izmiče.   

Međutim, u eri sada već (post)postmoderne, Bloomova teza o književnosti kao sukcesiji utjecajâ kao da postaje još aktualnija, jer baš danas živimo u epohi u kojoj imperativ originalnosti, kakvog znamo još od romantičara naovamo, zapravo postupno slabi, dok aspekt konteksta kao osiguravatelja značenja i jamca impostacije umjetničkog djela biva sve izraženiji, što u nekoj mjeri podrazumijeva da umjetnički obrasci i(li) poetike nisu više toliko autohtoni ili autarkični. Oni su, naprotiv, sve više „alohtoni“ i međuovisni. Imajući također u vidu sve veću virtualnu akceleraciju protočnosti i dostupnosti informacija, kojoj smo svakodnevno izloženi, izvori pojedinih poetika bivaju nam sve razvidniji i lakši za detektiranje. U vremenu citatnosti, reciklaže i persiflaže, kakvo je ovo naše hiperinformatičko i hiperrealističko, gotovo je prirodno pravo svakog kreativnog entiteta da ukazuje na izvore, oslanja se na njih, pa donekle i parazitira na njima.

U New Yorku sam tako svojedobno imao priliku porazgovarati s američkim kolegicama, pjesnikinjama Nathalie Handal i Suji Kwock-Kim, o tom fenomenu eksplicitnog detektiranja „influencija“, pa sam ih pitao zašto u njihovim knjigama lirike ima toliko citata, intertekstualnosti, posudbenica i epigrama, koji kolikogod dobrodošli ponekad prijete da svojim asocijativnim balastom nagnječe originalni tekst. Osim toga, dometnuo sam, ciljajući na provokaciju, da mi se taj fenomen donekle čini odrazom tipično američke intelektualne „prostodušnosti“, ako ne i u nekoj mjeri snobovske želje za cerebralnom legitimacijom, u stilu „da ne bi bilo zabune, evo tko su moji uzori...  lijepo se vidi da sam načitan!“ One su se na tu sugestiju blago lecnule, ali su napomenule kako je često riječ o organskoj potrebi za obznanjivanjem utjecaja, kako bi se, između ostaloga, pjesnički subjekt predstavio kao slojevit kompozit različitih konfluencija, prije negoli kakva monolitna i neporozna tvorevina. 

U žaru diskusije zaboravio sam im napomenuti da i ja zapravo činim i činio sam isto; svoju sam, naime, prvu zbirku još postratnih 90-ih kao pravo „dijete“ postmodernizma (stavljam riječ dijete pod navodnike jer sam prvu knjigu objavio u zreloj dobi od trideset godina) otvorio upravo citatom Henrija Michauxa: „Gotovo je, umiješat ću se!“, jer sam valjda htio sugerirati da sam se, eto, u toj dobi – kad se čovjek, što netko reče, polako pita što da čini u Isusovim godinama, kad već nije Božji sin! – napokon dovoljno osokolio da se mogu upustiti u vlastitu književnu avanturu, koja će pored mojeg unutarnjeg svijeta implicirati i kaotičan svijet vanjskih realija nad kojim baš i nemam bog-zna-kakvu kontrolu. 

Naravno, ni ja kao ni moje prijateljice ne vjerujem u samoniklost pisanja. Jer za svima nama ostaje neka brazda, trag identiteta ili (gorki) talog iskustva koji nepogrešivo upućuje na to odakle dolazimo, pa bi bilo poželjno i da smo i sâmi toga svjesni. Naime, još nas je Danilo Kiš upozorio – moju generaciju rođenu šezdesetih – da se čuvamo pisaca koji ne znaju objasniti zašto su nešto napisali. Taj Kišov apel na racionalnost u književnosti (jedan zapravo vrlo „francuski“ poziv na književnu etiku) danas mi zvuči još urgentnije negoli onda kad sam ga kao mladac prvi put pročitao i promptno zabilježio. Tim prije jer se na ovim prostorima od rata naovamo „iracionalnost“ kao kategorija, ali i kao životna činjenica i svojevrsni negativni modus operandi uvukla u sve pore čovjeka i društva, pa tako ni književnost nije ostala nekontaminirana. Jer piše se puno, više nego ikad, „mrči se papir“, što bi rekao Leonard Cohen, pri čemu svrhovitost te rabote ostaje sve više upitna. Osim ako se ne piše za tržište, jer tada, što bi rekao jedan veliki njemački filozof, „ograničene svrhe nužde“ dolaze na svoje.

Intrigiran valjda po n-ti put gorespomenutom Kišovom napomenom, u ovom kontekstu mi se čini najprimjerenijim pokušati odgovoriti što je to što me nagnalo da počnem pisati baš tako kako pišem? Što je to što mi je dalo, ako već ne svjetonazorni, onda bar modelativni impetus za kreiranje koliko-toliko, nadam se, prepoznatljive poetike? Ali, kako to već biva i sa svim drugim stvarima koje nam znaju stubokom mijenjati život, tako se i književnost, tj. u konkretnom slučaju poezija, dade svesti na taj jedan kondenzirani trenutak „epifanije“ ili „satorija“ u kojem čovjek nepogrešivo prepoznaje da je to nešto o što se upravo spotaknuo u nekoj dubokoj, gotovo arhetipskoj vezi s onim najintimnijim u njemu. 

Moj osobni trenutak epifanije ili ponovnog otkrića poezije (jer nije da se obrazovni sustav u tadašnjem društvu nije trudio da nas kulturno elevira i pošteno izobrazi, ta na kraju krajeva socijalizam jest u nekoj mjeri praktična ekstenzija Prosvjetiteljstva) zbio se na početku 8o-ih godina protekloga stoljeća, točnije ljeta 1983,  kad sam jedne kolovoške večeri na žičanom stalku beogradskog BIGZ-a uz jedan kiosk na rivi u Makarskoj, zamijetio malu, džepnu knjigu neobičnog naslova: TRIP – vodič kroz savremenu američku poeziju, koju je supotpisao meni tada potpuno nepoznat autorski dvojac – Bajac i Kopicl. Budući da sam tad već bio uvelike „epifaniran“ Beatlesima, Dylanom, Stonesima, Ramonesima, Clashom i Sex Pistolsima, smatrao sam krajnje mladalački samouvjereno da su mi sve konotacije i metaforički valeri engleske riječi „trip“ dobro poznati, pa mi je kao omladincu s već aktivnim iskustvom svirača u punk bandu bilo nepojmljivo da se riječ trip uopće može dovesti u kakvu-takvu vezu s poezijom? Jer kao što rekoh, poeziju smo obrađivali u školi, i – hajde,  išlo je to nekako – ali ne mogu reći da sam ikad osjetio preveliki zanos čitajući Tifusare Jure Kaštelana, Krležin Plameni vjetar, Kad mlidijah umreti Branka Radičevića, ili čak gromku i himničnu Santa Maria Della Salute Laze Kostića. Da stvar bude gora, bio sam ravnodušan i prema Cesarićevoj „maloj voćki poslije kiše“, Miljkovićevom „belom gradu, cvetnom gradu na čijim prilazima niče žito“, ali nažalost i prema Šopovim „svemirima koju venu“, baš kao i prema Tinovoj „kristalnoj kocki vedrine“. Također, nisam baš nalazio dodirnih točaka ni sa Paruničinim sveprotežnim biofilnim inkantacijama, niti sa zaumnim označiteljskim vratolomijama Josipa Severa.   

Poezija je, naime, meni tada bila prvenstveno stvar obvezne lektire, to jest nešto što se naprosto mora, a dotadašnja životna iskustva, stečena po splitskim „zidićima“ koji su nam tada od prvih poljubaca do prvih džointova bili, kako se to nekada govorilo, „univerziteti života“, ukazivala su na to da ono što se mora, obično nije bog zna kako ugodno, niti „seksi“! Međutim, u tom konkretnom trenutku, te kolovoške večeri na makarskoj rivi našao sam se pred nečim što je de facto bila poezija, ali poezija na čije me čitanje nitko nije silio, osim vlastite zatečenosti i iskrenog oduševljenja pred iščašenom svježinom stihova američkih pjesnika, koje ovdje donosim ilustracije radi kao snop nasumično izabranih citata:

Kenet Koh: „Život je pun užasa i hormona i tako malo stvari je izvesno... “; Robert Blaj: „Moje crne cipele stoje na podu kao dva otvorena groba“; Alen Ginzberg: „Komunisti nemaju šta da ponude osim debelih obraza i naočara i lažljivih policajaca...“; Leroj Džons alijas Imamu Amiri Baraka: „Zli crnja čeka munju!“; Mark Strend: „Jedna devojka ti se sviđa, pa joj kažeš / da je tvoj penis veliki, ali nikako da počneš njime da se koristiš... “; Linda King: „Upecana na magični mišić!“; Dajan Vakoski: „Svi očevi Zapadne civilizacije moraju biti vojničkog porekla!“; Herbert Skot: „Draga En, mislim da gubim svog muža. On me više ne vezuje za krevet niti se ludira mojim delovima. Metak nisam dobila nedeljama... “, Majkl Denis Brauni: „Na vozačkom ispitu policajac je umoran. Proveo je čitavu noć rešetajući tvoje snove.“; Robert Has: „...klupko dana se razvezuje nevidljivo kao pertla“; Erika Džong: „Ponudila sam svoj pupak / kao rakijsku čašicu.“; Džejms Tejt: „Nisu imali mnogo muke / učeći majmuna da piše pesme:“; Gregori Korso: „Treba li da se oženim. Treba li da budem dobar? / Da zapanjim devojku iz susedstva / svojim somotskim odelom i faustovskom kukuljicom?“; Majkl Meklur: „Sve je to jedna oda zapisana u orlovima i plazmi. I sam bezdan je pijan / i vrtoglava visina. / Kakva radost biti u letu...“

Baš tako – radost bivanja u letu – jer upravo ta sintagma kao da najbolje ilustrira ono što sam osjetio te noći nakon što sam sklopio tu malu i živopisnu knjigu, utvrdivši s nemalim oduševljenjem da taj konkretni stihovani TRIP u obliku džepne antologije suvremene američke poezije, doista — radi! — za razliku od onih bijednih domaćih inačica LSD-ja fabriciranih negdje u kućnoj radinosti gdje su se sitni listići papira bojali šarenim temperama, a konzumentu namjerniku puštalo na volju da se placebo efektom, uz jaku dozu autogenog naprezanja, sa sve svježe iščitanim Castanedom, otisne na to dugo priželjkivano putovanje u virtualno.

I jest – ja sam te noći doista „putovao”, od dokova San Pedra, gdje me dočekao razbarušeni Charles Bukowski, sve do pločnika njujorškog Manhattana gdje sam uzalud nastojao držati korak s hipomaničnim Frankom O'Harom i otkačenim Ronom Padgettom, sve maštajući „o okusu belih meksičkih jagoda na uglu Četrnaeste ulice i Prve avenije“, zamišljajući istodobno kako mijesim grudi prpošne Erice Jong gušeći se sladostrasno u njenoj „pilećoj supi seksa / koja leči sve: istrgnutom grivom rezanaca / parčićima izbledelog mesa. / Grudvicama žute masnoće / kao ljubav...“

Uglavnom, jutro sam dočekao kao u groznici jer su mi se najednom obznanile dotad neslućene „empatičke” mogućnosti poezije – doduše još uvijek američke – jer sve o čemu su ti muškarci i žene, američki pjesnici, pisali bilo je na neki paradoksalan način bliže mojem osjećaju svijeta i literature negoli sve ono o čemu sam u to vrijeme mogao čitati u hrvatskih, ili jugoslavenskih pjesnika, bez obzira je li riječ o obaveznoj ili neobaveznoj literaturi. Jer u Hrvatskoj je tada, početkom 80-ih, pjesničkom scenom suvereno vladao poslovično natmureni, ali izvanredno ekspresivni, krugovaški mag egzistencijalne mučnine, Slavko Mihalić, čiji stihovi gotovo da i nisu imali čiste referencije, ali su itekako imali smisao koji je upućivao na sfumato našeg socijalističkog sivila, a posjedovali su i nešto od mučne atmosfere kinematografskog „crnog vala“, međutim nisu svejedno kao takvi ipak mogli biti svesrdno prigrljeni od strane jednog urbanog tinejdžera čiji je intelektualni eros, slijedeći svijetle harmonije „dobrih vibracija“ Beach Boysa, ipak išao za nečim vedrijim i vitalnijim.

Stoga mi je bilo neobično drago kad sam desetljeće kasnije čitajući Borisa Marunu (u)vidio da je još netko – ali iz sunčane Kalifornije, iz te iste Amerike odakle je stigla moja poetska inspiracija – gotovo na istovjetan način doživljavao i osjećao hrvatsku poeziju. Maruna, naime, tih 80-ih u emigraciji piše pjesmu znakovitog naslova: Ja ne zavidim hrvatskim pjesnicima, u kojoj između ostalog kaže i sljedeće: 

„Hrvatski pjesnici ne znadu za sreću, za veselje / oni prolaze ulicom kao da idu na strijeljanje / Djeluju umorno kao službeni marksizam / Kao da ih progoni bezdušni psihoanalist / Smatraju stanovitom hrabrošću kad svoj materinski jezik / Nazovu hrvatskim / Ukoliko imaju novaca / skloni su čaši / Ukoliko nemaju novaca, čekaju da im netko plati... “, pa dodaje - „njihova je poezija daleko od toga / Da bude zanimljiva / Njihova misao nema izlaza / Strahuju pred društvenim odnosima u Staroj Gradiški...“, nastavljajući „Kako da prihvatim ljude na kojima / Već izdaleka možeš otkriti njihovu nervozu / Oči osuđene da bespomoćno gledaju svijet / Koji nije po njihovoj mjeri / Pa tako izgledaju vrste kojima prijeti izumiranje...“, da bi naposljetku poentirao - „U sivu jesenskom zraku, sigurno je / Da su njihova jezera puna mrtvih labudova (pitajte Slavka Mihalića) ... “

Za razliku od ove turobne „raščlambe“ Borisa Marune (1940-2007), kojeg sam imao sreću i čast upoznati igrom slučaja van Hrvatske, u Rotterdamu na pjesničkom festivalu početkom dvijetisućitih, netom prije negoli je postao veleposlanikom u Čileu, u predgovoru svojoj antologiji suvremene američke poezije Vladislav Bajac i Vladimir Kopicl, na početku sada već davnih „zlatnih osamdesetih“, pišu:

„Poezija ... u Americi ima široku publiku: široku onoliko koliko ona sama zahvata od stvarnosti koju posreduje i koliko intenzivnom čini onu koju proizvodi. Kritičnost političkih pitanja, seksualnost, rat kože, opsesija smrću... prostori čiste kontemplacije, 'primenjeni zen'... ljubav prema predmetima... posprdan odnos prema 'Američkom snu', deskripcija, futurističke teme, minimalizam, snivanje, satira, feminizam i socijalni položaj žene, 'poezija poezije', poezija o pesnicima, istorija Amerike, nacija, autoriteti (od oca do Predsednika), generacijske proklamacije, indijanska tema, etnopoetike, lezbijstvo, droge, brak, muzika, religija, odnos prema Evropi, samoubistvo, radnička klasa, vizije, bogataši, poreklo, zatvor, prostitucija, proročanstva i proroci, telo i ekologija....“

... dakle jedna eksplozivna i neukrotiva kornukopija naspram naše socijalističke uprosječenosti utjelovljene u ritualnim ideološkim naricaljkama kojima su se mnogi naši pjesnički barbarogeniji iz godine u godinu svaki put iznova grudobolno zaklinjali sekretarima SKOJ-a, NOB-u, revoluciji i last but not least Titu kao „svjetioniku mira“ i svekolikog progresa.   

Svježina, mimetizam, erotizam, politički i seksualni radikalizam, angažiranost, depatetiziranost, demistificiranost, a prije svega suvremenost i suglasje s tadašnjim zeitgeistom, sve to što je posjedovala i posredovala američka poezija, jednom mediteranskom tinejdžeru doimalo se naprosto neodoljivim, tako da danas konačno mogu priznati da sam se u avanturu pisanja poezije upustio baš tako: zibajući se na koljenima američkih pjesnika druge polovice 20-og stoljeća.

Također, zahvaljujući njima naučio sam i engleski jezik, i to dovoljno pristojno da ih mogu prevoditi, što sam tijekom dva desetljeća sustavno činio, i što još uvijek s velikim zadovoljstvom činim.

Ali ono što sam prvenstveno od njih naučio jest činjenica da poezija nije puka igra riječima, već deklaracija individualnog duha najvišeg reda, ako ne i oličenje osobnosti i praktična realizacija Prvog amandmana koji neprikosnoveno štiti slobodu riječi – to jest duha.    

Danas kad razmišljam o tim minulim vremenima, sve više mi biva jasno da nam napokon valja priznati da je tadašnja „slobodna“ Jugoslavija – sve do velikog liberalnog preokreta i otvaranja krajem 80-ih - bila zapravo informativno vakumirana kao „hrenovka“ jer mi kao da nismo sami sebi smjeli ili htjeli priznati „kako stvari dišu“, što bi rekao pjesnik Ervin Jahić, sve do pucanja velike ambalaže i konstituiranja famozne Krajgerove komisije koja je, nakon navodno fenomenalno uspješnih 70-ih, već krajem 1981. naposljetku i službeno proglasila krizu počevši raditi na izradi tzv. Dugoročnog programa ekonomske stabilizacije zbog nagomilane ni manje ni više nego 22 milijarde dolara duga (!).

Odlučio sam još tada, slijedeći američke pjesnike, da ću u poeziji nastojati koliko je moguće biti konkretan i jasan, i da ću nastojati pisati o onome što mi je blisko i što znam, da se neću tek tako upuštati u alkemijske „signif(r)ajerske“ slalome ne bih li nekim perifernim dijelom svijesti napipao nešto što je jedva tangencijalno vezano uz moju osobnu egzistenciju ili doživljaj svijeta. Naprotiv, riješio sam poeziju koristiti ne kao puku označiteljsku „miješalicu”, već kao alat razumijevanja svijeta. Koliko sam u tome uspio i uspijevam, drugo je pitanje.

Bilo kako bilo, ne mogu a da sa izvjesnim zadovoljstvom ne primijetim kako, evo čak trideset godina kasnije, to davno makarsko proročanstvo u vidu male antologije američke poezije još uvijek „radi“, jer se i dandanas u neku ruku zatičem pri navlas istom poslu, s tom razlikom što sam u međuvremenu evoluirao iz pasivnog čitača poezije u aktivnog sastavljača stihova, a posrećilo mi se i da već godinama živim u inozemstvu gdje sam stigao i upoznati neke od američkih pjesnika kojima sam se kao tinejdžer iskreno divio, no ono što je možda još važnije jest činjenica da sam dospio na jednom kongresu PEN-a u Ohridu upoznati i Vladu Bajca, jednog od autora moje fatalne antologije, pa je time, čini se, krug upotpunosti zatvoren.

Prije nekoliko godina sam, baš u New Yorku gdje smo u sklopu Chapbook Festivala pri CUNY (City University of New York) kolega Ivan Herceg i ja predstavljali hrvatski časopis Poezija, s nemalim zadovoljstvom s pjesnikom i prevoditeljem Amielom Alcalayem zaključio kako bez obzira na pozamašnu međusobnu geografsku udaljenost ipak dijelimo zajedničke korijene u Kerouacu, Dylanu, beatnicima, Coltraneu, Townesu van Zandtu, Stonesima, Mingusu, Albertu Ayleru, Artu Pepperu... i baš dok smo gazili niz Petu aveniju od CUNY-a do zgrade Flatiron, sve nabacujući se stenogramskom urgencijom imenima i naslovima, prisjetio sam se još jednom te kolovoške večeri početkom 80-ih, kad sam na makarskoj rivi uzeo u ruke malu plavu knjižicu na čijoj naslovnici je jedna duga i prazna cesta kroz plavetnilo vodila negdje u neodređeno –  ususret nekom jarkom blještavilu! Prisjetio sam se, dakle, tog stihovn(an)og TRIP-a na koji sam se zaputio još kao tinejdžer, a čiji flash-backovi me i dandanas zapljuskuju i šibaju poput usudbenih konopaca nekog davno i fatalno svezanog gordijskog čvora koji još uvijek kao da nikako ne uspijevam razmrsiti. Ali kad malo bolje razmislim, i zašto bih, jer kako lijepo veli Jean Cocteau: „Djeca i luđaci presijecaju gordijske čvorove, a pjesnici ih cijeloga života strpljivo driješe!“

Biografija:

Damir Šodan (Split, 1964.), pjesnik, prevoditelj, dramski pisac, urednik, diplomirao je engleski jezik i opću povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je pjesničke zbirke Glasovne promjene (1996.), Srednji svijet (2001.), Pisma divljem Skitu (2009.), Café Apollinaire (2013.) i Unutarnji neprijatelj (2018.), knjige sabranih dramskih tekstova Zaštićena zona (2002.) i Noć dugih svjetala (2009.), te Drugom stranom, antologiju suvremene hrvatske „stvarnosne” poezije (2010.). Za dramu Zaštićena zona nagrađen je prvom nagradom za ex-Yu dramatičare u Beču (2000.), a za burlesku Chick Lit nagradom Marina Držića (2011.). U prijevodu je predstavio brojne sjevernoameričke pjesnike (Charles Simic, Raymond Carver, Charles Bukowski, Richard Brautigan, Leonard Cohen, Frank O'Hara i dr). Član je uredništava časopisa Poezija i Quorum u Zagrebu, a poezija mu je prevedena na dvadesetak jezika. Među ostalim, uvršten je u američku antologiju New European Poets (Graywolf Press), francusku Les Poètes de la Méditerranée (Gallimard) i britanske World Record i A Hundred Years' War (Bloodaxe). Član je HDP-a i Hrvatskog centra PEN-a, a sudjelovao je na mnogim međunarodnim književnim skupovima i festivalima, te kao predavač gostovao na Sveučilištu Columbija u New Yorku i na Koledžu Sierra Nevada u SAD-u. Dvadesetak godina radio je kao prevoditelj za Ujedinjene narode u Nizozemskoj, a sad je slobodni književnik i književni prevoditelj. Živi u Den Haagu i u Splitu. U slobodno vrijeme je gitarist, skladatelj i tekstopisac internacionalnog blues banda The Downsizers.