Poetska kartografija žudnje

Poetska eksploracija Mateje Jurčević započinje puštanjem jezika u igru, u nesputano odvijanje koje se dovršava promišljenim sklapanjem svijeta zbirke pjesama kao jedinstvene cjeline. Pjesme iz njezine druge zbirke Žene iz Altamire podijeljene su u tri ciklusa čijim se naslovima – „bukolike“, „elegije“ i „groteske“ – ne sugerira preuzimanje ili tek izokretanje tradicionalnih modela i konvencija, već ozračje u kojem se kazivačica upućuje lirskome Ti, svome žuđenom Drugom.

Bukoličnost nenaslovljenih pjesama prvoga ciklusa ne čini neka statična, idilična kulisa lirske situacije. Zapravo se radi o fantastizacijskoj aktivnosti – stvaranju imaginarnih predjela za (su)postojanje i aktualizaciju voljenog, u stvarnosti nikad u potpunosti dohvatljivog niti spoznatljivog drugog lirskog lica. To je i svojevrsno pomjerenom, pa i uzaludnom osjećajnošću vođeno traganje za metaforom – čija bi predstava značenja, kako je tumačio zastupnik interakcionističkog teorijskog pristupa Max Black, trebala biti fantastička sama po sebi. Asocijativnim motivskim povezivanjem i preinačavanjem (ra)stvara se poetska kartografija žudnje. „Moja je zemlja puna šuma / a tvoja je puna jezeraˮ, početni su, autolegitimacijski stihovi pjesme kojom se otvara bukolički ciklus i koja se smjerokazno poentira: „ljudi ili ulaze ili izlaze / ili stoje mokri na obali / […] / zatim odlaze u šumu / govoreći: Ovdje sasvim sigurno ništa neće dotaknuti površinuˮ. Na primjeru ovih dvanaest – tako imenovanih – bukolika može se demonstrirati metaforizacijska dovitljivost koja onemogućuje zaustavljanje na značenjskim površinama. Prođimo samo kroz zemlju koja se predočava metaforama visokog doživljajnog napona („Naelektrizirani pokrivač / takva je to zemlja / Ustaneš li naglo iz kreveta možeš vidjeti oker atmosferu / iznad svoje pidžameˮ), udaljenosti i nedostajanja („Ta zemlja koja stane između brade i ramena / telefonska je slušalica pod uhom koje se smrzloˮ), neuskladivosti i razočarenja („Otvorio bi zoološki za svoje hidrofobno potomostvo / ali ne ovdje i ne u ovoj zemlji / u kojoj more ispire pločnikˮ), iščekivanja i strepnje („U meni nema matične ploče / i sve dok mi se na zvuk tvoga odgovora / u pore mogu sklupčati crvene lisice iz obližnje šume / neće mi posivjeti koža ni propasti vid / U ovoj zemlji kroz tvoje se tijelo filtrira plavo svjetloˮ), distancirane, a jake emotivne usmjerenosti („A ti si ustvari ostavljen / nad gradskom knjižnicom / da hiperventiliraš od straha za Walsera / neće li požar neće li voda neće li rat ili glup čitatelj // Okrećem globus u suprotnome smjeru nastojeći / neutralizirati tvoju vrtoglavicu / ili te barem pomaknuti s rubaˮ), kao i težine neispunjenosti („Tri kamena ukradena iz luke / tri slane njuške labradora / taru se u džepu o moje prste spasitelja / Tako šećemo gradom / vlažni kameni psi zlostavljani od mora i ja / s lancem čiji doseg završava u ovoj zemljiˮ). Već je zamijećeno da se nesumjerljivost dviju predodžbi prihvaća s ironijom, na kojoj se i temelji poentiranje svake bukolike, ali bez razbijanja topline osjećanja: „Moja se ljubav širila zemljom / kao sovjetski stanovi / U jedan si najzad uselio / ali kroz njegov kuhinjski prozor nisi prestao / motriti vrane što u pirueti ulijeću u nebo / na ostakljenom pročelju bankeˮ.

Elegijska intonacija središnjeg, a ujedno i ciklusa s najvećim brojem pjesama, proizlazi iz prihvaćanja trajnog izmicanja objekta afekcije. Možda je i najljepša ona elegija u kojoj se periodičnim ponavljanjem naslovnoga stiha uspostavlja ritam neminovnosti kapituliranja, pomirenja s tim da se nikada neće pristupiti tamo gdje do izražaja dolaze najtananiji, razotkrivajući valeri ličnosti. „Nikada neću znati ono bitno o tebiˮ, ono na što bi ukazao stupanj grubosti pri telefonskom komuniciranju s gospođom iz reklamne agencije ili pak boli kroz doseg urlika koji bi izazvala vijest o nečijoj iznenadnoj smrti. Elegiju potiče i svijest o neodrživosti čistoće i jednostavnosti prvobitne vizije Drugog, koji se mijenja u svojim usponima („Sada kada si visoko na gredama / više ne govorimo jednosložno / izvikuješ nove riječi / šuplje blokoveˮ), koji se otvara izazovima svoje izvanjske egzistencije i dezintegrira („Užurban si poput devetnaestoljetnog Duborvnika / naivan kao otvorena vrata i solidno tlo / više ne mogu k tebi / nisi republikaˮ). Tu su i zahtjevi stvarnosti za oporezivanjem svakog uživanja, pa i onog u stvorenom višku značenja („Ne viđam ga od tada / tog susjeda koji me izdao / koji je samorastuće voće nazvao djelatnošću / Nema baš ništa crno u crvenim jagodama / i on ih je sadio ali se nisu primileˮ), koje će se hermetizirati – kao nijansa šarenice oka kodirana oznakom za ton-kartu sistema boja – i tako sačuvati od potresa koji prijete unutarnjoj zemlji lirske kazivačice („Bole me dvije posude RAL 5009 hermetički zatvorene / i prebačene u skladište nepoznatih trgovaca / RAL 5009 gusto se pjeni u arteriji srcaˮ).

Dojmljivo je kako se u posljednjem ciklusu pjesama čitav osjećajni dijapazon prvoga lica prebacuje na karaktere čijom se grotesknom dehumanizacijom ne ismijava, već vrednuje, uzdiže i univerzalizira. Izdvojimo samo ženu iz „muzeja na otvorenomˮ koja skida vlastitu glavu i držeći je u krilu stoji u nizu koševa za smeće i sama postajući jedan od njih u iščekivanju onoga za kojim žudi: „Žena-koš zna kada prođe / bacit će svježe kupljeno pecivo / koje je previše brašnasto za njegov ukus / i to je najbliže usnamaˮ. Zadržimo se na ovoj pjesmi i na primjeru sljedeće strofe naglasimo važnost ponavljanja kao postupka kojim se ovdje postiže ritmizacija, ali i sprečava svaka jednoznačnost – simptom okamenjenosti percepcije. Promislimo što bi sve mogao značiti ponovljeni stih na početku i na kraju strofe: „Sve ostalo bit će ljubav / jato golubova koje se sručilo u nju da poždere sve jestivo / Trokutasta ispupčenja na koži i udarci krila / čine je ljupko plavom / sve ostalo bit će ljubavˮ. Zadivljuju učinci začudnih metaforičkih i poredbenih sastavnica kojih su ove groteske pune, ali isto tako zadivljuje i učinak čistoće slike, kao u „nemogućem predjeluˮ bestežinskog zaljubljeničkog stanja i nadanja: „Raj – ona stoji / na prstima desne noge / u zdjelici vage za brašno i orahe / Kazaljka ne hita ne titra / šuti usmjerena u nula u negram / O kada bi se pomaknula lijevo / pola kile ispod ničega / on bi se vratio / sigurno biˮ.

Kao ponajviše samoreferentnu svakako treba uzeti eponimnu grotesku. U Ženama iz Altamire opjevava se težnja za otrajnjenjem tog iskonskog, čistog osjećanja – dohvaćanog u poticanoj poletnosti, gotovo naivnosti jezika, uvodnom pjesmom predočenog odbjeglim mladunčetom lava i zaigranim gluhim štenetom – kojem poetska transpozicija ipak nužno i oduzima nešto od prvotne, divlje ljepote.

Biografija:

Ivan Šunjić (1990, Mostar), završio je studij (BA i MA) hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Objavljuje književnokritičke, književnoteorijske radove i eseje. Sudjelovao je na nekoliko međunarodnih znanstvenih konferencija. Tekstovi su mu objavljivani u različitim časopisima, zbornicima radova i portalima. U kouredništvu s Anitom Pajević priredio je zbornik radova Feministička i queer čitanja popularne kulture. Njegovo uže područje interesa su stilistika, feministička teorija i kritika, suvremena hrvatska i postjugoslavenska književnost, osobito poezija.