Nove prašume

Postoje organske knjige poezije čija pojava djeluje kao izrastanje još jedne grane na stablu izraza njihove autorice ili autora. One se u ostatak pjesnikinjina izraza uklapaju samorazumljivo i na neki način bešavno, što istovremeno ne znači da ne donose ništa novo, zanimljivo ili pomaknuto u drugačijem smjeru ili k drugačijoj optici. Svoje mjesto u zbiru autorovih knjiga pronalaze odmah, bez posebne potrebe za obrazlaganjem te pozicije ili kontrastiranjem s ostatkom radova. Takva je knjiga i nova zbirka poezije Ane Brnardić, jednog od ključnih imena suvremene hrvatske poezije, naslovljena Vuk i breza i objavljena u listopadu 2019. kod zagrebačkog izdavača Hena com.

Knjiga se sastoji od četrdeset i sedam pjesama podijeljenih u pet ciklusa, od kojih su prva tri podjednakog obima, dok su završna dva nešto kraća. Već iz sadržaja možemo primijetiti poveznice između naslova pojedinih ciklusa: Drveće, Zavičaj, Grad, Izlet u Jalšje, Kraj ljeta. Kad pogledamo i naslove pjesama, vidjet ćemo da se okus prirodnosti i zelenila, te miris životinjskog krzna provlače kroz cijelu knjigu.

Nema sumnje da je zbirka Vuk i breza proizvod jednog unificiranog i koherentnog – pa čak i ako je kronološki bilo isprekidano – stanja svijesti i poetskog raspoloženja. U tom smislu, knjiga je „konceptualna” istovremeno to nipošto ne bivajući, drugim riječima, taj koncept proizlazi iz nečega na finoj granici između književnog i izvanknjiževnog; on nije nametnut, već samo razotkriven, konturiran uredničkom rukom autorice. Način na koji se pojedine pjesme pretapaju jedna u drugu, slike koje se nadopunjuju i pletu kao provodni motivi, iako uvijek nove i vrlo često potpuno očuđujuće (tipično za autoricu, kojoj je metafora i rastezanje metaforičkog potencijala jezika jedno od ključnih izražajnih sredstava još od prve knjige), odaje jedan predan i udubljen proces pisanja na koji su možda utjecala i godišnja doba, polagana smjena svjetlosti, boja i temperatura, nailaženje specifičnih djelića godine koji ostavljaju traga, kao krhotine, u ovim pjesmama. Isto tako, možda i više nego druge pjesnikinjine knjige, Vuk i breza plod su izmijenjenih životnih okolnosti, unutarnjeg rasta i vanjskih, ponekad arhetipskih životnih događaja koji, dakako, dovode do pogleda unatrag i oko sebe, do „sređivanja računa” prije nastavka daljnjeg kretanja. U slučaju Vuka i breze, taj je veliki životni događaj majčinstvo.

Čitavim prvim ciklusom majčinstvo, odnosno novopreuzeta uloga majke, dominira pjesmama, a pojavljivat će se u raznim oblicima i intenzitetima i u ostatku knjige. Brnardić o svojoj kćeri piše začuđeno, oduševljeno, zadivljeno onako kako se (neka) djeca i mladi ljudi čude stvarima na koje prvi put nailaze ili ih prvi put doživljavaju, kao da je otkrivena nova vrsta, nova strana svijeta ili kao da promatra početak rasta nečeg potpuno vegetalnog, do srži sraslog s prirodnim svijetom (u smislu onog što se može suprotstaviti čovjeku kao nemušto, prepuno vitalnosti, svijetlo i mračno u isto vrijeme). Uostalom, kroz cijelu zbirku nailazimo na neprestano presijavanje i pretapanje ljudskog u biljno i životinjsko i obratno, pa čak i stapanje biljaka i životinja: pjesnikinja je „slučajno drvo svojoj kćeri”, mame su dunje, jagode i višnje, „sestra cvate rano, / prije biljaka”, a u šumi ne vidimo „jednog u brezu presvučenog vuka” – ovakvih primjera našlo bi se još na desetke. Sama naslovna pjesma zbirke, „Vuk i breza” (iz koje potječe i zadnji navedeni citat), bavi se primarno pretopljivošću stanja, uloga i identiteta posebno kroz odnos čovjek–životinja–biljka, miješanjem domene misli i djelovanja s domenom bivanja i prolaženja, stajanja i kretanja – s prirodom.

U drugom ciklusu, čiji naziv, Zavičaj, daje već prije čitanja naslutiti o čemu je riječ, pročitat ćemo najprije izvještaj ili ispovijest iz granica sjene, neka od prvih dječjih sjećanja i formativnih slika, u kratkom ciklusu ili višedijelnoj pjesmi „Noć na selu”. Zatim će uslijediti pjesma posvećena sestri, pa niz pjesama od kojih će se mnoge referirati na i udubljivati u ono što je svijest koja ispisuje knjigu proživjela u mladosti (ili općenito, prošlosti života), pri čemu važnu ulogu – što je kod Brnardić već mnogo puta podvučeno – igra glazba. Ovaj put, osim zvučne umjetnosti, svoju pojavu imaju i pjesništvo i književnost. Meditacije o skladateljima, koje su u rezultatu samo ovlaš s njima povezane, čine mi se među najslojevitijim sastavcima ove zbirke. U sredini ciklusa nalazi se pjesma „Zelene jabuke”, čije slike, u načelu jednostavne, meni osobno ostaju vrlo jasne u pamćenju. Ta zelene jabuke i šumski most na kojem ih jedemo postaju trenutak prividne suspenzije vremenitosti čiji se okus može usporediti jedino s onim zelenih jabuka: pauza, odmor usred ciklusa, popodneva, života.

Očit je prijelaz u trenutnost, u stanje veće užurbanosti i intenziteta međuljudskih komunikacija u trećem ciklusu, ponovno indikativnog naslovljenog Grad. I u tom gradu, međutim, priroda je jasno prisutna parkovima, lastavicama, južinom, smrću. Ciklus ostavlja dojam usporediv s posljednjim danima zime, danima pomaka i prevrata u dubini, a napučen je ljudima i ličnostima, kao uostalom i čitava knjiga. Iako sam dosad više govorio o prirodi i čovjeku kao o apstrakcijama, kao da je možda riječ o čovjeku koji toj prirodi pristupa pustinjački ili posve individualno, istovremeno je kod Brnardić izrazito važan i moment dodira, razmjene između ljudi. Možda zbog trenutka u životu pjesnikinje, pogled uokolo i unatrag posebno se dugo i intenzivno zadržava na onima bliskima: članovima obitelji, prijateljima, suprugu, odnosno liku srodne duše, ljubavnika (ovo posljednje naročito u svjetlu rođenja djeteta). Dirljiva, istovremeno bez ikakvih natruha sentimentalnosti i poprilično indirektna ili barem trezvena, pjesma je „Dan proveden s roditeljima”, locirana na tržnici, a unutar ciklusa – možda donekle značajno – smještena između pjesama „Smrt” i „Starenje”.

Ciklus ,,Izlet u Jalšjeˮ upravo i jest izlet, lagan odmak od tijeka zbirke do tog trenutka, ali opet i povratak u prva dva ciklusa, u intenzivno srastanje krvotoka ljudi i životinjama nastanjenog gustog zelenila. No prije svega, ovdje je riječ i opet o ljudima, bliskim ljudima, konkretno prijateljima i starim prijateljstvima, na neki način ukočenima, reumatičnima, koja treba razgibati, razgaziti i ugrijati pri novom susretu izvan svakodnevice. Gostoljubivi, velikodušni i prijazni, prijatelji ipak ostaju pomalo suzdržani, teško im je razbiti okvire vlastitih rutina kako bi se u potpunosti predali susretu i slušanju. Pjesnikinja tada kao da odlazi u samostalnu šetnju okolnom prirodom, susrećući životinje koje su istovremeno u potpunosti poštovane kao životinje i ništa drugo, živa bića, i duboki simboli nečeg drugog, osobnog, čovjekolikog, kao u kratkoj i nježnoj pjesmi „Jutro s okruglim pjevicama” koja, ponovno bez ikakve sentimentalnosti, govori o osjećaju da spašavanjem jednog malog stvorenja možemo smiriti i otkupiti sebe i svijet od svake promašenosti. Ovakvi motivi i osjećajan, a nesentimentalan pristup mogu usporediti najprije s onim karakterističnim za haiku majstore, primjerice za jednog od tzv. Velike četvorice japanskog haikua, Issu Kobayashija (1763.–1828.).

Završni ,,Kraj ljetaˮ suptilno je posvećen različitim formama i aspektima kraja, međutim otvorenog kraja koji je ustvari promjena i prilagodba, daljnji rast. Tu je i dalje, do samoga kraja zbirke, prisutna priroda, muž, majka, neki „mi” koji su bliski mi, gotovo stopljeni. Kao odjek završne pjesme prethodne autoričine zbirke, Uzbrdo, pretposljednja pjesma započet će sumirajućim perfektom koji bi, da su pisane na engleskom jeziku, mogao biti Present Perfect: „Bila sam drvo”. S ovoga proplanka ili brijega u šumi, putnica jasno vidi sebe i svoj dosad prijeđeni put i projicira ga dalje, baca cestu preda se kao dugačak svijetlo-tamni konopac, i nama se doista čini da „Sada je sve otvoreno: sunce je / ušlo u crniku (…)”.

Uspoređujući Vuka i brezu s drugim zbirkama Ane Brnardić, uspostavio bih eventualno poveznicu u tonu između onih „zagasitijih” (Valcer zmija, Uzbrdo) i „svjetlijih”, među koje bih svrstao Postanak ptica i najnoviju zbirku (pri čemu prva, Pisaljka jednog mudraca, može biti svrstana u obje, odnosno nijednu od ovih kategorija). Formalno, Brnardić se u Vuku i brezi vraća prelomljenom stihu, zbog čega ćemo se ponovno sjetiti Postanka ptica, a nasuprot knjigama Valcer zmija i Uzbrdo, u kojima pjesma u prozi igra ključnu ulogu te su čak i sastavci u stihu razvedena, duga retka koji također odzvanja prozom. U Vuku i brezi, međutim, vidimo čak i ritmičke i glasovne efekte, elemente aliteracije i asonance, a zaigranost povremeno titra tik ispod površine. Možda ona i pristaje posebno knjizi u kojoj je bajkovitost – rahlo posuta i neforsirana – jedna od bitnih karakteristika velikog broja tekstova, a naznačena je i samim naslovom. Izraz zbirke, kao i izraz Ane Brnardić općenito, nije jednostavan niti je njezine pjesme dovoljno pročitati jedanput, ovlaš prije spavanja ili u javnom prijevozu: stalno grananje metaforike i očito uživanje autorice u jeziku samom traži podjednako posvećen i zainteresiran angažman i od čitatelja. Naravno, ponekad se jednostavnost i bistrina pojave u izravno dostupnom obliku, kao npr. u spomenutim kraćim pjesmama „Zelene jabuke” ili „Jutro s okruglim pjevicama”.

Svaka nova zbirka pjesama Ane Brnardić potpuno je samosvojan i prepoznatljiv književni događaj, a autoričin stil teško je zamijeniti za stil bilo kojeg pjesnika ili pjesnikinje u Hrvatskoj i u regiji. Ipak se pojava zbirke, široko shvaćeno, „uklapa” u pjesničku sadašnjost hrvatske scene utoliko što se može uvrstiti u nedavno prepoznatu izrazito metaforičnu, prirodom zaokupljeno, povremeno magično-realističnu i izrazitije „kozmičku” (nezgodan termin koji, barem za neke, nosi i negativne konotacije) struju mlađe hrvatske poezije kojoj su pridonijeli autori kao Monika Herceg, Marija Dejanović, Ivan Šamija i pisac ovih redaka. Višedijelnu pjesmu „Noć u selu” privlačno je i lako asocirati s pjesmama Monike Herceg iz njezina prvijenca Početne koordinate, dok me ciklus Izlet u Jalšje osobno vraća u svijet mojeg ciklusa ,,Spavačiˮ iz zbirke Na kraju taj vrt, s kojim, međutim, dijeli većinom tek ambijent i geografsku lokaciju: zagorsko selo Jalšje samo greben niskog brda dijeli od Selna, koje je nadahnulo ,,Spavačeˮ. Te daleke srodnosti, jasno, spontane su i organske, neupadljive i u biti nebitne, jer izraz i preokupacije Ane Brnardić svoje porijeklo vuku iz pokrajina i vremena starijeg, potpuno neovisnog postanka. Brnardić na nepretenciozan i potpuno uklopljen način, gdje malo što strši, pokreće ili barem naslućuje (i slutnju prenosi u tekst) neke od najkrupnijih tema, povremeno me podsjećajući na problematiku slavnih Rilkeovih Devinskih elegija (naročito na elegije koje se bave izravno djecom, čovjekom i sviješću, ljudskom i ne-ljudskom, kao što su IV., V. i VIII.), samo na u cijelosti suvremen, neretoričan, ne-veleban način.  Iako nije formalno, a ni sadržajno „revolucionarna” (niti bih želio da se shvati da ijedna zbirka kvalitetnog afirmiranog autora to mora biti), Vuk i breza donosi novi pogled u pjesnički svijet i time, na neki način, intimni dnevnik senzibilne svijesti koja fenomene svijeta – ljude, prirodu, događaje, spoznaje, predmete – uvezuje u sasvim specifičnu mrežu označitelja koja se uvijek pomalo pomiče nekamo drugamo (možda naprijed, možda uzbrdo) i u koju se uvijek užitak, pa nekako i čast iznova čitateljski uplesti.

Biografija:

 Goran Čolakhodžić (1990, Zagreb), prevoditelj i pjesnik. Diplomirao u Zagrebu anglistiku i rumunjski jezik i književnost. Prevodi književnost, bavi se kulturnim radom, sudjeluje u organizaciji festivala Goranovo proljeće te uređuje elektroničke knjige. Objavio dvije zbirke poezije, Na kraju taj vrt (2015), nagrađenu „Goranom za mlade pjesnikeˮ i „Mostovima Strugeˮ; Pred gradom su kosci (2018). Pjesme su mu prevođene na više jezika i objavljivane u antologijama, časopisima i online, u regiji i Europi. Sudionik je pjesničke platforme Versopolis.