Poezija, tjeskoba i facebook: tri fragmenta

            ***

Gledano iz današnje perspektive, u pisanje poezije naprosto sam se bacio. Pritom baš i nisam imao razvijenu svijest o poeziji kao o posebnoj književnoj vrsti, niti o „poetskome” kao nekakvom distinktnom idealu, svojstvu ili učinku kojem bih želio težiti; razumljivo, budući da mi je bilo šest godina. Tog, uistinu najokrutnijega bosanskog aprila 1992. našvrljao sam, bojicom, razbacanim štampanim slovima, u jednu od svesaka-svaštara koje sam u tom periodu nemilice trošio: „Neka od riječi rat / nastane riječ brat / i nek sve svi ljudi vole”. Slovo R napisano je naopačke, kao rusko Я: činjenica da još uvijek nisam baratao svim slovima očito me nije spriječila da u pismenom obliku pokušam uobličiti svoju reakciju na kolanje tamnih energija koje sam itekako osjećao. Premda je nastao sasvim usputno, i godinama ležao zaboravljen u moru drugih tekstova i crteža, ovaj zapis danas uzimam kao početak svojih avantura u pisanju poezije. Prva serija tih avantura – računam li, dakle, da je počela 1992, – potrajat će nešto kraće od dva desetljeća.

S dvadeset i tri godine, nakon tri napisane i dvije objavljene pjesničke knjige, poeziju sam prestao pisati gotovo isto tako naprasno kao što sam to i počeo. Pritisak da pišem onako kako sam mislio da trebam, da ispunim „potencijal” o kojem se govorilo u vezi s mojim pjesmama, da istodobno potvrdim svoj status „mladog pisca” i pobunim se protiv sistema koji mi je taj status oktroirao, naprosto se pokazao nepodnošljivim. U jednom trenutku, ukazala mi se oslobađajuća spoznaja: ja u književnosti ne moram davati niti ispunjavati nikakva i ničija obećanja; ne moram biti „mladi pisac”; ne moram, u konačnici, uopće pisati poeziju (u vezi s pisanjem proze, kojeg bih se tih godina tek sporadično latio, nisam osjećao nikakva očekivanja ili pritiske; moje poslanje „mladog pisca” imalo se ostvariti kroz poeziju). Uslijedilo je nekoliko godina u kojima ne samo da nisam pokušavao pisati poeziju, nego sam pjesničke dionice vlastite bio(biblio)grafije aktivno ignorirao. Činilo mi se da je ta žrtva nužna kako bih mogao biti shvaćen ozbiljno u drugim stvarima kojima sam se bavio; uostalom, rezonirao sam, jasno je da zapravo i nisam pjesnik. Mislio sam da tek trebam otkriti šta jesam – i posvetiti se tome da to i postanem.

Sljedeći vremenski skok poprilično je specifičan: vodi nas do stogodišnjice Oktobarske revolucije. Vladimir Đurišić, urednik portala Proletter za koji sam tad pisao neku vrstu kolumne, došao je na ideju da ovu obljetnicu obilježi tematom u kojem bi se uobičajne suradnice i suradnici okušali u nekoj formi, žanru ili formatu u kojem inače ne pišu za stranicu – a s Oktobrom kao najširom mogućom inspiracijom. Prihvatio sam poziv i, pomalo i na vlastito iznenađenje, napisao pjesmu. Vjerojatno su pritisci i kompleksi koje sam bio internalizirao s godinama naprosto izblijedjeli, a ja sam to shvatio tek kad sam dobio neposredan povod da se preispitam. S druge strane, shvatio sam – opet, ponešto iznebuha – da ne moram težiti tome da svim svojim bićem budem pjesnik, kritičar, prozaist ili nešto četvrto: mogao sam naprosto istraživati. U svakom slučaju, Proletterov Oktobarski temat bio je sve što mi je trebalo da se poeziji – u kojoj sam kao čitalac sve vrijeme uživao – vratim i kao autor. Ljudima koji su me u prethodnom razdoblju bili upoznali kao književnoga kritičara, esejista i nebeletrista bilo je, rekao bih, uglavnom neugodno; dobar me je prijatelj i izravno zamolio da prestanem. Dopuštam da su ove reakcije mogle biti motivirane nezadovoljstvom kvalitetom mog pjesnikovanja, no mislim da je i opsesija ulogama i pozicijama karakteristična za male književne sredine i jezike morala imati udjela.

Kao što se i dâ naslutiti iz dosadašnjeg toka ove ispovijesti, moje iskustvo s pisanjem poezije iskustvo je naglih diskontinuiteta. Momenti koje sam dosad izdvojio – prva pjesma, odustajanje od pisanja, povratak pisanju – samo su tri najočiglednije i najupadljivije točke u tom procesu. Istina je, međutim, da su lomovi, prevrati i prekidi za mene nerazdvojivi od samoga bavljenja poezijom (ne samo bavljenja u svojstvu autora). Čim mi se učini da sam se u poeziji „pozicionirao” – prije svega u smislu pozicioniranja u pjesmi, zauzimanja poetskog i poetičkog uklona koji mi odgovara, a onda i u smislu pozicioniranja u pjesničkom polju – ispostavi se da nisam na sigurnom terenu. U vremenu između moje prve i druge pjesničke knjige tražio sam način da se pošto-poto etabliram, u svakom smislu ove riječi: upinjao sam se da izborim „mjesto za sebe”, da definitivno pronađem „svoj glas”. To je očigledno rezultiralo nekom vrstom dubinske anksioznosti, pa i traume zbog koje sam pobjegao od pisanja poezije. Danas prihvaćam činjenicu da siguran teren vjerojatno ni ne postoji: ukoliko se u pjesmi osjećaš odveć suvereno, odveć komotno i razbaškareno, sva je prilika da nešto ne štima. Ovo je, naravno, samo moje iskustvo, ali imam dojam da u njemu nipošto nisam sam.

            ***

Zanimljivo mi je usporediti stanje i dinamiku domaćeg pjesničkog polja u razdoblju kad sam prestao pisati poeziju, oko 2010. godine, te u trenutku kad sam joj se vratio, negdje sredinom 2017. Premda ih dijeli tek sedam godina, imam dojam da su posrijedi dva svijeta. Budući da sam u međuvremenu kao čitalac i kritičar sa zanimanjem pratio pjesničku scenu, mnoge promjene, pomaci i prevrati koje je prolazila nisu mi bili nepoznati. Ipak, tek kad sam ponovno izašao na teren kao pjesnik, osjetio sam do koje se mjere stanje na terenu promijenilo. S jedne strane, poezija je u književnoj, pa i općenito kulturnoj javnosti daleko prisutnija, usudio bih se reći i – cjenjenija. Ozloglašeni trend festivalizacije književnosti preoblikuje književno polje po uzusima logike spektakla, ali ujedno i omogućuje poeziji iznenađujuću vidljivost u odnosu na onu koju je uživala u nedavnoj prošlosti. S druge strane, bavljenje poezijom, koje teško da je ikad i za koga i predstavljalo unosan biznis (barem u novije vrijeme), sad je još i u kudikamo većoj mjeri „prekarizirano”. Za početak, poprilično sam siguran da je kao neafirmiran autor znantno teže objaviti pjesničku knjigu, dok su honorari za objavljivanje poezije, koji su prije deset-petneast godina još uvijek spadali u poluredovitu praksa, nedvojbeno postali istinski kuriozum.

Ipak, najkrupniju transformaciju u dinamici proizvodnje, cirkulacije i recepcije poezije na našim prostorima donose društvene mreže, tj. društveni mediji (mislim da je potonji izraz precizniji, no onaj prvi daleko je rasprostranjeniji). Kad je pjesničko polje u pitanju, to prije svega znači Facebook. Naravno, pod tim ne podrazumijevam da je „tehnologija” iz vedra neba pala u naše književnosti i uzela ih modelirati po svojim aršinima: tehnologijski obrat došao je na valu složenih kulturnih, društvenih i ekonomskih procesa. Budžetski rezovi u periodu nakon recesije iz 2008, te konzekventno rasturanje ostataka socijalističkog sistema javnog financiranja kulture preostalih u postjugoslavenskim državama i rasap tradicionalnih uporišta književnog života (izdavačkih kuća, časopisa i uopće štampanih medija, knjižarske i bibliotekarske mreže, kulturnih institucija) učinili su da se akterke i akteri polja počnu okretati novim tehnologijama. Apsolutni prioritet pritom je dobio Facebook: primarno tekstualna i verbalna priroda ovog medija, gledano u usporedbi s Instagramom ili Youtubeom, učinila ga je logičnim izborom za književno djelovanje (posljedično, rastući značaj Facebooka u našem književnom životu proteklih godina kao da je obrnuto proporcionalan kontinuiranom padu popularnosti ove platforme u širim razmjerama). Budući da je poezija, uz rijetke izuzetke, kraća i brže se čita od proze, ona je neobično zahvalna za čitanje, slanje, komentiranje, kopiranje, pejstanje i općenito šeranje u fejzbučnom okruženju. Stih, pjesnička figura ili pjesnička slika puno su primjereniji materijal za književne razmjene među nama, neurotičnim i rastrojenim konzumenticama i konzumentima društvenih medija, nego što su to plahte pripovjedne proze. Otud i nije iznenađujuće da se Facebook u zadnje dvije-tri godine etablirao kao možda i središnja instanca u reprodukciji našeg pjesničkog polja: osim kao najmasovnija platforma za cirkulaciju poezije, on figurira i kao značajan prostor u kojem se definiraju odnosi u polju i akumulira simbolički kapital.

Rekao bih da popularnost poezije-na-Facebooku potiče na ponovno razmatranje barem dvaju važnih načelna pitanja u vezi s poezijom. Jedno je staro pitanje hijerarhija, statusa i odnosa moći i prestiža u pjesničkom polju – postavke koju Jure Detela zove „kulturnim feudalizmom”. Naime, premda smo jedni drugima nedvojbeno „bliže” negoli prije, premda se autorice i autori, čitateljice i čitatelji, štovateljice i štovatelji poezije u društvenomrežnom ozračju okupljaju kao zajednica, jasno je da su različite prakse uspostavljanja distinkcije i hijerarhije, kao i reprodukcije i prakticiranja statusnih privilegija, itekako žive. Kako se ove „feudalne” prakse reproduciraju, na kakve se strategije oslanjaju, i kako se – pogotovo s obzirom na to da je realna materijalna dobit od poezije danas vjerojatno manja no ikada – one u konačnici manifestiraju u novom okruženju? Drugo načelno pitanje u vezi s poezijom koje je njen revival u novome kulturnom i medijskom kontekstu potaknuo tiče se same njezine prirode. Recimo, šta to uopće čini da određeni tekst doživimo kao poeziju? U nedavno objavljenoj, izvrsnoj studiji o poeziji Danijela Dragojevića, s fokusom na njegovu pjesmu u prozi, Branislav Oblučar preuzima distinkciju Gérarda Genettea između konstitutivne i kondicionalne retoričnosti teksta kako bi se bavio upravo problemom definicije pjesme. On prepoznaje dvije vrste kriterija za identificiranje pjesme i poezije: one formalne, „konstitutivne”, kao što je npr. razlomljenost u stihove, te one „kondicionalne”, koji se tiču osobnog suda i ukusa (neki tekst prepoznajemo kao poeziju stoga što u njemu prepoznajemo određena svojstva i kvalitete). Premda Oblučar nema ambiciju mapirati aktualnu pjesničku scenu, rekao bih da pitanje šta je poezija, ili šta je pjesma, na način na koji ga on postavlja, u doba masovnog pjesničkog fejzbučenja itekako dobija na aktualnosti.

            ***

Spomenuo sam da sam se morao spontano riješiti samonametnutih pritisaka koji su učinili da odem u dugogodišnju poetsku apstinenciju kako bih opet mogao pisati poeziju. Gotovo u istom dahu naveo sam i da sam sam prihvatio kako će iskustvo pisanja poezije za mene na neki način uvijek biti iskustvo izloženosti pritiscima. Ne mislim da između ovih dviju konstatacija nužno postoji proturječje. Pritisci i tjeskoba o kojima pišem u prvom slučaju proizilaze iz brige za sliku o sebi, brige uređene i usmjerene nizom imperativa koji upravljaju književnim životom; pritisci koje spominjem u drugom slučaju povezani su, barem što se mene tiče, sa samim procesom pjesničke proizvodnje. Upustiti se u pisanje poezije znači pristati na neku vrstu prekarne pozicije u jeziku – dapače, čak i aktivno tražiti takvu poziciju – te pokušati od tamo djelovati s punom sviješću o vlastitoj ranjivosti i krhkosti. Zbog toga mi proces nastanka pjesme nikad ne može donijeti nepodijeljenu radost na način na koji to može, na primjer, pisanje eseja ili kratke priče.     

U pogovoru pjesničke knjige Maje Solar „Bez začina” Mark Lošonc piše kako se u poeziji ove autorice „ne sugeriše da ima ičega što bi isključivo poezija mogla zahvatiti”. Lošonc pomno prikazuje kako Solar svojim pisanjem neprestance dovodi u pitanje granice između pjesme, filozofskog teksta, teorijskog rada, proznog (i prozaičnog) iskaza i drugih registara, na taj način uvijek iznova propitujući pretpostavljenu privilegiranu i apartnu poziciju pjesničkog diskursa. Slažem se s Lošoncovom analizom, kao što mislim da sa s njom slaže i autorica o kojoj piše – meni inače generacijski i poetički bliska. Međutim, upravo je njen autorski projekt depoetizacije poezije par excellence pjesnički poduhvat. Solar u knjizi Bez začina apriori ne poriče mogućnost pjesničkog jezika, nego se daje na unutarjezično (pre)ispitivanje legitimiteta različitih idioma i diskursa, kao i hijerarhija koje ih dijele i odnosa u koje stupaju, a sa punom sviješću o društvenohistorijskoj konstelaciji u kojoj piše. Njeno pisanje uvijek iznova podsjeća na to da je poezija sposobna najdublje i najbolnije zahvatiti u ono krhko i nestalno, granično i proturječno u svakom jezičnom registru i svakom govoru – uključujući i onaj vlastiti.

Ako bih pokušao odrediti šta poezija za mene danas predstavlja, i kako je osobno shvaćam, ili barem pokušati da tu definiciju suzim na neku razumnu mjeru, na kraju bih vjerojatno došao do varijacije na Lošonca: istinska poezija u stanju je izraziti ono što se može izraziti jedino poezijom. Definicija je evidentno tautološka, no zasad ne umijem bolje. I onda kad nemilice preispituje vlastiti status i svrhu, kao kod Maje Solar, poezija proizvodi nesvodive, nesavladive viškove koji se ne daju „pripitomiti” nijednim drugim diskursom. U doba trijumfa utilitarizma i sveprisutne komodofikacije i „dajdžestiranja” iskustava u kojem živimo, upravo ova sposobnost poezije za mene predstavlja jedno od njenih najdragocjenijih svojstava.

Biografija:

Dinko Kreho diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je sudionik projekta Alternativna književna tumačenja, član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja „Zarez”, te voditelj tribine Od riječi do riječi u književnom klubu Booksa u Zagrebu. Objavio je pjesničke knjige „Ravno sa pokretne trake” (Naklada Zoro, Zagreb-Sarajevo, 2006), „Zapažanja o anđelima” (Naklada Zoro, Zagreb-Sarajevo, 2009) i „Simptomi” (Treći trg, Beograd, 2019), kao i esejističku knjigu „Bio sam mladi pisac” (Sandorf, Zagreb, 2019). Koautor je, s Darijem Bevandom, radiodramskog krimi serijala „Bezdrov” (2013). Redovno piše za portale booksa.hr i proletter.me, te za tjednik Novosti. Trenutno živi u Zagrebu.