Manirističke konstrukcije lirskog univerzuma

The world is falling down
Hold my hand
It's a lonely sound
Hold my hand (Abbey Lincoln)

Debitiravši prije šest godina nagrađivanim „Potkožnim sjeverom”, Šima Majić je pažnju regionalne književne kritike pobudila upečatljivim poetskim senzibilitetom i imaginacijom. Stoga nije slučajno da se njezina druga stihozbirka objavljuje pod etiketom „Nove osjećajnosti”, kako je nazvana pjesnička biblioteka izdavačke kuće Vrijeme iz Zenice čiji se urednik Marko Tomaš vodi idejom afirmiranja generacijskog, poetičkog i stilskog višeglasja suvremenog bosanskohercegovačkog pjesništva.

U kritičkim čitanjima spomenutoga prvijenca naglašena je (hiper)manirističnost lirskog diskursa Šime Majić (T. Lemac), te su se njegove sastavnice izdvajale i bez određenja ove literarno-stilističke dominante kao takve (I. Šunjić, D. Kreho, S. Nikolić). Pritom se mjestimična nesređenost ili pretjeranost izraza pripisivala simptomima dječjih lirskih bolesti, dok se za neujednačenost cjeline opravdano okrivio izostanak uredničke intervencije.

„Melankolija igra badminton” je strukturno i formalno zaokruženija knjiga pjesama čiji eponimni stih sa slikom antropomorfiziranog psihološkog entiteta, baš kao i naslovna metafora prethodnice, sugerira subjektova unutarnja strujanja i reflektiranja. „Cirkus pjesama o nula citrusa”, „Osjetljive konstrukcije svemira”, „Epileptične zvijezde” i „Odjavna špica za padanje” naslovi su ciklusa čija se konceptualizacija odvija oko igre (dinamika intimističke situacije i relacije s ne-prisutnim lirskim ti) i pada (padanje-u-ljubav, padanje-kroz-ljubav – jednog-u-drugo, jednog-kroz-drugog).

Dopustimo slobodnu asocijaciju i poslužimo se Igrom (1902). U središtu žanr-slike Marcela Duchampa lik je djevojke u pokretu nagoviještenom položajem lijeve noge i podignutom desnom rukom. U njoj drži reket čiji su vrh i loptica pomaknuti u gornji lijevi kut prelazeći sam okvir, baš kao i rubno ispisan naslov (Play?). Igračica je izmaknuta iz središta, njezina aktivna ruka te igrački rekvizit djeluju glomaznije u odnosu na drugu ruku, na cijelo tijelo; spremna je odbaciti dobačenu lopticu u neku bjelinu, prazninu koja se otvara u lijevom planu slike. Komu je planira dobaciti? S druge strane možda je samo zid od koji se loptica neprekidno odbija. Statičnost prikaza kao da isključuje suigrača.

Baš tako ćemo zamisliti ovakvu samotnu aktivnost ilustrirajući temeljnu semantičku konstelaciju zbirke – u komunikacijskoj odsutnosti Drugoga, lirsko ja zahvaćeno je stanjem-osjećajem uzaludne ispunjenosti tekstom, što je tema „Nule” koja se otvara upitom metapoetskog karaktera: „jesam li uzalud puna teksta? / rupčićem za brisanje suza, / nedovoljno tuđim, obrisala sam / cipele. crvena bezbojnosti, boliš mi / oči. blijediti je tužno. pojedi mi sjenu, / mrzovoljo i sjeto, operi tišinu / prašnjavu od leptira čije te gusjenice / noću u trbuhu sprječavaju da misliš / na mene. ispij totalni san iz mene, / stoput ohlađen. oduzmi ga od atomske / bombe. zbroji sa šutnjom / punom slatkorječivih riba. / pustila sam kosu da živi zasebni život / u slučaju da ovo nije plastična noć.”

***

Za pjesništvo Šime Majić karakteristična stilska hipertrofiranost izraza – razvidna već iz prethodno navedene uvodne pjesme – ukazuje da je riječ o pjesnikinji koju iregularnost poetskoga jezika privlači više od iskazne jednostavnosti – iako je poetski diskurs kompleksan i u svojoj jednostavnosti – te hermetičnost od značenjske transparentnosti, u smislu u kojem poezija danas još uvijek može omogućiti istinsku misaonu i doživljajnu pomaknutost. Upečatljivi su početni stihovi pjesme „Mjesto uz prozor” u kojoj se referentno poseže za literarnim mjestom: „Anka Žagar je zaboravila isključiti snijeg, sklopiti oči / i nestalo je smisla / u kardiovaskularnom sustavu čitave države.”

Osebujnošću intimizma i jezičnih prelamanja Šimi Majić se pridružuje nekolicina generacijski joj bliskih glasova poput Alena Brleka ili Anite Pajević koji na specifične načine tematiziraju (be)smislenost komunikacije i (ne)mogućnost uspostavljanja potpune bliskosti. Izdvojimo pjesme „Netko se rasplakao u državi Danskoj” i „Oglas” u čijim se stihovima osobno impostira u toksični okoliš informacijski zag(l)ušene globalne stvarnosti: „kako ugušiti večernje informacije / kuhinjskim tkaninama / i ne čuti kada se netko rasplače u državi danskoj / kad je zapis o preosjetljivosti svih stvari / tvoja oblakonosna šutnja? / vijesti su jednake kad ih slušam / i kad ih ne slušam / pa nastojim da ih niti ne slušam niti slušam / u ovom hotelu s imenom europe. / ipak, neki ljudi su veoma ljubazni, / ne upadaju mi u ptice”; „sve teže prebolijevam / parade informacija po (ljuds)kostima […] zahrđat ćemo u međusobnom željezu / za koje će zalijepiti magnete / s mediokritentnom porukom?” Trajna razbijenost predočava se slikama svijeta nakon katastrofe. „Čovjek na Marsu” i „Razglednica iz Černobila” posebno su zanimljivi primjeri žanrovskog uprizorenja međusobnog, intimnog udaljavanja („zgrčenoj u mjehuru zraka / kao u vremenskoj kapsuli, / ima li išta dosadnije / nego misliti da je naša priča neobična? / osim damski poštivati / zonu diskrecije među molekulama / zagušljivih šutnja”) i povlačenja („najbolje se čujemo kad se nikad ne čujemo. / kad smo autistični / kao bosonogi dječaci u plavim košuljama / koji se ne igraju rata.”).

U nepopravljivo atomiziranom svijetu („uništili smo gravitaciju, / fenotipe, fotone, foneme, / gugutanja, nagutali se zvijezda, / zaboravili tijela / razorena u bivše sebe.”) posrednih, virtualiziranih kontakata („nedovoljno slane, / šaljem ti šale u inboks jedva čekajući da orhideje / puste korijenje po pretjerano postojećim prstima”) još samo (p)ostvarenje izravnoga kontakta s Drugim osigurava smislotvorna paljenja („u pola osam kod Telemacha / upalila se bliskost u dalekovodima.”). Ljubav – na koju je stavljeno predmetno-tematsko težište – uspijeva egzistirati tek u stvorenom svemiru osjetljivih konstrukcija, fikcionalno utemeljenom međuprostoru: „navukla sam se na francuski novi val i / nepostojanje iz kojega bih da me voziš sporo / kao da ti se ne živi u toliko bjeline među nama”; „još volim tvoj san o žutim autima kiarostamijevih filmova / koji jure kroz živote koje ne živimo.” Ali je privremen smisao za koji se hvatamo u hologramski ugasivom Drugom: „ili su to krijesnice svih putova tvog svijeta / koji vode u Mir? Mir mračan od takvih krijesnica”.

U neprekidnosti smisaonog pražnjenja, u „humanističkom očaju sobe”, pjesnički subjekt ostaje obremenjen melankolijom – podsjetimo se čuvene studije R. Hockea – iz koje započinje podizanje maniristički konstruiranog lirskog univerzuma:

„jesu li strojevi, izmišljeni da / si preko njih nedostajemo, puni bolne / nesvijesti o nama, sitnim ljudima krupnog stoljeća? / ili smo takvi preko zrnastih ekrana, / glupih u svojoj pismenosti - / pametnijih od nas? […] toliko smo izbrisani vlastitom biografijom / da bi trebalo / naviti alarm za čaj na kraju stoljeća. / oglasit će se bivša krv, / svjetlosnu godinu nostalgična za nama.”

***

Smionost u metaforizaciji i lucidnost u igri riječima ono je što stilski rukopis Šime Majić čini zavodljivim još od vremena debitantske knjige u kojoj je inzistiranje na određenim postupcima kao idiomatičnim ipak odavalo autorsku nezrelost. Takva je učestala upotreba zagrada zbog koje je u uvodno referiranim kritičkim tekstovima bila kritizirana i koja je dovodila do bespotrebnog značenjskog i asocijativnog zasićenja stiha, strofe ili pjesme u cjelini. Navedimo nekoliko efektnijih mjesta: „mada nema tih govornih područja koja nas čine (l)imunima”, „propast pred za(g)lupljenim vratima klaonice”, „prolaza za krda šetajućih slo(no)va”. Međutim, neuspjelijim se čini resemantizacijsko okretanje Potkožnom sjeveru: „sve rusije svijeta. rusije, / neprestano rusije. / transsibirska točka / tvoje sam geocentričnosti”. Brojni su i dovitljivi sintagmatski spojevi („ekosustav odsutnosti”, „venske bolesti grana”, „pore mikroholokausta”, „višeglasje na jeziku riba”, „telekomunikacija šutnje”, „mrak na ružičasto rasklapanje”…), zvučno-oblična poigravanja („odluči. oduči mi zvijezde pljuvati naftu”) i inverzije („jer sam praznija jabuka / više nego što su me jabuke prazne”; „zašto uzimaš uzorak mog ruža / za sintezu gramatike tajni? / njegova disfunkcionalnost / nek bude tek sluškinja tajne gramatike”; „trebaju li biti ironično beskrvni / ili beskrvno ironični?”).

Metafora kuhinje – prostora začinjanja i alkemije – nosi autopoetički impuls: „katkad mu iz sklopljenih usta / izvlačim kuhinju punu leptira / kao kutiju začina / ostavljenih da zanoće u nama / prije nego smo zaspali u ogledalu / ne uspjevši se sjetiti njegove razbijenosti” („Kuhinja za odsutne”); „ja imam tundru u kuhinji, / ti kolekcionarku mrtvih kukaca u tundri”“ („Tundra u kuhinji”); „večeras me kuhinja nekritički guta / kao što neki ljudi gutaju knjige, / samo što sam kuhinju ja izmislila“ („Analgezija za N.”).

Zadivljuje način na koji pjesnikinja semantički okamenjenu frazu ili izreku manirističkom optikom uspijeva briljantno metaforički zarotirati – „jer svinje su ove sezone posebno osjetljive na bisere. / ne trebamo se posebno prosipati, one oko vrata.” Ili trivijalne momente svakodnevice artikulirati u dojmljive pjesničke slike. Kao što je nespretno prosipanje soka ili pogrešno podešavanje temperature u „Bezvremenskoj prognozi”, ljubavnoj pjesmi u kojoj subjekt iskaza odbija uzaludno se prilagođavati zahtjevima svijeta: „sve dok se osjećam kao sok od borovnice / proliven sam po sebi, / ne mogu čuvati dansku u tebi / čupajući ti mangoliju iz leđa. / ionako najtoplijim ikad u vezi mene smatraš / što sam greškom upalila klimu na 27. // svečano odustajem od borbe protiv ventilatora / ne noseći čak ni tugu za sobom / u koferu na točkićima zvanim svijet. / nije valjda da smatraš neelegantnim / sve u čemu se pri tome znam spoticati?”

Iz citiranih dijelova ili cjelovitih pjesama uočljiv je manirizam pjesnikinja ustrojstva znakovnoga sustava – polazeći od same pjesme, preko ciklusa do zbirke kao cjeline. Pogledajmo kako Danska, Montevideo ili Finska variraju postajući točke imaginarne autorske geografije neprozirna značenja: „možda je u Finskoj sve drukčije, ali svuda su / iza prozirnih prizora još prozirniji ljudi”; „naravno, ne napipavamo više Fince i trnce u mraku”, „Pjesma koja se ne prevodi na finski jezik”. U mrežu gustoga znakovlja iz predmetne jezične stvarnosti katkad upadne i govorna omaška, posljedica jezičnog automatizma, kakva je u primjeru iz prethodnoga pasusa zasigurno zamijećena mangolija [magnolija]. Oprimjerimo i semantiziranje (nečijega) stava, na primjer o klimatskim promjenama: „bila jednom priča u pjesminoj priči / ti iz sebičnih razloga voliš globalno zatopljenje / naša djeca će sušiti košulje na kiši.”

Vratimo se ponovno na početno apostrofiranu igru – impliciranu samim konceptom – koja kao takva govori o pjesnikinjinom idealu zamišljene lirske komunikacije – poziv na čitanje nije ništa drugo nego poziv na dinamičnu suautorsku avanturu.

Svojom poetičko-stilskom razlikom Šima Majić uvelike doprinosi ideji o novoj osjećajnosti suvremene bosanskohercegovačke pjesničke scene, prezentirane edicijskim nizom u sklopu kojeg se objavljuje njezina druga knjiga pjesama.

Biografija:

Ivan Šunjić (1990, Mostar), završio je studij (BA i MA) hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Objavljuje književnokritičke, književnoteorijske radove i eseje. Sudjelovao je na nekoliko međunarodnih znanstvenih konferencija. Tekstovi su mu objavljivani u različitim časopisima, zbornicima radova i portalima. U kouredništvu s Anitom Pajević priredio je zbornik radova „Feministička i queer čitanja popularne kulture”. Njegovo uže područje interesa su stilistika, feministička teorija i kritika, suvremena hrvatska i postjugoslavenska književnost, osobito poezija.