Pišem pamćenjem, pamtim pisanjem

Olja Savičević Ivančević jedna je od najznačajnijih regionalnih autorica svoje generacije. Spisateljica je i pjesnikinja čije su knjige prevedene i objavljene u trinaest zemalja, pojedini radovi prevođeni su na tridesetak jezika, a osvojila je i brojne inozemne i domaće nagrade. Prema nekoliko njezinih priča snimljeni su kratki igrani filmovi, nacrtan je strip, a prema nagrađivanim dramskim tekstovima postavljeno je više predstava za djecu. Povodom nedavne objave njezine knjige “Standardan život”, s njom je razgovarala Marija Dejanović.

MD: Prošlo je dosta vremena od prve objave tvoje knjige „Puzzlerojc“, objavljene pod heteronimom Saške Rojc. Ove je godine zagrebačka Fraktura objavila tvoju knjigu „Standardan život“. U knjizi se našao i izbor pjesama iz sad već antologijskog „Puzzlerojca“. Kako si vidjela „Puzzlerojc“ kad je tek bio objavljen, a kako ga vidiš sad?

OSI: Sjećam se lakoće i energije s kojom sam napisala „Puzzlerojc“, zamislila sam ga kao bildungs jedne djevojke donekle slične nekadašnjoj meni. Kako se u međuvremenu pojavila jedna generacija novih čitateljica među kojima je ova knjiga kolala i koje su o njoj pisale, a odrasla je i neka nova publika koja se za moju poeziju zainteresirala kasnije, u razgovoru s izdavačem odlučila sam sve pjesme u prozi objaviti zajedno. Mislim da ovaj potez ima smisla, jer postoji zanimanje.

MD: Zašto si se bila odlučila koristiti heteronim?

OSI: Zato što je Saška Saška. A Olja Olja. U smislu autorskog identitea koji autori i autorice biraju za sebe pod kojim god imenom stvarali i koji je sam o jedan od njihovih, naših, identiteta. I ovoj zbirci objedinjenih pjesma „Standardan život“ Saška je zastupljena sa svojim imenom i svojom biografijom. Kao Saška dala sam jedan intervju Marku Pogačaru, još davno, za Booksu. Moji prijatelji pjesnici i pjesnikinje rado su sudjelovali u toj igri. Jer književnost jest i igra, a ne službenica neke ideologije.

Isprva htjela sam se riješiti tog tereta Olje Savičević, napisati i poslati na neki natječaj pjesme kao netko drugi pa što bude. Ali kad sam krenula s pisanjem, to je bilo jako zabavno, to je bila sloboda. Mogla sam kreirati lirski subjekt onako kao što prozni pisci kreiraju svoje protagoniste i vrlo je bitan za ono što sam kasnije radila u prozi. Svi su htjeli objaviti Saškine pjesme. Ona sigurno nije pjesnikinja „kakva bi trebala biti“, pristojna i zakopčana iza sto slojeva metafore. 

MD: Koja je za tebe razlika pseudonima i heteronima?

OSI: To su različiti pojmovi. Pseudonim je izmišljeno ime za autoricu, a heteronim je kad je čitav pjesnički, umjetnički identitet fingiran. Recimo za Alvara de Camposa ili Andreja Puplina pa i Begovićeva Xseresa de la Maraju znamo da su heteronimi. Ali kod nas, u vrijeme izlaska „Puzzlerojca“ nitko nije upotrebljavao taj termin, a i danas je rijetkost, tako da je sve pogrešno strpano pod pseudonim. Alter-ego je opet nešto treće.

Naša književnost je pretjerano konvencionalna, sve je to pomalo čudno, zato i ima premalo čuda. 

MD: Iako nepretenciozne i prividno jednostavne, pjesme iz „Puzzlerojca“ nude u sebi obilje ljepote, ali i političkog angažmana. Koliko ti je tad bilo bitno da budeš angažirana pjesnikinja?

OSI: Imam previše životnog i radnog iskustva za otkrivanje tople vode, želim biti jasna, želim da me razumiju. Ali zbilja nisam htjela bit angažirana pjesnikinja, to se dogodilo samo po sebi, kao posljedica stvari koje me zanimaju u životu i pisanju. Čak sam i prvoj zbirci koju je izdala moja osnovna škola 1988. imala jednu angažiranu ekološku pjesmu, mislim to je na neki način i smiješno, očigledno se radi o nekom urođenom porivu da se ispravljaju krive drine. 

MD: Angažirana poezija nešto je što i dalje stvaraš, a možda najpoznatiji primjer za to je tvoja novija pjesma „Ne čitaš žene“, po kojoj je nazvan i pjesnički performans nedavno izveden u zagrebačkom HNK. Kako bi usporedila angažiranost svoje poezije iz doba „Puzzlerojca“, s ovom danas?

OSI: Teško mi je tumačiti svoju poeziju. To što je „Ne čitaš žene“ tako odjeknula znači da je bilo potrebna, da su se mnoge žene u njoj prepoznale. I to se ne bi dogodilo bez društvenih mreža. Međutim, po meni je pravi angažman u pjesmi „Ženi koja se igra“, jer žena koja se igra je tabu. Žena žrtva nasilja, potplaćena, neravnopravna, silovana, o tome se još da razgovarati, oko toga ćemo se nekako složiti. Ali ova obijesna što se igra, kako se samo usuđuje.

A „Puzzlerojc“ je oda igri, avanturi, ljubavi i slobodi, djevojaštvu. Vjerujem da u tome leži političnost Saškine poezije, u otvorenijem, iskrenijem pisanju o ženskoj seksulanosti, pri tom je čak manje bitno o kakvoj predznaku seksulanost se radi. Iako, u tom kontekstu biseksualnost je vjerojano najnepoćudnija, jer sugerira slobodu izbora, drskost, nedeterminiranost, nešto što izmiče kontroli.

MD: Što kazališna izvedba nudi pjesničkom tekstu? Koju mu dimenziju dodaje, a da je tebi bitna?

OSI: Neke su pjesme zaista stvorene za čitanje naglas, pred publikom, a neke za čitanje u samoći. Zadnjih desetljeća ova prva spomenuta kategorija kao da se izgubila, kazalište to može vratiti. Buljan je u ovom slučaju odgovorio na potrebe publike koja se u jednom trenutku izrazito zanimala za poeziju pjesnikinja i dao je naše pjesme glumicama u HNK-a. To je presedan, inače su se naglas govorili mrtvi pjesnici.

MD: Lirski subjekt u pjesmama iz „Puzzlerojca“ je biseksualna djevojka, čime si pridonijela vidljivosti biseksualnih osoba na našoj kulturnoj sceni, ali i doprinijela stvaranju LGBT kanona u Hrvatskoj i regiji. Česte su i rodne transgresije, prerušavanja, čime je knjiga zadobila queer Smatraš li da su djela pisana od strane, i(li) koja govore o LGBTIQ osobama, dovoljno vidljiva? Možeš li nam predložiti nekoliko naslova na koje bismo trebali obratiti pozornost, ako već nismo?

OSI: Drago mi je ako jesam doprinjela vidljivosti LGBT osoba, to mi je veliki kompliment. Iskreno, dok sam pisala nije mi to bila prva stvar, tada kod nas nije postojala slična literatura, ne u mejnstrimu. Nisam za to baš marila, niti toga bila svjesna – hoću reći pisala sam o životu, a ne iz aktivističkih pobuda. Ali bilo mi je važno kad su „Pederi“ snimljeni kao film ili „Adio kauboju“ ušao u izbornu lektiru, jer to su pobjede u gostima. Da je puno otpora bilo i da ga dan danas ima, to je nešto na što navikneš. Ako sve ostane unutar aktivističkog balona, koji je smisao? Nije isto kad nešto radiš među istomišljenicima i kad izađeš iz tog kruga, ja sam koristila povlasticu što to mogu.U petnaestak godina svijet se puno promijenio, po ovom pitanju nabolje, pa ima sve više dobre literature i na LGBT teme i vidljiva je. Prošle godina izašle su dvije sjajne knjige koje na potpuno različite načine govore i o transrodnosti: „Love is your king“ Espija Tomičića i „Sinovi, kćeri“ Ivane Bodrožić.

Da uistinu postoji želja da upoznamo i shvatimo jedni druge, jako brzo bi se ljudi riješili predrasuda. Ali znanje je opasno, za znanje se treba pomučiti i zato Hrvatska još dugo neće biti zemlja znanja nego zemlja predrasuda uljuljkana u neznanje. Ali zato imamo književnost.

Volim i „Otkako sam kupila labuda“ Tanje Stupar Trifunović, a bilo mi je jako simpatičan i roman „Tatin sin“ Dine Pešuta. U poeziji, što se klasika tiče, tu je jedan od meni omiljenih pjesnika Kavafis, rasli smo uz Šalamuna koji se, uvjetno rečeno poigravao s neuhvatljivošću i fluidnošću seksualnosti, što mi je do danas najbliže i najprirodnije, to u najnovijoj prozi ima Sally Rooney, koju jako volim, u „Razgovoru s prijateljima“, od pjesnikinja Anja Golob je odlična... Uvijek mi na pamet padne i roman Sime Mraovića „Konstantin Bogobojazni“ koji je heteroseksualna pa i hiperseksualna priča iz muške perspektive, ali s obzirom da je ispričana kroz prizmu Srbina koji pokušava živjeti u ratnom Zagrebu, dakle s ruba života, ovdje seksualnost dobiva queer obilježja – ona je nasuprot smrti, ona je slobodarski odgovor na teror. Nadam se da će netko nekad tako interpretirati ovaj pomalo zaboravljeni roman.

MD: U pjesmi „kubanski plavo“ pišeš da ljude koji put ljepota omete, pa zaborave srušiti tiranina. Ova mi je misao jako zanimljiva, jer s jedne strane, u estetskoj formi pišeš aktivističku poeziju, a s druge strane, uviđaš i da ljepota može imati sedatirajući, pacifizirajući učinak. Naravno, ovaj se iskaz može čitati i u ironijskom ključu. Koji je danas tvoj stav o odnosu ljepote i društva? Koja je vrsta ljepote katalizator pozitivne promjene, a koja njezin odlagač?

OSI: Radi se o istinitosti. Možemo do beskraja fikcionalizirati stvarnost, svoje i tuđe identite, izmišljati svijetove, to nam je na kraju krajeva u opisu posla – izmišljati da bismo rekli istinu. Ali za razliku od života, u knjigama je treba izreći i onda kad nam se istina ne sviđa. Ljudi imaju svoje ideologije, vjerovanja, religije, aktivizme, ali književnost za pisca, pjesnikinju, uvijek mora biti malo ispred toga. Mi smo arhivari, svjedoci, ponekad i sudionici, subjekti vlastitih priča i pjesma, ali nikad ni u čijoj službi, politike, ideologije, u službi svoje građanske osobe ili ideje koja bi od nas tražila da odstupimo od ove obijesti da pokušamo vjerno iskazati ili vjerno izmisliti stvari. 

Konkretno za tu pjesmu nisam sigurna bi li je danas napisala, vjerojatno ne, promijenila sam mišljenje o nekim stvarima, jer postoje gore tiranije od one na Kubi, opasnije po svijet i koje nas se više tiču, ali ih nitko tako ne zove. No, uvijek mogu reći, pa to je bilo Saškino mišljenje, ne moje (smijeh).

Kad se borimo za društvo, borimo se za ljepše društvo. Za mene je najljepše društvo ono u kojem ljudi puštaju jedni druge da žive. Kad smo već kod neke poezije koja ima aktivistički potencijal, ali i inače, u svemu, ako ne ponudiš ljepotu kao alternativu onome protiv čega ustaješ, radiš posao samo napola.

MD: U pjesmi „strah od pjesnikinje“ pišeš:

pjesnikinja je velika mračna žena. ona je negdje nježna, al

nigdje dijete. krvavo je ranjena i često pije i pali cigaretu za

cigaretom. govori napuklo, stoga. oči su joj pametne i tužne,

glas joj stiže iz daljine. takva je zato što je vidjela. ima nekakav

poremećaj zaborava. nasuprot pubertetu civilizacije ona stoji

zrela kao žena. nema tu usporedbe. ništa nije zrelije od zrele

žene. ona je najstvarnija stanovnica svijeta.

nikad od mene velike tamne, svijetla dječja površnosti.

U pjesmi je zanimljiv odnos gledanja, mudrosti i zaborava. Ovdje se, naravno, povezivanjem zrelosti i zaborava ukazuje na zablude i destruktivnost falogocentričnog racionalizma kojim se i dalje vodi naša civilizacija. Ovoj ideji kontrastiraš drugu ideju, a to je naslov pjesme „pišem pamćenjem, pamtim pisanjem“. Imajući na umu da je pisanje način na koji prenosimo zapamćeno, kako objasniti dualnost pjesništva – pjesnikovanja kao pamćenja, ali i „poremećaja zaborava“? Na koji način je takvo postojanje povezano sa identitetom žene („najstvarnije stanovnice svijeta“) i kako takvo postojanje može biti ljekovito za svijet?

OSI: Stjecajem okolnosti, još kao djevojčica, upoznala sam nekoliko pjesnikinja koje su na mene ostavile dojam pametnih posebnih žena, ali razočaranih u život. Privlačile su me i plašile, ponašale su se drugačije od ostalih žena, ali drugačije i od pjesnika. Znale su sve, a nisu mogle ništa. U mladosti sam prigrlila ulogu bezbrižne mlade djevojke, tzv. radosnog talenta, koja nešto pisucka i pušta da je svijetom nose maestrali emocija. Nije to bilo tako zaista, ali bilo je lakše prikriti se nakratko, preživit, ojačat. To iskustvo, taj impuls je prisutan u toj pjesmi, njega sam dala Saški. U pozadini je naravno strah od mogućnosti da se postane „velika mračna“ – zapravo pametna razočarana žena.

Vedrinu je najteže zadržati. Čak i ljupkost je podcijenjena, ili bezbrižnost za koju Vesna Parun ne kaže bez razloga „mudra kao bezbrižnost“. Stvari su krivo postavljene, pitanje nije je li u redu zadržati „svijetlu dječju površnost“, nego kako, nakon svega, kao zrela žena, sačuvati onu kristalnu kocku vedrine.

MD: Drugi dio knjige „Standardan život“ čine pjesme u prozi iz tvoje zbirke „Kućna pravila“. Pjesme prikazuju detalje iz svakodnevnog života u kojima se prelamaju različite vrste odnosa i povijesnih procesa te dočaravaju mediteransku atmosferu. Kakav je Mediteran u ovim pjesmama?

OSI: Uvijek je bitan foklizator, perspektiva. Tu je Mediteran opisan onako kako ga vidi djevojčica, raskošan i strašan, dok je recimo u „Adio kauboju“ drugačiji, jer je pisan onako kako sam ja zamislila da bi ga mogla vidjeti neka žena u svojim dvadesetima i priča je dana kroz njene oči, uvjerenja i stavove, ne moje.

Također, Mediteran u svim mojim knjigama je pučki, ulični: pitom i okrutan, srdačan i sapet, otvoren, a isključiv, erotičan i konzervativan. Oduzeti mu jedno od tih lica, značilo bi ne uvažavati njegovu kontradiktornu dušu, sukobljenu prirodu. Mediteran, barem ovaj dalmatinski, težak je za žene. To je muški svijet i kao žena možeš se samo uklopiti ili ne uklopiti u postojeće obrasce. 

MD: Teme romantične ljubavi, odrastanja lirskog subjekta u svakom smislu, unutarobiteljskih odnosa, zatim teme vezane za rodni identitet i tijelo žene, te muško nasilje nad ženama, protežu se kroz cijeli „Standardan život“. Imajući na umu da je „Puzzlerojc“ prvi put objavljen 2005., a „Kućna pravila“ 2006. godine, ove su pjesme, i po fenomenima koje tematiziraju, i po jeziku i stilu kojima su pisane, veoma aktualne u odnosu na stvaralaštvo pjesnikinja i pjesnika koji su počeli objavljivati svoje knjige desetak godina nakon tih knjiga. Hvala ti što si jedna od žena koja je mojoj generaciji autorica pokazala da se može i mora pisati o ovim temama. Jesi li, dok si pisala ove knjige, polazila više iz iskustvenog, pojedinačnog aspekta ovih fenomena, ili iz svijesti o pripadnosti ženskom rodu?

OSI: Hvala tebi, Marija. Jako si me iznenadila, ne znam bih li se veselila ili otišla u zasluženu mirovinu. Šalim se. Ako je tako kao što kažeš, onda je imalo smisla ono što smo radile i mi i pjesnikinje i spisateljice prije nas.

Možda je već iz prethodnih odgovora jasno da sam u mlađim radovima polazila od osobnog iskustva ili iskustava bliskih žena, kasnije u „Mamasafari“ i „Divlje i tvoje“, angažman je postao svjesniji, izravniji. Ono što je konstanta je korištenje osobnog iskustva kao bilo kojeg drugog „emotivnog materijala“, a od kojeg se može praviti pjesma.

Vjerojatno sam i sama u međuvremenu postala svjesna nekih stvari. Moj put je bio nešto drugačiji nego što sam imala priliku čuti od mnogih žene koje svoj bunt nose iz rodnih kuća, nisam imala taj sukob u sredini iz koje sam potekla, nitko me nije ozbiljnije sputavao. To je zanimljivo jer sam odrasla u malom mjestu, a na prava ograničenja i predrasude naišla sam na neočekivanim mjestima: na fakultetu, u zbornici, prečesto među piscima, čak među ženama koje se vole predstavljati kao feministkinje, a samo su prekopirale muške obrasce odnosa prema ženama.

Što više napredujemo, što smo uspješnije u onome što radimo, nailazimo na više seksizma. I u meni je rastao osjećaj da se protiv toga moram nekako boriti, a književnost je moje područje. Na sreću došla je vaša generacija, normalna, neopterećena, pa se opet ima s kim.

MD: Vodiš pjesničke radionice u sklopu Centra za kreativno pisanje CeKaPe. Radove polaznica i polaznika objavljuješ na svojoj internetskoj stranici, a uskoro izlazi i knjiga pjesama polaznika pod naslovom „Na početku novog kruga“. Koje je tvoje iskustvo s radom s najnovijom generacijom budućih pjesnikinja i pjesnika? Koji je najvažniji savjet koji si im dala?

OSI: Među polaznicima ima studentica, ali ponekad i umirovljenica, ali uglavnom dolaze ljudi sa završenim fakultetom, u tridesetima i četrdesetima, uspješni u nekom drugom poslu, od umjetničkih i profesorskih zanimanja do prirodnjaka i ekonomista, koji žele pisati i čitati poeziju, razgovarati o tome. Nikad nisam imala neko neugodno iskustvo unutar radionica, a upoznala sam neke jako dobre i pametne, pa i iznimne ljude. Nije da me baš uvijek slušaju, ali cilj i jest da oni na kraju radionice pišu na svoj način, a ne kao neki moji pandani ili pjesnička škola. I mislim da će to u zbirci „Na početku novog kruga“, a posebno u njihovim samostalnim knjigama kad izađu, ta autentičnost biti vidljiva.

Najvažniji savjet? Uglavnom klasici za citate: Život je život, a književnost književnost, to ne treba brkati. Ne zanima nas je li to „baš tako bilo, nego koliko je uvjerljivo“. Treba ozbiljno shvatiti ono što pišeš, a ne samu sebe. Bez čitanja se ne može rasti kao pjesnikinja/pjesnik. Sve što radiš je rad na tekstu, ali rad na tekstu je samo ono kad sjedneš i pišeš. Najbolji urednik je onaj najstroži. Poezija može nastati iz svega. Dok uređuješ pjesmu, pazi da iz nje ne izbiješ poeziju. Ako ti je neugodno, to je dobar znak. I najvažnije: kad sve pročitaš, zaboravi sve što si naučila i piši.

Ono što ne kažem jest da je od svega toga važnije imat i nešto životne prakse, ništa posebno da koji put odu na noćno kupanje, izgube se u novom gradu, izgube glavu, zaljube se ko muhe bez glave i slična nepopularna romantiziranja koja nemaju veze sa zanatom. Ali kao što kolegica reče, ima puno vještih stihoklepaca, pjesnika je malo. Osjećaj za ritam, životnu strast, tu iskru moraš imati da bi se dala raspiriti, ona čini razliku, ostalo se da naučiti, ostalo je zanat, rad.

MD: Tvoje su knjige ostvarile zapažen međunarodni uspjeh. Prevođene su na dvanaest svjetskih jezika, recenzije su im izlazile u renomiranim časopisima. Koja je pozicija postjugoslavenske književnosti na mapi svjetske književnosti? Kako je biti „balkanska autorica“ vani?

OSI: Koliko je taj uspjeh zapažen, vrijeme će pokazati. Meni je pomoglo to što ne moram ovisti o ovdašnjoj književnoj konstelaciji, to bi me dokusurilo. Baš i nisam balkanska autorica vani, prije balkanska autorica na Balkanu koja objavljuje i vani, što je čudna situacija, jer autorice su ili odlazile pa ostvarivale karijeru vani ili bi im se, nakon određenog uspjeha vani, otvorila mogućnost odlaska u neku zemlju pa bi odselile. To dovoljno govori o tome kako nam je kući.

Meni su ta iskustva bila važna, jer mi se često događalo da u ovoj kulturi ne mogu disati, a i da vidim kako to izgleda izvan granica ovih književnosti, ali i da izvana bacim pogled na nas. Ovo drugo bi me znalo zabrinuti, ali s druge strane taj uvid je potreban.

Ne znam koliko to ima veze sa Balkanom, ali moj put je u mnogome odredilo to što imam djecu i nisam mogla putovati na stipendije, čak i kad sam pozivana. A to bi mi sigurno omogućilo mirniji, manje rastrzan rad i više knjiga.

Svejedno, puno sam putovala za svojim knjigama na neke kraće periode, za što je bila presudna podrška mog muža, najduže na mjesec dana, nekad i s djecom, i vraćala se drugačija kao i mnogi. Htjela sam biti sve što jesam, još uvijek to hoću, a to nije jednostavno. Na Balkanu je još malo teže, uvijek je tu netko tko te čim poletiš „stavlja na tvoje mjesto“. Zato je potvrda autoricama iz Hrvatske uvijek morala dolaziti izvana. Tek ako smo vani, u inozemstvu, nešto napravile priznaju nas i doma kao skoro pa jednako vrijedne, ali ne uvijek. Korijeni prezira i podozrivosti prema ženskom radu, od strane i muškaraca i žena, ovdje su duboki, to se često ne događa na svjesnoj razini, zato i jest tako tvrdokorno.

MD: Napisala si zbirku pjesama za djecu „Zaljubljena u čitav svijet“, u kojoj je poezija popraćena ilustracijama Ane Kovačić. Prije toga, objavila si slikovnice u suradnji sa akademskim slikarom Svjetlanom Junakovićem – „Šporki Špiro i neposlušna Tonka“ i „Sami na cilome svitu“. Zašto ti je bitno pisati za djecu? Kakva bi dobra dječja književnost trebala biti?

OSI: Do toga je došlo slučajno, nakon što su me kazališta počela angažirati kao autoricu dramskih tekstove za djecu. Tu se meni opet otvorio taj svijet, mogla sam nešto zaraditi, a i drago mi je to raditi, zabavlja me, prirodno mi je – a i preko moje djece, ostala sam uvijek u blizini malih ljudi.

Ne preferiram didaktičke slikovnice „hajde da tebi čiko/teta nešto kaže“. Dobra priča, zabavna, dobar crtež, kao i za velike. A onda možda provučeš i poneku mudru ideju, kod djece to još ima smisla.

MD: Sudjelovala si u projektu „Every story matters – Making books more inclusive“. Možeš li nam reći nešto više o samom projektu, idejama koje su te potaknule na sudjelovanje u njemu, i iskustvima?

OSI: Radi se o međunarodnom projektu koji daje priliku bavljenja književnim radom i onim ljudima koji su inače iz tog polja isključeni ili puno manje vidljivi, a s namjerom da se to promijeni. Bila sam bila mentorica i urednica spisateljici Mirni Brođanac. Mirna je mlada, friško diplomirana profesorica hrvatskog jezika i književnosti i komparatistica, a i studentica bibliotekarstva. Talentirana je, piše književne osvrte, pjesme, prozu, a nedavno je završila i priču koju će ilustrirati Ana Kovačić i koja će, kako stvari stoje, uskoro biti i u knjižarama. Ja sam je pratila na putu nastanke te priče o prvom dana u školi jedne djevojčice s invaliditetom. Priča se zove „Lanina škola“. Mirna je u kolicima i piše jednom rukom, ima svakodnevne životne prepreke kakve su većini ljudi nezmislive i volju za životom i radom, druženjem i pisanjem kakva se ne viđa. Upoznati je i provesti neko vrijeme s njom je iskustvo koje je sve nas, koji je poznajemo, promijenilo. Hrabra i lijepa duša, a tako joj je i priča.

MD: Radiš li sad na ičemu, ili si na zasluženom odmoru? Koji su daljnji planovi?

OSI: Imam radno ljeto, to je uobičajeno. Preko ljeta sam uvijek na Korčuli, to je recimo neka prednost slobodnjačkog posla, nekih drugih mi se sada teško sjetiti. Spremam se na Lastovo i u Gorski Kotar gdje ću voditi ljetne radionice. Pišem jedan duži esej za jedno međunarodno izdanje koje će izaći u Francuskoj na temu Autoportret Europe i, kad god stignem, radim na romanu „Ljeta s Marijom“. Plan je završiti ga u jednom trenutku.