Branko Čegec: Izdržati na krijesti vala

MD: U svijet izlazite kao pjesnik, i esejista i kritičar, urednik, izdavač, i profesor. Svi zadaci koje ste odabrali prepliću se i dopunjuju. Kada biste morali da se odreknete svakog osim jednog, na kom biste ostali?

BČ: Možda se u tom svijetu više zatičem nego što izlazim, suočavam se sa situacijama i kontekstima koje u njemu susrećem, a nisam od tipova koji zaobilaze, izbjegavaju. Tako se događalo i s tim mojim „poliperspektivnim” izborima, u kojima sam, sa svim specifičnostima, zapravo radio isto: pokušavao sam svim prostorima koji su me presretali dati neku svoju dimenziju, izdržati na krijesti vala dok nas, i mene i krijestu, drugi val ne potopi,  izbaci na obalu ili odnese na pučinu. Odgovor na pitanje posve je, naravno, proziran i očekivan: pisao bih kada bi to bilo moguće i kada bi taj isti svijet u kojem živimo takvu mogućnost mogao podnijeti, osigurati mi splendid isolation od svake odgovornosti, obveza, poreza, nameta, nametnika i drugih oblika parazitizma, čiji smo taoci i zbog kojih moramo održavati tzv. egzistenciju. 

MD: U posljednjem broju časopisa Tema čiji ste glavni urednik, Marija Dejanović i Sanja Baković priredile su tekstove koleginica i kolega na temu Pisanje i rad. Vi ste u jednom od skorijih intervjua rekli: „U svemu što sam radio, pronalazio sam neki svoj prostor, prostor svojega zadovoljstva. […] Gotovo sve što sam u životu radio, radio sam zato što sam volio”. Gdje je ta granica, ako je ima, koja u bavljenju poezijom razdvaja ljubav i profesionalizam? Drugim riječima, kao čovjek koji živi od književnosti, kako biste sami odgovorili na zadatu temu, Pisanje i rad; kada u poeziji počinje rad i u čemu se on ogleda? Postoji li pjesnik-profesionalac?

BČ: Ja sam vjerojatno najpogrešniji čovjek za odgovor na ova pitanja, jer mi se čini da nikad nisam živio od književnosti, ako pod životom od književnosti držimo klasični stereotip u klopci kapitala po kojemu prodajemo svoj rad i onda živimo od toga što smo uspjeli unovčiti. Ja bih po tome davno umro od gladi! Meni se čini da sam najveći dio svoga života proveo s književnošću, ponekad u njoj, ponekad pored nje, ponekad za nju, i da mi je u svim tim situacijama ona bila glavna, pokretačka os oko koje se formirao možda i najznačajniji dio mog života, pri čemu mislim na profesionalne, ali ne isključujem i privatne, posve osobne relacije. Što bi, po vama, bio pjesnik-profesionalac? Za mene je, ako već pristanem na takvu konstrukciju, profesionalni pjesnik onaj koji odgovorno, s nužnom dozom ozbiljnosti (što ne znači da pjesme moraju biti „ozbiljne”), piše svoje knjige s idejom da one dopru do potencijalnog čitatelja, jednog, dva ili pedeset milijuna za mene je potpuno irelevantan podatak. Ako, pak, mislite na pjesnika koji uspije naplatiti svoju poeziju dovoljno dobro da od toga može živjeti, mislim da se ni najuspješniji trgovci, kada bi trebali živjeti samo od toga, ne bi odmakli daleko od praga ubožnice.

No, piscu/pjesniku cilj je pisanje. Pa ako pisanjem, i izvan svojih stihova, uspijeva živjeti pristojno, je li on zbog toga manji profesionalac? Književnost je nešto što meni omogućuje ono što bismo mogli nazvati egzistencijom, ali kroz sve ove aktivnosti koje ste spomenuli na samom početku našeg razgovora. U odnosu na druge profesije, ja gotovo uvijek imam i bonus: putovanja, festivale, sajmove knjiga, rezidense, čak i da zanemarimo eventualne književne nagrade, otvoreniji prostor javnog govora (ako ga želim) i tome slično. Mislim da mnogi pisci tu dimenziju zanemaruju jer se kao podrazumijeva. Ali, na ovom se svijetu baš ništa ne podrazumijeva...

MD: Tragom riječi zadovoljstvo, a i dalje u okvirima teksta: (i Vašeg) pisanja i čitanja, dolazim do pitanja – kako teorijska podloga može funkcionisati kao provokacija ili podrška u pisanju, može li se pisati iz same teorije, u skladu s istom, ili je, ipak, potrebna kompilacija jezičkih i iskustvenih sfera i nivoa kako bi se izašlo u susret potrebi da se napiše pjesma? Živimo li sad neke od pojmova s kojima smo se ranije kroz teoriju upoznavali?

BČ: Iako sam se susretao s takvim tezama, osobno nikad nisam vjerovao u tzv. prepjevavanje teorije. Teorija nam je potrebna, ona je tu zato da nam odškrine neka nova vrata, otvori neke horizonte, pomogne objasniti zašto nešto možemo pisati na određen način, efektnije, uvjerljivije, ali ona sama ne može biti pisanje, poezija. To jednostavno nije njezina uloga i svatko tko je pokušava ugurati u nju, jednako je nepravedan i prema teoriji i prema književnosti. Nipošto nisam zagovornik pisanja bez ikakve ideje o tome što i kako pišemo, ideje pisanja koja se kune u pojmove poput inspiracije, nadahnuća i slično. I, kad ste već pitali, teorijski pojmovi, odnosno njihove eksplikacije s kojima smo se susretali tijekom svoga književnog života, nedvojbeno nas prate i iskrsavaju u trenucima kada su nam potrebni, kada uđemo u slijepu ulicu, ćorsokak, i ne vidimo izlaz.

MD: Možete li izdvojiti pjesnik/inj/e čije su knjige, pjesme bile od izuzetnog značaja na Vašem čitalačkom putu?

BČ: Neki oblik ozbiljnijega osvještavanja ideje pisanja i potrage za ishodištima tih mojih ideja, u literarnom ali i u teorijskom smislu meni se dogodio potkraj gimnazijskog obrazovanja i na početku studija. Tada sam otkrio avangardne tekstove, suočio se s mogućnostima onoga što ćemo kasnije zvati terminima poput intertekstualnosti ili intermedijalnosti i preko njih sam otkrivao futuriste, nadrealiste, naposljetku Kosovela, a preko njega i slovensku „drugu” avangardu s Grupom OHO, Tomažom Šalamunom, Francijem Zagoričnikom, Iztokom Geisterom Plamenom... S njima sam se zatekao u konkretnoj situaciji, u aktualnom vremenu. U Hrvatskoj je to bio susret s poezijom Josipa Severa, Josipa Stošića, Bore Pavlovića, Zvonimira Mrkonjića ili npr. novosadskih pjesnika Voje Despotova, Vujice Rešina Tucića, Vlade Kopicla, Katalin Ladik, ljudi oko časopisa Polja ili časopisa vojvođanskim Mađara Új Symposion, a potom i ljude koje sam zatekao na istom književnom prizorištu: Branka Maleša, Zvonka Makovića, Milorada Stojevića, Borbena Vladovića, Ivana Rogića Nehajeva, Anku Žagar, Seada Begovića, u velikoj mjeri svog slovenskog prijatelja Aleša Debeljaka... To je bio taj neki inicijalni okvir za moje „rane radove”. Poslije su se obzori proširivali. Dosta su mi važni bili naoko nespojivi pjesnici poput Slavka Mihalića i Ivana Slamniga, volio sam nadrealističku poeziju Dušana Matića...

MD: Ivan Božičević u svom prikazu Vaše prve knjige Eros-Europa-Arafat za koju ste dobili nagradu „Goran na mlade” 1980. kaže da ste „dosledni konkretist” čak svrstavajući Vas (tada) u „autore-predstavnike rečenog modela”.

BČ: Pa recimo da je to tada, u kontekstu koji me okruživao, bilo relativno precizno određenje. Štoviše, bilo je tu različitih pokušaja definiranja onoga što se događalo u jednom vrlo vitalnom dijelu poezije mlađih autora: od „semantičkog konkretizma” Branka Maleša ili „pjesništva iskustva jezika” Zvonimira Mrkonjića, do prvih uporaba terminologije postmodernih teorija koja je tada, početkom osamdesetih (a ja sam 1980. objavio prvu knjigu) sve jače prodirala u naše književne kontekste.

MD: Možete li nas bolje upoznati s terminima „semantički konkretizam”, „jezično pjesništvo”, „pjesništvo iskustva jezika”, u kontekstu hrvatskog pjesništva, a naročito Vašeg?

BČ: Kao što sam već donekle rekao u prethodnom odgovoru, sve su to bilo pokušaji definiranja situacije u kojoj je poezija ispitivala mogućnosti jezika, granice semantike i jezičnih relacija preko tih granica, u trenutku kada smisao postaje sekundaran, kada se jezik odmakne od semantike i ostane, grubo rečeno, građevni materijal, kada njegova materijalnost postane važnija od značenja. Možda nije pravi trenutak za velika teorijska objašnjavanja, pa sad krajnje simplificiram, no bojim se da smo danas okruženi literarnim kontekstima na dijametralno suprotnom polu od tadašnjega i da je, barem kada je riječ o teorijskim uporištima i istraživačkim strastima, književnost bitno reterirala, učinila preskoke po kojima izgleda kao da velik dio moderniteta i avangardi nikad nije ni postojao.

MD: da li Vam se čini da je takvo konkretno i rano ukalupljivanje od strane kritike (reklo bi se, opravdano) uticalo, donekle, na Vaš daljnji rad?

BČ: Uvijek sam te stvari znao dostatno relativizirati: one su mi pomagale u premošćivanju nekih aporija, zatamnjenja na koja sam nailazio, ali mene je znatiželja vukla dalje, pravio sam preskoke prema drugim prostorima i drugim tipovima iskustva, čak i kada godinama ne bih (kao što je to bilo devedesetih godina prošloga stoljeća) objavio knjigu.

MD: Neke pjesme iz pomenute knjige nisu mogle biti objavljene u časopisu Oko samo par godina ranije („Upamti, tri stvari o kojima nikad nećeš pisati, osim u afirmativnom kontekstu, su: Tito, Krleža i JNA.”), druge Vaše pjesme odbijane su „zbog vulgarnosti”, itd. Da li ste u skorije vrijeme svjedočili nekoj vrsti cenzure? Postoji li uopšte ona danas u književnom svijetu, i ako postoji, kako se manifestuje? Ukoliko sasvim izostaje, šta nam to govori?

BČ: Meni su te epizode danas komične, iako su u ono vrijeme izgledale kao kadrovi iz Krunskog svjedoka Pétera Bacsóa. Danas postoje žestoki oblici cenzure u području informiranja, iako oni uglavnom nemaju ideološku podlogu, što ne znači da su manje opasni. No, kako je riječ o diktaturi neoliberalne grabeži, tzv. središta moći ne zanima pretjerano umjetnost, osim kao business, a književnost ih ne zanima uopće. Živimo, čini mi se, u vremenu ravnodušnosti, na korak do letargije, a to može biti pogubnije od svake cenzure koja nužno revoltira, potiče na otpor, potrebu da se zaštiti i proširi prostor slobode. Bojim se da danas dobrom dijelu umjetnosti nedostaje nužne svijesti o potrebi čuvanja stečenih dosega slobode, da se sloboda olako bagatelizira. No, neke stvari, neki oblici totalitarnih modela kontrole, snažno potpomognuti tehnologijom velikih korporacija, tih stvarnih "vlasnika" moći, ipak bude uspavane mozgove, pa još uvijek postoji tračak nade za nešto bolje ishode od ovoga što sada vidimo u stvarnom životu ili posredovanjem medija.

MD: Pomenuli smo već časopise Quorum i Tema. Bili ste glavni urednik prvog u periodu 1985-1989, drugi pokrećete 2003. od kada ga i uređujete, a u sljedećem broju Teme, upravo će biti riječi o Quorumu. Koga ste pozvali da govori i zbog čega? Zašto je važno i danas pričati o tom časopisu, zbog čega se o jednoj generaciji pjesnika iz regiona sa pozitivnom konotacijom kaže da su „onda bili Quorum-aši”?

BČ: Kako sada stvari stoje, Quorum je jedna završena, ne nužno i dovršena priča. S druge strane, ove je godine prošlo 35 godina od izlaska prvog, inicijalnog broja iz tiska. Miroslavu Mićanoviću i meni, koji smo taj časopis u cijelom tom razdoblju uređivali (ja prvih pet godina, a on kasnije), činilo se da ne bi bilo loše napraviti neku vrstu rekapitulacije, završnog računa, uvida u to koliko časopis još živi i znači, makar i u sjećanjima. Zvali smo sve članove svih njegovih redakcija i velik dio suradnika kroz cijelu Quorumovu prošlost, ali teško je reći tko će se odazvati. Adrese nekih nama važnih suradnika nismo uspjeli pronaći, s nekih su se vratili mailovi, jer su očito pogrešne. No, mi nismo namjeravali praviti znanstvenu raspravu, ali niti nekrolog.

Kolege koji su pisali o generaciji koja je neku prvu afirmaciju stjecala upravo na stranicama Quoruma i u pratećoj biblioteci, počeli su koristiti termin quorumaši pa se on nakon nekog vremena udomaćio. No, možda je najvažnije to što je, za hrvatsku književnost inače tipično, generacijsko okupljanje u časopisu u slučaju Quoruma bilo posljednje, kao što je Quorum bio posljednji časopis koji je imao neki konkretan utjecaj u književnosti i kulturnom životu cijele, sada bivše zemlje.

MD: Pripremajući se za ovaj intervju, razgovarala sam i sa nekim našim zajedničkim poznanicima u pokušaju da doznam neku anegdotu ili nešto već što ne bih mogla sama pronaći, pa se tu našao i jedan pjesnik mlađe generacije koji je, i on, prvo predložio da pitam o Quorumu, mada o nestalim autorima, pa navodi – Boris Gregorić, Stanislav Habjan, Carmen Klein… Imate li neki komentar na to?
Kako se inače desi iščezavanje autora čija su imena bila vidljiva u relevantnim časopisima, panoramama mlađe lirike, antologija, itd?

BČ: U desetljećima svih mogućih rasapa, rasuli su se i ljudi širom planete. Boris Gregorić je u Americi, bio je kratko ovdje, objavili smo i jednu knjigu, malo surađivali, no nekome tko je otišao potkraj osamdesetih prošlog stoljeća, nije se lako vratiti u kontekst aktualnog vremena i njegovih čari. Stanislav Habjan stalno je prisutan, ne uvijek u književnosti, jer je područje njegova djelovanja u umjetnosti prilično široko, no nedavno je objavio zbirku poezije, a onda i nadopunjeno izdanje „quorumaške” kultne knjige Nemoguća varijanta. Ne znam što je s Carmen Klein, Sanjom Marčetić... Ne znam ni za neke druge. Neki su nas napustili, poput Sime Mraovića ili Bore Vujčića...

Legitimno je iščeznuti iz prostora koji te više ne zanima, koji ti ne omogućuje normalnu egzistenciju, koji te ne potiče na pisanje... Mislim da je na to pitanje moguće dati samo individualan odgovor.

MD: Dodao je još „pitaj ga o uticaju Handkea”, a u pjesmi „Relativno” iz zbirke pjesama Melanholični ljetopis i direktno referišete na pomenutog autora:

„Držeći u lijevoj ruci prijevod Handkeove knjige                                                                              
UŽAS PRAZNINE razmišljao sam o
desecima kilometara već gotovo zaboravljene pruge
na relaciji Osijek-Vinkovci. Toliko je, naime,
trajalo moje ’dugo rastajanje’
s adolescentnim narcizmom…”

Šta biste mogli reći o eventualnom značaju Handkea za Vaše stvaralaštvo?

BČ: Mislim da je Handke bio važan pisac cijeloj generaciji, pa i šire. Za neke možda ponajprije zbog suradnje s Wendersom, mojoj generaciji možda i najvažnijim filmskim redateljem. Mnogi su se pisci osamdesetih godina referirali na Handkeova djela poput Straha golmana od jedanaesterca, Kratkog pisma za dugo rastajanje, Ljevoruke žene ili drame Kaspar. Ako me želite pitati o Handkeovim djelima novijeg datuma, koje u Srbiji sjajno i ustrajno prevodi Žarko Radaković, nisam ih imao prilike čitati previše, ali ona sigurno nemaju za mene tu vrstu inicijalnog magnetizma i poticajne snage ne zato što bi on pisao lošije, nego zato što su se konteksti bitno promijenili, ispremiješali, i što sam u literarnom smislu sada više okrenut nekim drugim autorima. O Handkeovim političkim aktivnostima teško je govoriti bez stanovite tuge i razočaranja. Ali politika je gotovo uvijek, njezinom terminologijom, prostor poraza. Nije on jedini „posrnuli pisac” izuzetnog literarnog opusa. Problem je veći utoliko što se izravno tiče naših prostora i naše nedavne užasne prošlosti.

MD: Kad smo već kod dobitnika/ca Nobelove nagrade, šta mislite o tome što je nagrada ove godine otišla u ruke pjesnikinje i esejistkinje Louise Elisabeth Glück?

BČ: Vrlo sam je malo čitao, prijevodi njezine poezije bili su rijetki (ni mjesec dana nakon objave Nobelova komiteta u Hrvatskoj objelodanjen izbor njezine poezije u prijevodu Petra Opačića), no bolji poznavatelji američke književnosti govore o njoj izrazito pozitivno, pa mislim da nagrada nije otišla u pogrešne ruke. Uostalom, što su to „pogrešne ruke” ? Svaka je nagrada samo presjek mišljenja skupine ljudi koji sjede oko nekog stola ili se nadmudruju posredovanjem „Zoom aplikacije”.

MD: U svojoj drugoj zbirci Zapadno-istočni spol pišete „...spokojan (sam) jedino kad nisam” („Purgerica se fura dva sata tramwayem”), i zbilja Vaša poezija uvijek treperi u nemirima, nad linijama erotike i politike. U jednom razgovoru 2011. kažete „Meni su se sviđale napetosti u jeziku koje su proizvodile te dvije, kako se meni činilo, najvažnije koordinate u ljudskom životu”. Da li jezik uznemiravate i dalje s istim koordinatama pjesničkog nišana? Radi li se o samoobnavljajućoj provokaciji, ili se ona mora i željeti i tražiti?

BČ: Oba ta prostora su nepresušan izvor, samo što je današnja politika toliko ogrezla u glupost i diletantizam, da je u njoj teško pronaći bilo što poetično osim gluposti same. Naravno da nikad nisam izašao iz začaranog vrtloga jezik-erotika-politika, iako mi ništa u tom Bermudskom trokutu ne ide u prilog! I da, ja nikad ne tražim „predmet” uznemiravanja: on me uvijek nađe sam.

MD: U pjesmi „Prilozi za povijest odustajanja” iz knjige Ekrani praznine nalazimo stihove:                                                     

„Visoko na horizontu, iza kojeg
Vidim još jedino vlastiti lik
u ogledalu oceana, leti osamljena ptica.
To je moja izgovorena ili samo za trenutak
zaustavljena rečenica sukobljenih vibracija.
Svejedno se ponosim njome više negoli izgovorenim
značenjem.”

Ako pobjednici pišu istoriju, da li pjesnici ispisuju povijest odustajanja? Je li to zadatak pjesnika, ako mora imati neki zadatak? Da li se možda pjesnik može ponositi ponajviše i uspješnom sintezom slike, pjesničkog kadra i izgovorenog značenja kojom se oba istovremeno usložnjavaju?

BČ: Pobjednici pišu povijest kao vlastitu botoksiranu projekciju. I onda se s tom poviješću dogodi isto što i s licem Michaela Jacksona.
Pjesnici ne pišu povijest, iako je u književnosti mnogo više prave povijesti nego u tzv. udžbenicima. Ako je to i povijest odustajanja, znači da poezija ima snage suočiti se sa svojim porazima. Svijet pobjeda i poraza u književnosti je, osim na razini teme, krajnje odiozan. „Pobjeda” u književnosti ono je što R. Barthes zove „užitkom u tekstu”.

MD: „Nejednaka osjećanja zadovoljstva i poraza, prisutnost slika, koje nisu samo dvojnici uhvaćenih senzacija (otoka, mora, žena i grada), upornost da se imaginacijom izbjegne kontroli dnevne sreće – osiguravaju stanje povišene pokretljivosti i mobilnosti koja pulsira na putu između visine i dubine”, kaže Miroslav Mićanović pišući o zbirci pjesama Tamno mjesto. Da li se takvom pokretljivošću od „orlova u visini” do „mora u dubini” („Lubenice“) uzmiče omči što se „sustavno steže” oko vrata „naivnih, mlakih, prostodušnih” („Silazak niz padinu”)?

BČ: Čini mi se da tu nema pravila, da je to pitanje izbora. Moj je izbor kretanje, ali jednako tako uživam i u tekstovima koji su nastali iz jedne točke, čvrstog uporišta, iz nekretanja. Ili koji lelujaju astralnim prostranstvima. Dobar je tekst onaj koji uspije u vama probuditi i poznato i nepoznato, neotkriveno. Ni sam ne znam koliko sam puta uživao čitajući tekstove za koje sam na prvi pogled mislio da su potpuno izvan mog senzibiliteta.

MD: Čini se da je jezik u Cetinjskom rukopisu jednostavniji (u odnosu na Vaš rani/ji rad), oštar i beskompromisan: 

„od cijele jezične raskoši
ostaje samo
rasprskavajući sažetak u riječi
zlozlozlo
znanoj još od prvih pisanih tragova
sada i nakon svega
kao konačni i zajednički nazivnik
suma svih dostignuća
najinteligentnije vrste
koja hoda zemljom
i nepovratno je
razara”
(„Kako smo osvojili sretnu vječnost na tomboli”).

S tim u vezi, da li biste se složili sa Damirom Šodanom koji kaže da bi umjetnost „ako želi ostati subverzivna, kakva je na neki način oduvijek bila, trebala biti transparentnija i direktnija, ako već ne i eksplicitno angažiranija, jer u vremenu hiper-realiteta aluzivnost slobodno možemo okačiti mačku o rep sve do ponovnog dolaska nekih komodnijih vremena”?

BČ: Kada bih znao što je to „jednostavniji jezik” mogao bih odgovoriti na ovo pitanje. No, ako mislite na neku vrstu narativnosti, onda to možemo pratiti od Tamnog mjesta naovamo, s malim „ispadom” pod naslovom Zapisi iz pustog jezika. Mislim, naime, da i dalje koristim cijeli arsenal svog iskustva, pa tako i onog jezičnog, ali se forme mijenjaju, pa kroz te forme i jezik zadobiva neku drukčiju nijansiranost.

Slažem se s Damirom jer mislim da je važna zadaća književnosti reflektiranje svog vremena. I tu onda bude ranije spomenuta „prava povijest”, ali tek kada se i sama nađe u prošlom vremenu. A u svom, aktualnom vremenu, ona bi trebala imati dovoljno subverzivnoga, pokretačkog potencijala da svemu ovome od ostataka jednoga otužnog svijeta ne dopusti da ode k vragu. 

MD: Zadnje tri Vaše zbirke: Pun mjesec u Istanbulu, Uspon i pad Koševskog brda / Sarajevo za prolaznike i Cetinjski rukopis nastale su na rezidencijalnim boravcima u gradovima iz naslova. Koliko je takva vrsta putovanja važna, a koliko dostupna?

Krešimir Bagić o pomenutim knjigama piše „Sasvim je izvjesno da je u koncepte tih zbirki ugrađena želja za pisanjem, upravo odluka da se stihovima obilježi boravak i da se sve oko sebe motri pjesničkim pogledom.” Koliko je u pravu, je li inicijalno postojala namjera da se naprave zapisi o gradovima u kojima ste privremeno boravili? Možemo li reći da ste se kroz ove tri zbirke bavili i nekom vrstom putopisne poezije? 

BČ: Prije svega treba reći da su ti moji rezidencijalni boravci zapravo moji pokušaji bijega u pisanje, u vrijeme koje će biti oslobođeno svakodnevnog krstarenja tuđim tekstovima, poetičkim rješenjima, idejama i realizacijama.

Ne mislim da su knjige putopisne, jer se u njima ne bavim općim mjestima, jer se ne divim prirodnim ljepotama i ne zgražam nad kulturološkim razlikama. One jesu, svaka na svoj način, određene prostorom, ali neke od njih, poput Cetinjskog rukopisa, možda su mogle nastati i na nekom drugom mjestu, s nužnim tematskim varijacijama. Ali ja ne bježim od konteksta, štoviše, on mi je „hrana”, koristim njegove potencijale, a knjige onda budu različite, kakve mogu biti. Kao autor ne vidim preveliku bliskost između tih triju knjiga osim na najbanalnijoj razini, u činjenici da su sve tri nastale na rezidensima. No, što to uopće znači? Ako drugi vide podudarnosti, bliskosti i ponavljanja, što bih ja kao autor trebao osporavati? I zašto?

MD: Za jedan od brojeva časopisa Tema odgovarali smo na pitanja u vezi sa društvenim mrežama i književnošću. Možete li Vi dati neki komentar na tu temu, i kao pisac, ali i kao izdavač. Koji je značaj društvenih mreža za književnost, kako (ako) one na nju utiču?

BČ: Baš kao što je i taj temat u Temi pokazao, ne postoji samo pozitivna ili samo negativna strana objavljivanja književnosti na društvenim mrežama. Kao prostor na kojemu je moguće plasirati svoj ili nečiji tekst i dobiti gotovo trenutačan feedback, društvene mreže sigurno imaju veliku ulogu u prepoznavanju novih tendencija ili autora. Pod uvjetom da na te objave reagira manje-više kompetentna skupina pratitelja. No, veliki problem društvenih mreža jest u potpunoj neselektivnosti, rekao bih nemogućnosti odvajanja dobre književnosti od potpunog diletantizma, štoviše, na njima je diletantizam uvijek u velikoj prednosti pred pravom književnošću, a i mnogi se ozbiljni autori lako prepuste užitku likeova. Iza tih likeova često stoje ljudi koji uopće ne čitaju, koji pišu polupismene ili skroz nepismene komentare, koji se svađaju, vrijeđaju, gaze krhke, slabije u svakom pogledu, spremni su na najbrutalnije oblike nasilja nad ljudima koji se ne mogu i ne znaju braniti. Taj dio „mrežnoga” života meni je krajnje odbojan!

MD: Predajete studentima osječke Akademije za umjetnost i kulturu, a radi se o području kreativnog pisanja. Vjerujete li da ih možete naučiti da pišu? Vodili ste i radionice kreativnog pisanja. Ima li razlike u pristupu, rezultatima?

BČ: Kada je riječ o studentima, mislim da je ideja da nauče pisati bolje, da znaju „vidjeti” svoj tekst i da su spremni prihvatiti sugestiju drugog, distanciranog pogleda.

Radionice su nešto drugo: za razliku od studenata kojima je to dio studijskoga programa, na radionice dolaze ljudi koji pišu, imaju zajednički interes. Njima također treba omogućiti isto: suočavanje s vlastitim tekstom i mogućnostima da taj tekst u nekoj konačnici postane bolji. Moja iskustva svjedoče o pozitivnim rezultatima. Sama činjenica da nekoliko mojih bivših polaznika radionica danas zauzima važna mjesta na književnoj sceni, meni je i više nego dovoljna satisfakcija. Oni koji to nisu, sigurno su naučili barem kako svoj tekst učiniti boljim. Ali ideja radionica nije proizvodnja pisaca/pjesnika, nego prije svega omogućavanje ljudima da lakše premoste probleme s kojima se u pisanju susreću kako bi na kraju dobili bolji tekst. 

MD: Godine 2005. pokrećete izdavačku kuću MeandarMedia, kao drugu fazu projekta Meandar (započetog još 1992). Do danas ste direktor i glavni urednik ove izdavačke kuće. Kako ste se prihvatili ovog zadatka, šta je bila glavna motivacija? Sa kakvim se izazovima sad susrećete kao izdavač?

BČ: Direktor sam, s malim prekidom 2000-2001, bio do prije tri godine, dakle do početka rada na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Sada sam „samo” glavni urednik. Glavna i jedina motivacija da se upustim na taj put neizvjesnosti koji još uvijek traje, bila je činjenica da je kuća u kojoj sam dotad radio, velika izdavačka kuća Mladost, u tranzicijskim vratolomijama i novokomponiranim modelima grabeža odvedena u propast, a ja jednostavno nisam čovjek koji plače nad svojom sudbinom i čeka manu s neba. Sve što je uslijedilo mala je antologija mog mazohizma, tvrdoglavosti, neodustajanja, iako mnoge stvari u ovome poslu, pa i sam posao, teško da više uopće imaju smisla. Marginalizacija knjige na svim razinama društvene „hijerarhije" moj je posao potpuno obezvrijedila, učinila ga nepotrebnim.

MD: Za početak ovog pitanja upotrijebila bih jedno Vaše retoričko: „Kako mi znamo dopiru li do nas danas knjige najboljih pisaca?” Ko je zaslužan za to šta dolazi do čitalaca i u kojoj mjeri?

BČ: Danas su zaslužni gotovo isključivo medijski kuloari, onaj dio medijske prakse koji proizvodi jednokratne senzacije koje nemaju baš nikakve veze sa stvarnom vrijednošću neke knjige. Kada se dogodi eksces, cijela se književna scena uzvrpolji, no to je prerijetko da bi omogućilo stvaranje neke atmosfere. Inače put knjige do javnosti miniran je (da se poslužimo ovim prostorima bliskom terminologijom) nagaznim minama iza kojih ostaju osakaćena književnost, osakaćena kultura, sakato društvo u cjelini.

MD: Razmišljate li i kao pjesnik, izdavač i profesor o sve većem učestvovanju u digitalnom prostoru, šta on za nas znači, kako ga oblikujemo, ili on nas, koji su u tom kontekstu dostupni resursi, a šta su ograničenja? Kako će to uticati na Vaš rad, a kako na sudbinu štampane knjige?

BČ: Osobno mislim da treba pronaći mehanizme otpora tehnološko-informatičkom terorizmu globalnih razmjera, ali to je zapravo konzervativno. Cijelo vrijeme, otkad je počela medijska mantra o smrti klasične knjige i epohi ePuba, moja je teza bila da smisao digitalizacije ne može biti da jedan medij uništava prethodni, pogotovo tim smiješnim simulakrumima, tim smiješnim pokušajima stvaranja iluzije tiskane knjige, iluzije listanja, iluzije papira itd. Mislim da smisao pojave ePuba nije, osim u projekcijama kapitala na kojemu leži IT industrija, dokidanje klasične knjige, nego otvaranje jedne nove mogućnosti. Ja nipošto nisam za ili:ili, nego za i:i.

MD: U jednom intervjuu iz 2019. kažete:

„No, umjesto stvarnih kontekstualizacija mi živimo privide, pa i velik dio književnosti, koja želi izgledati onako kako se od nje očekuje, mora reflektirati uvjetovane standarde da bi je netko uopće registrirao, a to znači da prije svega mora pristati na iznevjeravanje svih drugih kriterija, tako da se uglavnom iscrpljuje na zadane ili izabrane obrasce koji isključuju svaki rizik, istraživanje, prekoračenje ograničenja ili njihovu literarnu artikulaciju, poput OULIPO-a nekad (Radionica potencijalne književnosti – skupina francuskih književnika i matematičara koji su istraživali potencijale književnosti, prim. a.).”

Koji su to „sigurni obrasci”, ključne tačke u „uputstvima za pisanje knjiga”; ko ih izdaje, a ko ispunjava?

BČ: Obrasci se formiraju na izabranim modelima: „piši kao... (da sad ne spominjem imena) i bit ćeš uspješan”; „piši roman, jer samo tako možeš uspjeti”; „najvažnija je dobra priča”...

MD: Kao urednik (i u izdavačkoj kući i u časopisu) imate dobar uvid u aktuelnu poetsku produkciju u regionu. Koji su utisci, razaznaju li se karakteristična strujanja i šta ih odlikuje? Ima li novih pjesničkih glasova koji su Vam privukli pažnju?

BČ: Pratim scenu koliko uspijem, iako mnogo toga do mene dopire preko ranije spominjanih društvenih mreža. Nije na njima sve neselektivno, štoviše, postoje i odlično uređivane platforme poput mostarskih Strana ili Astronauta, pa Odvalimo se poezijom kod nas, pa Enklave, ako vas smijem reklamirati... Sve je više mjesta iza kojih stoje ljudi s nekom konkretnom idejom književnosti i s nekim konkretnim stavom. Susreo sam dosta imena, nešto preko mreža, nešto preko festivala i sajmova, ali bilo bi nepravedno izdvajati pojedince i praviti se da dobro poznajem scenu. Ja samo imam neki, nipošto dovoljan uvid.

MD: „Ne znam je li teže podnijeti teror propisa ili običaja. […] Galama formira sliku svijeta. Stvarnost je bez argumenata.” stihovi su iz knjige Zapisi iz pustog jezika, činе se prikladni i u aktuelnoj realnosti o kojoj u tekstu „Konfuzije bez konkluzije” pišete: „Ovo što nam se događa, samo je alarmni signal s broda koji je već dopola potonuo”. Nemoguće je u ovom trenutku ne zatražiti još neki komentar na trenutno stanje u vezi sa pandemijom – kako se osjećate? Ili, zašto se osjećate kao „katastrofičar, katastrofičar koji se raduje svakom optimizmu koji mu se uspije ukazati”? Ukazuje li se, i u čemu, taj optimizam?

BČ: Mislim da se u ovoj situaciji nitko ne osjeća dobro, ali da nam je neka vrsta samopoticanja optimizma, nade u svjetlo na kraju ovoga vrlo mračnog tunela, nužno, u to nema sumnje. Mnogi su ljudi potonuli, umorili se od terora loših vijesti, političkih muljanja, degradacija struke, raspaloga zdravstvenog sustava, nedostatka medicinskog osoblja koje smo rasuli po Europama, Katarima i Sudijskim Arabijama jer su nam, kao i sve, bili teret za državne budžete, prepuštene metastazama kleptokracije. Svijet je postao loše mjesto, a takvim su ga učinili ljudi. Možda se još nešto može popraviti, ali i to moraju napraviti ljudi. Događa li se, međutim, nešto bitno, radikalno drukčije, pozitivnije u tom smjeru? Javite kada saznate.