Tanja Stupar Trifunović: Bitna je hrabrost da se brani teško osvojena sloboda

MD: Ove godine Vam je zbirka Razmnožavane domaćih životinja donijela dvije nagrade, čime se nastavlja poduži niz priznanja. Šta znače nagrade jednoj spisateljici?

TST: Nagrade bismo mogli posmatrati kao prateći program književnosti koji često prijeti da postane glavni. Svjedoci smo kako pojedine nagrade zasjene i samu književnost. O njima se više priča i raspravlja nego o nagrađenim knjigama. Nagrade su nužno zlo. Posebno danas kada književna kritika skoro da i ne postoji, kada je mjerilo vrijednosti mogućnost prodaje. Književne nagrade su neka vrsta „reklame” i preporuke koja bi trebala dolaziti od strane struke. Da, stvari nisu savršene i tu ima propusta, interesnih grupa, lobija, politike, ali i dalje ima i dobrih knjiga i među nagrađenima i među nenagrađenima. I srećom, ima i vrijednih i istraživački nastrojenih čitalaca koji nalaze knjige za sebe nekim unutarnjim čitalačkim nervom i nagrade za njih ne igraju presudnu ulogu. 

MD: Prvenstveno Vi ste pjesnikinja, i to s pet zbirki poezije i jednim izborom pjesama iz tih knjiga, no pored toga, imamo i dva Vaša romana. Kada je došla ta potreba za proznim izrazom?

TST: Postojala je od početka, čini mi se. Ali sazrela je tek s prvim romanom. Ili je tada sazrela moja hrabrost da objavim roman. Pokušavala sam i prije pisati prozu ali nisam bila zadovoljna. 

MD: Rekli ste da formu ne birate kao voće na pijaci, nego da je taj izbor stvar osjećanja. Jeste li uočili neke obrasce prilikom sabiranja čitalačkog i/li životnog iskustva na osnovu kojih možete naslutiti da li će se javiti nagon za pisanjem proze ili poezije, ili Vas osjećanje po kom birate izraz uvijek iznenadi?

TST: Pojavi se inicijalni osjećaj i u skladu s njim počnem  pisati pjesmu ili prozni tekst. Naravno mogu i s namjerom sjesti i pisati jedno ili drugo, ali pošto rad već uđe u neku kasniju fazu. Taj pomenuti osjećaj je bitan kada se nešto počinje, on se pojavi i spontano usmjeri rad u smjeru poezije ili proze. Ne razmišljam puno o tome. Poslušam ga. 

MD: Kad već pominjemo osjećanja, smatrate li pitanje senzibiliteta važnim, kao čitalac i kao autor? Kako biste ga Vi definisali, ima li veze s klasom, polom, obrazovanjem, koliki je njegov uticaj na odabir izraza kojim se piše i u kom će se čitalački uživati?

TST: Senzibilitet bi u književnosti bio nešto kao specifična osjećajnost i bitan mi je i kao autorki i kao čitateljki. Pojedine autorke i autori nam se čine bližim upravo zbog njega. Ako bih ga htjela povezati sa nečim, u prvom redu bi to bilo samo biće. Senzibilitet bi bio njegova osobenost. Naravno da on nije tu tek tako i da sve što ste pobrojali utiče na njega i način kako se razvija.

MD: Kažu da ste „prustovski preosjetljivi” napisali Satove u majčinoj sobi kao roman neobičnog poetskog naboja, na granici proze i poezije. Kako biste uopšte definisali tu granicu kad je u pitanju već napisan tekst?

TST: Mislim da nemam potrebu da je definišem ili ne bih ni mogla. Volim kada poetsko prodre u prozu i prozno u poeziju jer proširuje i obogaćuje mogućnosti. Ako se sretno ukombinuju, to čini stvari zanimljivijim.

MD: Okosnicu Vašeg prvog romana čini priča o majci i kćerki, ali i u drugom romanu Otkako sam kupila labuda, kao i kroz mnoge Vaše pjesme (npr. „Mama kupuje magičnu švedsku krpu”, „Žene”, „Utakmica”...) prisutna je u većoj ili manjoj mjeri sijenka majke. Pišete i „Možda treba početi od djetinjstva. U djetinjstvu se utisci utiskuju duboko u čovjeka, kao stopalo u još nestvrdli beton.” Da li to znači da ste iz jedne osviješćene pozicije prišli toj sijenci i sa jasnom namjerom (i ako jeste, koja je ta namjera bila?), ili se suočavanje sa likom majke i svim onim što se u njega u našoj sredini učitava desilo i pod pritiskom intimne potrebe, intuitivnim putem? Možda se radi o paralelnim procesima?

TST: Intuicija i odluka da se bavim određenom temom se pomiješaju, ako bismo intuiciju označili kao osjećaj   koji radi u nama i potakne nas i usmjeri naše odluke u određenom pravcu. Paralelni procesi, da, to bi bilo nešto najbliže istini. Postojala je naravno i svjesnost i odgovornost prema jednoj takvoj temi, ali i taj unutarnji naboj jer suočavanje sa likom majke i svim simboličkim i emotivnim paketom koji ide uz to nije ni za kog lak ali je nužan. Namjera mi je bila, između ostalog, pokazati da su majke iza te snažne uloge – koja ima tendenciju sasvim prekriti druge kvalitete njenog bića – i osobe, i da je važno i za njih i za nas da im dopustimo da budu i one same a ne samo majke. I da je dobar dio nezadovoljstva koji su sobom nosile naše majke počivao upravo na tom nedopuštanju da razviju sebe. 

MD: U Vašem drugom romanu imamo priču o dvije žene u kovitlacu strasti, pokretačke, ali i razorne, kako ste sami jednom prilikom rekli. Interesantno je da je ta knjiga „o životu kao takvom, o nekim težim i nekim lakšim odlukama, o granicama oko nas i u nama, o ljudima, usamljenosti, mogućnosti ili nemogućnosti ljubavi” privukla pažnju i zbog homoseksualnog odnosa junakinja, zbog čega su Vas navodno često pitali da li ste i sami takve seksualne orijentacije, a neki su Vam pripadnici LGBT zajednice zamjerili da možda niste sve prikazali na pravi način. Koliko uopšte razmatrate takva pitanja i komentare kao autor i da li i oni mogu predstavljati nekakav tekst koji se nastavlja na roman i govori dodatno o našem društvu?

TST: Ne znam da li sam ,,sve prikazala na pravi način”. Znam samo da sam nedavno pokušala čitati nešto što se reklamira kao prvi crnogorski lezbejski roman i shvatila da je to isto kao da ste uzeli ljubavni vikend roman i umjesto muškog i ženskog stavili dva ženska imena.

To ništa ne mijenja. Stereotipi o ljubavi i odnosima ostaju isti, samo je promijenjen pol. To mi nije bila namjera kada sam u fokus stavila odnos dvije žene. Nije dovoljno nešto označiti nečim pa da ono ima i sadržinu i potencijal da pomjeri, da vas natjera da mislite, preispitujete, istražujete, pogledate sebe i druge oko sebe tim očima drugog. Mene je zanimala sadržina. Prvo ljudskog, u ovom vremenu i ovdje, a onda i ljubavi koja se neočekivano desi između dvije sasvim različite žene. Godinama, kontekstom i očekivanjima različite, ali suštinski obilježene istom vrstom bola. Kao što je i puno ljudi ovdje obilježeno sličnom vrstom bola. Mislim da je važno da sa njom i o njoj, o toj vrsti bola koju svi prećutkujemo, razgovaramo i da se otvorimo za pravu komunikaciju. Moj roman nema tendenciju zatvarati u bilo koji geto, ni heteronormativni, ali ni LGBT. On je napisan kao unutarnji razgovor i ono što je negdje bitno i što svi zanemarujemo jeste mogućnost dubokog i iskrenog kontakta koji ima potencijal da napravi pozitivnu promjenu. I biće mi drago ako u ljudima pokrene takvu vrstu dijaloga bilo sa sobom ili s drugima. Razgovarajte. Pogledajte u lice drugog. Prestanite ga označavati, svrstavati i isključivati po bilo kom osnovu. 

Smješne su mi te stvari oko homoseksualnosti i pravljenja senzacije od toga; senzacionalni su bili Sapfo, Verlen i Rembo, Oskar Vajld, Vitmen, Kavafi, Margerit Jursenar i još pola svjetske književnosti koju smo čitali i u lektirama. Pošto smo to mi čitali u lektirama, teško da je nešto novo i senzacionalno danas. Senzacionalni smo samo mi koji se i dalje jednako kreveljimo na sve što ima veze sa seksualnošću, kao djeca u osnovnoj školi, i mislimo da je homoseksualnost savremeni izum i zaraza kojom hoće da nas otruje zapad. Sve je mnogo starije od nas i bilo je prije nas.

MD: Često se bavite pitanjem strasti, koja je i etimološki povezana sa stradanjem, kao i u vašem tekstu (npr. „Treba ići dalje / kroz gradove kroz srca / treba svakog voljeti potpuno strasno i bolno / potom pustiti ljubav da ode / da raste / i ispuni svijet”, „Savremene Penelope”, Mjesta gdje počinje sve iz početka). Ima li razlike između strasti i ostrašćenosti, koliko i kako su one važne za čovjeka, i pjesnikinju, a koliko za nekakav kolektivni mentalitet našeg prostora?

TST: Malo toga je isključivo dobro ili loše. Strast je pokretačka i prokreativna. Isto tako može biti i razarajuća. Ne mislim samo na strast u ili prema ljubavi nego uopšteno – strast prema bilo čemu. Možete vidjeti ljepotu rada sa strašću, to uvijek ima barem jednu nijansu više u odnosu na nešto što obavljamo ravnodušno. S druge strane, ostrašćenost bi bila kao tamna sjenka, onaj negativni aspekt strasti lišene kontakta s razumom. U našim životima, na ulici, na televiziji, u politici često možemo prepoznati ostrašćenost lišenu razuma. I osjetiti njene štetne posljedice. U sukobima poput rata ona kulminira. Ostrašćenost je nešto što pustoši a ne stvara. 

MD: Rekli ste u jednom intervjuu da je „na marginama društva manje takmičarskog duha, manje pritiskao čekivanja i više prostora za razgovore sa sobom i drugima”. Na duhovit način poigravate se tragovima ove misli u pjesmi „Takvi su varvari / mrze pjesnike jer misle da su hulje i neradnici / Takvi su pjesnici / hulje i neradnici / Ono što svi žele biti” („Varvari i poezija”, О čemu misle varvari dok doručkuju). Možda izjavu možemo povezati i sa pjesmom „Život se odvija na rubovima” (Razmnožavanje domaćih životinja), između ostalih.

Da li to znači da je mjesto pjesnika i pjesnikinje prirodno na „margini” i možemo li govoriti o određenom dostojanstvu te pozicije i imperativu njenog ponovnog osvajanja, bez obzira na trenutne uspjehe koji se mjere opšteprihvaćenim standardima (nagrade, rasprodati tiraži itd.) i u čemu bi se ono ogledalo?

TST: Književnost jeste jedna vrsta margine u savremenom svijetu. Poezija je margina u odnosu na prozu. Svijet u kakvom živimo podrazumjeva brzinu. Književnost je spora. To često jeste ona brzina hrčka koji se vrti po jednom te istom krugu i privid dešavanja, ali je tako. Ne možemo se izmjestiti iz svjeta u kojem i kakvom živimo, a opet, književnost nas izmješta. Njoj to uspijeva. Vozi nas kroz vrijeme unazad i unaprijed, s njom znamo za unutarnje i spoljašnje dimenzije putovanja i iste takve svjetove. Čini se sporom a zapravo je mnogo čudesnija i brža od svega što poznajemo. Ima sjajno pamćenje, baštini sva zamisliva iskustva. Ta margina je zapravo blizu samih izvora života a ono što je istiskuje često je teška periferija. Eto zato se treba boriti za tu ,,marginu”. 

MD: Pisanju ne pristupate iz određene ideološke pozicije da biste poslali dovršenu poruku, isključiv zaključak. Svakako, Vaši tekstovi kao da pozivaju na rešavanje unutrašnjih, a i spoljašnih konflikata (sa drugima) u vezi sa pitanjem rodne ravnopravnosti, od prve zbirke do poslednjeg ciklusa. Zašto je to pitanje toliko važno, i mislite li da muči jednako pripadnike oba pola?

TST: Ne muči ih jednako jer ne nastupaju sa istih pozicija. I upravo zato je to pitanje važnije za žene. Muška pozicija je privilegovana u odnosu na žensku. Meni je strašno da se mi još pitamo o tom kao što je nekad bilo pitanje da li treba ukinuti robovlasništvo i trebaju li ljudi crne kože biti ravnopravni sa onima bijele. Bijeli ljudi su se opirali tome ma koliko bilo suludo i apsurdno. Isto tako apsurdno je da toliko dugo i uporno žene moraju da se bore za svoju ravnopravnosti i da postoji orgoman otpor prema njoj. Ista stvar je i sa ljudima drugačije seksualne orijentacije. Da, naravno da trebaju biti ravnopravni sa ostalima. Ono što je važno je da mi u svojim glavama dopustimo drugom da postoji čak i kada se ne slažemo sa njegovim stavovima ili izborima. Zaboravljamo da nismo mi sami mjerilo svih stvari i olako isključujemo iz svijeta sve što nama ili našem sistemu vrijednosti ne odgovara bez spremnosti da živimo uporedo u različitim vrednosnim sistemima.

Što se tiče pisanja i ideoloških pozicija ili uopšte umjetnosti i idelogije tu treba biti oprezan. Umjetnik može intimno biti nesklon ili sklon nekoj ideološkoj poziciji, smatrati je boljom ili gorom ali u svojoj umjetnosti trebalo bi da ima odmak/distancu i otvorenost da neprekidno propituje stvarnost, jer umjetnost ne postoji bez te vrste otvorenosti, a ta otvorenost će svaku ideologiju nužno dovesti u pitanje. I to je ljekovito za čovjeka, jer ako ideologija sebi potčini ljudskost i samo biće i ako ga sasvim preplavi, tu se namjesto autentičnog života pojavljuje ispraznost, a često i nasilje i smrt.

MD: U nekim Vašim pjesmama javlja se figura kćerke, u pjesmi „Srećan kraj” (Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću) čitamo i redove „Iako nisam loša majka / imam dovoljno razloga da se osjećam krivom” koje su mogle izreći vjerovatno mnoge žene koje imaju djecu. Da li za pjesnikinju iskustvo majčinstva znači još nešto osim važnog događaja u životu žene, je li teško biti i pjesnikinja i majka, išta teže nego majka-astronaut, ili majka-domaćica, npr.?

TST: Super je biti majka jer vam djeca daju šansu da još jednom budete dijete i da potom ponovo odrastate na jedan malo drugačiji način. Odrasti se naravno može i ako nemate djecu. Prije nego što sam postala majka, mislila sam da to ne želim biti. Međutim, dolazak moje kćerke je te stvari promijenio. Uživam u životu s njom i osim što mi je kćer, to je sada već jedna sjajna mlada osoba s kojom se može kvalitetno razgovarati, a bogami i posvađati. To je divno. Jedan dinamičan i emotivan odnos i čarobno je gledati kako neko postaje čovjekom. Ono što mi je bolno u vezi žena i majčinstva da se to često pretvori u bojno polje i podjele na žene koje jesu i nisu majke, i uzajamnu netrpeljivost, nerazumijevanje i podcjenjivanje. To je pogubno i loše. Treba uvažavati oba izbora žena. Neko iz zdravstvenih razloga ne može biti majka i nametanje priče o djeci je bolno i uznemiravajuće za žene koje godinama bezuspješno pokušavaju biti majke. Omalovažavanje žena zato što ne žele biti majke i stalno obezvrijeđivanje njihovog ličnog izbora je neprimjereno i bezobrazno, kao što je i potcjenjivanje majčinstva koje se zna pojaviti u feminističkim krugovima takođe bezobrazno i odraz je pomanjkanja empatije i zrelog promišljanja. Biti žena jeste i treba da bude čitav spektar mogućnosti koje žena sama bira. 

MD: Slično je i sa institucijom braka koju preispitujete, proglašavate zastarelom (npr. „preživjela si šizmu / i šizofreniju / i druge institucije koje su postojale dok si ti išla u školu”, „Mjesta na kojima počinje sve iz početka”, Razmnožavanje domaćih životinja). Kako sada gledate na pitanje braka?

TST: Ne volim ničemu prići jednostrano. Zato često u poeziji imam junake koji „govore” različite stvari i suočavaju jedne sa drugima i čitaoce sa tim različitim pozicijama. Često su meni lično pripisivani stavovi mojih poetskih ili proznih junaka. Ono što me generalno plaši u savremenom svijetu što ljudi postaju sve bukvalniji. Čak i u tekstovima pojedinih kritičara sam nailazila na takve teze. O braku mislim slično kao i o onom gore opisanom izboru žena da budu ili ne budu majke. Nema nekih opštih kalupa i savjeta. Za nekog će brak biti najbolje životno iskustvo, za drugog pakao, za treće smjesa ovog dvoga. Pojednostavljujem ali bilo šta pa i brak poprimiće obrise nas samih, naših sposobnosti, strahova, izbora, porodica u kakvima smo odrasli i u skladu s tim nekom će više, nekom manje, a nekom uopšte neće odgovarati takva zajednica. Rekla bih – rizikujući da zvučim kao reklama – tražite zajednicu kakva vam odgovara. Ne brinući da li drugi o tom misle da je previše konvencionalno ili nekonvencionalno. Kao i kuću, i zajednicu pravite za sebe i prema svojim mogućnostima i kapacitetima.

MD: Vladislava Gordić Petković potpisuje pogovor za izbor pjesama okupljenih pod naslovom Mjesta na kojima počinje sve iz početka. Piše kako Vaša poezija uspijeva da „odagna tradicionalno, ukorenjeno nepoverenje u značaj i važnost ženskog iskustva”, lijepo primjećuje kako Vaše pjesme govore „o svakodnevnim obavezama i o anksioznosti koju nagomilane ženske dužnosti ulivaju zbunjenim, rasejanim i hronično umornim lirskim junakinjama; mnogo je oporih i burnih pesama o ljubavi koja se silovito prisvaja ili od koje se beži; mnogo je i pesama koje govore o materinstvu kao misiji da se kćerima-naslednicama ugradi nemogući bajpas sumnje i optimizma”. Vjerujete li da se rasvjetljavanjem novih, ranije slabo prohodnih komunikacionih kanala sa sobom i drugim u tekstu, i uopšte u svijesti, ostavljaju nove mogućnosti za one koje dolaze nakon, i kćerke-pjesnikinje i kćerke-ljude?

TST: Vjerujem. Bitno je da kćerke koje ste pomenuli i koje dolaze imaju te mogućnosti i svijest o njima. Istovremeno je i jako bitno da znaju kako se ta teško osvojena sloboda lako gubi i da imaju znanje o tome. I hrabrost da je brane. Žene često u novostečenim privilegijama i slobodama zaborave težak put do njih.

MD: Razgovarale smo jednom o nadahnuću, a bavite se njim i u stihu (npr. pjesma „Lov na muze”, Razmnožavanje domaćih životinja). Koliko je interesantno ili bitno držati pitanje postajanja nadahnuća otvorenim?

TST: Meni je bitno. Želim u raščaranom vremenu da makar nadahnuće ostane nekom vrstom magičnog pribježišta. Pokretača mašte. Naravno, bez rada ta krhka stvar poput nadahnuća može iščeznuti. Ne bih ga sasvim precrtala iako ga je danas moderno osporavati. Neka ostane taj mali trag nadahnuća.

MD: Možete li sada reći čemu sledećem mogu da se nadaju Vaši čitaoci, kakvi su Vam planovi?

TST: U idućoj godini će izaći grafička novela koju radim sa prijateljicom Tatjanom Vidojević. Tatjana je akademska slikarka i uradila je ilustracije po motivima moje priče „S onu stranu”. Radujem se tome jer je nešto drugačiji rad u pitanju. Sviđa mi se kako to sve izgleda.