Mihaela Šumić: Ništa, „ništa”, samo svijet

Prirodna selekcija bare

Ja sam morski pas.
Morski psi ne grizu oštre udice,
Ne hvataju se u mreže
Koje pomahnitalo lutaju vodama,
Ne vjeruju prijateljskim pogledima.
Udišu krv i imaju trnovite brazde na koži.
Ja sam morski pas,
Želim slomiti zube o tvrdo kamenje,
I živjeti svjesna svoje ogavnosti.
Nemoj da se hvataš za moju peraju
Na površini, odgrist ću istinu u tebi
I iscurit će na površinu mora.
Poznajem ove vode iako sva sam vatra,
Krletke se njišu sa brodova,
Ribari bježe u zagrljaj sirena
Ne znajući da tako savršeno lažemo.
Mi smo psine maskirane u školjke,
Mi smo gladne, gladne psine,
Hladne, hladne psine
Otečenih čeljusti i izgubljenih pogleda.
Ja sam morski pas
I njušim tvoju sudbinu svojim šiljatim nosom,
Halapljivo komadam delfine na dnu.
Mi smo psine koje proždiru,
Razdiru kože i slojeve svijeta,
Miješaju ideologije u svojim grlima
I odbacuju crve kojim ih prizivate.
Mi smo psine gladne ljudskih istina,
Crnih, bolnih, mučnih istina,
Divljamo morem i divljamo kopnom,
Nemilosrdno gutamo krhotine
I životarenja, škrgama hvatamo kisik
Iz čovječjih usta,
Oblačimo se u djevojke i koračamo kroz slijepe ulice.
Mi se svlačimo i ljuštimo
I režemo zubima čvrsta tijela.
Svijet je nemilosrdna bara
U kojoj se mrijestimo i plivamo,
Svatko na svoju stranu,
Svatko na svoju stranu vode, kamenja,
Svatko na svoju stranu kreveta i svemira.
Čarobne formacije srdela
I piskutavi zov delfina
Su još davno izumrli.
Mi smo psine koje komadaju i sebe i svijet
Putujući vječno u istoj bari,
Svatko na svoju stranu,
Dok ne postane tijesno.

Stogodišnje reinkarnacije

(Vitu Corleoneu)

Palermo, ti i citrusi razbacani po krevetu
Kao da je tisuću devetsto dvadeset i neka,
Oboje volimo tišinu, maslinike i gole djevojke u vinogradima,
U ljušturi vremena krilima razbijaju naše staklene zjenice
I jezikom glancaju grožđe na našim usnama.
Pitat ću te sutra vjeruješ li u nimfe
Ili sam se opet uplela u laži koje su mi se činile previše stvarne.

Zrak je vreo, skidaš mi haljinu i plivamo kroz zemlju,
Kao da nimfe više nisu među nama, već unutar nas
I pjevaju melodije koje su davno umrle pod prstima harfista.
Ova zemlja miriše na krv koja kipi iz čaše,
Pred nama se ideologija razmnožava nečujno, diobom,
Nazdravit ćemo sutra svim tek rođenim iluzijama
I tražiti još koju čašicu krvi.

Palermo, ona i glave s okusom citrusa razbacane po krevetu
Kao da je tisuću devetsto dvadeset i neka,
Oboje volimo njeno brončano tijelo jer miriše na ljeto,
Miriše na nas za stotinu godina i naše rogove zaglavljene u deblu masline.
Stojim nepomično s glavom u zemlji,
Sutra ću tražiti ruku tvoje kćeri
I stajat ćeš mirno kao prije stotinu godina i nećeš progovoriti ni riječ.

Parafraziraš nimfe na mom tijelu, više ne pamtiš rečenice,
Pamtiš samo zvukove pucnjeva i svoj odsjaj u cijevi pištolja.
Ja pamtim brojeve i svoj prst na obaraču.
Prošlo je skoro čitavo stoljeće od Palerma,
Od previše kože u vinogradu i melodije koja je svirala u zemlji.
Sutra ću ti u oko ubrizgati more jer su jezera previše slatka
Za sve ono što si gledao ustima i proždirao očima.

Palermo, ja i tvoja krv koja curi iz citrusa razbacanih po krevetu,
Kao da je dvije tisuće devetnaesta.
Oboje znamo da su maslinici uništeni, a grožđe u vinogradima je palo pod zemlju.
U ljušturi vremena gulimo i sebe tražeći one nas od prije stotinu godina.
Ostala je samo podmuklost sjećanja,
Ostali su tvoja kubanka i pištolj u ladici
I moja naivnost u ružičnjaku na trijemu.
Ostale su mreže laži u koje se više ne uplićemo.

Možda se sretnemo opet za stotinu godina, u Palermu,
Jer već je sutra i ja ne vjerujem u nimfe.

Analiza Juditine metamorfoze u „Judita odrubljuje glavu Holofernu”, Caravaggio (1599.); Artemisia Gentileschi (1620.)

1599.

Caravaggio je četkom obrisao krv s Juditinih ruku.
Miris vina izbjegava dodir s nozdrvama
Dok je Juditino lice još svijetlo i gorko na platnu.
Ulje je opijat velikih umjetnika
I sva gordost svijeta je izlivena u paletu
Iz koje ispijaju životne priče.
Judita je prva heroina u svojoj bajkovitosti
Dok bijesno zasijeca Holofernov vrat
I ispisuje svoju sudbinu pod Caravaggiovim prstima.
Muškarci ubijaju za spasenje svijeta,
Žene to rade iz osvete.
Judita je noću plakala na platnu
Kad je njezin otac već spavao zamišljajući Holoferna mrtva na krevetu.
Na njenom čelu titraju namjere
I smjela tankoćutnost njenog bića
Zarobljenog u svjetlosti smrti.
„Holofern je mrtav”, rekao je Caravaggio,
A zatim odložio četku.

1620.

Osveta je oružje protiv nepravde,
Artemisia Gentileschi je kistom ljubila Juditine ruke
I prstima joj skidala haljinu s ramena
„Bijes je opravdan samo ako je uzrokovan boli”,
Artemisia šapuće Juditi koja potom bijesno oštri bodež.
Umjetnost je imitacija života 
Sklopljena u težinu platna na štafelaju
I boje su način na koji razgovaramo,
Njegova krv je crvena poput plahte
Koja otkriva moć nagih slabina
Iz kojih odjekuju glasovi tirana.
Na simetriji njenih ruku, Artemisia određuje snagu
Koju ona nikad nije imala.
Oštrina bodeža ne skriva ništa
Jer tajne nisu zavodljive,
Tajne su beskorisni ostaci kukavičluka.
Bodež ispisuje jasnu istinu
I ona se u ehu niže u vodopadima Holofernove krvi.
Ona je žena koja je spasila narod Izraelov.
„Judita je živa. Živa sam”, rekla je Artemisia,
A zatim odložila bodež.

Otkrića između Španjolske i Salema

Nisam otkrila ništa, ništa,
Samo liticu s koje sam skočila u nekim drevnim vremenima
Kad sam još vjerovala da imam što za otkriti.
Ništa, samo prazne bunare
Iz kojih sam nakon nekoliko milenija izvukla svoju glavu
Iz čijih je duplji izvirivalo mesnato tijelo pijavice
Koja je voljela jesti ljudsku pomahnitalu lucidnost.
Moje neotkriće je opsjednuto sobom
Gmizalo po mojim godinama
Ostavljajući na njima urezane ožiljke bezobličja
I pokoje sjeme budućnosti koja je obećavala nešto.
U zagrljaju prve kataklizme na španjolskim unakrsnim agorama
Izdizali su se drveni vještičji jarci pozivajući se na korijene kršćanstva
I tišinu koja je poslije njih ostajala
Čak nakon što su zborovi pobožnih orgulja i ukradenih rimskih harfi
Uspješno dočarali turobnost produhovljenog ritma.
Van sudbinske redaljke u grotesknim predodžbama boga
Ostajale smo mi, gladne tragičnih avantura i žedne vlastite krvi,
Nešto lakše od pedeset kilograma i niže od stotinu šezdeset centimetara
Savršeno proporcionirane za vječne letove na metlama
I zlatnim križevima ukradenim s vrhova katedrala.
Besmrtne sjene načela blasfemije u tkivu i mesu naših grijeha
Svojom svojeglavosti su se zamjerale i kralju i bogu
Iako se bog snašao u razgorenim visinama svoje svejednosti,
Kralj je pak zidao beskonačnicu zamišljenih sukoba
Optužujući naša gola, izgorjela tijela
U posljednjoj igri vođenja ljubavi pod tkaninom njegove monarhije,
Na neoprostivu izdaju Kraljevine i kralja.
Nogama vezane za uzavrelo rastapanje svete zemlje
Među prstima noseći žar sa vlastite lomače,
Prodale smo duše jedne drugima
Ljubeći tijela koja nam je njihov bog dodijelio.
Nismo otkrile ništa, ništa,
Samo svijet.

Szomorú vasárnap

Kava se prelijeva iz šalice,
Nedjelje su paljenje svijeća uz zavjesu.
Vjetrovi odnose požare
Preko osunčanih ulica bez hlada
I gromovi tvojih peta odjekuju
U lokvama fatamorgane na asfaltu.
Ti ne voliš san koliko on voli tebe,
Pod krevetom zvijeri ližu tvoj dlan,
A znaš da i ljudi imaju oštre jezike
I tupe rogove srasle s lubanjom.
Pod jastukom Biblija iz koje ispadaju riječi,
Nedjelja je i počinje iskopavanje mrtvih uzdaha,
Budiš se s paučinom na potiljku
Ni sunce nije previše svijetlo za oči koje preziru mrak.
Budiš se u nastambama pažljivo, da nitko ne vidi,
Negdje u grudima odzvanja nedjelja,
U nedjelju mađarski psi piju vodu iz mađarskih šalica
I ližemo njihove šape pod krevetom,
U nedjelju mrtvi gutaju klavir i ispijaju crkvene partiture.
Isijavaš kroz slova nasumično raspoređena na jastuku
Poput tvojih zuba koje si svaku večer ostavljao
U mađarskoj šalici.
Nedjelja je i sjedimo na klupi gledajući plamen koji grize dan,
Ti mokre dlanove vraćaš u džep jer znaš
Da te se sutra već nitko neće sjetiti. 

S druge strane ogledala

Fjordovi su potkopali kontinente,
Na dlanu linija sudbine utječe u zaleđene delte.
Prekasno je za kroćenje rijeke, a prerano za kapitulaciju.
Otkidam kraste sa ruku i stavljam ih pod jezik,
Objašnjavam si da skupljam dijelove sebe
Da mi ih drugi ne ukradu.
Led je previše debeo i noktima stružem slojeve
Ne bih li iz dubina iščupala drugi dio svog lica.
I ona i ja smo umorne pod odbljeskom mjeseca
Koji bezdušno nišani na obalu Antarktika.
Ona je potonuli brod, a ja sam čamac nasukan na njegovo novo stanište.
Istina je u okusu naših mesa
Koje malim prstom izvlačimo iz zuba
I mijenjamo za tuđe požare.
Umorne smo još od postanka,
Kiše u nama zalijevaju apokalipse.
Hoće li moje korijenje probiti led između nas
Dok fjordovi nastaju svugdje na globusu?
Fjordovi smo mi.

Toccata

Skidam te još od zime,
Noktima vjetra gulim sa tebe adagio disanja.
U plućima nosiš ukradene dijelove atmosfere
I u grudima previše božanske muskulature
Da bih ti povjerovala da si od krvi i mesa.
Tih dana su me mučili tremori i ljudske pijavice,
Skrivala sam se negdje u korijenju,
U tajnom trupu zemlje
Koji otkopavaš zabadajući pete u vrelo tlo.
Skidam te još od martovskog snijega
Sve više postajući dio te paganske poliandrije
Iz koje ne želim izaći.
Nismo klavirski virtuozi koji rađaju toccate,
Ali proljećem se nježno prostireš po meni poput talijanske svile
I rađaš niz savršenih kompozicija.
Moje tijelo je čembalo pod tvojim rukama,
Suonami all’infinito.
Skidam te još od Ramazana,
Još od početka, od prapovijesti tvojih riječi,
Pretvaram se u konduktera bez cilindra,
Kartu ti naplaćujem u vokalima i suvremenoj lirici.
Nastajem u šapatima vlastitog imena
Još od ranog kamenog doba
Kad se svijet oko nas naivno igrao sa zemljom i krvi
Ucrtavajući prve tragove civilizacije u špiljama.
Mimikrija tvog tijela razbarušeno tumara kroz zrak
I znam da si to ti,
Pa i onda kad šutiš u mraku spuštajući glavu na moje rame,
I ti i ja postajemo prastari instrumenti
Skriveni u škrinji, na polici, u nama
I onda kad muzika postane suvišna. 

Sloboda, ž

Osjetila su načela namjeru
I nastavila načinjati pakiranje moje krvi
Na polici u hladnjaku.
Ti dišeš na jastuku umrljanom grudvicama maskare
I povremenim greškama skorenim na površini.
Sloboda je u kiši koja dodiruje tlo, posvuda i bez izgovora,
U oblacima koji pokrivaju sunce dok sa sebe svlači ogrtač prošlosti,
Baca ga na krajnju granicu svemira,
A zatim se opet šepuri nad našim umornim glavama.
Sloboda je u svađi munja sa deblima
I tvojim stopalima na tek pokošenom travnjaku,
U namjeri koja isijava dugo u mraku
Kad obje sklopimo oči i kapcima hvatamo sutrašnji dan.
„Sloboda čovjeka nije da može raditi sve što želi,
Već da ne mora raditi ono što ne želi”,
Šaputali su vrapci na satu povijesti,
A zatim razuzdano letjeli po horizontu,
Kao kad nam ruke zalutaju na drugu stranu kreveta
I učahure se u toplinu tuđeg tijela
Ne želeći natrag.
Sloboda je komešanje prstiju pod pokrivačem,
Cjelina slike na kojoj se prelijevamo u svojim jasnim namjerama
Dok krv ključa u posudama svijesti,
A mi, posve mirno, zajedno kapcima hvatamo dane. 

O pjesnikinji:

Mihaela Šumić (1998, Banja Luka) završila je Opću gimnaziju Katoličkog školskog centra „Blaženi Ivan Merz” u Banjoj Luci. Tijekom 2012. godine je pisala poeziju i kolumne za meksički LUF magazin. Svoju poeziju je do sada objavljivala na nekoliko portala, uključujući i poeziju i prijevode na engleskom, španjolskom, portugalskom i hrvatskom jeziku. Student je prve godine filozofije na Filozofskom fakultetu u Banjoj Luci.