Dijala Hasanbegović: Trake za snimanje snova

Poslije

Ne kumujte
tuđim rastancima ne pužajte
kracima
u tuđe postelje ručkove zagrljaje
ljubavi smrti svađe svadbe
ne drugujte
s tužnim muzama kraja ne molite se
bogovima smrti i nakazne zube bijesa i pravde
razbijte od sivi zid gustih proljetnih kiša.
Ne krstite
tuđe rastanke ne aplaudirajte
ne klimajte glavom: i vaša ljubav
siše žedno istu crnu krv koja gusto i sporo
teče iz rasporenog grla
velikodušne ljudske hrabrosti.
I vaša ljubav čedo je slučajnosti
i nemate se kome za nju zahvaliti.
Ne lajte
na moje mjesece udavljene
u mutnim zjenicama sparne noći
oni su i vaši
i u vama su budili iste plime
što nadolaze pod mojim prstima.
Ne slavite
svoje zdravo ja i svoju stabilnu glavu
na tuđim ramenima: nekad su to bila i moja ramena.
Sad su moja ramena planine što okružuju
plitko jezero što se mreška
samo kad izdahnem navečer
i udahnem ujutro
što se ježi u sitnim talasima
svaki put kad ga dotaknu kao led
hladni prsti pruženi
duboko iz okoštalog mog srca.
Izvucite glavu stegnite ispruženi vrat
s moga prozora
okrenite se od tuđih mrvica kruha
na stolu
od lonaca u kojima se više neće kuhati
od kreveta u kojem se više neće spavati
od stolica na kojima se više neće sjediti
od još toplog
od još uzbuđenog
od još bolnog
gugutavog glasa tuđe ljubavi
koji odzvanja koji se razbija
od zidove koje više niko neće krečiti.
Počupala sam svo divlje rastinje
s poludjelog svog balkona napravila sam
skok u supu od korova i samoniklih kajanja
dobit ćete je od mene kao nagradu
ako nikad više ne pokucate
ničijoj nesreći na vrata.

Vrijeme

Najduži dan na svijetu
imao je samo nekoliko sati
i ja sam ih disala kroz potiljak
jer pluća su mi puna piljevine.
Bio je to dug dan
od nekoliko sati
i hiljade minuta
ali ko broji minute i sate
u najdužem danu na svijetu .
Bio je mrak kad je tek počeo
najduži dan na svijetu
bio je mrak mutan
kao talog od crnog čaja
i ljudi su kroz prozor izgledali
kao izbjeglice
od sudnjeg dana.
Dvije su djevojčice prošle smijući se
ispod moje zgrade - u glasu sam im čula
zvona drugog svijeta.
Na drugom svijetu
sigurno nema dana i minuta
sigurno
u šaku stanu sve boli i riječi.
Najduži dan na svijetu
trajao je tek nekoliko sati
i ja sam ih sve skupila u njedra
da ih spasim
da ih vratim u druge
prosječne dane.
Ali smiriil su se u mene
potpuno pitomi
i ja ih dišem
iz sata u sat.

Zvona

čekala sam zvona da zazvone
čekala sam
da mi odjekne u glavi Notre Dame.
Ništa se nije desilo ništa nije zvonilo
a ja sam osjećala da mora za moj posljednji pozdrav.
Posljednji put se pozdravljam i nije bitno
hoću li umrijeti samo se
posljednji put pozdravljam
sa svima vama posljednji
put je jedini koji vrijedi
posljednji putevi se pamte
sve ostalo pojede zaborav.
Želim zvona da zvone iako nisam
od krsta žena
želim da se gromoglasno oglase u mojoj samoći
želim najglasnija zvona na svijetu
da me isprate na ovaj svijet
jer zvona
ona čovjeku
trebaju
ona čovjeku znače da je još budnih osim tebe
i da mrtav nisi nego spavaš među njima
želim najjača zvona, odmah sad
ne ujutro
ujutro spavam kao da je sve uredu.
Zvona da mi zvone dok ulazim u sebe
i izlazim
zvona.

Ja

Ja
kopam tunele
ja se
provlačim kroz rupe
da napravim nove hodnike
ja sam krtica
ja
iskopavam prolaze
- ispod očnih kapaka,
tu počinjem:
u mojoj lubanji silni su kanali i prolazi
u kojima tečeš neprekidno
tečeš nesmetano
kolaš ravnomjerno
ja sam
posuda u laboratoriji tvorca
postala
u kojoj te on mjeri i promatra
i on stalno sluša kako
ja
šumim, da bi znao da si ti živ.
U meni više nema krvi
samo voda koja teče
i polako kosti mrvi i tanji.
Jednom ću oteći
vidjet ćete koliko će svijet biti
manji.
Slit ću se kao mali slap
ja
kad otečem
kad se zidovi tunela u meni
porozni
istanje
i sve postane samo šum
vode koja želi van
ja
kad otečem
ti ćeš i dalje postojati
a svijeta bit će manje.

Čekanje

Dug
je bio dan.
Bio je dug i drveće se njihalo
mlado i nesigurno
na jugovini
koja uvijek miriše na tebe.
Dug je bio dan
bio je dug kao osam dugih dana
i prešla sam osam dugih milja
samo onako, po kući
nosilo me
nosilo me, a ne znam šta me nosilo
sahranjujem svaki dan, a ne znam šta
i svaki dan to opet porađam.
Dug je bio dan. Dugo su se ljudi pozdravljali
na hodniku.
Imali su puno pozdrava jedni za druge
a ja sam skupljala oči u plastičnu posudu
ako mi zafali pozdrava
da uvijek mogu opet da te iznova vidim
i pozdravim.
Htio je i život da bude dug
htio je imati sve: ručkove, šetnje, lijene večeri.
Ali sav se rasuo u krošnjama mladih stabala
koja su se njihala
na iskusnoj jugovini.
Dug je, predug bio dan
i ja još uvijek kupim po sobi svoje razbacale ruke
koje žure da naprave od samice dom.
Otisci šaka ostali su na prozorima
i vjetar ih je oblikovao
u divne tužne cvjetove
svih mojih čekanja.
Dan je bio dug a nebo visoko, visoko.
Kao da se ruga, nebo je bilo visoko
ili kao da me plaši
nebo je bilo visoko
jer je pod niskim nebom lakše plakati.
Jer smo pod niskim nebom svi jednako krivi
jer je pod niskim nebom nebog
koji ne plaši visinama
i ne pokušava njima obradovati
one koji bi samo zaspali.
Ne mogu da se sjetim je li sreća
kad ti je nebo blizu ili kad je daleko
i neće više biti ni važno
kada prođe dugi dan u kojem mi se povija kičma
mlado stablo puno insekata
pod silnim vjetrom koji slovi
sa ljubav
za strast. 

O vjerama

Strah me
kao i tebe što je strah
da je ovo sve od života - strah
i ispod straha tvrdi anatomski dušek
koji pamti obrise tijela.
Kao i ti vrtim se na ogradi od kreveta
kad mi prorade geni ptičji ispod zakržljalih
krila kad me zasvrbi i kad zgrabim
zoru pandžama da čučim na njoj pet minuta
savršeno mirna
i hrabra.
Strepim od tog
da je život pun nasumičnih rezova i loših montaža
a istovremeno u to vjerujem kao što se vjeruje
u boga i strah me toga:
ja sad znam kako se voli bog kojeg se bojiš i kojeg
mrziš.
Sad znam kako se iz praznine dana rodi bog
gol, sit i obdaren
i kako zavlada svakom našom vjerom.
Strah me da je sve bilo lažno da ništa nije važno
da nam je život stih iz hit balade a mi da smo
prazne trake za snimanje snova.
Strah me da je ovo sve od života -
trpnja.
Strah me da kad se traka odmota
neće biti nikoga u sobi i da će ju mačke
potrgati i saviti u klupka i da nas više niko neće
moći namotati i pustiti.
Strah me da je sva ova ljepota plod moje
ljubavi prema supstancama
prema rastvorima
prema solucijama.
Strah me da je ovo sve što možemo učiniti
od života: probuditi se i pod
toplo pazuho svoga boga
se sakriti.

Najbolji prijatelji

Ja sam rano cvijeće
koje niko ne želi vidjeti
ja se krijem ispod bjeline
i ispod mulja
i ispod smrznute zemlje
kao pokopani san.
I bit ću i nestat ću
a da me niko neće vidjeti
a vijesnik sam mokrih i mirisnih
jutara
koja i vesele i bole kao svadba.
Radost sam a ti me vidiš kao šok
obrasla u inju hladnoće
u koju nisi urastala
nego si je odabrala.
Polja na koja su nabacane krpe snijega
kriju pod sobom izdanke slasti
izdanke muke, buke, ludila i sreće.
Život nije kazališna predstava i život
nema rampu
nema pozornicu
život nije izložba ludila
svi gmižemo jedni kraj drugih
i baš uvijek oslijepimo za prvo cvijeće
pod snijegom.
I mokre lokve, plitke i hladne,
i rastinje divlje, smrznuto ali neumorno
podsjećaju da život nije naš dizajn
i da su sve naše apsolutne sreće
fikcije.
Ali ne mari. Fikcije su sve što imamo.
Ja sam rano cvijeće i gledam svoje krhke udove
kako trunu na stolu.
Moj je spomenik šaka cvata
pred kraj zime moj je život
šaka krhkog cvata
pored tvog kazališnog života.
Ja sam tvoj najbolji prijatelj
ja sam podsjetnik da živiš
ono što nisi sanjala
ja sam vijesnik vremena
koje ti niko neće vratiti.

Neoprošteni

protjerajte
sve one koji imaju mane sabrane u
stisnutim usnama
protjerajte sve koji prsnu u čestice
slatkiša i konfeta
kao pinjate kad udariš bejzbol palicom
zatjerajte u sram sve koji su otkrili da
pod kapu što im je dodijelio bog nasumičan
kao i sudbina
ne stane više
i koji su prosuli svoj sram
po pločniku hladnom i injem prekrivenom
kao križ za Božić bez snijega.
ne trebaju vam ljudi koji pucaju kao petarde
imate, festivale, organizacije, udruge,
inicijative
njima se borite za život onih koji život
ne mogu da podnesu
u plastičnu kesu pokupite
sve što je ostalo za mnom nakon skandala
mnogo vam hvala
pošaljite je poštom
znam da ne želite biti mojim gostom.
svaku večer gorim kao badnjak i gasim se u zoru
kao da u zoru može da se preživi
ono što se danju tvori u rutinu a noću u moru.
nikad ne oprostiti, nikad ne zaboraviti – neka vam to
bude geslo, neka vam to bude veslo kroz život
koji postaje sve burniji i nemirniji
kao što je i moje srce
jer vaše nevine oči nikad nisu vidjele
moj snop svjetla kako se raspada
u svice.
doći će dan kad ćete poželjeti i moje lice
ali ono će biti prekriveno injem, ledom i mrazom
kao pločnik pred Novu godinu
sleđeno u osmijeh koji više nećete prepoznati
jer moje lice više ne prepoznaje vas.
rastem u svojoj boli kao jelka
na koju ćete stavljati sjajne i raznobojne
osude kao na Mliječni put
što je šaljivi bog nakačio
raznobojne planete.
udaljite se od oštećenih
jer, istina je – oštećenost je zarazna
ona tuđa potresa dublje nego vlastita
ona sije sjeme sumnje u zaokruženost svijeta
osakaćenost je bolest koju možete dobiti
tako što pogasite televizore, parkirate aute
otkažete putovanja, umijete šminku
i prestanete živjeti život
koji su vam reklamirali.
o, bojte se neprebolnih
oni vide vaše lice
kao što ga je vidjela svjetlost
zbog koje ste plakali pri rođenju.

Slavlje

Ponesi svoju dušu
u kafenoj kašičici
i dok ti dršće ruka gledaj je
kako se ledi u zalogaj koji ćeš zalijepiti
na jezik.
Ponesi svoju dušu u kašičici i trči

što brže možeš između ljudi na ulici
i gledaj njeno drhturavo oko
kako umiva oble rubove metala - trči!
među ljudima koji žure
da kupe da slave da jedu da se skupe
da obuku haljine skupe satove naviju
da bude baš tačno ponoć kad prepiju prejedu
prelede prepjevaju prerežu vrpce prekupuju
preplaše se i tako prestravljeni
u januaru tihom kao pogled na rastanku
probude se u hrskavim posteljama koje
smrde na paljevinu i nikotin
kao u zagrljaju razočaranog boga.
Opet su grudva besmisla
s kamenom u srcu
i ništa više od toga.
Opet preskočeni
prekoračeni
presječeni napola: na dušu i na želju.
Trči sa dušom u kafenoj kašičici
pjevaj i plači
trči da snijeg škripi pod tvojim nogama
kao zemlja da cvili
trči da ti vjetar pjesječe prsa
napola: na pjesmu i na plač.
Svoju dušu pronosaj u kafenoj kašičici
i trči s njome
dok ne preledi
pa je topi onda na toplom jeziku
dok ne oblije grlo ledenom srećom. 

Spasenje

Žena u ružičastom kostimu
u smeđim cipelicama na potpeticu
sva u svojim isprepletenim prstima
stoji ispred piljare i grčevito razmišlja.
To se vidi na obrvama stisnutim u korijenu
jedna uz drugu. Obrvama ocrtanim
olovkom za samo jedan izraz: tihe ravnodušnosti.
U njenoj kosi je vjetar koji puše ljeti
a miriši na jesen.
Žena u ružičastom kostimu me gleda
jer ja stojim s kesom i čekam da mi izvagaju
oko pola kilograma bresaka mekih, trulih
onih što imaju vonj smrti svega slatkog i
trijumfa gnjilih snova.
Ona stoji i gleda me
i ništa joj nije jasno.
Ona stoji u najlon čarapama koje svjetlucaju
u mraku i noge joj izrastaju iz trotoroara
kao dva drvca ukrašena za Božić
i osmjehuje mi se našminkanim
ustima, malenim kao dugme
punim kao stisnute dječje šake.
Nije me pitala, ali ja sam joj rekla.
Rekla sam joj da sam
imala ljubav svog života
i da smo kupovali skupa
breskve lubenice nektarine dinje grožđe
ali otkad ga nema
meni samo gnjili plodovi upadaju u kesu.
Rekla sam joj i da ih stavljam u zdjelu da trule
lijepu kristalnu zdjelu
koja je oduvijek na istom mjestu
i da gledam kako zelene
i da slušam kako im trune slatko meso
jer postoji taj jedan trenutak kad voće zvuči
kao naši dlanovi, vrući i znojni kad se sklope
i postoji taj jedan trenutak kad
breskvina baršunasta kora podsjeća na podlaktice
i ne smijem ju dirati jer će mi na prstima ostati
naježena koža.
Žena u ružicastom kostimu, kose zlatne i
prstiju isprepletenih, nogu vojnički ispravljenih
nasred raspuklog pločnika
otpjevala mi je, nimalo zbunjena
da se uvijek treba
sjećati samo lijepih stvari
i otišla u mrak, bez voća, bez povrća, bez torbe,
bez osmijeha.
Ja sam otišla kući, i otključavši vrata, zavirila
sam u dnevnu sobu
potpuno praznu i potpuno plavu
sobu u vječnom sumraku
stala s kesom punom kraja u ruci
i rekla: Kupila sam voće.
Zaboravila sam instant kafu.
Nema veze, ljubavi. 

Vijesti

Lažu vam
da je mrak mek kao jastuk
i da su dinje zrele lažu
da će plaće biti na vrijeme i da će
pas poživjeti još koju godinu
uz ispravnu dijetu.
Lažu da je sad sve u redu
kad je prestalo da puca po djeci
i da se rane daju zaliječiti
stabilnim zaposlenjima i zgradama
ofarbanim u boju graška u modernim
kvartovima za mlade roditelje.
Lažu nas
svako jutro da znaju
koliko vjetar puše na sat
i koliko daleko od nas su oblaci
kako se zovu oblaci
kuda idu oblaci
hoće li se oblaci vratiti
i zašto oblaci.
LA - ŽU.
Lažu
vas
da je noć prošla mirno i bez ometanja
da je svanulo jutro lažu,
sve nas lažu
da su grumeni soli u našim gušama
nastali od presušenog mora
naših raspjevanih snova
a ne od taloga isplakanih suza - lažu.
Lažu vas da će sutra svanuti
da će dan biti i trajati
dok sunce ne zapadne lažu vas
da će da vam se dopadne ovaj život
pun smrvljenih oklopa kornjača
i krhotina morskih školjki,
sve vas lažu i lagat će vas i dalje.
Neka će.
Lažu da vrijedi slomiti kičmu
za sutra, prekosutra i zakosutra
kad kažu da moramo ustati i boriti se
za svaki dan - LAŽU
nema koristi
nema se kome moliti
nema nam niko pomoći.
Niko.
Niko nas i ne sluti.
Niko baš niko i ne sni da živimo
i patimo i volimo i beskvasni kruh solimo
iz guša bijelom krupnom staklastom solju.
Nema nikog i nikog nije briga
i drukčije ko vam kaže zlikovac je i hulja!
Ni na čijim se leđima ovaj svijet ne ljulja
i niko vas ne voli
nikakav dragi bog nema nikakvog smisla
okanite se tog.
Smisla nema i nema svrhu
ni rođenje, ni svanuće, ni smrt
ni uskrsnuće i samo praznina
koja huči iz školjke prislonjene uz uho
dovoljno je blizu zvuku našeg života
u beskrajnom, slučajnom, nemjerljivom
ravnodušnom svemiru.
Sve vas lažu.
I neka vas lažu.
Vi zaslužujete da budete slagani.
Mi zaslužujemo da budemo
opako prevareni
da se smijemo sretni i obmanuti
da se smijemo
da beskrajnom, slučajnom, nemjerljivom svemiru
umišljeno ponudimo bezvrijednu
kičastu bižuteriju zvuka našeg smijeha.
Sve nas lažu,
sve su nas lagali
i lagat će nas zauvijek.
Lažu.
Niko vas nikad nije volio
i kad se ugasite nikoga neće biti
da žali za svjetlošću.
Laže ljubav - nabrekla, upaljena
bolna ogrebotina na jeziku.

O pjesnikinji:

Dijala Hasanbegović je pjesnikinja, novinarka i književna i književna kritičarka. Radila je za tjednik Dani kao književna i pozorišna kritičarka, kao novinarka Radio Sarajevo portala i kolumnistica na portalu Diskriminacija. Objavljivala je eseje, poeziju i kritike za različite književne časopise. Pjesme su joj prevođene na engleski, poljski i norveški. Prvi engleski prevod objavljen je u The American Poetry Review (septembar, 2007). Trenutno radi kao kolumnistica za Prometej.ba. Njena je prva zbirka pjesama je Neće biti djece za rat (2017). Živi u Sarajevu.