Bjanka Alajbegović: Celanova pahulja

arahne

otkako sam, prije pet stotina miliona godina,
nesretnim slučajem, izbauljala iz duboke vode,
tkanje otpočinjem iz sredine i puštam da se
raskonča u sveukupnim smjerovima.
lučim gustu slatkoću nezajamčenosti.
i zato stižem uvijek nikamo.

u novogodišnjoj noći, naročito, nemam
uzemljenje, ni smirenje za uprisutnjenje,
i očekivanja su mi, predvidivo, nezajažljiva,
i zato ću za ovaj doček, odmaknuta od zida,
i svakog oslonca, samo o tankoj mokrini,
ovoj što mi počinje ispod jezika, niotkuda,
visiti, i najsjajnije nježno ekvilibrirati,
sve dok ne postanem Celanova pahulja.

atmaparajita

nekad bih olako napisala pjesmu
koketnu, prpošnu i neizvjesnu
odvažnu od mokrog iskustva i otajstvenog znanja
neprobojnog noćništva bremenitog toliko
da bih tresnula na dno svijeta
pa bivajući sve manja
nečujno i neuko razroka
sakupljala nerazbirljivosti
preklinjući za besmisao
jača od same sebe
u odustajanju

bivala sam željna stalno ići drugdje
svakog poslijepodneva nekamo
poslije svake ponoći posvuda
svima sam otimala svoje vrijeme
potrebno da otkrijem ko sam
otimala sam od spavanja i
oduzimala od disanja
i francuskog novog talasa
dok nisam otkrila da sam
neoduševljena nezajamčenost
i da
moja tekućina nije spekulativna
i da
u njoj ne plutaju nikakve sizigije
i da se mogu prepustiti
slobodnoj singularnoj prisnosti

mogu se spakirati i
u lotosov kalež
ako već negdje
moram

čija su jajašca

moje praroditeljke nisu bile
reptilke, nekromantkinje
gusarice ni pobunjenice
već samo za poželjeti
poslušne i ponizne

pa otkud onda ova
karnivorna glad
za rubovima
jesam li od ptice
              od ribe
šakti
hatšepsut
betšebe

od koje sam i kako
da se upoznam
pojednostavim

jesam li od ikre
iz jezerskog mulja
jesi li to ti
voljela bih biti ti
keridven

Kierkegaard

nekom filozofijom se bavim u zadnje vrijeme
to je zato jer mi ne ide s poezijom
a negdje se moram smjestiti iako
znam da su sva mjesta opća

trebala sam, zapravo, biti Hamlet, pardon, dječak
onda bih možda bila i ozbiljniji pjesnik, takoreći bard
i smislila bih sve ono što je neko prije mene smislio
prije nego mi, jednom, kralj Solomon, bijaše
poništio egzistenciju jednim abrakadabra

sve je ovo, naravno, izgovor za moju lijenost,
pardon, acediu, jer mi je uvijek apriori dosadno
a dosada je najveća opasnost po ljudsku dušu
rekao je (ako možda niste znali) Kierkegaard

pa se tako, kako rekoh, bavim filozofijom, ubijam,
dakle, vrijeme, koje odavno, kažu, ionako ne postoji

nenastanjivo

i nakon sljubljivanja trauma, sablasnih urastanja, uzburkavanja cirkulacija,
alhemijom nije savladan kovitlac, ostao je samo prekršaj, zamka razmjene,
ispunjavanja i oslobađanja žuđenih istina i samoobmana, iskliznuća
iz svakodnevnih uloga, roditelja, djece, ljubavnika, terapeutski sudar
od kojeg danima krcka kičma i jajnik se osjeća kao bilijarska kugla -
ne zna boli li više kad stoji ili kad leži - uzajamna psihosomatika
nepripitomljivog, nerazmrsivo usidrenog u stidnu oskudicu srca.

voodoo

kad sam ti prišla poglavico, komandosu, asasine,
ni kroz jednu očicu nije se moglo uzdahnuti,
ni u nepčani nabor upuhnuti zračak milosti,
krivim ni pravim bodom u gustinu udjenuti

u trbuhu su ti zapijukali svi ikad napušteni, u toj prakrvi
nećeš se udaviti, prisegao si, nećeš označiti mjesto za ranu,
nećeš reći: tu uđi, pa neka bude sve već dogođeno, budi
najbezobzirnija brazda, bedro urasti u bedro, ima unutra i
uzaludnijih prianjanja, bjesova, natruha mamutskih koščica

snijet ćeš sav taj otpad kao golemo porozno jaje, crijeva očistiti
od zarazne tankoćutnosti, ušuškati svoje teksture u bodljikavu žicu

od skorene ogoljenosti nečisto će opet nadoći svijet,
nesmislena snažnost nataložit se u iznemoglost

baš kao što si stiskao snažno, da me onesposobiš, da prestanem.

ženske bolesti

tri menstruacije sam dobila
zaredom
od neke ženske huje
mora da sam bila pod stresom
mora da sam puno radila
morala bih provjeriti hormone
ma stanite dobri ljudi,
evo šta se desilo:
jedan pristojni majčin sin
svirepo mi je smrvio supstancu
bronhije su mi doživjele nervni slom
(daleko od nategnute pjesničke slike,
doktor se izrazio još nespretnije:
"ne smijete među ljude nikako")
u dah mi se utetovirala sinkopa
a onda sam tri puta zaredom
dobila menstruaciju
od te ženske huje
od tog
hormonalno-granično-intergalaktičkog poremećaja
bilo bi iskrenije reći, od tuge

ali je sramota

O pjesnikinji:

Bjanka Alajbegović rođena je u Sarajevu 1983. godine. Diplomirala je na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Objavila je zbirke pjesama Između dvoje (Naklada „Zoro“, Sarajevo) i Srčane saturnalije („Vrijeme“, Zenica). Poeziju i eseje objavljuje u književnoj periodici i na portalima: Odjek, Novi izraz, Sarajevske sveske, Zeničke sveske, Ars, Plima, Motrišta, Strane, Bona.