03. 11. 2019.
Damjan Pejanović: Gubi se, Ferlingeti!
Pjesnik: Damjan Pejanović; Izbor pjesama iz zbirke „Mrtav muzej“ (Podgorica: Fokalizator, 2019.)
05
Zvao se H.
Rođen 1941. u gradu D.
Odrastao je bez oca
najstariji od tri brata
Majka mu je umrla kada je imao 15
tada je postao odgovoran za
ostale.
Išao u školu
postao inženjer građevine
U slobodno vrijeme je
bjesomučno čitao latinoamerikance
tako je i upoznao nju koja se zvala isto kao
i njegova majka
i preselili su se u prijestonicu
i vjenčali u crkvi pred
bogom gdje se pričestio a nije
vjerovao a vjerovao je da nije
blasfemično
i dobili su dvoje djece
jedno za drugim
ali to nije bilo dovoljno da ih održi zajedno.
Selili su ga od jedne do druge
institucije
slušao je radio i čitao Bibliju
dugi niz godina slušao kako
neće biti rata i kako
je turista sve više
jednom je sanjao najmlađeg brata
kako naglas govori Rilkea
onda su ga pustili
na slobodu
na ulicu
Za pivo i cigarete
udijelite pisalo je na tabli
na Bibliji
Došlo je ljeto a odavno već nije u prijestonici
Došli su turisti visoki i plavi
sa ženama
u crvenim haljinama
Jedan plavooki momak udijelio mu je nešto sitnine
onda ga je za ruku povukla cura
nazvavši ga imenom.
Tada je zaplakao i više
ga nijesu viđali
na ulici
sa tablom
na Bibliji
Sve to uredno piše
u notesu
žene
koja je potražila muža
našla ga u kartonu psihijatriske ustanove
daleko od prijestonice
kada ga je pronašla
položila je cvijeće
zapalila svijeću
cigaretu
Više ništa ne znamo
o t o m e.
Gubi se, Ferlingeti!
Jebi se Ferlingeti
jer ovo nije tvoja pjesma
ti si je napisao
pijan od Tullamora
a ja zbog stalne neke
neminovnost nadrealne sobe
no, jebi se Ferlingeti ovo nije tvoja pjesma
niti je o ljubavi i jebalo te tvoje pedersko „te amo“
Dok čitam na leproznim večerima poezije
neočekivano govori mi preko publike
moja žena
preko publike dok ja kazujem stihove
(tvoje, a oboje znamo da su beskrajno moji)
moje oči pokušavaju da te pronađu,
a tvoje me već nalaze
I pronašla si me opet po kao zna koji put
ta dva oko iznad rulje
u načičkanosti lica
samo ta dva crna oka
koja obaraju kafanski kič
Pjesma se završava, ali oči
nastavlju
Jebi se, siguran sam, Ferlingeti, ovo nije tvoja pjesma
Imam više prava na nju nego ti na svoje ime
Oči gore u raskolu aplauza i njegovom ambisu
čujem jasno njen glas što stiže do
stolice na kojoj čitah
I taj glas je jos jedno usplamtjelo ispitivanje
moje pjesme
odgovaram ti, jebi se Ferlingeti ovo nije tvoja pjesma,
gubi se odavde
A tebi draga moja,
tamne oči
govore ti
iznad nebitnih glava i aplauza
da nema nikoga kao što si ti
među plesačima.
Prve riječi pisma
na hebrejskom
Danilu Kišu
Kraj jedne bezimene restauracije
Kao latica u Borhesovoj zjenici
Ništa uznemirujuće
Pri svjetlosti gasne lampa
U kupeu noćnog voza
Ali i u polusnu
Ove iste prostorije
Bez obzira na trenutnu klonulost
Sumnja
Golubovi ne mogu odmah da se snađu
Kada ih izbace iz aviona.
Antinomija
Koje znanje je korisno
koje je istinito
nikada se nijesam napio
nijesam se udvarao ženama
nikad nijesam ubio
nijesam svoju ženu
nikad nijesam
gledao uštap
lako se navode spekulacije
i pada simulirana kiša od
tmuštog neba došla
gipsani svetac
odrastao na djelima
sumnjive književnosti
propagiranje socijalizma je jedan od načina
da se izboriš za reforme zakona o
divljoj homoseksualnosti.
Vidite kako se lako piše i kako je to zabavno
treba zabraniti romane o incestu
o ljubavnicima, ratovima u dalekim djelovima svijeta i
sve verzije patetične poezije.
Izviše kao da kaplje
Na grobljima pjevaju ptice
Zdaleka neka pseća smrt
Boli više od smrti poznanika
Jednoliko stubova
Zapravo harmonija
Sjena kišobran svoj otvara
Kišiće uskoro
Dogledno je više
A izviše
Kao da kaplje.
Odsustvo subjekta
Sjene se cjenkaju za mir
Slike žive mimo ramova
Lucidnost Borhesove zjenice
Zloupotrijebljena da govori jasno
Mimo iskustva rukovanja
I žuboreće naracije
Prošetao prolaznik
U odsustvu subjekta
Od nas neće ostati ništa
Palacaju radnici na crno
Pas vitez vodič
Verbalista koji bi u Vavilon
Da preda mišljenje iskustvu
Da izbjegne dosadljivost jezika
Sjeku se dvije tvari
Maglovitim sječivima
Zmijousta djeca smiju se na čin
Večeras je svečanost kraljevske kobre
Ime joj je Adam
Neoprezno puzi noć
I niko neće znati za pogibiju
Obrijaće ti glavu u zoru Majakovski
Herbarijum zmijskih koža
Prži sunce bilo gdje na zemlji
Vode su žuborile u dubini desno
Dva dana putovanja udalje čovjeka od kofera
U koferu srce za transplant
Zaleđeno mrtvo živo.
Cetinje
Barokna kiša
Niski oblaci
Nevaspitana količina padavina
koju piju djeca
I mladi penzioneri
I jedna samoća
kao jezero
u kojem se ništa ne ogleda
Snijeg
U zanesenim parkovima
ljubavnici love
paru iz usta
tako narasta svijet
kako rastu grudi djevojčicama
iz dana u dan.
O pjesniku:
Damjan Pejanović, rođen 1993. godine na Cetinju. Studira na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju na odsjeku za Pozorišnu režiju u klasi prof. Radmile Vojvodić i prof. Petra Pejakovića.
Režirao je ispitne predstave „Creeps“ Lica Hibnera i „Nigdje nikog nemam“ Edvarda Bonda. Kao asistent režije radio je na predstavama „Ćelava pjevačica“ Ežena Joneska, scena „Slobodan Aligrudić“ u Podgorici (rd. Slobodan Milatović), „Let iznad kukavičjeg gnijezda“ Kena Kejsija, u Kraljevskom pozorištu Zetski dom na Cetinju (rd. Dijego de Brea), „Bura“ Vilijama Šekspira u Crnogorskom narodnom pozorištu u Podgorici (rd. Dejan Projkovski). Režirao je predstavu „Danzen“ Betrolta Brehta u koprodukciji Festivala Internacionalnog Alternativnog Teatra (FIAT) i Crnogorskog narodnog pozorišta, što je ujedno i njegova prva profesionalna režija.
Objavio je dramski tekst ,,Opšta mjesta ljubavi”. Preveo je dva manifesta Andrija Žoldaka „Pismo glumcu“ i „Pismo nerođenom reditelju i glumcu“, kao i dva dramska teksta Betrolta Brehta: „Danzen“, „Pošto Vam je gvožđe?“ Piše poeziju koja je objavljivana u Crnoj Gori i regionu. Član je redakcije časopisa za kulturu i književnost SCRIPT.
