Tanja Bakić: Poetry DJ Set

Poetry + Music DJ Set (obrazloženje)

Ovim izborom odabrala sam neke od pjesnika britanskog romantizma, ali i one koji to nisu – jer pripadaju drugim pravcima i vremenskim razdobljima – odnosno ipak jesu po nekim drugim motivima u svojoj poeziji. Poezija romantizma je nešto čemu se rado vraćem.

Moj Music Dj set tematski je uobličen da odgovori na pitanje prisustva romantizma u rock and rollu. Tako su se u ovakvom ruhu našli pjesnici britanskog romantizma: Vilijam Blejk, Robert Berns, Persi Biš Šeli, Semjuel Tejlor Kolridž, Džon Kits, Lord Bajron, romantičarska prozaistkinja Emili Bronte i američki romantičarski pjesnik Edgar Alan Po – pojedini intertekstualno obrađeni, a ostali samo „izrecitovani“. I dok slušam sve ove pjesme, razmišljam o tome koliko one na ovakav jedan „rock and roll“ način zvuče drugačije od izvornog konteksta u kojem su nastale, i kako se uspješno prilagođavaju novim čitaocima, odnosno slušaocima.

Edgar Alan Po

Anabela Li

Prije mnogo, i mnogo ljeta
U kraljevstvu na obali
Življaše djeva znana sred svijeta
Pod imenom Anabela Li,
I življaše sred briga i radosnih sjeta
Da me voli i da se volimo mi.

Bio sam dijete i bila je dijete
U kraljevstvu, što plaču valovi,
No ljubavlju većom od ljubavi svete
Ljubljasmo se ja i Li,
Te nam na ljubavi nebeske čete
Zaviđahu, anđeli svi.

I tako prije ljeta i ljeta
U kraljevstvu, što plaču valovi,
Vjetar iz oblaka skrši poput cvijeta
Moju lijepu Anabelu Li,
I tako njoj brata žalost dopa,
Da je ponese daleko od mene,
Da je u kamenom grobu zakopa,
Što ječi od umorne pjene.

Anđeli nesrećni i u raju
Zaviđahu njoj i meni
I, zato (svi ljudi znaju
U kraljevstvu, što ga more mi)
U noći iz magle zaduhaju
Vjetri i ubiju moju Anabelu Li.

No naša je ljubav jača od one
Njih, što bjehu stariji no mi,
Njih, što jesu umniji no mi,
Pa ni anđeli s vrh vasione,
Pa ni bjesovi, što pod morem rone,
Duše ne mogu rastaviti: dušu mi
Od duše lijepe Anabele Li.

Kad mjesec sine, nosi mi sanje
O lijepoj Anabeli Li;
Kad zvijezde izađu, sinu oči danje
Prelijepe Anabele Li;
I tako noću za noći ja sjedim
I dragu, moju ljubav i moj život gledim,
Tamo u grobnici na valu,
U njenom grobu na zvučnome žalu.

prepjevao Tin Ujević

Hilda Dulitl

Euridika

I

I tako si me vratio nazad,
Mene što sa živim dušama sam mogla
Da hodam iznad zemlje,
Mene što mogla sam da spavam
S cvijećem živim;
I tako se zbog tvoje drskosti
I tako se zbog tvoje nemilosrdnosti
Ja vratih nazad,
Gdje lišaj umrtvljeni iskapava
Trule ugarke po mahovini pepela;
I tako se zbog tvoje drskosti
Ja konačno slomih,
Ja, što lutala sam po neznanom,
Ja, koju svi gotovo da su zaboravili;
Da si me pustio da čekam,
Ja bih iz stanja mrtvila prešla
U tišinu,
Da si me pustio da s mrtvima
Počivam,
Zaboravila bih na tebe
I na sve.

II

Ovdje plamen na plamenu,
Crna iskra na iskrama crvenim,
Tragovi tame i svjetla
Nemaju boju;
Zašto si se vratio,
U taj pakao ja opet
Treba da uđem, u ništavilo,
Ja ovako obmotana?
Zašto si se okrenuo iza sebe?
Zašto si na trenutak stao?
Zašto si spustio lice,
Koje je plamenom gornje zemlje
Taklo mene više lica?
Šta je to tvojom svjetlošću,
I pogledom tvojim
Prešlo preko moga lica?
Šta si ti na mome licu vidio?
Svjetlost svoga lica,
Vatru svoga prisustva?
Šta to moje lica ima da da,
Osim pokreta zemlje,
Osim boje zumbula
Iz krhke pukotine stijene,
U kojoj se svjetlost zaglavila,
Šta to ono ima da da osim boje plavoga šafrana
I šljašteće površine zlatnih šafrana,
I cvijeta u vjetru
Koji gađa u te vene hitro
I svjetlucavo kao munja;
Koji nikad nije patio od viška nade
Jer jasno mu je da nikad bio nije
Više no magla na staklu od tvoga daha, Bože.
Koji je nerijetko ko vojnik kome se spava
Silno pred bitku u kojoj će mu se glava
Zakotrljati po parlogu.

III

Šafran na rubu zemlje,
Divlji šafran koji se povio
Preko oštre ivice zemlje,
Čitavo cvijeće zabodeno u zemlju,
Čitavo, čitavo cvijeće se pogubilo;
Ničeg nema više,
Svuda je crnilo,
Crno po crnom,
I još gore od crnog,
Ovo svijetlo bez boje.

IV

Rub po rubu
Plavih šafrana,
Šafrani okačeni o vlastito plavilo,
Plavilo te gornje zemlje,
Plavilo dubine u dubini cvijeća,
Sve izgubljeno;
Cvijeće,
Da sam ga samo jednom pomirisala,
Njih dovoljno,
Više od zemlje,
Više čak i od gornje zemlje,
Pošlo je sa mnom
Pod zemlju;
Da sam iz zemlje mogla da uberem
Sve cvijeće zemlje,
Da sam jednom mogla da pomirišem
Čisto zlatne šafrane
I crvene,
I čisto zlatna srca prvoga šafrana,
Svu masu od zlata,
Čitav miris zlata,
Mogla sam da ostanem bez ičega.

V

I tako zbog tvoje drskosti,
I zbog tvoje nemilosrdnosti
Izgubila sam zemlju
I cvijeće zemlje,
I žive duše iznad zemlje,
I tebe što si gazio po svjetlosti
I postao
Nemilosrdan;
Tebi, koji imaš svoju svjetlost,
Koji si sam prisustvo svoje
Kojem drugo prisustvo nije potrebno;
Ipak zbog čitave tvoje drskosti
I pogleda tvojega,
Ja ovo tebi govorim:
Takav gubitak nije nikakav gubitak,
Takav užas, takav žal i omče
Crnila,
Takav užas
Nije gubitak;
Pakao nije gori od tvoje zemlje
Iznad zemlje;
Pakao nije gori;
Ne, niti je tvoje cvijeće
Niti su tvoje vene svjetlosti,
Niti je prisustvo tvoje
Gubitak;
Moj pakao nije gori od tvojega,
Iako ti šetaš cvijećem i razgovaraš
S duhovima iznad zemlje.

VI

Crno
Me više uzbuđuje
Od tebe na tom mjestu sjaja,
Od crnila
I potpunog sivila
Imam više svjetlosti;
A cvijeće ćeš,
Ako ti kažem,
Okrenuti od vlastitog puta
Prema paklu,
Ponovo se okrenuti i pogledati iza,
A ja ću nestati u mjestu
Gorem od ovog.

VII

Barem imam cvijeće sebe,
I svoje misli, nijedan bog
Mi to ne može oduzeti,
Vatrenost je moja prisustvo,
A duh moj svjetlost.
I duhu mojem koji je gubio
Poznato je sve ovo;
Iako majušniji od crnila,
Majušniji od stijena bez oblika,
Pakao se mora raspasti prije nego što nestanem i ja;
Prije nego što nestanem,
Pakao se mora otvoriti kao ruža crvena
Za mrtve da prođu.

Prepjevala Tanja Bakić 

Rejmond Karver

Plavo kamenje

                                    Ako kamenje nazovem plavim, verujte,
                                    Činim to zato što je plavo precizna reč

                                                                                        Flober 

Pišeš ljubavnu scenu
Između Eme Bovari i Rodolfa Bulanžea
Ali ljubav sa tim nikakve veze nema.
Ti pišeš o polnoj žudnji,
Toj čežnji jedne osobe da posjeduje drugu
Čiji je krajnji cilj penetracija.
A ljubav sa tim, zaista, nikakve veze nema.
Pišeš i pišeš tu scenu tu scenu
Sve dok se sam ne uzbudiš,
Masturbiraš u maramicu.
Ipak, još sate i sate, ne dižeš se
Od stola. Nastavljaš dalje tu scenu, pišeš o strasti,

                                                        o sili –
pravoj prirodi seksa –

žaru što prezire posledice
i konačno, o propasti
zbog same razuzdanosti. A seks,
pa šta je seks ako razuzdan nije?

Iste noći na žalu,
Šetaš sa svojim drugom, brbljivim Edom Gonkurom.
Pišući ljubavne scene, kažeš mu,
Ovih dana sve ludiš
Dok ne digneš se od stola.
Kažeš, „Ljubav sa tim nikakve veze nema“.
Uživaš u cigari i pogledu na Džersi
Plima nadire preko šljunka
I ništa na svetu je ne može zaustaviti.
Glatko kamenje koje sakupljaš i razgledaš
Pod mesečevim sjajem poplavilo je
Od mora. Ujutru, kad ga vadiš
Iz džepa, ono je plavo još uvek.

prepjevao Vladimir Kopicl

Endrju Marvel

Lijepa pjevačica

I.

Da bi me konačno pokorila,
Ljubav mene je uhodila.
Na me baci ljepote što kobno se slažu,
Njih dvije sa svih strana me lažu,
Jedna ona očima mi srce veže,
Druga ona glas mislima mi steže.

II.

Mogao sam uzmaći jednoj što me krasi;
Čista duša moja mogla je da se spasi,
Mrseći loknaste uvojke joj kose;
Al’ kako da joj ne robuju noge moje bose,
Kad lukavo ona stavlja me u okove
I ruka nevidljiva prožima mi bokove?

III.

Lako je bilo boriti se na jednom polju,
Gdje ja i ona junaci smo isti,
Al’ borba moja ne nosi mi snagu bolju,
Ona oči mi veže i glas čisti;
Ja sve što radim samo je zalud,
Vjetar i sunce potpali su pod njen ud.

Prepjevala Tanja Bakić 

Elza Lasker - Šiler

Pomirenje

Jedna velika zvezda pašće u moje krilo...
Bićemo budni te noći,

Molićemo se jezicima
Koji su usečeni kao harfe.

Umilostivićemo noć—
Toliko Boga pretiče.

Deca su naša srca,
Slatkoumorno bi da miruju.

I naše usne bi da se ljube,
Šta čekaš?

Zar se moje srce ne graniči s tvojim—
Uvek mi krv tvoja oboji obraze.

Umilostivićemo noć
Kada se grlimo, ne umiremo.

Jedna velika zvezda pašće u moje krilo.

prepjevao Ivan Ivanji

Vilijam Blejk

Kristalna soba

U divljini me devojka mala
Zgrabi dok plesah goneć teskobu,
Odvela me u svoju sobu
I zlatnim ključem zaključala.

Soba je bila sva od zlata
Što sa kristalom blešti i seva,
Unutra se otvarao nepoznat
Svet prepun blaga Mesečeva.

Tu drugu Englesku videh, i drugi
London, i druga zdanja tvrda,
I dvor, i Surej Bouer drugi,
I drugu Temzu i druga brda.

I drugu devojku što beše njena
Blistava slika od sjajnog daha,
Jedna u drugoj zatvorena
Triput – o kakav drhtaj straha!

I kakav osmeh! Trostruk! Od njega
Buknuh ko plamen nepoznati;
Poljubih devicu belju od snega,
Ona mi trostruk poljubac vrati.

Vatrenom rukom i žarom grubim
Segoh za likom unutrašnjim
Al soba prsnu! – i sad se gubim
Kao na putevima prašnim

Uplakan dečak koga čuva,
Nauznak legavši, žena bleda,
I opet u spoljnjem vazduhu tog sveta
Ispunih jadom vetar koji duva.

prepjevali M. Pavlović i Lj. Simović

Lord Džordž Gordon Bajron

Ona hoda po krasoti

Ona hoda po krasoti kao po noći
I svodu što od zvijezda zrači,
Od treperenja tog ona ima moći:
Oči se sjaje i mrače, lik se uvlači.
Zbog sjaja tog ona mora poći
K Nebu čiji dan još ne mrači.

Sjenke tu više, zraka manje tamo,
Ljepota bez imena razbi se napola
I preplavi uvojke kose tamo-amo.
Rasvijetli se onda to lice bez bola
I misli nijeme što otkrivaju samo
Čista i dražesna utočišta gola.

A sa tog obraza, a sa te obrve
Mekani a nečujni osmjesi se šire
I blistavilom okolne poglede mrve,
A ipak iz njih čiste duše vire,
Viri um koji zna za radosti prve
I za nevinog srca ljubavi igrarije.

Prepjevala Tanja Bakić 

Džon Kits

La Belle Damme Sans Merci

Samotni, bledi, viteže čuj me,
Kud bludi korak tvoj?
Jezerom već su trske suve,
Minuo tica poj.

Viteže nesrećni, o, šta te muči,
Kakav te skoli jad?
Veverica već je lešnike zbrala,
Prestade poljski rad. 

Na čelu tvome ja ljiljan vidim,
Groznice vlažan dar,
Na obrazima klonulu ružu,
Usahnu sva joj čar.

-Ja gospu sretoh poljima ovim,
Prelepu, vile kći,
Dugačkih vlasi i hoda laka,
Divljina okom joj zri.

Ispletoh venac za čelo njeno,
Grivne i mirisan pas,
Ona me pogleda čežnjivim okom,
Zajeca blag joj glas.

Popeh je tada na vranca moga,
Slep za sav božji svet,
Povita stasa pevaše pesmu,
Vilinski reči splet.

Korenje dade mi i divljeg meda,
I rosepitku slast,
I stranim jezikom prozbori meni:
Ti si sva moja strast!

Vilinskoj špilji povedi mene,
Uzdah iz grudi gna,
I divlje oči, tužne joj oči
Celivah sve do sna.

I tu sanjasmo na mahovini,
I snih, vaj srcu mom!
Poslednji sanak koji prosanjah
Na bregu ledenom.

Kraljeve, ratnike, kneževe videh.
Bleđi od smrti svi,
Vikahu: „Zanavek zarobi tebe
La Belle Damme Sans Merci!“

Njine otpale usne u tami
Zijahu pretnjom zlom,
Iz sna se prenuh i videh – ležim
Na lednom bregu tom.

I eto zašto samotnom, bledom,
Sad bludi korak moj,
Mada su jezerom trske već suve
I tica minu poj.

prepjevao V. Košutić

Vistan Hju Oden

Draga, mada noć je prošla

Draga, mada je noć prošla,
Njen san i danas traje,
Odveo nas je u sobu,
Pećinu neku visoku
Kao železnička stanica,
Gde u sumoru zbijeni
Kreveti behu, u jednom mi
U najdaljem uglu ležimo 

Naš šapat ne budi časovnike,
Ljubili smo se, bio sam srećan
U svemu što si činila,
Ravnodušan pak pred onima
Što su na krevetima u parovima
Neprijateljskih pogleda
Bezvoljno sedeli
Zagrljeni i nejasno tužni.

Koje sam tajne krivice,
Il koga zlog crva sumnje,
Ja bio žrtva,
Da kada nepostidna
Učini što ne želeh nikad,
Drugu si ljubav priznala,
A ja se, predan, osetih
Neželjen i naglo pobegoh van.

prepjevao Srba Mitrović

Ted Hjuz 

Haljina pletena od roze vune

U svojoj pletenoj haljini od roza vune
Pre nego što je išta umrljalo išta
Stajala si ispred oltara. Beše dan Bluma. 

Kiša je – tako da tek kupljeni amrel
Postaje moja jedina prinova
U odnosu na trogodišnje sviknutosti.
Kravata – huda, ofucana, avijatičarski crna
Izanđali simbol svakojakih uza.
Moj somotski sako – ubledeo, malaksalo crn,
Landarao je kako mu se htelo.

Bejah poratni, drugorazredni zet!
Ne baš Princ iz bajke. Pre Svinjar
Što krade rodoslovne snove
O budućnosti, odbegloj ispod paske reflektora.

Ni ta ceremonija nije mogla
Da me nagna na preobuku. Sve svoje nosim sa sobom –
Osim nekih rezervnih identičnih stvari.
Moje venčanje, nalik Prirodi, htelo je da se skrije.

Pa ipak, ako već primamo obličje braka
Što da to ne bude Vestminsterska palata? Zar ne?
I Dekan nam kaza. Eto kako saznadoh
Za parohijsku crkvu posvećenu Svetom Đorđu.
Tako se konačno provukosmo u brak.
Tvoja majka, prisebna čak i u ovoj
Američkoj spoljnopolitičkoj avanturi,
Uze na se uloge deveruša i zvanica,
Pa čak predstavljaše i – o, velikodušja –
Moju porodicu
Koja o ovome nije ništa znala.
Pozvah na skup tek njine pretke.
Da sam te ugrabio nisam poverio
Čak ni najboljem drugu. Kao kuma – štitonošu
U međuigri prstenovanja—
Uposlili smo crkvenjaka. Uz izliv
Besa:
Smeštao je decu u autobus
Da ih vodi u ZOO vrt – po takvom pljusku!
Sve uzapćene zveri morale su da se strpe
Dok je trajalo venčanje.
A ti se preoblikovala.
Tako vitka i nova i naga
Uz laki miris vlažnog jorgovana,
Drhtala si, jecala od sreće, okeanska
Dubina
Do vrha ispunjena prisustvom Boga.
Govorila si da vidiš otvorena nebesa
Sa svim divotama koje će da se sruče na nas.
Dok sam lebdeo uz tebe, obuzme me
Čudna napetost: budućnost u znaku predodređenja.

U tom bledunjavom odjeku svakodnevnih oltara
Videh
Kako se upinješ da sačuvaš žar
U svojoj roze vunenoj pletenoj haljini,
Sa zenicama – velikim brušenim draguljima
Koji zatomljuju suzne plamičke, istinski veliki dragulji
Protrešeni u čaši za bacanje kocki i pruženi meni.

prepjevali Draginja i Milan Ramadanski

Elena Bono

Ona se smeškala mornarima

Ona se smeškala mornarima,
U krčmu ih je privlačila.
Ali je potom krišom tražila
Dugačke priče o moru,
Vetruštinama, galebovima
Maglama koralnim ostrvima
Zelenoj luni nad okeanom
Kada se podigne sa lednika.
Malo je noći bila sama.
Tih noći mislila je na more
Vetrove galebove
Na magluštinu i na lunu.
I na lunu kada je tako sama
Tako gola međ lednicima
I nikog da je pokrije nema. 

prepjevala Milana Piletić

Vilijam Batler Jejts

Drugi dolazak

Kružeć i kružeć u sve širem luku
Soko ne čuje više sokolara.
Sve se razliva; središte popušta;
Puko bezvlašće preplavljuje svet,
Kulja krvomutna plima, na sve strane
Obred nevinosti davi se u njoj;
Najbolji ni u šta ne veruju, dok se
Najgori nadimaju od žestine.
Besumnje, na pomolu je neko otkrovenje;
Besumnje, na pomolu je Drugi Dolazak.
Drugi Dolazak! Tek što reč izustih,
A grdna slika iz Spiritus Mundi
Već vid mi muti: u pesku pustinje
Lavlje obličje sa glavom čoveka,
I okom praznim, ko sunce okrutnim,
Kreće lene sapi, dok svuda okolo
Teturaju se senke gnevnih ptica.
Opet pade tama; ali ja sad znam:
Dvadeset vekova tvrdog sna
Pretvori u mòru škripa kolevke;
No kakva se to zver, svoj čas dočekav,
Vuče k Vitlejemu, da se u njemu rodi?

prepjevao: Milovan Danojlić

Janko Polić Kamov

Ledeni blud

Tu ćemo umrijeti Kitty, i nemoćne su noge moje;
nema izlaza iz ledene šume i nema putova u tmini;
sve je pokrito i nestalo tragova naših;
klonula mi ruka i mraz je pao na misao moju;
propast ćemo, Kitty – pohotne su ralje smrti.
Sjećaš se ljeta i pjesama mojih?
papir će da priča potomcima grijehe moje i ime će moje biti kletva;
plakat će tebe i suza će biti Kitty;
oskvrnuli te stihovi moji i pršteći si blud u knjizi mojoj.
Prepale se oči tvoje i sledila se sapa tvoja;
sijeda si od studeni i usne su tvoje razderane;
dršće ti duša i groza je melodija njezina;
mrtva je atmosfera i pjesma je oblijeće tvoja;
kratak je njezin vijek i vraća se k nama ko snijeg.
Čuješ li riječi moje, zabludjela plahosti?
one su bezglasni blud i ledeno srću k tebi;
ruke te moje bujme – oh, daj mi šapat krvi.
Gle, pomrčalo sunce i bljednuli mu traci;
sami smo u strahoti zimnih usta i crni se ždrijelo sablasti;
zove nas i pohotan je njezin pijev;
mahniti su zubi njezini i samljet će kosti naše.
Daj mi šapat krvi – u krvi je život naš;
jača je ona od bjesova i oduprijet će se samrtnoj navali;
o duni i skoknimo i tisnimo se jedno u drugo;
pospana je krv naša – u bdijenju je spas naš.
Gle, pao led i zamire boštvo naše;
nema sjaja majka moja i mrtve su usne njezine;
nema mlijeka sa sisa njezinih i pomrijet će djeca njena;
ledena je groza i mraz plazi vrhu nas;
sledile se riječi moje i olovne se ruše na nas.
Gdje ti je krv, ljubavi moja?
nokat će je moj tražiti i zub će biti ispitivalac,
oni će biti ko oči gladi i glas potopa.
Gluha si za riječi moje i nijema je strast tvoja;
gdje ti je krv, ženo pjesama mojih i sanja mojih?
Zamireš, dušo, i nema zvonca kod pogreba tvoga;
sledila se krv tvoja i polomljene su kosti tvoje;
nema toplote dah moj i mrtav je cjelov.
Spremna su jestiva, sablasti, želim ti dobar tek,
jedan je tanjir, Kitty, i tjelesa su naša jestivo;
vjenčani smo, ženo – u crijevlju nas čeka pir;
ženidba je naša skora i krevet je prostrt naš;
prostrt je krevet naš – i čavlima pribiše daske.
Jedan je grob naš i preko njega nema krsta;
jedan je lijes naš i tjelesa se naša grle,
vlažna je zemlja – o mrtva ljubavi.
Nema duše u kosturu našem i raspadu mesa našega;
crvi su cjelovi naši i sagnjište oličene daske.
Kapaju li suze povrh groba našega i cvjeta li cvijeće?
Miluje li nas pero pjesnika i toplota sućutne mladosti?
Hoće li prorovati naslage i probiti lijes?
Hoće li naći kosti naše i pročitati posljednji stih?
Kratak je bio moj vijek i prerano je umrla duša;
rana je bila smrt ko prerane moje strasti;
iz mrtvoga groba struji krik i osudan je njegov zvuk;
on je ko očaj s osude i plamen otpora.
Gledajte zalutali blud, gledajte strasti bitka;
prokunite misao moju i sažgite joj krila;
sa strvina se izvija i buntovan je njezin dah:
mrtva se tjelesa ljube i očajan je njihov krik.
Zbunila se majka priroda i pijana bješe kod poroda: –
tijesan mi bijaše vijek, a velebna bješe mi duša. 

T. S. Eliot

Ljubavna pjesma J. Alfreda Prufrocka

S’io credesse che mia risposta fosse
A persona che mai tornasse al mondo,
Questa flamma staria senza più scosse.
Ma perciocche giammi di questo fondo
Non tornò vivo alcun, s’i’odo il vero,
Senza tema d’infamia ti rispondo.

Pođimo ti i ja sada,
Dok po nebu veče pada
Ko bolesnik eterizirani;
Kroz ulice gdje nema skoro ništa,
Što su mukla utočišta
Bučnih noći sred jeftinih prenoćišta
Gdje su prašni, puni školjki restorani:
Ulice što teku ko mučna debata,
Što podmuklo kani
Dovest te u neizbježno pitanje...
Oh, nemoj pitat „koje?“...
Izvršimo posjete svoje.
U sobi žene gore dolje šeću,
O Michelangelu je riječ.

Ta žuta magla, što svoj hrbat tre po prozorima,
Po večernjim je lizo uglovima,
Nad loknama se u kanalu zgusnu
I pusti da mu čađ sa dimnjaka na hrbat pada,
Terasom skliznu, iznenada pljusnu,
I videć da je mlako veče listopada,
Još jednom oko kuće savi se, i usnu.
I zbilja, vremena će biti
Za žuti dim što skliže se po cesti
I trlja hrbat svoj po prozorima;
Vremena će biti, vremena će biti
Pripravit se lica sresti, koja ti znaš sresti;
Vremena za stvorit i za ubit,
I za sva djela i za dane onih ruka
Što dižu, meću na tvoj pladanj upit,
Vremena za tebe i za mene
I vremena za sto još neodluka,
I za sto vizija i revizija,
Prije neg se na čaj krene.

U sobi žene gore dolje šeću,
O Michelangelu je riječ.

I zbilja, vremena će biti,
Da pitam: „Da li smijem?“ i „Da li smijem?“
Doba, da se vrati, siđe niza trijem,
Dokle usred kose golo mjesto krijem –
(Govorit će: „Kako mu je kosa rijetka sada!“)
Ogrtač moj i okovratnik što steže oko vrata,
Sa jednostavnom iglom otmjena kravata –
(Govorit će: „Kako su mu ruke, noge tanke sada!“)
Da li smijem
Uznemirit svemir?
Ima vremena u trenu
Za odluke i promjene, što tren će ih okrenut.

Jer sve sam ih poznavo već, poznavo sve: ―
Popodneva i jutra, večeri poznavo,
I izmjerih svoj život žlicama za kavu,
I glas sam znao, što sa mrtvim padom mre,
Dok glazba se iz dalje sobe lije.
Pa kako tad da se smijem? 

Poznavo oči već sam, znao sve sam –
Te oči, što te koče sred formuliranih fraza,
I kada sam formuliran i kad se trznem
Priboden iglom na zid, kad se stresam,
Tek kako da se drznem,
Da ispljunem svršetke svojih dana, svojih staza?
               I kako tad da se smijem?

Poznavo ruke već sam, znao sve –
I ruke gole, bijele, koje nakit nose
(Al pokraj svijeće, svladane od smeđe kose!)
Da l’me to miris odjeće
Sa puta pokreće?
Ruku što po stolu legne, il šal zavije.
             I kako tad da smijem?
             I kako da počnem?

                         ***
Da kažem, pođoh sutonom kroz uske ulice,
I motrih dim što diže se iz lula
Osamljenih ljudi što u košuljama kroz prozore se nagli?

I trebao sam bit par odrpanih kandža,
Što dubu kroz dno tihih mora.

A popodne, večer spava u tišini!
Izgladili su je dugi prsti,
Spava... umorna... il tako hini,
Pružena na podu, kraj nas blizu.
Da l’ ću nakon čaja, slatkog raznih vrsti,
Imat snage moment dovesti u krizu?

Al premda plakah, postih i molih u taj mah,
I vidjeh da mi je glava (već malo gola) na pladnju
                                                                     donesena,

Ja nisam prorok – a to je stvar malena;
Ja vidjeh svoje veličine tren, da vrca,
I da mi vječni Služnik drži kaput, pri tom šmrca,
I ukratko, bilo me strah.

I bi li bilo vrijedno to, na kraju,
Na konac piću, marmeladi, čaju
Sred porculana, dok razgovaramo nešto,
I bi li bilo truda vrijedno
Otpremiti tu stvar sa smiješkom,

I svemir zbit u kuglu jednu,
I otkotrljati u neizbježno pitanje,
I kazati: „Od mrtvih dođoh, ja sam Lazar,
Da kažem sve sam došo, sve ti kazat“ –
Kad netko, dok bi uzglavlje joj smješto
Bi reko: „To nije ono, što sam htio reći, uopće
               To nije ono, uopće.“

I bi li bilo vrijedno to, na kraju,
I bi li bilo zbilja vrijedno,
Da nakon dana, dvorišta i uličica,
Nakon romana, čajeva i skuta što podom briše —
I tog, i toga mnogo više? —
Što točno mislim, reć je nemoguće!
Al kao magična da lampa na platnu živce riše,
I bi li bilo truda vrijedno
Kad bi netko, smještajuć joj jastuk, il’ šal skidajući
Mogo reći, k prozoru se okrećući:

                  „To nije ono, uopće,
                   To nije ono, što sam htio, uopće.“

Ne! Nisam ja Princ Hamlet, nit sam trebo bit,
Iz pratnje jedan sam, kom dat se smije,
Da tok ubrza, počne scenu, dvije,
I savjet princu da, bez sumnje, nije skup,
Popustljiv je, za službu uvijek marljiv,
Sitničav, lukav, oprezan je svuda,
Pun zvučnih riječi, ali malko tup
I katkad zbilja, skoro šaljiv,
I skoro, katkad, Luda.

Starim... starim...
Nositi ću zasukane nogavice hlača.

Da l’ ću dijelit straga kosu? Da li smijem jesti breskvu?
Nositi ću bijele hlače, pa se šetati po pijesku.
Slušo sam sirene kako jedna drugoj pjevaju pjesmu.
Ne mislim da će meni pjevat.

Vidio sam, gdje na valu jašu na pučinu,
Češljajući kosu vala, koju je razgrno
Vjetar, vodu šarajući bijelo, crno.

U sobama se mora dugo bavismo,
Kraj morskom travom ovjenčanih morskih djeva,
Glas ljudi nas budi, i mi se udavismo. 

prepjevali Ivan Slamnig i Antun Šoljan

Persi Biš Šeli

Oblak                                                                                      

Nоsim u letu svоm cvetu ižednelоm
kišu sa mоra plava;
i laku senu lišću zelenu
kad u pоdne spava.
Кrilо mi stresa rоsu s nebesa
na pupоljke grana,
dоk ih mati njiše grudima sve tiše,
suncem razigrana.
Pоlja dоtičem ja grada bičem,
beleći njim zelen kraj,
a kad se umоrim, daždоm ga stvоrim,
smejući se krоz grоma sjaj.

S visine sneg sejem, na brda vejem
dоk bоrje stravnо ječi;
na uzglavlju belu nоć spavam celu
uz huk vetrоvih reči.
Vrh dvоra znana, mоg višnjeg stana,
munja, mоj vоdič bdi,
dоkle pоda mnоm u bezdanu tamnоm
urla grоm sputan, zli.
Pо tlu i vоdi brоd mоj prоvоdi
vоdiča ruka žurna;
mamljenоg strasnim dusima vlasnim
s dna mоra purpurna;
iznad pоtоka, stenja visоka,
jezera dubоkоg,
tražeć pоd rekоm ili stenоm nekоm
vоljenоg duha lоg,
dоk daždоm biva, plavet preliva
smeh prekо lica mоg.

Hitra zоra s оčima meteоra
žar perja svоg razgrne,
seda na mene, dоk zrake snene
zоrnjača nebоm trne;
kо na rub stene kad оdrоnjene,
trus kоju s vrha zbaci,
оraо sleti za tren, pоleti,
krila mu zlate zraci.
Кad sutоn svijen sa mоra pije
ljubav i čari sna,
kad plašt grimizne večeri sklizne
sa neba sve dо dna,
krila pоdvijem, kо gоlub spijem
sred gnezda vazdušna.

Devica оbla tela оd оgnja bela,
mesečinоm je zvana,
klizi mi zgоdоm vunastim pоdоm,
ćuvоm pоnоći gnana.
I gdegоd sjajne stоpe jоj tajne
- anđeli samо ih čuju -
prоvale krоv mоg čadоra tananоg,
tu zvezde prоbliskuju;
smejem se milо, jer beže čilо
kо pčela zlaćan rоj,
tad оtvоr raspredam i krоza nj gledam
reka, jezera slоj,
kо parčad mala neba, tlоm pala
sa zvezda neizbrоj. 

Prestоlje sunca slavnо оvijem plamnо,
na mesec biser lijem,
vulkane tama stere, zvezde trepere,
kad vijоr steg mоj vije.
Оd rta dо rta pоput rastrta
mоsta nad mоrem burnim,
štit neprоziran visim, krоv miran,
brda mi stubоvi tmurni. 

Slavоluk nežan, kud idem krоz snežan,
оluj i blistaj žara,
vazdušne sile preda mnоm svile -
dugu оd bezbrоj šara;
njоm bоje veje nebо, dоk smeje
vlažna se zemlja stara.

Mezimče svоda ja sam kоg vоda
i zemlja sazda;
lapim iz pоra žala i mоra;
menjam se, trajući vazda.
I pоsle kiše kada se zbriše
sa svоda mrlja svaka,
kad vazduh, sunce, grade vrhunce
plavetna dоma laka,
smejem se tajnо grоbu svоm vajnоm,
pa iz pećina kiše,
kо dete rоđen, duh оslоbоđen
vinem se, raku zbrišem. 

Neidentifikovani prevodilac

Biografija:

Tanja Bakić je pjesnikinja, prevodilac i autorka muzičkih biografija. Diplomirala je i magistrirala iz oblasti anglistike na Univerzitetu Crne Gore, a usavršavanje iz engleske književnosti imala je na Harvardu i na Univerzitetkom koledžu London. Iz iste oblasti je i na doktorskim studijama. Dobitnica je nacionalne stipendije Ministarstva nauke Crne Gore za izvrsnost, nagrade Srednjoevropske inicijative za književnost, stipendije Britanske asocijacije za modernu humanistiku, rezidencije Internacionalne kuće autora u Gracu (Austrija), stipendije Foruma slovenskih kultura, Cankarjeve rezidencije u Ljubljani, Traduki rezidencija za gradove Tirana i Novo mesto, a rezidencijalno je takođe boravila i u Pragu, te i u drugim evropskim gradovima. Dva puta je po izboru međunarodnog Žirija istoričara umjetnosti bila izabrana za predstavnika Crne Gore na Bijenalu umjetnika Evrope i Mediterana (Ankora 2013. i Milano 2015). Dva puta je bila pozvani govornik na skupu o Vilijamu Blejku u galeriji Tate Britain (Tejt Britan) u Londonu.

Od njenih naučnih publikcija, izdvajaju se objavljeno poglavlje u monografiji William Blake in Europe (London: Bloomsbury, eds Morton Paley and Sibylle Erle), kao i rad u časopisu Blake: An illustrated Quarterly (Rochester University, NY, ed. Morris Eaves).

Među časopisima u kojima su zastupljeni njeni stihovi, izdvajaju se: Words Without Borders, Modern Literature, Rochford Street Review, Bosphorous Review of Books, Trafika Europe, Recours au Poème, Isla Negra, New Responsibility (Atina, povodom 150 godina od smrti Kavafija), Oda ... Izbor iz antologija u kojima su zastupljeni njeni stihovi: Voix de la Méditeranée (Éditions La passe du vent, 2012), World Haiku 2016 (Tokyo: World Haiku Association, 2016), Capitals (New Delhi: Bloomsbury, 2017), Balkanska roza (Sofija: Pen Bulgaria, 2017) Arbolarium: Antologia poetica de los cinco continentes (Bogota, 2019), Balkan Poetry Today (Bristol: Red Hand Books, 2018).

Od njenih objavljenih knjiga prevoda, izdvajaju se, između ostalih, Don Paterson Lako prizemljenje (Bijelo Polje: JU Ratkovićeve večeri poezije, 2018), odnosno knjige poezije koja je u Velikoj Britaniji dobila nagrade T. S. Eliot i Whitbread, zatim Rabindranat Tagore Gladno kamenje i druge priče (Cetinje i Sarajevo: OKF i Buybook, 2014) i knjiga poezije Mladena Lompara na engleskom jeziku The Arc of Finitude (2013).

Od njenih objavljenih muzičkih biografija, izdvajaju se Brian Jones i njegov bend (2019) i Voodoo Child: Priča o Džimiju Hendriksu (2013).