Faruk Šehić: Poetry DJ Set

U obje ove plejliste ušle su muzičke pjesme i poezija onako kako sam mislio da ih treba složiti zajedno, neke su se logično vezale na druge. Kao da je određena pjesma prizivala drugu ili neku na desetom mjestu. Tako da nisam u svoje izbore uključio mnoge pjesme koje mi i više znače nego neke od navedenih, jer je naposto nemoguće opredijeliti se samo za 15 muzičkih pjesama ili 15 pjesama iz lijepe književnosti. U nekom momentu granice se ukinu i ostaje samo poezija.

U muzički izbor nisam stavio pjesmu Cortez the Killer Neila Younga koja mi je, na neki način, otvorila pisanje romana na kojem trenutno radim. Tojest, roman je nemoguć bez ove pjesme, ali nije ušla u izbor, kao ni pjesma Cinnamon Girl istog singer-songwritera, a po njoj se zove glavna junakinja romana u rukopisu. Za mene je Cortez čista poezija, i tu bih mogao ovu Youngovu pjesmu staviti u oba izbora, jer je to i muzički tekst, ali je i pjesma u proznoj formi.

Mojim poetskim izborom dominiraju poljski pjesnici 20. vijeka, posebno oni koje su zvali „pjesnici zaraženi smrću“. Moje životno iskustvo je neodvojivo od iskustava ovih pjesnika. U njihovoj poeziji ja sam se prepoznao, i to mi je bilo veliko olakšanje, utjeha.

Nakon svake velike kataklizme, a rat je to nesumnjivo, čovjek se osjeća jako usamljen u svoj toj boli, konfuziji i traumi. Meni su poljski pjesnici udahnuli život, stvarni život i život u literaturi. Vjerovao sam u njihove riječi više nego li u neke dokone jezičke igrarije zapadnoevropskih pjesnika kojima je najveća tragedija u životu s koje strane je kriška kruha pala na pod, da li s one gdje je puter ili obratno?

Vjerovao sam u Herberta, Miłosza, Różewicza, jer su njihove riječi bile izmjerene njihovim stvarnim životnim iskustvom. Ako čitam pjesmu Izvještaj iz opkoljenog grada Zbignieva Herberta teško mi se oteti utisku da to nije pjesma o opkoljenom Sarajevu, iako je napisana davno prije opsade Sarajeva.

Isto tako vjerujem riječima koje Iggy Pop izgovara u muzičkoj pjesmi We Are the People (a to je poezija Lou Reeda, ne muzička pjesma) zato što je on krvario na stejdžu i za mene njegove riječi imaju veću moć od riječi nekih drugih. Na stranu što Reedova pjesma u asocijativnom nizu priziva Eliotovu Hollow Men koju izgovara pukovnik Kurtz (Marlon Brando) u filmu Apocalypse Now.

Čak sam toliko vjerovao u poljske pjesnike da sam teško oboljeloj prijateljici htio nositi knjigu Plejada poljskih pjesnika XX. vijeka u prevodu i izboru Pere Mioča. Naivno sam mislio da će je poezija moći izliječiti, ili barem olakšati joj muke.

Što sam stariji sve više cijenim poeziju koju pišu američki rock pjesnici kao što je Bruce Springsteen, iako nijednu njegovu muzičku pjesmu / literarnu pjesmu nisam stavio u izbor, ali njegove tekstove s albuma Born To Run možete čitati kao čistu poeziju, što oni i jesu.

Moje dvije plejliste čine mnogi pjesnici i muzičari-pjesnici koji nisu stavljeni u ove izbore, ali komuniciraju s onima koji su unutra na tajanstvene načine. Što kaže Andre Breton u jednoj pjesmi: „Riječi vode ljubav“.

Zbignjev Herbert

Razmišljanje gospodina Kogita o iskupljenju

Nije trebalo da šalje sina

previše ih je mnogo videlo
sinovljeve probodene šake
njegovu običnu kožu

to je bilo zapisano
da bi nas pomirilo
najgorim pomirenjem

previše mnogo nozdrva je
s uživanjem udisalo
miris njegovog straha

nije se slobodno spuštati
prenisko
bratimiti se s krvlju

nije trebalo da šalje sina
bolje da je carovao
u baroknom dvoru
od mramornih oblaka
na prestolu straha
sa žezlom smrti

sa poljskog preveo Petar Vujičić 

T. S. Eliot

Ljubavna pesma Alfreda J. Prufroka

„Da znam, da zborim nekom, tko bi lako
još na svijet mogo poć iz te strahote,
ovaj se plamen ne bi s mjesta mako;

al’ kako nema nikog, tko se ote
još živ tom dnu, je l’ vjerovati glasu,
odgovaram ne bojeć se sramote.“¹

E, pa pođimo ti i ja sada,
Dok niz nebo veče spušta se i pada
Ko na sto bolesnik u narkozi;
Hajdmo kroz one polupuste ulice
Što nemirnih noći šaptave su odstupnice
U jeftina prenoćišta
U prahom piljevine posuta riblja svratišta:
Niz ulice što otežu se ko prepirka mučna
S podmuklom namerom koja nije žučna
Da te ipak na neodoljivo pitanje navede…
Oh, al’ ne pitaj ››Koje?‹‹
Već krenimo i obavimo posete svoje.

U sobi žene klize gore-dole
O Mikelanđelu govore.

Ta žuta magla što pleća svoja o prozorska tare okna,
Taj žuti dim što njušku svoju uz prozorska pripija okna,
Jezikom je palacao po večernjim uglovima,
Lebdeo nad lokvama koje ne miču iznad slivnika,
Puštajuć da mu niz leđa pada čađ iz dimnika,
Niz terasu skliznu, naglo skoči ko na plen,
I videv da je tiho oktobarsko veče,
Svinu se jednom oko kuće i klonu snen.

I zaista, biće vremena
Za taj žuti dim što ulicom se súlja
Biće vremena, biće vremena
Da lice pripremiš za one s kojima se čavrlja;
Biće vremena za sve koji ubijaju i stvaraju,
Za sva dela i za dane onih ruku
Koje pitanja potežu i na tvom tanjiru paraju.

Biće vremena za tebe i vremena za mene,
I vremena za stotinu kolebanja,
I za stotinu maštanja i preispitivanja,
Pre no što se na čaj i kolač krene.

U sobi žene klize gore-dole
O Mikelanđelu govore.

I zaista, biće vremena
»Smem li? « pa, »Smem li? « da se pitam,
Vremena da se okrenem i niz stepenice hitam,
Dok mi ćela sja sred kose međa –
(Ljudi će reći: »Kako mu je kosa sve ređa!«)
Moj žaket, moja kragna uz vrat čvrsta steđa,
Jednostavnom iglom pridevena moja kravata otmena i smeđa –
(Ljudi će reći: »Ipak, sve su mu mršavije noge i leđa!«)

Smem li da
Uznemirim vaseljenu?
Za tren oka dođe vreme
Odluke i pouke što se začas izokrenu.

Jer sve to iskusih već, iskusio sam sve –
Znano mi je jutro i podne i tama,
Ja izmerih moj život kafenim kaščicama;
I znam taj glas koji malaksalo tone i mre
Dok iz udaljene sobe muzika ga tre.
Pa onda kako da se osmelim?

Pronikoh već i oči te, pročito sam ih sve –
Te oči što pilje u tebe oprobanim pogledom,
A kad proniknut sam, na vrhu čiode se koprcam,
O zid priboden bespomoćno se batrgam,
I sad kako da otpočnem
Da ispljunem talog svih mojih dana i puteva?
I onda kako da se osmelim?

Pronikoh već i ruke te, pročitah im namere sve –
Te obnažene bele ruke što narukvice nose
(U snopu lampe, osenčene pramenom smeđe kose!)
Da l’ mi to parfem iz odeće
Svaku misao toliko skreće?
Te ruke čas na sto spuštene, čas u šal skrivene.
Hoću li se tad osmeliti?
I kako tad otpočeti? 

.    .    .    .    .

Da l’ da kažem, u suton pođoh kroz ulice uske
I promatrah dim što se izvija iz lúlâ
Usamljenika čiji rukavi tonu s prozora ? . . .

Rado bih bio par otrcanih kandži
Što sporo kaskaju po dnu tihih mórâ.

.    .    .    .

I to popodne i to veče tako čedno spi!
Smiriše je dugi prsti,
Zaspala … tako umorna … il’ tobož od bolesti,
Opružena po podu, tu kraj tebe i mene.
Hoću li posle sladoleda, kolača i čaja,
Smoći snage da krizu privedem do kraja?
I mada plakah, postih, molih, u isti mah
Iako videh da mi je glava (malo proćelava)
sred činije donesena,
A ja nisam prorok – pa i ta je stvar malena;
Ja videh da čas moje veličine namah zasvetluca,
I da večni Pratilac kaput mi drži i
kašljuca
I ukratko, obuze me strah.

I da li bi uopšte vredelo, posle svega,
Posle džema i šoljica ispijenog čaja,
Sred porculana, sred priče koja nas spaja,
Da li bi bilo truda vredno,
Jednim osmehom rešiti se problema čedno,
U kuglu sabiti vaseljenu zajedno
I odgurnuti je u neko golemo pitanje,
Pa reći: »Ja sa Lazar, iz mrtvih sam stigo,
Vratih se da svima kažem, reći ću vam sve« –
Ako neko, da bi joj uzglavlje digo,
Mora da kaže: »Nije to ono što sam mislio, uopšte
Nije to ono, uopšte.«

I da li bi uopšte vredelo, posle svega,
Da li bi zbilja išta vredelo,
Posle tolikih sutona, avlija i rasutih ulica,
Posle tolikih romana, čajanki, svake suknje
koja po podu se njiše –
Još i to, pa čak i mnogo više? –
Šta baš tačno mislim reći je nemoguće!
Baš kao da projektor šaru živaca na platnu spliće
Da li bi zbilja išta vredelo
Ako neko mora, uzglavlje joj nemeštajući ili šal odbacujući,
I prozoru se okrećući, ako mora reći:
»Nije to ono, uopšte,
Nije to ono što sam mislio, uopšte.«

.    .    .    .    .

Ne! Nisam ja princ Hamlet, nit mišljah da budem
U pratnji sam gospodara, tek jedan što će učiniti sve
Da ubrza progres, započne scenu ili dve,
I princu savet dâ; nesumnjivo, spremno služi,
Pun poštovanja, uvek će pomoć da pruži,
Prepreden, oprezan i pedant;
Sav bombastičan, zbilja, skoro smešan, tupav –
Bezmalo, katkad, budala.

Ja starim … starim …
Moraću nogavice da skratim.
Da li ću deliti razdeljak na temenu?
Usuđujem li se da okusim breskvu?
U belim pantalonama od flanela šetaću po pesku.
Čuh sirene kako pevaju jedna drugoj.

Al’ ne verujem da će meni pevati.

Videh kako na talasima jezde ka pučini
Češljajući belu grivu talasa zamršenih
Vetrom koji šâra sred vódâ uspenušanih.

Sahnuli smo u morskim lagunama
Kraj sirena ovenčanih algama
sasvim klonuli
Dok glasovi nas ljudski ne probude,
a tad smo potonuli.

[¹] Moto je citat Dantea, Pakao, XXVII, 61 - 66 Stihovi u prevodu Mihovila Kombola. To je odgovor Gvida da Montefeltra Danteu, na pitanje zašto je kažnjen boravkom u paklu.

Horhe Luis Borhes 

Iskušenje

General Kiroga ide na svoj pogreb;
poziva ga najamnik Santos Perez,
kome zapoveda Rosas,
podmukli pauk Palerma.
Rosas, kao svaka prava kukavica, zna
da među ljudima niko nije
tako ranjiv i nežan kao junak.
Huan Fakundo Kiroga smeo je
do bezumlja. To zaslužuje
pažnju Rosasove mržnje.
Odlučio je da ga ubije. Razmišlja i sumnja.
Najzad nalazi traženo oružje.
To će biti žeđ i glad za opasnošću.
Kiroga polazi na sever. Taj isti Rosas ga
obaveštava, tako reći kad se ovaj penje u kočiju,
da kruže glasovi kako mu Lopes
radi o glavi. Savetuje mu
da ne polazi na tako opasan put
bez pratnje. On mu je nudi.
Fakundo se osmehuje. Ne trebaju mu
pratioci. Sam sebi je dovoljan. Škripava
kočija ostavlja za sobom naseljena mesta.
Zadugo obilna kiša usporava njen hod,
i magluština, i glib i nabujale vode.
Najzad Kordoba na vidiku. Gledaju ih
kao da su aveti. Svi ih
za mrtve drže. Preksinoć
čitava Kordoba videla je kako
Santos Peres deli mačeve. Odred broji
trideset konjanika gorštaka.
Sarmijento će napisati da nikada
zločin nije bio gnusnije smišljen.
Huan Fakundo Kiroga ostaje nepokolebljiv.
Nastavlja put ka severu. U Santijagu del Estreji
prepušta se kartama i njihovoj lepoj opasnosti.
Od zalaska do svanuća gubi
ili dobija stotine unci zlata.
Upozoravaju ga da mu preti velika opasnost.
Iznenada odlučuje da se vrati, izadaje naređenje.
Kroz pustare i brda
opet kreću putevima opasnosti.
Na mestu zvanom Vodeno oko
nadzornik poštanske stanice im poverava
da je tuda prošao odred
čiji zadatak je da ih pobije
te da ih čeka na tom i tom mestu.
Niko ne sme da umakne. Takvo je naređenje.
Tako je rekao Santos Peres,
kapetan. Ali Fakundo se ne plaši.
Još se nije taj rodio koji bi se drznuo
da ubije Kirogu, veli.
Ostali, prebledeli, ćute.
Dolazi noć, u kojoj spava
samo jaki čovek nad kojim stoji kob,
koji se uzda u svoje neugledne bogove. Sviće.
Neće doćekati sledeće jutro.
Zašto završiti priču koju je neko već
zauvek ispričao? Kočija
odlazi u Biranka Jako.

Gijom Apoliner

Postoji

   Postoji lađa koja je odnela moju voljenu
   Postoji nebo sa šest balona sličnih u sumraku crvima iz kojih se legu
zvezde
   Postoji neprijateljska podmornica što nešto zlo smera mojoj ljubavi
   Postoji oko mene krš od hiljadu jela srušenih šrapnelima
   Postoji pešadinac što promiče obnevideo od otrovnih gasova
   Postoje Ničeovi Geteovi i kelnski šančevi u kojima smo sve
samleli
   Postoji moja tuga zbog pisma koje nikako ne stižu
   Postoji u mojoj lisnici više forografija moje ljubavi
   Postoji povorka zarobljenika što prolaze nespokojnog lika
   Postoji baterija ćija se posluga vrzma oko oruđa
   Postoji vojni poštar što stiže u kasu putem usamljenog stabla
   Postoji kažu špijun što tumara nevidljiv poput horizonta kojim
se bezočno ogrnuo i s kojim se stapa
   Postoji uspravljeno kao ljiljan poprsje moje ljubavi
   Postoji kapetan što s teskobom čeka radio-izveštaj o
Atlantiku
   Postoji u ponoć grupa vojnika što testerišu daske za mrtvačke kovčege
   Postoje žene što pomamno viču tražeći kukuruz pred krvavim
Hristom u Meksiku
   Postoji Golfska struja blaga i blagotvorna
   Postoji groblje puno krstova na 5 kilometara odavde
   Postoje krstovi raštrkani svuda
   Postoje berberske smokve na kaktusima u Alžiru
   Postoje duge gipke ruke moje ljubavi
   Postoji mastionica koju sam napravio od neispaljene granate od 15
santimetara
   Postoji moje sedlo izloženo kiši
   Postoje reke što se ne vraćaju u svoje korito
   Postoji ljubav što me zanosi nežnošću
   Postojao je i španski zarobljenik što je teglio mitraljez na leđima
   Postoje u svetu ljudi koji nikad nisu bili u ratu
   Postoje Indusi što s čuđenjem gledaju polja Zapada
   I setno misle na one o kojima se pitaju hoće li ih ikad više videti
   Jer se u ovom ratu daleko doguralo s umetnošću nevidljivosti

sa francuskog preveo Nikola Bertolino

Tadeusz Różewicz

Posmrtna rehabilitacija

Umrli se sjećaju
naše ravnodušnosti
Umrli se sjećaju
naše šutnje
Umrli se sjećaju
naših riječi

Umrli vide naše maske
razvaljene smijehom od uha do uha
Umrli vide naša
drhtuća tijela
Umrli vide naše ruke
spremne za aplauze

Umrli čitaju naše knjige
slušaju naše govore
davno održane
Umrli studiraju referate
učestvuju u diskusijama
već završenim

Umrli vide stadione

horove ansamble koji aplaudiraju

Svi živi su krivi

Kriva su mala djeca
koja su prodavala bukete cvijeća
krivi su ljubavnici
krivi su
oni što su pobjegli krivi su
i oni što su ostali
oni koji su govorili da
i oni koji su govorili ne
i oni koji nisu ništa govorili

Umrli broje žive
Umrli nas neće rehabilitirati

1956/1957

sa poljskog preveli Marina Trumić i Slavko Šantić 

Czesław Miłosz

Proslov

Ti, kojeg nisam mogao spasiti,
Saslušaj me.
Primi ovaj jednostavni govor, jer se drukčijeg sramim.
Prisežem, nemam čarobnjačkih riječi.
Govorim ti šutnjom, kao oblak ili drvo.

Ono što je mene jačalo, za tebe je bilo smrtonosno.
Opraštanje s epohom držao si početkom nove,
Zanos nenavišću lirskom ljepotom,
Slijepu silu savršenom formom.

Eto doline plitkih poljskih rijeka. I golemog mosta
Što u bijelu maglu ide. Evo srušenog grada
I vjetra što krȉkom gȁlebōva zasipa tvoj grob
Dok razgovaram s tobom.

Što je poezija koja ne izbavlja
Narode ni ljude?
Pratilja službenih laži,
Pjesma pijanaca, kojima će začas netko prerezati grlo,
Štivo iz djevojačkih soba.

To, što sam žudio valjanu poeziju, ne znajući,
To, što sam kasno pojmio njezin izbaviteljski cilj,
To je i samo to je izbavljenje.

Prosipano je na mogile proso ili mak
Hraneći slijećuće mrtvace – ptice.
Ovu knjigu polažem ovdje za tebe, o bivši,
Kako nas više ne bi otuda mrzio.

Kraków, 1945. 

Vilijam Batler Jejts

Drugi dolazak

Kružeć i kružeć u sve širem luku
Soko ne čuje više sokolara.
Sve se razliva; središte popušta;
Puko bezvlašće preplavljuje svet,
Kulja krvomutna plima, na sve strane
Obred nevinosti davi se u njoj;
Najbolji ni u šta ne veruju, dok se
Najgori nadimaju od žestine.
Besumnje, na pomolu je neko otkrovenje;
Besumnje, na pomolu je Drugi Dolazak.
Drugi Dolazak! Tek što reč izustih,
A grdna slika iz Spiritus Mundi
Već vid mi muti: u pesku pustinje
Lavlje obličje sa glavom čoveka,
I okom praznim, ko sunce okrutnim,
Kreće lene sapi, dok svuda okolo
Teturaju se senke gnevnih ptica.
Opet pade tama; ali ja sad znam:
Dvadeset vekova tvrdog sna
Pretvori u mòru škripa kolevke;
No kakva se to zver, svoj čas dočekav,
Vuče k Vitlejemu, da se u njemu rodi?

sa engleskog preveo Milovan Danojlić

Đuzepe Ungareti

Reke

Naslonjen na ovo kljasto stablo
napušteno u vrtači
po kojoj je popala
čama kao u cirkusu
pre ili posle predstave
gledam
kako oblak nečujno
promiče preko meseca

Jutros sam se opružio
u urni vode
i počivao
nalik relikviji

Soča me brzajući
glačala
kao neki od svojih oblutaka

Kosti sam svoje
uspravio
i poput akrobate
pošao
po vodi

Sklupčao sam se
kraj svoje odeće
kaljave od ratovanja
i nalik beduinu
počeo se klanjati
dočekujući sunce

Ovo je Soča
i ovde sam jasnije
naslutio da sam
poslušno vlakno
svemira

Muke moje nastaju
kad pomislim
da nisam
u opštem saglasju

Ali one tajnovite
ruke
koje me oblikuju
pružaju mi
retku
sreću

Preturih preko glave
godine mnoge
svog života

Ovo su
moje reke

Ovo je Serkio
iz koga su
možda dve hiljade godina
crpli
moj otac i moja mati
moj soj seljački

Ovo je Nil
koji je video
kako se rađam i rastem
i kako plamtim iskrenošću
po širokim ravnima

Ovo je Sena
u njenim mutninama
izmešao sam se
i razaznao

To su moje reke
sabrane u Soči

To je moja čežnja
što iz svake
nadolazi
u ovom času noći
kada mi se sopstveni život
čini kao krunica
od tame

/Kotići, 16. avgusta 1916./

sa italijanskog preveo Milan Komnenić

Horhe Luis Borhes

Druga pesma o darovima

Želim da zahvalim božanskom
lavirintu posledica i uzroka
za raznovrsnost živih bića
koja sačinjavaju ovaj čudni svet,
za razum, koji će neprestance sanjati
o planu lavirinta,
za Jelenino lice i Odisejevu istrajnost,
za ljubav koja nam omogućava da vidimo druge
kao što ih vidi božanstvo,
za tvrdi dijamant i neuhvatljivu vodu,
za algebru, palatu od dragocenih kristala,
za mistični novac Angelusa Silezijusa,
za Šopenhauera,
koji je možda odgonetnuo svet,
za blesak vatre
koji nijedno ljudsko biće ne može gledati bez straha iskonskog,
za mahagonij, kedar i sandal,
za hleb i so,
za tajnu ruže
koja nudi boju a ne vidi je,
za neke večeri i dane 1955,
za tvrdokorne goniče stoke što u ravnici
požuruju krdo i zoru,
za jutro u Montevideu,
za umetnost prijateljstva,
za poslednji dan Sokratov,
za reči koje su jednog sutona upućene
sa jednog krsta ka drugom krstu,
za onaj san Islama koji je obuhavtio
hiljadu i jednu noć,
za onaj drugi san, o paklu,
plamenoj kuli što očišćuje
i slavnim sferama,
za Svedenborga
koji je na londonskim ulicama sa anđelima razgovarao,
za tajnovite i drevne reke
koje se sustiču u meni,
za jezik kojim sam, pre toliko vekova, govorio u Nortumbriji,
za mač i harfu saksonsku
za more, što je blistava pustinja
i znamen stvari koje ne znamo,
za muziku reči engleske,
za muziku reči nemačke,
za zlato što se u stihovima presijava,
za epsku zimu,
za naslov knjige koju nisam pročitao: Gesta dei per Francos
za Verlena, nedužnog kao ptice,
za kristalnu prizmu i bronzani teg,
za tigrove pruge,
za viskoe kule San Franciska i ostrva Menhetn,
za jutro u Teksasu,
za onog Seviljca koji je napisao Moralnu poslanicu,
a čije ime, kao što bi i on želeo, ne znamo;
za Seneku i za Lukana iz Kordobe
koji pre španskg jezika napisaše
čitavu špansku književnost,
za geometrijski i otmeni šah,
za Zenonovu kornjaču i Rojsovu mapu,
za lekovit miris eukaliptusa,
za jezik koji ume da oponaša mudrost,
za zaborav koji briše ili menja prošlost,
za naviku
koja nas ponavlja i potvrđuje poput ogledala,
za jutro koje nam daje iluziju nekog početka,
za noć, njenu tamu i njenu astronomiju,
za hrabrost i sreću drugih ljudi,
za otadžbinu, koja miriše u jasminu
ili maču starinskom,
za Vitmena i Franju Asiškog, koji su već napisali pesmu,
za činjenicu da je pesma neiscrpna,
da je neodvojiva od zbira svih stvorenja,
da nikada neće stići do poslednjega stiha,
i da se menja prema ljudima,
za Frensis Heslem koja je molila decu da joj oproste
što tako sporo umire,
za trenutke pred san,
za san i za smrt,
ta skrivena blaga,
za tajne darove koje ne nabrajam,
za muziku, tajanstven oblik vremena.

sa španskog preveo Radivoje Konstantinović

Konstantin Ildefons Galjčinski

Inge Barč

Inge Barč, glumica posle prevrata izgubljena
u tajanstvenim okolnostima…

Ovo je slovo o Inge Barč,
u svoj prostoti,
namijenjeno potomcima.

Ona je bila riđa, ali ne sasvim – neki sjaj je na kosi
bujao –
živjela je s Finkom. Fink je bio režiser. Iz snobizma
se komunizma igrao
(ima takvih i kod nas na Mazovjeckoj).
A Inge? Inge je imala u sebi neku draž njemačku,
onaj akcenat u riječi „Mond“ – mjesec…der Mond,
im Monde…
A Fink je bio glupak i blondin.

Istorija prosta: upravo sam bio stigao iz Poljske…
Berlin…Berliiiin…dažd…
Gvozdeni Fridrih kao mora srce mi davio ludo…
Dosada – i odjednom čudo!
Malo pozorište! Malo srce u podzemlju!
Čuje se pjesma: autor, Kurt Tuholski.
Vidim Inge sjedi za klavirom,
pjeva i svira: ah, kakva mora biti kad ustane!
Ustala je. Grudi je imala male, savršene
i – oprostite molim – trbuh
tako joj se divno pod haljinom ocrtavao
da počeh vikati bravo i drečati: – Živio trbuh!
a neki Englez na to progunđa: – He’s gone mad –
Ovaj je lud.

Prošlo je ljeto, jesen i zima,
i još proljeće, i još neko ljeto,
i opet jesen puna magle i dima.
(Ja volim jesen – eto.)
Dok jednog dana čujem ja –
državni udar. Coup d’etat.
Državni udar, uzgred, imao je u sebi nečeg od zvijezde
vitlejemske
za kojim se vuklo 3 000 000 mađioničara.

I sve je bilo kao spremljeno za scenu:
sjedim ja sa Ingom u Tirgartenu,
a jesen u Berlinu, u Tirgartenu,
to su, gospodo moja, takve strune…
Sa drveća magla se dimi,
vjetar nizak kao bas –
i odjednom Inge: – Wiffen Sie waf?
(Ona je uvijek govorila nekako preko zuba.)
Wassen Sie was? Meni je
dosadilo da živim.

-Hm…
Pogledah u nju, cigaretu pušim –
nisam Vispanjski, ali ipak u duši
ne mogah ovu njenu izjavu da primim.
Prekasno: Revolver nije bio veći od ruže:
Pik! I njene oči počeše da kruže
au – dela, po metafizici njemačkoj.
Neki debeljko je sjedio, pivo pio,
nije ni zadrhtao, niti se začudio
jer takvo pik! To se moglo ubiti najviše kakvo dijete.

A zatim je imala još duže trepavice;
leš je mirisao na jesen, na crnu kafu, na gljive
i besmislice.

Barč Inga!
Šteta!
Tvoj talenat je mogao vrijedjeti mnogo sterlinga.
Inge Barč!!!

Vratih se u hotel.
40 lula za jednu noć – soba sva crna od dima…
Ne, to ne može tako; to je suviše prosto: dosadno,
tu treba, da se tako izrazim,
dopisati nekakve komentare –
da, šta ja znam, da krvavi zločini režima,
da je osumnjičena zbog semitizma,
da…mrkva…u logoru…gnjila…
Biće to sjajan članak od 300 redova.
(U Poljskoj zvani „kobila“).

Recimo da je to bilo jedne jeseni,
na primjer, prije jedno tri godine.
No, i ako urednik ne izmijeni,
biće ovako:
„Nije izdržala u zagušljivim stegama režima
Inge Barč, glumica, posle prevrata nestala u sumnjivim
okolnostima…“

A na kraju možda nešto od Rilkea,
o ljubavi,
o samoći koja davi,
a naslov običan: Inge Barč.

Šteta.
Lijepa.
Mlada.
Pleća kao somot persijski.

I bilo je u njoj nečeg…
ženskog,
neuhvatljivog,
dalekog,
nečeg što treba hvatati noktima.

sa poljskog preveo Petar Vujičić

Adam Zagajevski

Rusija ulazi u Poljsku

Preko livada i međa, preko gradova i šuma
idu armije konjičke i pešadijske, idu konji,
topovi, mladići i stari vojnici, deca,
trče mršavi hrtovi, sipa se perje,
idu sanke, kibitke, fijakeri, moskviči,
plove brodovi, splavovi, pontoni,
tonu čamci, parobrodi, čunovi od kore,
lete baloni, rakete, bombarderi,
zrna merzerâ zvižde moderne arije,
čuju se jauci šibanih i muške zapovesti,
pesme se razležu kroz vazduh kao čelične note,
vuku se jurte, šatori, naprežu se užad
i lopoću u visini lanene zastave.
Kuriri trče bez daha, kao mrtvi,
jure depeše sveće gore tamnoljubičastim plamenom,
spavaju pijani komandanti u nevidljivim kočijama,
šapću molitve odani popovi
i mesec takođe stupa u železnom pohodu,
nadiru tenkovi, mačevi, palaši,
zvižde kaćuše kao brze komete,
sviraju pištaljke i kožni doboši,
govore knutovi, uzdišu teški
tovari skelâ, invazije, idu stepski sinovi,
muslimani, osuđenici, ljubitelji Bajrona,
kockari, potomci Azije, šantuca Suvorov,
za njim igraju uslužni dvorani,
teče žuta Volga, pevaju sibirske reke,
kamile stupaju polako, zamišljene,
nose pustinjski pesak i mokre fatamorgane,
marširaju kosooki Kirgizi i promiču
crne zenice uralskih bogova,
za njima škole, učitelji, pesnici, jezici,
drveni dvorovi klize kao lednik,
idu nemački lekari, zavoji, flasteri,
ranjenici s licima kao alabastar;
idu pukovi, divizije, konjičke i pešadijske armije,
Rusija ulazi u Poljsku kidajući
paučinu, lišće, trake babljega leta,
stegna, granice, raskidajući ugovore,
rušeći mostove, prijateljstva, kidajući veze i niti,
konopce na kojima se suši rublje,
rušeći kapije, kidajući veznike, zavoje, arterije,
budućnost i nade;
Rusija ulazi u sela duž Pilice
kao i duboke šume Mazovša,
kida plakate i sejmove, gazi puteve,
brvna, ugovore, staze, potočiće.
Rusija ulazi u osamnaesti vek,
u oktobar i u septembar, u smeh,
u plač i u savest, u napregnutu pažnju studenta
i u blagu rasejanost razgrejanih zidova,
u livade pune trava i u šumske, nečitke proseke,
gazi maćuhice, rezedu, ostavlja u vlažnoj
mahovini tragove kopita, gusenica i guma,
ruši dimnjake, drveće, palate,
gasi svetla, pali velike vatre
a anđeoskim vrtovima, muti čista vrela,
ruši biblioteke, crkve, gradske većnice,
razvešava po nebu skerletne zastave,
Rusija ulazi u moj život,
Rusija ulazi u moje misli,
Rusija ulazi u moje pesme.

Tadeusz Różewicz

Vlakovi odlaze dalje

sada već po sjećanju 

u Oświęcim Auschwitz
Teresin Gross-Rosen Dachau
u Majdanek Treblinku
Sobibor
u historiju
slijepi kolosijeci
vlakovi odlaze iz malih stanica
sa velikih kolodvora
pretvorenih u muzeje Umjetnosti
Hamburg Pariz Berlin
tu umjetnici komponiraju svoje instalacije
vlakovi
paro vlakovi hrđaju na
zatvorenim željezničkim linijama

Robigus pokriva hrđom
šine signale skretnice
nogometni navijači regruti
demoliraju vagone
slave najsretniji dan svoga života
povratak iz boja
drugi prisežu
ljube zastavu
vjereničini roditelji plaču
orkestar grmi marš

ali onaj se vlak
koji vidim
(pred očima moje duše)
pobunio
napustio željeznički kolosijek
šine svjetla
skretnice

ide po zelenim livadama
po poljskim putevima po travama
po mahovini
po vodi
po nebu
po oblacima
po duginom luku

je li to već Treblinka
pita me mlada
Djevojka
u punom cvatu mladosti
prisjećam se
njezinih usana
i očiju poput pregršti ljubičica
to je Ruža iz Radomska...
"zvao sam je Ružom
budući ju je trebalo nazvati
dakle nazvana je"
kako se zvala
ne sjećam se

vlak ide
po jastucima
srebrne i zelene
mahovine
kroz šumske zavoje i usjeke
kroz šume

pravednih i nepravednih

pa to je Alina mislim

kiparka Alina
učenica Xawera Dunikowskog
u stočnom vagonu
otvara prozor
naginje se cjeliva vjetar
zatvara prozor izranjavljen
bodljikavom žicom
sjedimo tako blizu
da se dodirujemo ramenima
"upalo mi je nešto u oko"

naginjem se
imam čist rupčić kažem
otvorite malo kapak
izvršit ćemo malu operaciju
bez anestezije
osmjehuje mi se kroz suze
ne bojte se molim
kažem
to je samo trunka

nisam jednom izveo
takvu operaciju
Vi ste moje zamorče
(još ne zna da će postati
zamorče za opite)

već je gotovo kažem
suze će sve saprati
brišem joj oči
evo uzroka bola
pokazujem je oštro crno
zrnce ugljena

dozvolite mi da se predstavim
zovem se Tadeusz
a ja Ruža... idemo Mama i ja
iz Teresina u Treblinku
Mama je u vagon-restoranu
razdijelili su nas
taj vagon je na kraju

izlazimo u Treblinci
znate li da umirem od gladi
uistinu umirem
tako sam gladna
da bih pojela konja s kopitima
ili mrkvu
breskvu
srce od kupusa
... a Vi kamo idete? ako se može znati

ja? tamo nekamo u šumu
na gljive na borovnice
na svjež zrak

Ja sam Satir*
djevojka se nasmijala

sada vam već mogu odati
izlazim na najbližoj stanici
mjesto gdje će odred stati zove se
"visoko drveće"

*Satyr - ratni pseudonim T. R.;

sa poljskog preveli Marina Trumić i Slavko Šantić

Zbignjev Herbert

Izveštaj iz raja

U raju radna nedelja traje trideset časova
plate su više cene stalno padaju
fizički rad ne muči (usled manje sile teže)
cepanje drva je baš kao i pisanje na mašini
društveno uređenje je čvrsto i vladavina razumna
u raju je zaista bolje no ma u kojoj zemlji

U početku je trebalo da bude drukčije –
svetlosni krugovi horovi stepeni apstrakcije
ali nije se uspelo u potpunom odvajanju
tela od duše i stizao je tamo
sa kapljom sala i po končić mišića
valjalo je izvući zaključke
pomešati zrno apsoluta sa zrnom gline
još jedno odstupanje od doktrine poslednje odstupanje
samo je Jovan to predvideo: vaskrsnućete s telom 

Boga gledaju malobrojni
on je samo za one iz čiste pneume
ostali slušaju izveštaje o čudima i potopima
jednom će Boga gledati svi
kada će to nastupiti niko ne zna 

zasad subotom u dvanaest
slatko zavijaju sirene
i iz tvornica izlaze nebeski proleteri
pod pazuhom nezgrapno nose svoja krila kao violinu

sa poljskog preveo Petar Vujičić

Allen Ginsberg

Urlik

                                       Karlu Slomonu

I 

Vidio sam najbolje umove moje generacije uništene ludilom, histerično izgladnjele gole,
dok se vuku kroz crnačke ulice u zoru  tražeći bijesni fiks,
Hipsteri anđeoskih glava žude za antičkom  rajskom vezom sa zvjezdanim dinamom u
mašineriji noći,
koji u siromaštvu i u dronjcima i praznim očima sjede naduvani u natrpirodnoj
tami hladnovodnih stanova lebdeći vrhovima gradova zamišljenog džeza,
koji su ogolili svoje mozgove Raju pod Elom i vidjeli Muhamedove anđele kako posrću
po osvijetljenim krovovima oronulih zgrada,
koji prolaze kroz univerzitete sjajnih očiju halucinirajući o Arkanszasu i Blejkovskoj
tragediji među učenicima rata,
koji su izbačeni iz akademija zbog ludila i objavljivanja bestidnih oda na prozorima
lobanje,
koji šćućureni u neobrijanim sobama u donjem vešu, pale svoj novac u kantama za smeće
i slušaju Teror kroz zidove,
koji su uhapšeni u svojim stidnim bradama vraćajući se kroz Laredo zbog marihuanskog
kaiša na putu za Njujork,
koji su jeli vatru u ofarbanim hotelima ili pili terpentin u Rajskoj Aleji, mrtvi, ili čistili
torzoe iz noći u noć
sa snovima, drogama, hodajućim noćnim morama, alkoholom, kurcem i beskrajnim mudima,
neuporedivim slijepim ulicama nemirnih oblaka i munja uma koji poskakuje ka
polovima Kanade i Patersona, osvjetljavajući među njima nepokretni svijet
Vremena,
čvrsti pejotski hodnici, zore u dvorištu groblja sa zelenim drvećem, pijanstva od
vina na krovovima, izlozi u predgrađima u naduvanoj vožnji ukradenim kolima,
saobraćaj pod neonskim svjetlucanjima, vibracije sunca i mjeseca i drveća u
prašini režuće bruklinske zime, bezvrijedne kletve i nježna kraljevska svjetlost
uma,
koji su se vezivali za metroe za beskrajnu vožnju od Baterija do svetog Bronksa pod
benzendrinom[1] sve dok ih buka točkova i djece ne spusti drhtave ispucalih
usana opuštenog i pretučenog i turobnog mozga koji je sav isušen brilijantnošću u
sumornom svijetlu Zoološkog vrta,
koji su cijelu noć tonuli pod svjetlom podmornice Bikforda koja je isplovljavala i sjedjeli
cijelo popodne u napuštenom Fugaciju uz ustajalo pivo slušajući prasak ukletog na hidrogenskom
džuboksu,
koji su pričali bez prestanka sedamdeset sati od parka do otirača, do kafea, do Belevjua
do muzeja, do Bruklinskog mosta,
koji su izgubljen bataljon platonskih govornika što skaču sa praga pomoćnih požarnih
stepenica sa prozorskih simsova Empajer Stejt Bildinga,
koji su  na mjesecu brbljali vrištali povraćali šaputali činjenice i uspomene i anegdote i
primali udarce u oči i šokove iz bolnica i zatvora i ratova,
čiji je razum ispovraćan u potpunom opozivu sedam dana i noći sa  sjajnim očima,
mesom za Sinagogu razbacanom po pločniku
koji su nestali u ništavilu Zena Nju Džersija ostavljajući trag u dvosmislenim
dopisnicama sa Atlantik Siti Hola,
pateći od Istočnog znoja i tangerinskog[2]  mljevenja kostiju i migrena Kine od
“skidanja” sa droge u sumorno sređenoj sobi u Njuvarku,
koji su lutali tuda i svuda u ponoć na željezničkoj stanici pitajući kuda ići i koji su
išli, ne ostavljajuci slomljena srca za sobom,
koji bi upalili cigarete u teretnim vagonima, teretnim vagonima, teretnim vagonima koji
bi stvarali buku kroz snijeg ka usamljenim farmama u ostarjeloj noći,
koji su proučavali Plotinus Poa na krstu Svetog Džona, telepatije i rokabili ‘ bipbopa” ,
kabale zato jer univerzum instinktivno vibrira za njihovim stopama u Kanzasu,
koji su lutali kroz ulice Ajdaha tražeći vizionarske indijanske anđele koji su bili
vizonarski indijanski anđeli,
koji su mislili da su jedini ludaci dok je Baltimor sijao u natprirodnoj ekstazi,
koji su uskakali u limuzine sa Kinezom iz Oklahome na impulsu ulične svjetiljke na
provincijskoj kiši u ponoći zime,
koji su bili lijeni gladni i usamljeni kroz Hjuston tražeći džez, seks i supu i pratili sjajnog
Španca da bi razgovarali o Americi i Vječnosti, što je beznadežan zadatak i
tako su se ukrcali na brod za Afriku
koji su nestali u vulkanima Meksika ne ostavljajući ništa iza sebe sem sjenke farmerki i
lave i pepela poezije rasijane po kaminu Čikaga,
koji su se ponovo pojavljivali na Zapadnoj obali istražujući FBI sa bradama i u
šortsevima sa krupnim pacifističkim očima seksi tamne kože dok dijele
nerazumljive letke,
koji su palili rupe od cigareta na svojim rukama protestujući protiv narkotičke duvanske
izmaglice kapitalizma,
koji su distriburirali pamflete Superkomuniste na Junion skveru, plačući i skidajući se
dok sirene iz Los Alamosa jadikuju nad njima, jadikuju nad Volom i ferijem
Stejten Ajlenda koji isto jadikuje,
koji su slomljeni od plača u bijelim vježbaonicama goli i drhtavi ispred mašinerije drugih
kostura,
koji su ujeli detektive za vrat i stresli se od zadovoljstva u policijskim kolima zbog
ne počinjenog kriminala, već zbog svoje divlje uzavrele pederastije i intoksikacije,
koji su urlikali na svojim koljenima u metrou i bili odvučeni sa krova mašući genitalijama
i rukopisima,
koji su pustili svete motocikliste da ih jebu u dupe i da viču od zadovoljstva,
kojima su pušili i kojima su pušili ljudski anđeli, mornari, naučeni milovanju u atlantskim
i karipskim ljubavima,
koji su se kresali ujutru i uveče u ružičnjacima i na travi javnih parkova i na grobovima
dok su slobodno rasipali svoje sjeme svakome ko bi došao i ko može,
koji beskrajno štucaju pokušavajući da se nasmiju ali su završavali jecajem iza dijela
hamama dok  plavi i goli anđeo dolazi da ih probode svojim mačem,
koji su izgubili svoje ljubavnike zbog tri stare suđenice, a jednooka suđenica
heteroseksualnog dolara namiguje iz materice, jednooka suđenica ne radi ništa
već sjedi na svom dupetu i kida razumne zlatne niti majstorovog razboja,
koji su se ekstatično nenasilno jebali sa bocom piva draganom pakle cigareta svijeće i pali su sa
kreveta, i nastavili na podu i nastavili duž hodnika i završili dahčući na zidu uz
viziju posljednje pičke i svršili izbjegavši zadnju spermu svijesti[3],
koji su se zasladili hvatanjem miliona djevojaka koje drhte u zalasku sunca, i bili crvenih
očiju izjutra ali i bili spremni da se zaslade grabljenjem izlaska sunca, guzovima
koji sijaju pod ambarima goli u jezeru,
koji su izlazili kurvajući se kroz Kolorado u ukradenim kolima mučenika, N.C., tajni
heroj ovih pjesama, kuronja i Adonis Denvera, radost sjećanja njegovih
bezbrojnih tucanja djevojaka na praznim parcelama i u dvorištima ekspres restorana, ofucanim redovima bioskopa, pećinama planinskih vrhova ili suvonjave kelnerice zadignutog kombinezona u porodičnim svratištima, i naročito na tajnim benziskim pumpama gdje postoji solipsizama džonova i takođe na ulicama rodnog grada,
koji su isparili u praznim gadnim filmovima, koji su bili promijenjeni u snovima, budili
se na neočekivanom Menhetnu, i pokupili se iz podruma mamurni od bezdušnog
Tokaja[4] i horora Treće Avenije, čeličnih snova i posrćući do kancelarija za
zapošljavanje,
koji su hodali cijelu noć u cipelama punim krvi po snježnim dokovima čekajući na
širom otvorena vrata sobe Ist Rivera,  koja je ispunjena toplim isparenjima i
opijumom,
koji su stvorili velike samoubilačke drame u stanovima na liticama Hadsona tokom
rata na izmaglici reflektora mjeseca i njihove glave biće krunisane lovorom i
zaboravom,
koji jedu jagnjeći paprikaš mašte ili vare krabu na muljevitom dnu rijeke Boveri,
koji plaču za romansom na ulicama dok guraju svoja kolica puna luka i loše muzke,
koji sjede na kutijama dišući pod mostom u mraku i izdižu se da sagrade čembala usvojim potkrovljima,
koji kašlju na šestom spratu u Harlemu krunisani plamenom tuberkuloznog neba
okruženi narandžastim gajbama teologije,
koji su cijelu noć švrljali i rokali se kroz plemenita bajanja koja su žutim jutrima bile
strofe brbljanja,
koji su kuvali boršč i tortilje od pluća srca repova gnjilih životinja sanjajući o čistom
vegetarijanskom kraljevstvu,
koji su se zavlačili pod kamione koji prevoze meso tražeći jaje,
koji su bacali svoje satove sa krovova da bi licitirali za Vječnost van Vremena, a
budilnici im padali na glavu svakog dana sljedeće decenije,
koji su rezali svoje ručne zglobove tri puta uspješno bezuspješno, i odustali primorani da
otvore antikvarne radnje u kojima su mislili da ostare i plaču,
koji su živi spaljivani u svojim nevinim somotskim odijelima na Medison Aveniji
pod vatrom olovnih stihova ispunjeni gomilom gvozdenih odreda mode i
nitroglicerinskim vriskom pederčića iz reklame i iperirom inteligentnih paklenih
urednika, ili su ih pregazili pijani taksiji Apsolutne Stvarnosti,
koji su skočili sa Bruklinskog mosta, to se zapravo i  desilo, i odšetali nepoznati i
zaboravljeni u ulice sablasnih isparenja od supa Kineskog grada i vatrogasnih
kola, čak i bez jednog besplatnog piva,
koji su pjevali u očaju sa prozora, padali sa prozora metroa, skakali po prljavom Pasijuku,
bacali se na crnčuge, plakali po ulicama, bosonogi plesali na slomljenim vinskim čašama, gnječili fonografske ploče nostalgičnog evrposkog njemačkog džeza tridesetih, ispijali viski i bacali se režući u krvavom toaletu, sa jecajima u njihovim ušima od eksplozije džinovskih sirena,
koji su jezdili auto-putevima prošlosti putovali jedno ka drugom u oldtajmerima Golgote
zatvoreničke usamljenosti i gledali uskrsnuće birmigenskog džeza,
koji su se vozili duž zemlje sedamdesetdva sata da bi prokljuvili da li sam ja imao viziju
ili da li si ti imao viziju  ili da li je on imao viziju do prolaska Vječnosti,
koji su putovali do Denvera, koji su umrli u Denveru, koji su se vratili iz Denvera i
uzaludno čekali, koji su nadgledali Denver i sakupljali se i samovali u Denveru i
konačno pošli da pronađu Vrijeme i sada je Denver napušten od svojih heroja
koji su padali na koljena u beznadežnim katedralama moleći se za međusobni spas i
svijetlo i grudi, sve dok duša ne osvijetli njihovu kosu na trenutak,
koji su se sudarali kroz svoje umove u zatvoru čekajući nemoguće kriminalce sa zlatnim
glavama i bajalicom stvarnosti u svojim srcima koji su pjevali sladak bluz do
Alkatraza,
koji su se penzionisali i u Meksiku njegovali naviku, ili u Roki Mauntu da njeguju Budu
ili u Tangeru do dječaka ili Južnom Pacifiku do crne lokomotive ili Harvardu do
Narcisa do Vudlavna cvjećnog vijenca ili groba,
koji su tražili razumna suđenja optužujući radio za hipnotisanje i napušteno ludilo i svoje
ruke i obješenu porotu,
koji su bacali krompir salatu na predavače CCNY[5] – a o dadaizmu, a kasnije se
predstavljali na granitnim stepenicama ludnice obrijanih glava i govorili poput
arlekina o samoubistvu, tražeći hitnu lobotomiju
i koji su umjesto toga dobijali opiljivo ništavan insulin Metrazol električnu hidroterapiju i psihoterapiju radnu terapiju stonog tenisa i amnezije,
koji su u neduhovitom protestu simbolično prevrnuli sto za stoni tenis, nakratko se
odmorivši u katatoniji,
vratiće se nekoliko godina kasnije skoro sasvim ćelavi izuzimajući periku od krvi i suza i
prstiju ludaku prokletih bolničkih soba u ludim gradovima Istoka,
Pigrim Stejt Roklandovim i Grejstounovim smrdljivim hodnicima čiji svadljivi eho duše,
u ponoć roka na usamljenoj klupi u carstvu ljubavi kamene grobnice[6], san o
životu noćne more, tijela koja se okamene teška poput mjeseca,
S majkom koja konačno *****, i posljednjom fantastičnom knjigom koja leti sa prozora
stana, i posljednja vrata zatvorena u  četiri izjutra, i posljednji telefon razbijen o
zid kao odgovor i posljednja namještena soba ispražnjena do posljednjeg komada
metalnog namještaja, žuti papir se diže presavijen preko žice u plakaru,
čak i to djeluje izmišljeno, i to nije ništa drugo do nada za malo
halucinacije –
oh, Karl, dok god nisi bezbjedan nisam ni ja bezbjedan, sada si prepušten životinjskoj
supi vremena
i koji su stoga trčali kroz ledene ulice opsjednuti iznenadnim bljeskom alhemije zbog
korišćenja kataloga elipsi promjenljivih mjera i  vibrirajućih ravni,
koji su sanjali i stvarali ovaploćene šupljine u Vremenu i Prostoru kroz slike poređane
jedna uz drugu, i zarobljavali arhanđela duše između 2 optičke slike i udruživali
osnovne glagole i propisanu imenicu i povlaku svijesti zajedno skačući sa senzacijom Pater Omnipotens Aeterna Deus[7]
da ponovo stvaraju sintaksu i mjeru za jadnu ljudsku prozu i stoje ispred tebe nijemo i
inteligentno i tresu se od srama, odbijajući i uz to i priznavši duši odgovarajući
ritam misli  u njegovoj goloj i bezgraničnoj glavi,
ludak skitnica i anđeo daju ritam Vremenu, nepoznati, ipak ovdje ostavljaju što bi se
moglo kazati u vremenu koje dolazi nakon smrti,

i vaskrsli u sablasnoj odjeći džeza u sjenci orkestra zlatnih truba koji su oduvali patnju
američkog golog uma za ljubav eli eli lamma lamma
plač sabacthani saksofona naježio je gradove sve do posljednjeg radija
u apsolutnom srcu pjesme života koja je iskasapljena iz njihovih tijela koja će biti
dobra za jelo hiljadu godina. 

II

Koja sfinga od cementa i aluminijuma je jakim udarcem otvorila lobanje i pojela im
mozgove i maštu?
Moloh![8] Samoća! Prljavština! Ružnoća! Pepeljare i pribavljeni dolari! Djeca vrište ispod
stepenica! Dječaci jecaju u vojskama! Starci ridaju u parkovima!
Moloh! Moloh! Košmaru Moloha! Moloh bez ljubavi! Mentalni Moloh! Moloh težak
porotnik ljudima!
Moloh neshvatljiv zatvor! Moloh izukrštan kostima bezdušan zatvor i Kongres tuge! Moloh čije su zgrade osuda! Moloh ogroman kamen rata! Moloh preneražene vlade!
Moloh čiji je um čista mašinerija! Moloh čija je krv novac! Moloh čiji su prsti deset
vojski! Moloh čije grudi su ljudožderski dinamo! Moloh čije su uši zadimljeni
grob!
Moloh čije su oči hiljade slijepih prozora! Moloh čiji neboderi stoje u dugačkim ulicama
poput beskonačnih Jehova! Moloh koji proizvodi snove i grakti u magli! Moloh
čiji dimnjaci i antene krunišu gradove!
Moloh čija je ljubav bezgranično ulje i kamen! Moloh čije su duše električna energija i
banke! Moloh čije je siromaštvo avet genija! Moloh čija je sudbina oblak
bespolnog hidrogena! Moloh čije je ime Um!
Moloh u kome sam sjedim! Moloh u kome sanjam Anđele! Ludilo u Molohu! Pušači
kurca u Molohu! Nedostatak ljubavi i muževnosti u Molohu!
Moloh koji je rano ušao u moju dušu! Moloh u kome sam svjestan bez tijela! Moloh koji
me plaši rođenom ekstazom! Moloh koji sam napustio! Probudi se u Molohu!
Protok svjetlosti na nebu!
Moloh! Moloh! Robotski stanovi! nevidljiva predgrađa! Blaga kostura! slijepi kapital!
demonske  industrije! sablasne nacije! nepobjedive ludnice! granitni kurčevi!
monstruozne bombe!
Slomili su kičmu dižući Moloh do Raja! Pločnici, drveće, radio-aparati, tone! podižu grad
do Raja koji postoji i svuda je u nama!
Vizije! kob! priviđenja! čuda! ekstaze! odnešene američkom rijekom!
Snovi! obožavanja! prosvijetljenja! religije! cijela hrpa prefinjenog sranja!
Proboji! preko rijeke! izlaki udarci i raspijeća! odneseni bujicom! Ushićenja!
Epifanije! Očaji! Deset godina životinjskih krikova
i samoubistava! Umovi! Nove ljubavi! Luda generacija! Bačeno na stijene
Vremena!
Pravi sveti  smijeh u rijeci! Sve su to vidjeli! divlje oči! sveti povici! Licitirali su
oproštaje! Skočili sa krova! u samoću! mašući! noseći cvijeće! Do rijeke! Na
ulicu! 

III

Karl Solomon! S tobom sam u Roklandu
Gdje si luđi od mene
S tobom sam u Roklandu
Gdje se osjećaš čudno
S tobom sam u Roklandu
Gdje imitiraš sjenku moje majke
S tobom sam u Roklandu
Gdje si ubio dvanaest svojih sekretarica
S tobom sam u Roklandu
Gdje se smiješ nevidljivom humoru
S tobom sam u Roklandu
Gdje smo veliki pisci na istoj užasnoj pisaćoj mašini
S tobom sam u Roklandu
Gdje je tvoje stanje jako loše i javljeno je na radiju
S tobom sam u Roklandu
Gdje moć lobanje nije više priznata od crva razuma
S tobom sam u Roklandu
Gdje piješ čaj sa grudi usedjelica Utike
S tobom sam u Roklandu
Gdje se praviš dosjetke na tijelima medicinskih sestara harpija Bronksa
S tobom sam u Roklandu
Gdje vristiš u ludačkoj košulji  u kojoj gubiš trenutni meč stonog tenisa u ambisu
S tobom sam u Roklandu
Gdje udaraš po katoničnom klaviru a duša je nevina i besmrtna i ne smije da umre bez boga u
naoružanoj ludari
S tobom sam u Roklandu
Gdje još pedeset elektro-šokova neće više nikada ponovo vratiti tvoju dušu svome tijelu sa njenog hodočašća krstu praznine
S tobom sam u Roklandu
Gdje si optužio doktore za ludilo i zavjeru Jevrejske socijalističke revolucije protiv fašističko –
nacionalističke Golgote
S tobom sam u Roklandu
Gdje si pljuvao raj Long Ajlanda i uskrsao tvog ljudskog živog Isusa iz superljudske grobnice
S tobom sam u Roklandu
Gdje je dvadesetpet hiljada ludih zapovjednika zajedno pjevalo posljednje stihove Internacionale
S tobom sam u Roklandu
Gdje grlimo i ljubimo Sjedinjene američke države pod našim čaršavima, Sjedinjene američke države kašlju cijelu noć i neće da nas puste da spavamo
S tobom sam u Roklandu
Gdje su nas elektricifirane probudili iz kome avioni naših duša koji grme iznad krova jer su došli da bace anđeoske bombe  bolnice koja će osvijetliti samu sebe;
imaginarni zidovi se ruše
O, mršave legije što trčite vani
O, zvjezdama posuti šoku milosti   vječni rat je ovdje
O, slobodo koja si zaboravila veš  slobodni smo.
S tobom sam u Roklandu
U mojim snovima šetaš sav mokar od plovidbe morem američkih auto – puteva u suzama na vratima moje kolibe u Zapadnoj noći

San Francisco, 1955—1956

FUSNOTA URLIKU

Sveto! Sveto! Sveto! Sveto! Sveto! Sveto! Sveto! Sveto! Sveto! Sveto! Sveto! Sveto!
Sveto! Sveto! Sveto!
Svijet je svet! Duša je sveta! Koža je sveta! Nos je svet! Jezik i kurac i ruka i šupak su
sveti!
Sve je sveto! svako je svet! svuda je sveto! svaki dan je svet!
Svaki čovjek je anđeo!
Svaka skitnica je sveta poput serafima! ludak je svet kao što si ti moja dušo sveta!
Pisaća mašina je sveta pjesma je sveta glas je svet slušaoci su sveti ekstaza je sveta!
Sveti Petar sveti Alen sveti Solomon sveti Lusijen sveti Keruak sveti Hakl sveti Borou sveti Kesedi
sveti neznani peder i sveti patnik prosjak gnusni ljudski anđeli!
Sveta moja majka u ludom skloništu! Sveti kurčevi otaca Kanzasa!
Sveti jecaji saksofona! Sveti bop apokalipse! Sveti džez bendovi mariuhanskih hipstera mirovnog
pejota i bubnjeva!
Sveta samoća nebodera i pločnika! Svete kafiterije pune milionima! Sveta misteriozna rijeka suza ispod ulica!
Sveti usamljeni idol! Sveto ogromno jagnje srednje klase! Sveto ludilo pastira pobune! Koji kopa
Los Anđeles JE Los Anđeles!
Sveti Njujork sveti San Francisko Sveta Piorija[9] i Sijetl Sveti Pariz Sveti Tangerin sveta Moskva
sveti Istambul!
Sveto vrijeme vječnosti! sveta vječnost u vremenu sveti sati u prostoru četvrte dimenzije sveta
peta Internacionala sveti Anđel u Molohu!
Sveto more sveta pustinja sveta željeznička pruga sveta lokomotiva svete vizije svete halucinacije sveta čuda svete očne jabučice sveti ambis!
Sveto opraštanje! milost! milosrđe! vjera! Sveto! Naše! tijela! patnja! plemenitost!
Sveta natrpirodna izuzetno brilijantna blagost duše!

Berkeley 1955 

[1]  vrsta amfetamina
[2]  Tangerija – grad u Maroku u kome je jedan od „bitnika“ Vilijem Barou proveo neko vrijeme
[3]  gyzym, spelovanje ove riječi potiče i jedino postoji u ovoj pjesmi
[4]  Tokay – vrsta vina
[5]  Gradski koledž Njujorka (The City College of New York)
[6]  dolmen – vrsta primitivne grobnice oblika poput kamenog stola
[7]  Svemoćni Otac Vječni Bog
[8]  Moloh – feničanski bog sunca, uništenja, suše, bolesti i gladi kojem su žrtvovana djeca vjerujući da će se umilostiti. U prenesenom značenju označava proždirujuću neman
[9]  dio Ilinoisa
 

sa engleskog prevela Mirjana Velimirović Lekić

Vasko Popa

Izgubljena crvena čizmica 

Pramajka moja Sultana Urošević
U drvenom koritu plovila je nebom
I lovila kišonosne oblake
Pomoću vučje i drugih masti
Činila je još mnoga
Manja i veća čuda
Posle smrti
Nastavila je da se meša
U poslove živih
Iskopali je
Da je nauče redu
I bolje zakopaju
Ležala je rumenih obraza
U hrastovom sanduku
Samo je na jednoj nozi imala
Crvenu čizmicu
Sa svežim tragovima blata
Onu drugu izgubljenu čizmicu
Tražiću do kraja života

Faruk Šehić je postjugoslavenski pjesnik, prozni pisac i novinar. Također je i građansko lice koje je preživjelo apokalipsu. Nagrađivan je i prevođen. Njegova najpoznatija knjiga je roman „Knjiga o Uni“ (Buybook, Sarajevo, 2011.) Živi u gradu koji je preživio najdužu opsadu u istoriji modernog ratovanja.