Marija Dragnić: Mila, svakodnevni heroj

23. 12. 2019.

Marija Dragnić: Mila, svakodnevni heroj

Pesnikinja: Marija Dragnić; Izbor pesama iz neobjavljenog rukopisa

Mila, svakodnevni heroj,

povremeno
naseli svoje tijelo
pa dugo gleda u ogledalo,
u mračan, dugačak, nedovršen tunel,

posmatra svoje oči prividno pažljivo,
kao tuđe prilikom razgovora,
pilji kroz njih,

kroz njih u nešto,
ili u sam svoj pogled
(tad joj se laseri iz zenica ukrste
poput svjetlosnih traka baterijskih lampi

u rukama tragača što špartaju
kroz vlažnu šumu noću
tražeći djecu otetu
iz parkova),

i svlači sa sebe
odjeću u jesenjim bojama,
kao (t)umornu poeziju s uma, kao put
sa puti neprijatelja, ili ljubavnika, polako,

polako kao diktatora s vlasti u državama
malih naroda, tako ona sve radi,
s izvjesnom posrednošću

u odnosu na stvarnost
iz koje dopiru udaljeni glasovi,
glasovi poraženih, poraženih bilo gdje

na vremenskoj liniji, pravoj liniji,
u bilo kojoj ravni, glasovi
životinja što čekaju
u redovima

u fabrikama za meso,
dok pjesnici viču priroda
je ono kad bez puške uđeš u šumu,
pa te pojedu, glasovi pjesnika, očev glas

ne sluša, ni kad joj pantalone skliznu niz bijele,
kratke noge dok krivi glavu pred
ogledalom da nađe
najbolji ugao

gledanja na stvari,
na svoje tijelo, svoj pogled,
Mila ga nalazi, tada Mila gleda ravno

smrti u oči.

Mila je u
prodavnici slatkiša

i tu se osjeća sigurno,
zna sve o istoriji starog stroja
za reciklažu instant zadovoljstava,

Mila će o tome napisati nešto, misli,
dok jede kolač u kom nema dovoljno šlaga
za pjesmu, (Mila voli da pretjeruje samo u jedenju

slojevitih stihova za sladokusce,) ispija bozu i izlazi na
sunce čiji se zubi zarivaju u njenu tananu kosu boje
šerbeta, čupkaju je i mrse kao rečenice
što se paraju u njenoj glavi,

ono svojim jezicima
prelazi preko njenih trepavica
i obrva skupljajući nevidljivu so, za koju
joj ljubavnik ne zna, kao što ne zna gotovo ništa

o njoj, ni o gradu na mutnoj vodi, kroz njega
ona kao žmureći prolazi, Mila ne oprašta ružnoću i nerad,
jednoznačne riječi, ni poznat miris beskućnika koji isuviše suvislo

doprinosi građenju gradske atmosfere, ne priznaje
inspiraciju ulice, Mila je ozbiljna djevojka
i nećete je prevariti, ona zna
šta su prave stvari

i zato ne štedi
na dobrim slatkišima,
i konkretnim infomacijama o
razvoju povijesti šećera u bijelom gradu,

o toj bijeloj magiji čije se tajne prenose
s koljena na jezik decenijama
i dijele naziv sa bolešću
koja može izazvati

truljenje.

Mila ima 27 godina

svoj stan, dugove i dužnike, i jednu
od bogatijih kolekcija tišina,
u kojoj svake noći
završava dan

umačkivši se
u širini roditeljskog krila,
u jedinoj širini koja se ne da uporediti

sa asfaltiranom pustinjom
kroz koju se Mila
svakodnevno
probija

da dođe
do tog skloništa
na kuhinjskom indigo podu
obilježenog jednolinijskim potezom

bijele krede, kao što se iscrtava
sudbina na noćnom nebu,
ili mjesto sa kog se
više ne ustaje,

ali Mila uvijek ustane,
spremna na sve, kao predsjednik
u zoru, ili učesnik rijalitija, pučki favorit,

i džogerom pomazi ostatke
crteža nekad mame,
nekad tate

dok anđeli
pogledom osjetljivim
na pokret iz svih ćoškova
bilježe brisanje,

prate
rast i razvoj
malog preduzeća za proizvodnju
ručno rađenih
viškova.

Slobodu, Mila

zapisuje, hoću, i pokušava da se sjeti
kako miriše prašina

što je majka briše
sa udaljenih polica, na koje sada
tek jednom godišnje donosi nove knjige

umotane u foliju misli o tome
kako će ih čitati bar jedan
od njenih potomaka

koje zamišlja i voli
manje od onog što mu
namjenjuje najslasnije redove

a on niti usne rasklapa, niti glavu odmiče,
i jezik mu se račva i izbija
iz zemlje njenih usta
kao kljove

životinja
čije se kosti još
nisu pretvorile u naftu,
a njihovo je u glasnice carsko

oglašavanje nestalo

da ne prestaje, poput te prašine što se
spušta kao voda, ili sanduk –
bez obzira na sve

– kao sunce, silazi lagano,
i onda prosto
nestane

pod lakim dodirom
majke, sugestivno lakim, Mila
misli, pokretima majke sa rukama

brisačima privremenog zaborava
što pada na žive, rijeđe
na mrtve,

mama i sama
čisteći odsustvo
male, toplinom, praznine širi,

skuplja ih u jednu, da u nju smjesti
najprije predmete, i drugo
što se nastavlja na ruke,
potom svijet

a on naglo
ostaje
m bez viškova, Mila
piše, pa krati sve što žele i druge zvijeri,
i razmišlja o znaku pitanja kao o kuki za čerečenje

misli iz kojih valja iznjedriti iznutrice
i napraviti nešto
nalik torti

po ukusu onih
što vole da grickaju koru,
pa sloj po sloj, iščekujući, a zaobilazeći

što duže crvena i plava
srca, jetre
stvari,

a ti smo uvijek djeca,
nastavlja Mila i milujući trbuh
zaokrugljen tek dovoljno za šaku u koju jedva staje

nar, jabuka-granata,
dopisuje još:

čovjek,
kao i noć,
zna hiljade želja;
majka, zvijer, i pjesnikinja samo po jednu.

Morate da čitate Voju i Vujicu, Mila,

i kao mlade pesnikinje
steknete komparativnu prednost,
tako su govorili mudri iz prvih redova
glasajući za prvaka u kafanskoj spiki dizanjem

čaše, spuštanjem glasa, dok su Marina i Mila 
(od čije će jajne ćelije posrednim putem
jednom nastati i Kris 717)

kotrljale očima
kao leteći automobili zamišljenim
drvenim točkovima, amputiranim počecima
o kojima nisu imali stečena znanja, ali sjećanja izmišljena,

prenošena sa organizma na refleks, i sa doživljenog iskustva
na sledeći, doduše aero i dinamičniji, organizam, svakako
jesu, kao što su razumjele, prije nego saznale,
da je Blejk sigurno jednom rekao

kako su lavovi
u paklu jako usamljeni
i da se pjesnici izvjesno takmiče
jedino u tome ko će manje hrane pojesti
na festivalu eksponiranih, tvrđe i mekše kuvanih Ja…Ja

sa ljuskama neprobojnim, mada ofarbanim tako da kroz njih sporo
m rafalnom paljbom prolazi sve, a naročito ništa
jašući isplaženi jezik, sa zida pećine
u kojoj je nastao i pop

greškom zaveden melodičnošću
molitve, razmišljala je Mila u ritmu
tvrdih suglasnika u glagolima tipski smještenim na
kraju stihova što su se oko njih besramno svlačili i otkrivali gole
rečenične zglobove željne pažnje, i srećom, nisu vladale sobom, ni sobom, ni

sa mnom, mislila je Mila, i poželjela je rat, samoglasnike
ranjene i u jeku na svim leksičkim poljima,
da započne s Marinom neku anti-
prepisku

kako bi premostile blizinu
između alternativnih utvrđenja za reciklažu
unikatnih viškova, koja mora da se odvija prema uputu
i stvima poslatim iz budućnosti, kao što je tradicija prenošenja Ja…Ja
s papirne trpeze, na rub čaše, pa jezik i jezik, ili drugim putem koji je jedini validan

dok je jedini, važna ponajviše zbog sklonosti suludom i subjektovom
revizionizmu, što bi rekao komšija Grinvald, on,
kao i oni automobili, vozi svoj život
iznad grada Palimpse(s)ta

ne kočeći naglo,
i već smišljajući šta će u budućnosti,
koja s maskom prilazi pečurki ovog trenutka,
štedjeti umjesto goriva, umjesto gume za brisanje glava
i ostavljanje nečitljivih potpisa što će ih zbrisati novi, ili prosto či(s)tači

manje i više prometnih puteva ali, i to je jezik
telepatikom je ispod stola dodirnu Marina,
i nasta krvava implozija osmijeha
koja na papiru izgleda, npr.,
kao božji iks-oks.

Voljela bih da budem sportski ribolovac,

Mila, ili nedisciplinovana romansijerka,
nešto već od čega se teško živi, jadikovala je
Marina dok je kopala po torbi sijući usput sjeme zle žene
u rastresito tle izbrazdanog jezika njene drugarice koja netom uzvrati

već radiš na Univerzitetu prolaznosti, zar nije dovoljno što znaš
zašto svi omiljeni profesori žele da postanu rok pjesnici, i
da nema talenta,
kao ni pisanja u autobusu,

ozbiljniji 
sa sumnjom prilaze i dvojci,
očekujući da ih preveze na uzvišenija mjesta,
kad Marinu usisa torba bez dna u kojoj ona ugleda
bijelog zeca i za njim pojuri kroz crvenu šumu vukući za sobom

svaku 49. riječ svoje prijateljice poput ljubičastog vagona što je
do mekanog carstva odvozio Grinvaldove pretke i znala je
da sve, pa i utrobica pod svijetlim krznom, nježnijim
od svake bebe, čak i one rođene u porazu,

krije u sebi jednu crnu ribu, slasnu
netovljenu lovinu, a mamac
što je zavodi

ka mirnim,
dubokim mestima
na koja se ne stiže trčeći.

 U poslednje vrijeme, kad napišem pjesmu
pripadne mi muka,

možda su konačno prave, zaključuje Mila na izazovnom putu
do toaleta, dok Marina dobacuje – ne vjerujem,
zaogrnuta zelenim šalom svoje prijateljice
i parom koja se dizala iz grotla
šoljice pune vrelog čaja

kojim je upravo opekla
jezik, i ipak nastavila – vjerovatno si trudna
mada je znala da Mila zna da ona zna da njen poslednji
ljubavnik nije znao dovoljno o njoj i protiv nje da je u erotskom naponu

održi duže nego što on (i napon) opstaje prenesen na širi plan,
recimo proteste, ili mikrokosmičke mape poznate po
usporenom kretanju planeta-matica,
i to isključivo oko svoje ose,

koja na kraju žaoke nosi sjećanje
na crnu rupu, iz budućnosti, toliko usamljenu
da bi od želje progutala cijele galaksije, sličnu onoj
što je Mila ima negdje na svom tijelu, i dublje, mada Marina sumnja

da od toga može dublje, a ne sumnja da zna dokle Mila može,
jer je tamo bila, i bila jedina poslednjih mjeseci,
kao astronaut kamikaza spreman da
u svakom trenutku izvrši smak

sebe sa Mile na obostrane
detonacije praznina sličnih onim
bijelim poljima otkrivenim u kafenom
talogu gdje su često pronalazile portale ka

vukobularu podsvijesti što je u čeljustima nosio
pramenove njihove kose zamršene
kao na postelji koju više
neće podijeliti,

mislila je Mila,
i od dva zla odabrala
da se preseli u londonsku maglu
koja joj je nad WC školjkom izlazila na usta
kao guts feeling, kao feedback na sve što je Marina

rekla i tek će u životu kranom jezika preko usana da
istovari gradeći zidove, slojeve, zlojeve kao
luk, ljuti luk, bez strijele, ali stalno
napet, umnožen i raspoređen

svugdje duž tvrđave Marina
u kojoj bi i Asanž postao samo ludača
na tavanu, Marina,

jutros su ga stigli njegovi gonitelji,
rekla je po povratku i pogledale su se
s dubokom naklonošću, kao
pred neprijateljem

koji, pak, šeta slobodno,
s planom za osvajanje svijeta,
bez prijatelja, i van konkurencije,
poput mlade pjesnikinje, gotovo svake,

i preživjelih ratnika sa vrhova njihovih
unutrašnjih bedema što moraju da
vjeruju da su bolji
od poraženih.

Mila je pod pritiskom iznenadne hrabrosti

jutros pogledala u nebo, pogledom neiskošenim,
ne radoznalim, nego posvećenim,
a spontanim, pogledom zbog
kog je možda stvoreno
prvo oko

i ugledala staricu na vrhu krana,
na vrhu bijelog grada,
gospođu kože
izložene,

kao prevrnute,
a beskrvne, blijede
poput svjetlosti što kulja iz ekrana,

portala u paralelni svijet kroz koje samo provirimo
i znamo da gledamo u mrežu zakona
u savršenom, nezaustavljivom
uspostavljanju,

u toku tužno, i utješno
zagonetnom, sličnom oticanju
suza niz lice bledolike, pokriveno šakama

zaklonjenim sijedom kosom što je kuljala
kao struja u srebrnkastim kablovima
preko dizalice, krovova,
u grad,

razbijala se u krda
svjetlucavih zvijeri i jurila
niz ulice, sakrivala ispod pragova poput guje

zaštitnice, pomislila je Mila i istog trena
shvatila da je čarobnica
nestala

kao što nestaje sve
što može stati u pogled, koliko god se on
topio na jeziku, u kotlu usta, pa kalio za najduže

borbe posle kojih ostajemo pali, ili pređeni,
poput mostova, Mila je bila sigurna
da čuje plitak, pitak glas,
baš poput mostova

što ih dižemo
ka nebu, i/li natrag,
ka budućnosti.

O pesnikinji: 

Marija Dragnić rođena je u Nikšiću 1990. godine. Engleski jezik i književnost studirala u Podgorici i Vesterosu, diplomirala na Katedri za anglistiku Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu gdje je završila i master studije. Pesme su joj objavljivane u književnoj periodici Ars, Zarez, Tema, Prosvjeta, Polja, Poezija, elektronskim književnim časopisima Eckermann i Agon, na internet portalima Beton, Strane, Libela, astronaut.ba kao i u kulturnom dodatku lista Politika. Dobitnica je druge nagrade na književnom konkursu Ulaznica 2016., prve nagrade na regionalnom konkursu Ratkovićevih večeri poezije za 2018, i prve nagrade na konkursu PAF – POEZIJA za najbolje neobjavljivane stihove u Crnoj Gori u 2019. godini. Predaje engleski jezik dobroj djeci u XIV beogradskoj gimnaziji.

 

Share :